Šta će biti kad krenu čipovati ljude? Imaće više konjskih snaga, logično…

Uslovi igre se nepobitno mijenjaju: beskontaktna realnost. 1984. je epizoda humorističke serije naspram morbidnosti koja nas čeka. Virus hara kao da je čitav svijet Harare, glavešine nas ubjeđuju da su problem oni koji ne nose maske, a nisu problem milijarde ulupane u fudbalere, vojne avione i fikus ljude po kancelarijama.

Međutim, i ovaj mračni trenutak istorije valja gledati sa neke vedrije ljudske strane! Kako to rekoše Hubert i Črtomir, treba pokušati otrgnuti iz zaborava neke prave stare stvari koje su nepravedno zapostavljene, poput tradicije sviranja s(v)irenom iz auta gospođicama i gospođama pored puta, a nije im to radno mjesto – mada ne treba biti isključiv. Dakle, izaći im u susret da ostvare svoj puni potencijal suvozačica…

E, sad, vjerujem da su nekim čitaocima u ovom trenutku prošle kroz glavu riječi i izrazi ŠABANE, PAORU, VRATI SE U GLAMOČ, „no međutim“, pažnja…

Sviranje iz auta zgodnim i manje zgodnim damama ne mora isključivo da znači „dobar ti je minić, vidi ti se pička još sa krivine“ – iako nekad baš to znači i nema ništa loše u tome, već i „milostiva, najljepši ste prizor na putu danas, moj duboki naklon – udarac glavom u volan“, to nije samo „hoću da te jebem u mraku na haubi pored Vrbanje pa makar me zmije grizle za noge“ već i „moj automobil bi Vam pružio siguran, brz i udoban prevoz od tačke A do tačke B – a prevoz Vam je, očigledno, potreban“. Vaistinu. Ima muškaraca koji u automobilima ne nose bejzbol palice već zbirke pjesama Desanke Maksimović. Ostroga mi.

Isto tako, za sviranje sirenom je 100% sigurno da ne prenosi nikakve viruse, poštuje se kako fizička distanca tako i lični prostor. To je i jedan od najpoštenijih mogućih načina upoznavanja, iz još jednog ugla. Naime, nalazite se – najčešće – u svom automobilu a automobil je statusni simbol. „Vozim Kadeta skoro bez rđe – siromah sam al’ najlepši (subjektivno što najčešće i nije objektivno, posebno od strane suvozačica)“, „Vozim A6 3.0 TDI na povlasticu – firma dominira na tenderima, druže!“, „Dačija odlično ide na plin… Šta hoćeš, makar nisam na biciklu!“, mnogo je mogućnosti ali je suština da su karte na stolu. Tu se povlači linija između Ajfona i Ajfona Dubaji replike, iako i jedan i drugi jednako služe sa 0,07 KM na računu…

Naravno, tu je i džentlmenski aspekt da dame biraju: odgovora ne mora biti ili se može sastojati od okretanja leđa što je nekad predivno, ili pak aktivnije reakcije, od srednjeg prsta sa jednog kraja do ulaska u automobil na drugom. U potonjem slučaju, Kadet će poslužiti u 75% situacija kad zapravo treba stići od tačke A do tačke B, A6 je odličan i kad ne treba ići nigdje, Dačijom se može i na stvari koje liče na trotoar ali to nisu… Logično, potrebno je određeno poznavanje tržišnih niša ali to većina vozača već zna, samo što se nekako usljed terora političke korektnosti i ubrzanosti pulsa života na asfaltu pomalo se izgubila ova lijepa narodna tradicija…

I zato, zgodnim i manje zgodnim suvozačicama pored puta, kad ste u prilici – svirnite. To je jedan kulturan i nezarazan znak pažnje, odavanje poštovanja kako ženama u cjelini tako i priličnoj opremi dotičnih. Sviranje sirenom je najanalognija moguća beskontaktna i politički korektna preteča današnjeg ustaljenog digitalnog modela „ćao + smajli“, a iako se digitale nikad nećemo riješiti, analogija u nekim stvarima nema alternativu: tačka A i tačka B su uvijek analogne, kao i sve one tačke između…

Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

Pedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Finalna brutalna Džontranizacija

Prethodno: Brutalno plavetnilo brutalnih plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

„E, to ti je bilo ovako… Neke republike bivše Jugoslavije nisu više htjele da budu u sklopu iste, mislile da će im drugdje biti bolje. Prvo se odvojila Slovenija, a budući da je ista etnički poprilično čista, tu nije bilo previše problema (sem ubijenih 47 vojnika JNA od kojih je 29 bilo momaka na redovnom odsluženju vojnog roka, do 22 godine starosti, prim. aut.). Dalje se priča seli na Hrvatsku i tu nastaje problem jer je trećina hrvatske teritorije bila sa srpskom većinom – petina stanovništva Hrvatske su bili Srbi. Tu su se još javili duhovi iz prošlosti, barikade na putevima, strah da se ne ponove užasi iz Drugog svjetskog rata… Zatim dolazi red na Bosnu gdje je situacija utoliko komplikovanija jer su tri naroda u igri, i dok je sa jedne strane nešto normalnog naroda bilo svjesno šta slijedi i borilo se protiv toga, dotle je sa druge strane planulo, oružje dotureno sa strane, plaćenici i klanje po selima. U Sarajevu su čak bili i anti-ratni protesti gdje je među glavnima bio poznati glumac Josip Pejaković, ali uzalud. Sve se u toku par mjeseci 1992. godine pretvorilo u krvavi užas…“
Džontra se na pomen glumca malo trznu, okrenu se prema meni pa me upita mogu li sve to ponoviti, ali ovoga puta da to on snimi svojim nadlaničnim jabučastim uređajem. Ponovio sam, koliko sam mogao, toliko da se sjećam da sam, na žalost, imao mnogo bolji termin za opis od krvavog užasa, međutim… može i bez toga. Snimatelj po završetku snimanja složi facu u fazonu now I know why you cry, mada je već i tad bilo jasno da nije ništa skontao.

Kratko se još zadržašmo na teškim temama, pomalo o učešću u ratu i sličnim stvarima gdje je politička korektnost bila sveprisutna, a tu negdje se pojaviše i ruševine pored autoputa nadomak Stare Gradiške koje su brutalno plavookom plesnom bogu sa rupicom na bradi djelovale zanimljivo, tragovi prošlosti. To je isto tako značilo i da smo nadomak HR-BiH granice…

Obzirom na problematiku prelaska granice sa oštećenom ličnom kartom, povratak u rodnu Bosnu preko te iste granice je bio veoma poučan: ako želiš da nemaš problema, samo strpaj Džontru u auto. Na mojoj „oštećenoj“ ličnoj karti je moglo pisati i Abdul Aziz Radovan Brejvik, nebitno, kad je ista predata u ruke graničarima zajedno sa kožnim povezom za dokumente sa inicijalima JT. A onda se malo šire otvori prozorčić na kućici pa gledaju… pa mahnu. Hrvati, nadasve kulturni, još prije no što su ušli u Ojropu. Prođemo dalje, prelazimo most, treba ući u Bosnu. Ista procedura, predajemo dokumente, otvara se prozorčić malo šire… a onda domaćin kućice iskolači oči kao pečen brav. U redu, ‘aj dalje do carine.
– Imate li šta prijaviti?
– Nemamo – iskusno odgovori šef Nevenko ne trepnuvši.
– Otvori gepek!
A u gepeku ona Džontrina najveća torba u istoriji torbi, izgleda pravljena po mjeri Audi gepeka, pošto pored torbe nije bilo mjesta ni za šibicu. Dijalog van automobila se nastavlja, šef Nevenko i ljubazni iskusni bosanski carinik…
– Šta je ovo? Otvaraj torbu!
– Slušaj, druže, nemamo vremena, vozimo Džona Travoltu.
– Kojeg Džona?
– Džona Travoltu.
– Ma jel’ ti to mene z.?
– Ne z. te, idi pa vidi.
I dođe pa gleda, samo što se nije na haubu popeo, carinik stao ispred auta pa neverue.
– Jebo mater, jes’ Džon Travolta!
– Jesam ti rek’o!
– ‘Aj ga pitaj da se slika sa mnom!
Prevodim molbu Džontri a on rado izlazi da se slika sa carinikom, nudeći standardno punu uslugu: ekstremno širok osmijeh i zagrljaj. Šef Nevenko ima čast da odigra Đenku, čineći to uz pomoć carinikovog mobilnog telefona kojeg nakon slikanja vraća istom. Isti blago negoduje prilikom preuzimanja uz komentar a jesam mutno isp’o. Jebi ga, druže, furamo dalje.

Do uključenja na autoput koji od nikud vodi nigdje prolazimo kroz živopisno selo Čatrnja, gdje Džontra biva fasciniran konceptom kuća koje se nalaze pored puta. This is beautiful, this is beautiful, a ono cestica, sa svake strane jarak, jednospratnice sa malim dvorištima. Jeste bio zalazak sunca, romantika, ovo-ono, ali 236 puta ponovljeno this is beautiful je bilo relativno zabrinjavajuće. Ipak, dođošmo i do autoputa koji pomalo iznenadi Džontru obzirom da smo prethodno pričali kako ništa ne valja u ovoj državi. On prokomentarisa da je dobar autoput na šta mu rekoh da je normalno da je dobar kad je nov, pa mu pokazah navigaciju na kojoj je strelica jezdila kroz zeleno polje – autoput nije postojao na mapi…

Realno, autoput jeste bio dobar – a ni sad nije tako loš, kakvih ima u Indiji – tako da se pri autoputnoj brzini od 200-300 km/h naš dragi gost veoma opusti na svom prednjem sjedištu, te mi se obrati sa riječima: „Since you’re such a big fan (jes aj em), put your hands here (pokazujući na svoja napeta šolders).“ Učinih to blago sluteći kuda sve vodi. „Now press.“ I počeh. Pritiskati. Znači, Peđa D’Fak situacija, ono o čemu sam do juče čitao u novinama, danas radim lično. Masiram madafakin Džontru, i to uspješno. Pritišćem sukcesivno sve jače i jače (to od treniranja tegova ‘oće tako), on proizvodi duboke udahe i izdahe, šef Nevenko zbunjeno gleda u mene – analogno zbunjeno gledam u njega, a Audi sam vozi… dok se ne sjetih podsjetiti Nevenka da on zapravo treba da vozi. Potraja ta masaža nekoliko razmijenjenih zbunjenih pogleda, sve dok Džontra ne spusti svoju ruku na moju… „It’s good, thank you.“ Cvijeće iz ušiju tipa karanfil.

I dok je tako Audi jezdio autoputem uz pomoć autopilota, negdje se kraj nas sa lijeve strane ukaza aerodromska pista…
– What is that? – izgubljeno upita Džontra.
– That is Banjaluka Airport.
– Could we have landed there?
– Probably, it is an international airport, runway was modified a couple of years ago to be able to accomodate all kinds of aircraft…
– Vaistinu?
Vaistinu, moj ti Džontra, samo da si tu sletio, od ovog našeg posla ne bi bilo ništa…

Šta je tu sve bilo još prije i poslije, neka ostane za neka usmena predanja, ono što je bitno da je Džontra zdrav i prav predat u ruke drugoj ekipi, a šef Nevenko, Neba buraz i ja smo to proslavili bogatim obrokom koji nije uključivao ćevape (!). Nadasve jedno zanimljivo iskustvo gdje se plavooki plesni bog sa rupicom na bradi (za kojeg zli jezici pričaju da je pederčina) pokazao kao pristojan tip, opušten, miran, pomalo odsutan. Došao, vidio, skratio planirani boravak, nije se vratio… još.

Brutalno plavetnilo brutalnih plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

Prethodno: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Naravno, taksisti zagrebačkog aerodroma su odmah krenuli da negoduju kad su se naša dva vozila preparkirala ispred samog ulaza dolaznog terminala, ali, drugačije nije moglo, s obzirom na golemost Džontrine brutalne torbe i stotinjak metara udaljenosti od parkinga P1. Na torbi je veliki natpis Breitling a lako je moguće da je u istu bio naguran čitav mali avion, ili rezervni dijelovi za veći… Dok se prtljag pakuje u vozila, Džontra putem mobilnog uređaja sa znakom jabuke kontaktira trećeg pilota. Naime, u avionu su bila četvorica, ljudi: mladić inicijala D.T., porijeklom sa naših prostora a već dugo u Americi – nekako upao (!) na besplatan let, pilot u pilotskom plavom odijelu i Džontrin lični pomoćnik Kris, drugi (treći) pilot kojeg vidjeli nismo te posljednji i prvi kao u numeri Zdravka Čolića, sam plavooki plesni bog sa rupicom na bradi. Džontra objašnjava Krisu da će drugi (treći) pilot, kad to vrijeme dozvoli, Challenger 601 preletjeti u Sarajevo, a za to vrijeme nas ćemo se po četvorica gužvati u Audiju!

Nakon par trenutaka, gepek Audija je brutalno pun a viškovi razmješteni na zadnje sjedište drugog vozila, te razmatramo mogućnosti i donosi se odluka o rasporedu sjedenja. Neba buraz, čovjek koji inače zna engleski ali se stidi da ga koristi (!), dobija zadatak da vozi (i zabavlja) pilota Krisa, a mi ostali se pripremamo za smještanje u sjedišta napravljena od veoma zdravih i debelih smeđih krava. Pitam Džontru šta preferira, počasno suvozačko prednje sjedište ili pak zadnje. Odlučuje se za prednje, što meni više odgovara jer volim da me voze na zadnjem sjedištu kao Led Zeppelin u MSG 1973. godine, tako da sjedam iza njega, do mene se smješta D.T. a šef Nevenko pali automobil s ciljem napuštanja okupirane teritorije. (Razgovaraju onomad Ž. Bebek, onomad pjevač Dugmeta a tada i sada nastanjen u Zagrebu i B. Aranđelović, onomad pjevač Smaka a tada i sada nastanjen ko zna gdje. Na Bebekovo pitanje kad će ga Aranđelović posjetiti u Zagrebu, ovaj odgovara: „Čim oslobodimo Zagreb, eto mene prvog!“)

Džontra već u prvim minutama vožnje demonstrira nepripadnost nebeskom narodu tražeći da mu klima duva (!) hladno, što je bila odluka koju sam toplo pozdravio. Ima tu nešto. Šef Nevenko namjesti da mu duva hladno, i problema više nema. Inače, lijepo se ponašao tokom vožnje, mislim, Džontra, a jedini uslov koji je bio postavio za nas osoblje jeste da nema jakih parfema, što nije bilo teško ispoštovati. Kako je Audi gutao početne kilometre, Džontra je neko vrijeme pisao u balončiće na mobilnom uređaju sa znakom jabuke, a zatim je malo osmotrio gdje se nalazi te počeo sa pitanjima tipa A kako je kod vas u Švedskoj?… Naravno, nakon par nadasve kratkih i nepotpunih odgovora sam prešao u ofanzivu pa progurao pitanje tipa A šta ti koji moj radiš ovdje?, na koje je on pošteno odgovorio. U pitanju je bilo istraživanje za film: radi se o ratnom veteranu koji živi miran život u Apalačkim planinama i ne sanja da će mu se život izvrnuti naopačke kad mu jednog dana zakuca na vrata jedan duh njegove prošlosti – srpski vojnik kojeg je držao u zatočeništvu. Tu Džontra doda kako će mu partner (!) u filmu (!) biti Robert De Niro koji će glumiti Amerikanca, što je analogno ukazalo da će Džontra glumiti Srbina. Obradovan, kažem: „Aha, ti ćeš biti NAŠ!“, što mu nije baš bilo najjasnije, jer on, kao i svaki prosječan konzument američke pop kulture, nije bio načisto sa činjenicom da u Bosni žive Srbi. Blago mu pojasnim NAŠOST pa prepustim riječ.

„A šta vi jedete ovdje?“, uslijedilo je. Prepuštam riječ šefu Nevenku pa se bacam u obrazlaganje izrečenog i objašnjavanje šta su to ćevapi. „Kakve filmove gledate?“, ne ustručava se gost, te mu odgovorim kako sam njegov veliki obožavalac (!) (Vaistinu?, upita me, na šta zaklimah glavom gore-dole), te kako su mi među omiljenim filmovima Fenomen i Majkl. Duboko uzdahnu na pomen Fenomena, te reče kako je to jak film, sa jakom porukom. Na to se nadovezah kako smo baš na putu prema Zagrebu Neba Buraz i ja razgovarali o nj. filmovima te da je Nebi među omiljenim filmovima Operacija: Sabljarka, po meni bezvezan u film u kojem je jedina dobra stvar neobično dug kadar dojki crnopute glumice Hali Beri. Džontra se ugodno nasmija (!) na to. Dodao sam da je meni vjerovatno najdraži film Američki grafiti, na šta su Džontra i D.T. bili blago neobično iznenađeni. Uslijedilo je istovjetno kontra-pitanje pa Džontra počinje da nabraja neke francuske filmove za koje nikad nisam čuo a ja na osnovu toga počinjem da sumnjam da je on peder. Nakon što me je brzo iznurio (!) francuskim filmovima, nastavlja sa pitanjima. „A šta vi jedete ovdje?“ Šef Nevenko i ja se zgledamo, jer to pitanje djeluje kao déjà vu, a i jeste bilo. Ovoga puta, akcenat sa ćevapa prenosimo na sarmu, svinjetinu i slično. Tu kreće neka priča o osobinama i običajima naroda, a onda Džontra postavlja jedno od najpopularnijih pitanja u posljednjih 20 godina: „A kako je ovdje počeo rat?“ E, moj druže Džontra, lako. Sad ću ti ja ispričati…

Slijedi: Finalna brutalna Džontranizacija

Brutalni prelazak brutalne granice II

Prethodno: Brutalni Džontransport I

Cik podneva dana 14. decembra ljeta brutalne gospodnje prošle godine. Dva automobila sa jakim snagama se iz Banjaluke brutalno kreću prema zagrebačkom aerodromu Pleso, očekuje se let N39JT, predviđeno vrijeme brutalnog dolaska je 13:30. Mostovi razdvajaju ljude kao i vozovi, granični prelaz Gradiška. Jake snage bez problema prolaze brutalnu domaću graničnu kontrolu, no na ulazu u Hrvatsku se dešava manji incident. Prvi automobil jakih snaga koji zbog zatamnjenih stakala brutalno krši sve zakone o saobraćaju lako prolazi graničnu kontrolu, no drugi se malo zadržava. Kratko natezanje između brutalnog graničnog policajca (u daljem tekstu: drot) sa jedne strane i šefa i brke sa druge…

Drot: Dobar dan, dokumenti.
Brko: Izvolite [trep, trep].
Drot: Šta je ovo? Oštećen osobni dokument? Kuda ste krenuli?
Šef: Idemo na zagrebački aerodrom.
Drot: Da, ali ne možete ovako. Ovaj gospodin ne može ući u Hrvatsku… oštećen osobni dokument.
Šef: Idemo samo na aerodrom da pokupimo čovjeka, odmah se vraćamo, ispalo je na frku…
Drot: Imate li pasoš?
Brko: Nemam.
Drot: Ne možete onda ući.
Brko: Zato sam vam dao i vozačku dozvolu, ponio sam tu sve što imam za identifikaciju, Mensa člansku karticu, karticu od banke…
Drot: Ne vrijedi, oštećen osobni dokument!
Šef: Slušaj, idemo na aerodrom, čovjek je profesor, treba nam prevodilac…
Drot: On je profesor, ja sam doktor, ti si inžinjer, kakve to veze ima?
Šef: Idemo po Džona Travoltu, treba nam prevodilac, avion slijeće u Zagreb za sat vremena…
Drot: Kojeg Džona?
Šef: Džona Travoltu.
Drot: Ma, jel’ ti mene z.?! ‘Aj, prolazite!

Bila je to posljednja akcija za ličnu kartu 04CGF4868…

Slijedi: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III