Ti, prijatelju, imaš mladost i novo doba!

Simbolika je brutalno poražavajuća: da nije bilo fudbala, ne bi bilo ni mene. A isto tako, mogao sam se zvati Brajan i da me boli tegla javorovog sirupa.

Ako ćemo već po kanadski, na engleskom se to kaže (kad već ne znam francuski) long story short iliti ukratko: tehnički, kriva je moja tetka Zdravka koja se jako mlada udala i na taj način dospjela blizu fudbalskog stadiona F.K. „Naprijed“, gdje je – i što je – uz čiju pomoć je – njena mlađa sestra, a moja majka, upoznala mog oca. Ostalo je teška priča ispričana već u hiljadu komada na ovom blogu…

Elem, najvažnija sporedna stvar na svijetu je u mom životu od malih nogu, sa te dvije strane: već pomenuta tetka je izrodila tri sina fudbalera, od kojih su neki stigli da zaigraju i za reprezentaciju Jugoslavije (a onda se Jugoslavija raspala), a stari je imao isuviše niske humanističke ciljeve pa se nije puno odmaknuo od Mejdana. Ipak, i kao takav, postao je „junak jedne knjige“…

E, sad, nije ovo prvi put – „junak jedne knjige“. Nekad mi je to bilo zanimljivo, baš. Izašao stari u novinama. Kao sportista. Tad nisam bio svjestan koliki su glupani fudbaleri pa sam bio ponosan. Ali, bile su to neke lijepe priče. Poslije su slijedile knjige, iz dva pera, od kojih drugo nećemo spominjati. I sad, ova, Banjalučki ljudi fudbala. Jedan mali almanah gdje je stari, kao trener mlađih kategorija u malom klubu, prigodno i prikladno spomenut (naravno, nije odmoglo ni to što je autor knjige povremeno starom bio meta dodavanja lopte… eh, šta bismo mi bez protekcije 🙂 ).

Nego, kako god krenem pisati i razmišljati i pisati i razmišljati, uvijek su tu neke paralele i projekcije: Banjaluka je pred sam rat težila da postane grad. A onda je došao rat i veoma smo se udaljili od toga. Najveći banjalučki fudbalski klub, Borac, je pred sam rat postigao svoj najveći uspjeh… a sad više ne postoji ta kategorija(e). Kako Banjaluka, kao jedna osrednja sredina, „jede svoju djecu“, tako i mi kao nacija, jedemo sami sebe (a može se to napisati i uz pomoć vulgarizama), ne poštujući svoja dostignuća, tradiciju, kulturu i zaslužne ličnosti.

Na žalost, nekolicina je primjera u ovoj knjizi koji su upravo dokaz toga, odnosno one „niko nije prorok u svom selu“, gdje su neki fini fudbalski radnici zbog sitnih – uglavnom finansijskih – interesa bukvalno otjerani sa igrališta na kojima su ostavili svoj čitav život, žrtvujući porodice, zdravlje i sve ostalo. Ipak, i pored te sveprisutne doze gorčine nad globalnom i lokalnom glupošću, ova knjiga je draga.

Ne, u knjizi nije napisano skoro ništa baš zanimljivo, intrigantno, legendarno i uzbudljivo. Nema tu nijedna priča koja će ostaviti bez daha, nijedna sumanuta anegdota da dočara to vrijeme – kad je tjeranje lopte ipak bilo znatno bitnije i ljepše nego sad, nijedan detalj „iza scene“, stvarno… ništa seksi i prljavo. Sve je veoma kulturno svedeno, školski, novinarski, sportska elegancija (kravata + bijele čarape), sa dosta ponavljanja relativno dosadne ustaljene frazeologije…

Ipak, u knjizi su pobrojana imena ljudi koji su puno učinili za fudbal u ovom gradu, prije svega Borčevaca, s logičnim razlogom: najveći banjalučki klub, dugo godina SFRJ prvoligaš, osvajač Kupa Maršala Tita i evropskog Mitropa kupa, gdje su spomenuti oni direktno zaslužni za te uspjehe kao i neki malo stariji čikice koji su udarili temelje tome, što kao igrači u 60-im godinama prošlog vijeka, to i kao treneri u 80-im; na Borac se nadovezuju svi ostali, jer su svi oni „radili“ za Borac, na ovaj ili onaj način: gdje god da su počeli, težili su ka Borcu…

Inače, stari je svoju fudbalsku karijeru proveo u Naprijedu, fudbalskoj sili iz Mejdana odnosno, ako ćemo „romantičarski“, Harema, Petog kvarta, ruba Ćermetane, ovo-ono. Realno, puno je tu veltšmerca, Naprijed je uvijek bio gola voda, sirotinja i tuga, a stari je tamo bio jedan od rijetkih Srb(in)a – nešto što nikad nije smatrao za naročit lični kvalitet, pa ni u jeku rata – iz prostog razloga što je bio najjači. Vezano za to, jedna od rijetko simpatičnih stvari koje mi je ispričao vezano za svoju fudbalsku karijeru jeste da nije bilo mjesta gdje su igrali (onomad Krajiška zonska liga) a da se nisu potukli, te neke taktike oko takvih fajtova.

Dva su „pijemonta“ u njegovoj karijeri: prvi je osvajanje prvog turnira u malom fudbalu u dvorani „Borik“ (1976. godina, prvi se pamte!) a drugi je trenerska karijera, rad sa najmlađim kategorijama, posebno u šugavom ratnom vremenu, gdje je vaspitna i socijalna komponenta njegovog sportskog rada bila značajnija od rada i dostignuća zvaničnih vaspitno-obrazovnih ustanova u tom periodu (da ne spominjem degradaciju tih istih ustanova danas). Kako sam i ja trenirao taj fudbal nekoliko godina – i za to vrijeme starog uvijek zvao „druže treneru“ a nikad „tata“ – tako sam iz prve ruke posmatrao kako to izgleda. Štaviše, da sam trenirao kod nekog drugog, ne bih se ni upola toliko zadržao – nevezano za moj nedostatak fudbalskog talenta. Elem, stari je bio izuzetan trener, znao je da pristupi svakome i izvuče od njega ono najbolje, bio je strog ali i veoma duhovit i emitovao je nadasve pravilan uticaj na svoje fudbalske učenike, kako po pitanju fudbala tako i po pitanju života. Prosto je nevjerovatno da je to isti lik koji se danas grčevito bori za treći entitet kupujući očajne lubenice u „Konzumu“ (usput tvrdeći kako je to najbolja prodavnica!) ili u javnosti iznese tvrdnju kako je Dino Merlin najbolji pjevač – nema tog dlana koji tada može sakriti tupi bol mog čela…

Šalu na stranu, sve je to normalno i ljudski, svi mi imamo svoj vijek trajanja, stari je moj stari – i ja drugog nemam – moj jedini prezimenjak i zemljak vrovac u porodici (jer su stara i buraz „Lijevčanski klan“), i ponosan sam na njegovo mjesto u ovoj knjizi. Lijepo je što je spomenut, gdje je na taj način upućeno to neko malo priznanje… znači. Opet, stari je samo jedno ime u knjizi, jedno poglavlje od ukupno 24 za ovu priliku, i sva ta imena, lijepo je vidjeti na jednom mjestu. Zbog toga je ova knjiga draga. I da nije ništa naročito napisano, dovoljno je samo kao podsjetnik na te ljude, da ih se skupi. Jer, nema drugog načina za to; dobar dio njih ima priliku da se sastane tek na sahrani „jednog od svojih“, a nije ih malo koji su, na žalost, prerano otišli…

***

E, da, još Kanada, spomenuta na početku, fudbalski posmatrano: od starog je generalno teško izvući bilo kakvu pametnu ili zanimljivu priču – s godinama sve teže – ali je onomad nekako spomenuo da je imao ponudu da ode u Kanadu da igra fudbal, neki njegov otišao tamo pa onda i njega zvao. Bilo je to koju godinu prije nego što će upoznati moju majku, tako da taj faktor nije bio u igri, već isključivo glupost odnosno ljubav prema fudbalu/Mejdanu/Vrbasu/kartanju odnosno glupost. Eto, a mogao sam se zvati Brajan, biti možda i malo svjetliji crnac, da me sad boli briga za ćevapima i rodnom Bosnom, imao bih svoju lopatu za snijeg kojoj bih dao ime „Radenka“ i njome bih čistio prilaz garaži da mogu isparkirati neki nenjemački automobil iz garaže (zato što u Kanadi nema njemačkih automobila), vodio bih blog koji bi se zvao I Was Pushing Even Wider Things into Narrower Things. i isti bi se bavio… nečim totalno drugim. Al’ eto. Ništa od toga, sem odgovora na pitanja: Na koga si lijep? Na oca. Na koga si glup? Na oca.

Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

jajebemzestokoPedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

A gdje je Ana?

Milovan Krunić, naš profesor književnosti, čovek koji je diplomirao na Servantesu, nosio je nadimak Serđo. Logično. Pesnička duša u liku i telu ogromnog čoveka. Gabaritima nešto poput Taška Načića, a dušom poput Pavla Vujisića. Nisam lično poznavao naše glumačke veličine pa poređenja možda nisu najadekvatnija, ali našeg Serđu sam poznavao odlično. I voleli smo ga. Dobar i plemenit čovek. Rasejani, dobrodušni pesnik. Sa nekoliko, nama a i široj javnosti nepoznatih, zbirki poezije iza sebe.
Antologijske su njegove pesmice tipa:

I jesam Milovan,
i nisam milovan
i jesam i nisam milovan.

(Iz knjige Dobrovoljno janjičari, Vojislav Eskić; Algoritam Media Beograd, 2009.)

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

i-should-delete

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?