Ono kad pištolj nije dovoljan da se izraziš pa moraš šakama: Plan bjekstva 3 (2019), utisak

Sporedne uloge ne postoje, samo statisti koji postaju body count.Escaoe Plan 3: The Extractors

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison, ovo je naša godina: Rambo 5 uskoro stiže u kina a zemlje trećeg svijeta poput Rusije i Bosne i Hercegovine imaju priliku da na velikom platnu uživaju u još jednom ostvarenju velikana akcionih filmova Silvestera Staloneta. Isti je definitivno precrtao glupu ideju da se pokušava dokazati kao karakterni glumac, shvatio da su mu tržišna niša ocvali mladići poput debelog radnika RTRS i mene kojima je potrebna bilo kakva doza antikolinafarelaleonardadikaprija i da, shodno tome, može da nam plasira i najgori šrot, mljevenu rižu umjesto proteina, lat mašinu umjesto zgibova i film od dva sata snimljen za sat i po.

Originalni Plan bjekstva (eng. Escape Plan) je film iz 2013. koji je sa 25-30 godina zakašnjenja spojio Staloneta i Švarcenegera u glavnim ulogama. Nijedan od njih se u istom ne pojavljuje go do pojasa niti u potkošulji, ali i pored toga to je sasvim pristojan film. Švarceneger je ispao iz igre za nastavak Plan bjekstva 2: Had, klasičan TV odnosno direkt-na-video film, jedan od najgorih filmova svih vremena, tek za 50-60% bolji od Titanika ili posljednjeg Pobješnjelog Maksa (odnosno Maksimilijane). I za TV film (koji je prikazan u kinima već pomenutih zemalja trećeg svijeta), loš je, tebra. Tim je veće bilo iznenađenje da je tu treći dio (punim imenom Escape Plan: The Extractors, bez broja, prim. aut.), svega par mjeseci prije Ramba 5…

I?

Dobar film.

Dobar, Ostroga mi.

Spektar emocija na Stalonetovom plastičnom licu je upravo ono što nam je potrebno u ovom politički korektnom vremenu: spektar se svodi na jednu emociju, a to je nema.

Jedina stvar apsurdnija od scenarija ovog filma je činjenica da 50 Sent (ponovo) glumi kompjuteraša. Mislim da bi realnije od toga bilo da je Veljko Bulajić uzeo delfina da glumi Titovog psa Reksa. Srećna okolnost je to što se 50 Sent u filmu pojavljuje manje od tri minuta, i njegove scene su snimljene preko Skajpa. Drugi lik sa plakata, Batista, takođe je svoju ulogu odradio u pauzi čupanja obrva, a većinu vremena na ekranu su dvojica azijata koji se šibaju u najboljem maniru Velike gužve u Kineskoj četvrti i negativac koji je zapravo jako dobra jeftina kopija Mela Gibsona i jako uvjerljiv u svojoj jako lošoj ulozi negativca koji pretjerano objašnjava uzroke svoje negativnosti.

Priča filma je… čisto da se nešto ispriča prije šamaranja. Sin bivšeg Stalonetovog poslovnog partnera (koji nije baš najbolje podnio raskid ugovora o radu) kidnapuje kćerku kineskog kontroverznog biznismena i zatoči je u ilegalnom privatnom zatvoru u Istočnoj Evropi da bi se obračunao sa Stalonetom. Stalone, naravno, nasjeda na tu provokaciju, nazove svog prekookeanskog operativca Batistu, ovaj mu pripremi logistiku, sleti u Bugarsku i nađe lokaciju iz prve i kreće šorka. Usput se desi da negativac otme i ubije Stalonetovu djevojku odnosno radnu kolegicu koju ovaj jebe i sa kojom je planirao na more nakon 20 godina neobavezne veze, na šta ovaj popizdi, ali ne puno, svakako ne dovoljno da to pokaže mimikom lica. Inače je za pozdraviti što je taj segment scenarija koji se tiče romantičnog aspekta Stalonetove veze sa kolegicom na skali od 1 do 10 razrađen 1, taman koliko treba biti u kvalitetnim muškim filmovima (vidi „Kobra“, „Surovi ugovor“ itd.).

Kompletan film je snimljen sa ukupno 15 ljudi (od kojih sedam nisu govorne uloge) i jednim 486 računarom koji je izrenderovao većinu scenografije koja je, nimalo slučajno, u mraku (4 MB RAM, jbg brt). Muzika za film je preuzeta direktno iz internet baze besplatne muzike za čije se korištenje ne moraju platiti autorska prava i naknade i montirana je tako da ide red tišine pa red tenzije kao da će se pojaviti Drakula, što i nije najsrećnije rješenje za srčane bolesnike. Takođe, moguće je uočiti jedan simpatični muzički omaž Kobri i inim Stalonetovim uspjesima iz 80-ih: pjesma na odjavnoj špici ima testosterona u sebi koliko i šupa žene koja se bavi dekupaž0m te podsjeća na antiklimaks koji se doživljava nakon što Marion Kobreti krene da jezdi u sumrak a slova krenu po ekranu…

U suštini, stvar je jasna: originalni film je najveći uspjeh postigao u Kini tako da su ova dva nastavka krojena za to tržište, zato je priča tako orijentisana a na plakatu [za određena tržišta] Maks Zeng (Stalone kineska drolja). Isto tako je zanimljivo kad se pogleda spisak firmi čija je ovo koprodukcija: svako iz raje dao po petaka i snimio se film (Stalone jeftina drolja). Međutim, suština je da je ovo klasičan B akcioni film iz 80-ih (danas je to C ili D produkcija), kakvih sada nema u tom izvornom obliku, a da nisu studentski ili parodija: priča nije komplikovana, nema razrade nepotrebnih elemenata, ne glumi Dvejn D Rok Ostroški, nema ozbiljnih tehničkih grešaka; kratki uvod sa postavkom priče, malo puškaranja, malo šibanja i crno-bijeli razvoj situacije gdje na kraju SNSD bude pobijeđen – to je ono što svakom normalnom muškarcu treba od sedme umjetnosti (pored noćnog programa TV Simić) i Stalone nam pruža tu slamku spasa tako da je najmanje što možemo učiniti da se prije svakog treninga u teretani pomolimo da mu niko ne uvali bofl HGH…

Dvejn D Rok Ostroški, pojava u kinematografiji česta koliko i upotreba kamere (fotografija ikone iz manastira Sv. Anavara i Trenbolona)

Realno, produkcija u 10-im godinama XXI vijeka „reaktiviranih“ akcionih heroja iz 80-ih godina XX vijeka je poprilično loša i svodi se na šrot (50-113%), omaže i podsjećanja (a moje recenzije tih filmova se svode na ponavljanje istih fraza, prim. aut.), i sa jedne strane je tuga da Stalonetu ne pravi naročitu razliku budžet od 3 ili 30 miliona, ali ostaje da je to – to, i da prave zamjene nema: ovi likovi (Stalone, Švarc, Dolf, Van Dam…) traju koliko traju – davno su prebacili rok trajanja, ali s obzirom na ponuđene alternative već sad možemo početi spremati suze za dan kad ih više ne bude… ili poslati sve u pičku materinu i preći na krosfit. Ili poslati krosfit u pičku materinu i gledati Komandos po 112. put. Hmmm, da, mislim da je to bolje.

Advertisements

Recenzija – Creed 2 (2018): Zašto si se, Vojvodo, iz Haga vratiJO, EJDRIJEN!

Ili: kako je Silver Testelone postao glumac u crnačkim blic žena filmovima.

Da se odmah razumijemo: nisam gledao Krid (Creed, prvi), jer je šesti Roki bio tragično loš i zažalio sam tad. Zaboli me što ga je kritika pohvalila jer šta je koji kurac kritika ikad znala o kvalitetnim muškim filmovima. Realno. A Roki je dobar momak, nije bio neki učenik ali se volio potući za raju i nije mu bio problem da na fudbalu brani dvije utakmice zaredom. Cijenjen je kao Rambov mlađi brat, svi su znali da je malo retard, ali s obzirom da je Rambo zajeban momak, tu je bila distanca respekta…

Ako ćemo iskreno, prvi Roki je vrlo dobar po svim parametrima, ozbiljan film; drugi Roki je reciklaža prvog sa očiglednim rupama; treći Roki je naučno-fantastični sportski film; četvrti Roki je nešto kao Top Gan samo sa bokserima i više vazelina; peti Roki je božićna priča o povratku kući; šesti Roki, snimljen 16.000 godina nakon petog je jedno nepotrebno dizanje serijala iz mrtvih, sa ispunjavanjem svih klišea za osvježavanje po modernim standardima: Roki je propo, tu su sad crnci. Međutim, ako se malo bolje osmotri istorijat serijala, Roki je oduvijek više bio crnačka kurva nego što je bio bracika: teško da ga je ijedan intimni odnos sa Ejdrijen ispunio kao onomad kad je sa Apolom trčao po plaži u majicama do pola stomaka. Znači, ta neka once you go black priča je oduvijek vrebala iz prikrajka.

rocky tv

Tako je Silver Testelone zvan Roki, sredinom sedme decenije života naslutio da mu se bliži kraj za nekih 200-300 godina pa odlučio da težište priče prebaci na sina njegovog omiljenog (u svakom pogledu) protivnika (u svakom pogledu)… I dok nisam gledao prvi dio, za ovaj drugi me debeli radnik RTRS zajebao pa sam otišao u kino (‘aj u kino, rekao je, biće guzica, rekao je). Možda je taj izostanak Krida (1) učinio da prelaz bude kao pad sa dvaneste stepenice umjesto sa treće, odnosno, da bi prvi film – da sam ga pogledao – poslužio da olakša tranziciju za prihvatanje novog Rokijevog usmjerenja, ali opet, to ne mijenja činjenicu da je ovo jebeni crnački blic žena film:
– Roki mijesi pitu
– crnca smuva rospija i ekspresno se tu napravi dijete
– ona „ide u studio“ (PFFFFFFF) a crnac čuva dijete
– crnac ima te neke emotivne ispade i teške trenutke
– Roki mijesi pitu
– Ivan Drago i njegov sin klasični brutalni siledžija šibaju ljude širom Istočne Evrope
– Drago junior iznabada crnca (realno)
– Drago povrati davno izgubljeni ugled u carskoj Rusiji, primi ga Putin
– Drago i sin se sjebu kad ugledaju kurvu materu bivšu ženu Brigit Nilsen
– Roki odvede crnca da u pustinji trenira sa nekim likom što je ležao na Tunjicama [Kazneno-popravni zavod Banja Luka, prim. aut.]
– crnac pobijedi Dragu juniora (PFFFFFFFFFFFFFFFFFFFF)
– Roki umijesi još pite

Jedino što valja u cijelom filmu je magistar i olimpijac Dolf Lundgren, koji je, htio to neko priznati ili ne, poprilično kvalitetan glumac. Ostalo je takav šrot da je to strašno. Ukoliko je nadasve hrišćanski da prihvatimo nedostatak kvaliteta u aktuelnoj produkciji holivudske akcione gerijatrije, dotle je ovako pogrešno usmjerenje filma neoprostivo: ovo je jedan takav čokoladni sufle od filma posut ženskim sredstvom za intimno pranje da bi trebalo poslati Kristijana Greja Golubovića da Rokija i crnca brutalno iznabada kurcem šakom, ne bi li ih podsjetio da oni ne bi trebalo da budu pičke… Naravno, teror feministički obojene političke korektnosti nije samo u tome: dok je razumljivo da žene vole retarde, jer 1) ima posla oko njih (majčinski kompleks instinkt) i 2) lakše je njima manipulisati, ovdje je to apsurdno jer se u filmu radi o liku kojem je posao da ga udaraju šakom u glavu, kojeg o životu uči lik kojem je bio posao da ga udaraju šakom u glavu… Ali eto, nije dovoljno što su Mostovi okruga Medison Mostovi okruga Medison, sad treba i Roki da bude Mostovi okruga Medison… PAJEBOTEBOG.

Vremena se neumitno mijenjaju, tako da nije sporno što se Bora Čorba pretvorio u tetku Bore Čorbe, ali, tetka, ne moraš sve da nas ljubiš kao prije 27 godina kad ti nije toliko smrdilo iz usta… i nemoj nam slati pite, imamo.

Trauma u našoj bašti: Boemska rapsodija (2018)

Ono kad si žestok momak pa odeš u kafić i naručiš gusti sa šlagom a ono umjesto šlaga nešto kao sir: namaz a nije… pa ti ostane na brkovima.

Da je kojim slučajem dosanjao 2018. godinu, Džordž Orvel bi sasvim sigurno drugačije nazvao osamdes’četvrtu… ali nije. Srećom. Jer ne treba pretjerivati. Treba znati kad stati. Na žalost, neki ne znaju. Tako je biografski film o Frodoljubu Živanoviću iz grupe Kralj’ca pretjeran. Apsolutno. Toliko je pretjeran da su to zapravo dva filma: prvi dio filma je najbolji film svih vremena; drugi dio filma je najgori film svih vremena.

Životi rok (za domaće tržište: turbo folk) zvijezda su počesto vrlo živopisni: „seks, droga, rokenrol“, što je nadasve zanimljivije od „kravata i stalan posao“. Kao takvi, izuzetno su pogodni za romansiranje i ekranizaciju, ali filmska industrija to još uvijek nije uzela u mašinu: sa jedne strane zbog činjenice da je dobar dio tih ljudi još uvijek živ da priča o tome, a sa druge strane su tu dokumentarni filmovi. Dalje, većina toga se dogodila na putu do ludila, gdje postoje kontradiktorni izvještaji od strane ljudi koji su stajali jedni pored drugih, uz onu foru „ne vrijedi pričati, morao si biti tu“… U jednačinu još možemo ubaciti da je filmska hiperbolizacija dvoznačna, te da pored iskrivljivanja karaktera zarad arhetipičnosti i scenario obično dobije karakterističan luk koji ignoriše hrono-istorijske činjenice, umjesto da se samo posloži dobra kompilacija anegdota… Eh, kad bi sve bilo samo malo jednostavnije.

Bilo kako bilo, „Boemska rapsodija“ (Bohemian Rhapsody, 2018.) je već u ovom trenutku najkomercijalniji muzički biografski film svih vremena, publika je veoma zadovoljna, kritika malo manje ali opet i od njih svakako pozitivna ocjena i to je još jedna od onih klasičnih situacija pa jel vi to mene zajebavate, kakvih je sve više u ovom svijetu.

Genezično, film je bio u nastajanju od 2010. godine, vrijedi spomenuti da je izvjesni gospodin Baron Koen bio u timu i izašao iz istog kad je vidio u kojem se smjeru kreću stvari, stručni nadzor su vršili aktivna dva člana grupe (Mej i Tejlor), priča je autorizovana i zvanična, Adidaske su original, garantovano…

I, šta smo dobili?

Mladi Ramiz koji glumi Frodoljuba Oskara komotno može da proslijedi Neletu Karajliću, s obzirom da prvi dio filma zapravo tumači Nerminu Curbrigen iz skeča Škola za dresuru cura 8. mart, što je smisleniji dio filma. Kasnije samo imamo razradu prethodno pomenute hiperbole: pokojni F. jeste imao karakteristične zube, međutim, u filmu su oni razmjera dabar-dabar-kuna-dabar; brkovi su dio legende ali je njihov značaj formiran životom poslije smrti jer svakako nisu bili neraskidivo vezani za lice nosioca ovog filma. Te fizičke karakteristike su stvarno nepotrebno isforsirane, a što se tiče govora tijela, on je sveden na položaj ruke za tacnu na ramenu uz uzrečicu „dragi“: Nerminu Curbrigen je naslijedio Dik Vaelentajn iz spota „Rejdio Ga-Ga“ gdje dolazimo do korijena problema – zvanični omaž je veća parodija od parodije.

Kroz blago iskrivljen i ubrzan istorijat benda, sasvim su nepotrebno istaknuti homoseksualni momenti na način da je to čisti pederluk. Film teži da prikaže rastrzanost Frodoljuba između Marice koja je „ljubav njegovog života“ i pušenja kurca, a već nakon pola priče Marica njemu otvoreno saspe da je on… peder (ni 5 ni 6); zato scena razmjena pogleda sa kamiondžijom kod WC-a traje pet puta više nego što je potrebno. I sad, u ovom nekom hipersenzitivnom (fol polit-korektnom) vremenu, gdje se pederu više ne smije reći da je peder, ovakav pristup „tematici“ je vrhunski dijaboličan: Frodoljub je ipak primarno bio veliki umjetnik a ne pederčina, a ovo je autorizovana priča što će reći da ga autorizatori zavukoše pederima, ali ne onako kako bi to pederi željeli.

Što se samog toka priče tiče, kolažno su posloženi bitni momenti iz života grupe, dok je ekstravagancija maksimalno izbačena da bi film bio klasifikovan kao porodično prihvatljiv. Najveći hronološki prekršaj je potpuno nepotreban: završetak priče u 1985. godini i preslagivanje elemenata u skladu s tim je glupost koju je teško objasniti s obzirom da je istorija poprilično zanimljiva: grupa jeste bila koncertno neaktivna od 1986. godine ali su do 1991. godine izašla dva poprilično raščlanjena studijska albuma, a čika F. je teško bolestan i slabo pokretan uspio da snimi numeru „Šou mora nastaviti“ što je bio njegov ultimativni poklič koji nije trebalo shvatiti bukvalno, što nisu skontala ova dva konja koji i dalje sviraju pod imenom firme…

Realno, film nije trebalo da bude ovakva limunadica, da prvi dio bude smiješan ovoliko koliko je smiješan (ne baš planirano), a da drugi dio filma bude jako traljava drama. Međutim, treba to posmatrati sa druge strane: Mej i Tejlor posljednjih osam godina nastupaju sa Adamom Lambertom, papagajem sa televizijskog takmičenja talenata, američka publika to puši vrhunski. To nije šala. To je zvanično. To ide u amanet. To je svijet danas, i ovaj film se uklapa u njega. Kao što onomad neki nisu shvatili da je Kičmena slavina parodija, tako će i danas ovaj film biti shvaćen kao realan, od strane generacije životnih saznanja preko ekrana mobilnih telefona, i tu se ništa ne može učiniti. Svako vrijeme ima svoje („Matori, ćuti, ko se još seća…“). Ipak, zbog tematike je nemoguće prenebregnuti činjenicu da je rokenrol vrijednost ovog filma čista nula, istorijska veoma blizu nule, a zabavna vrijednost je – poprilično nenamjerno – 5/10 i nije da trend pretenduje da nastavi silaznom putanjom (što je svakako fakat), već da nas nasilno natjera na rekalibraciju parametara…

Kralj’ca je bila grupa koja je nosila mnogo različitih šešira, promijenila priča, bila veće Bijelo dugme od Bijelog dugmeta: bili su i rok bend ali i Top 40 bend. Ovaj film je to drugo.

Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

jajebemzestokoPedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Furiozni utisak: Mad Max 2015

Razumijem da se vremena mijenjaju, ali da se Pobješnjeli Maks za brutalnih 30 godina neopravdane odsutnosti zapravo pretvori u ljekara koji se zove Ljubiša i ima muža kod kuće, nisam očekivao.

Puno, vaistinu, mladosti je prošlo od posljednjeg nastavka P(M)M serijala, ravnih 30 godina. Sam serijal je prošao puno, od ličnog i personalnog pakla na blago distopičnoj zemlji (Mad Max, 1979) pa do apokaliptične komedije (Mad Max Beyond Thunderdome, 1985). Režiser Džordž Miler je takođe prošao dosta toga, između ostalog prasiće (Babe, 1995), pingvine (Happy Feet, 2006)…

Trebao, morao i mogao je ovaj film ranije, ali nije. Rad na filmu je zapravo započeo 2001. ali se zbog raznih problema i promjena… oteglo. U međuvremenu je, usljed zastoja u radu i ličnih kontroverzi, otpao i Mel Gibson, titularni junak. Film je završen i pušten u štampu za „čitanje na JuĆjubu“ ove jubilarne 2015. godine, u drugoj dekadi velike filmske reciklaže. Dugo čekanje, velika očekivanja, semafor, a rezultat…

Stvar je takva da Ljubiša nije siguran da li je on sumanut ili nije. Realno, Bata Živojinović u ulozi doktora Nedeljkovića je sumanutiji od Toma Hardija u ulozi Pobješnjelog Maksa. Nekonzistentnost Maksovog lika se ogleda u nešto konstantnijoj konzistentnosti njegove partnerke Furioze (Šarliz Teron) što ne bi bio problem da nije konzistentnosti lika Pobješnjelog Maksa u prethodnim filmovima.

Sama priča je relativno standardna u okvirima južnoafričkog retrohomosajberpank domena kojim je serijal krenuo (sa) prvim nastavkom: nakon nuklearnog holokausta, Ljubišu u njegovom lutanju („Ej, živote, lutalico“) hvataju podanici tiranina Džoea da im posluži za rezervne dijelove za oštećene podanike. Tiranin Džo je zao i tiraniše tisuće ljudi držeći ih bez vode i upozoravajući ih na štetnost iste… Znači, akcija… se morala poduzeti!

Neko je tu već morao nešto učiniti, a to nisu bile opozicione političke partije već krtica iz ličnih redova: Džoeova poručnica Furioza mažnjava cisternu + logistiku (cenzura) i kreće da nađe mjesto njene mladosti, zelenu dolinu. I potjera za njom. Ljubišu nataknu na auto u potjeri. Spadne sa auta i pređe u drugi tim. I to je nekih 80% filma, akciona potjera, gore-dole. Baš akcija. Malo onako ublažena i cenzurisana CGI akcija, ali akcija.

Sama akcija i nije tako loša u ovom vremenu kad se manje-više došlo do saglasnosti da su akcioni filmovi iz ’80-ih godina zapravo najbolja zabava u domenu sedme umjetnosti. Ovdje su dva problema, što je nosilac tog konstantnog otupljujućeg naboja (1) ćelava tenkg0rl Furioza (2), gdje je ljubazni Ljubiša mutavi pomoćnik. Ona tri puta što je progovorio, dva puta su bili „To je moj auto!“… Budaletino jedna, to je tvoj film.

Ostatak vremena Ljubiša Furiozi dodaje pušku, popravlja auto, kupuje uloške, donosi doručak u krevet, daje krv… A onda uslijedi podatak kako su feministička udruženja pozitivno reagovala na film. Da, feministička udruženja su pozitivno reagovala na postapokaliptični film pun nasilja i groteske. Izgleda da je to bio cilj, da se Pobješnjeli Maks pojavi kao filmska preporuka u Blic Ženi…

PAJEBOTEBOG.

Ključni momenat egzotične atraktivnosti originalnog Pobješnjelog Maksa i boljih momenata njegovih nastavaka je bila sumanutost. Sumanutost kakvu Mel Gibson demonstrira i kad otvara jogurt a kamoli kad tuče svoju maloljetnu djevojku ilegalnog imigranta. U politički korektnom svijetu, ta je sumanutost zamijenjena trkom na 100 metara u dužini od 10.000 metara. Kad čoek malo bolje razmisli, pa to je totalno sumanuta ideja!

Mnogi su heroji pali na tjeme. Ponekad je poštenije ostati ležati.

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

i-should-delete

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

Pusti to ponovo, Simo: The Hot Spot (1990)

Šta da radi brz momak u sporom gradu?

TRADICIONALNI POZDRAV DONA DŽONSONA

The Hot Spot (kod nas Tačka usijanja, ako se ne varam, prim. aut.) je film u kojem Don Džonson glumi Dona Džonsona. Tačka.

Za one koji nisu ubijeđeni ovim dosad (a predaleko su da ih udarim šakom), to je jedan od šačice filmova režiranih od strane legendarnog holivudskog čudaka Denisa Hopera (Easy Rider, 1969: autorski krunski dragulj). Glumac, režiser, slikar, svestran umjetnik, Hoper nije radio previše, a kvalitet nj. rada je varirao… posebno u režiserskom pogledu, što će reći da je bio iskren prema sebi i svom osjećaju koji je često znao da prevari njeg… širu publiku.

Nemojte se uplašiti najava poput Film noir like you’ve never seen before i Noir for the ’90s. Кad čujem noir odmah se sjetim one što reče da sluša fado, a što je predaleko da je udarim šakom a i ne bih je udario jer to nije pristojno i džentlmenski. Ali je asocijacija prva ta šaka, noir i fado. Ovo je neki triler, romansa, triler, malo erotika klasični Don Džonson film što sve govori svima koji znaju bilo šta o bilo čemu. No, ima nas svakakvih.

Don Džonson u ovom filmu tumači Dona Džonsona pod imenom Heri Medoks, koji se bez upućivanja u biografiju pojavljuje u malom gradu, i već prvim skidanjem u potkošulju upada između dvije ženske vatre: jedne mlade/svježe punih obrva i bedara, i druge koja je, riječnikom trgovaca automobilima, „puno prešla a bila je i udarana“. Te dvije žene opisuju koliko je to mali grad kad se tu pojavio Don Džonson i samo njih dvije se navadile na njega.

Te dvije su, respektivno, Virdžinija Medsen i Dženifer Koneli, gdje nam je bitno da nas ova potonja, iako nadasve pristojna djevojka (doduše glumi nepristojnu), u filmu u par navrata časti sisama, kao da je to nešto. Ova druga je trebala da se pojavi komplet gola u jednoj sceni pa se stidila i nije, a onda je naknadno Denis Hoper priznao da je ona bila u pravu. Kao što sam rekao, čudak.

O Donu Džonsonu je Hoper imao da kaže sljedeće: „Nije bio tako loš. Na snimanje je dolazio sa dvojicom tjelohranitelja, kuvarem, ličnim trenerom, pilotom helikoptera koji bi ga ‘doletio’ na snimanje, dvojicom vozača, sekretaricom, frizerom, šminkerom i kostimerom.“ Dakle, standardna priča kad se radi o najmuževnijem muškarcu u istoriji svih muškaraca. Doduše, to je sasvim logična posljedica toga što je on upravo Don Džonson.

A u filmu, uz zvuke močvarnog bluza (Džek Niče: Džon Li Huker, Tadž Mahal, Roj Rodžers i Majls Dejvis) Don Džonson se pojavljuje kao mlad momak od 35-36 godina (taman), neznanac na stopljenom asfaltu bezvrijedne tačke na autoputu bespuća američkog sredozemlja, sa frizurom gdje je svaka dlaka na svom mjestu (vidljivo i na 480p ripu) i jasno je da će se desiti neka pizdarija. Tri puta namigne i prodao je auto, zaposlivši se brže nego član stranke u administraciji.

Kancelarija prekoputa je prva zamka – djeva mlada, lijepa gdje Don Džonson biva Don Džonson, upada odmah u priču („Šta ima, komšinice, stigla roba?“ – u prevodu: ćao + smajli) i bezbrižno povlači končić od tampončića, ne sluteći šta će se odmotati. Al’ ne lezi, vraže, u toj aktivnosti ga uoči starija profuknjača, žena mu od šefa, pa ga pozove da joj ide popraviti sudoper i tako to… nekolicinu puta. Čak toliko da je i sam Don Džonson u jednom trenutku morao reći, zakopčavajući hlače:

Pa kako to da me uvijek navuku ovakve kurve?

Ipak, eto, navuku ga… a svi znamo, „jedna stvar vodi do druge“, i brzo Don Džonson opljačka banku, zatim prebija siledžiju – kulturno, u rukavicama, sve zbog časti jedne dame, pa je tu neko puškaranje, zatim se još malo češlja, puši cigar, vozi auto, generalno izaziva zavist i ljubomoru ljudi iz malog grada koji bi da mu se napiju krvi zbog nekih stvari, al’ naravno, ne smiju jer on je Don Džonson.

I tako nekih 130 minuta. A onda, jebi ga, više nije moglo i Don Džonson završi sa dobrom ribom u kabrioletu, njih dvoje jašu u zalazak sunca, ona vozi a njega boli k., doduše, to je zato što su njegova muda završila u njenom džepu, al’ šta da se radi. Ima njena haljina dobre džepove za to. Jedna iskrena i mnogo puta doživljena životna priča Dona Džonsona sa polusretnim krajem, divan primjer filma koji nema pretenzije veće od toga da bude film.

A sve to zbog?

Ne naročito omiljen ni kod kritike a ni publike (promocija debelo zakazala), ovaj film je jedan od mojih omiljenih i jedan od rijetkih među istima u kojem niko [u potkošulji] ne nosi puškomitraljez (nadam se da će mi Hajrudin Krvavac ovo oprostiti). Dugo sam se pitao zašto mi je ovaj film zapravo toliko dobar… A onda je bilo jasno. Don Džonson. Naravno. Ne baš. Uozbiljimo se. Ipak tu ima nešto više od hodajuće reklame za Levi’s 501…

Uz odličnu atmosferu (muzika + scenografija), film u laganom ritmu opisuje prokletstvo ljudske prirode, nezajažljivost, beskrupuloznost i ljudski lanac ishrane. Svaki predator ima svog predatora. Don Džonson se pojavljuje kao brz momak u sporom gradu, sumnjive prošlosti i nesumnjivih sposobnosti. Živa ključa a ubrzo će početi da štrca iz termometra. Manje figurativno, Don Džonson štrca po navedenim ženama, a zatim superiornost počinje da ga opija i samo štrcanje više nije dovoljno (dešava se i Donu Džonsonu)…
I ne može stati. Izmiče mu kontrola. Njegova brzina nije prilagođena veličini grada. Jedna po jedna, padaju njegove domine. Planovi koji su izvršeni savršeno, dušmani su ih prozreli. Momci u plavom mu dišu za vratom. Ali on i dalje ne može stati, upetljan u trostruko klupko problema, zapliće se, proklinjući kurvu sudbinu i trenutak kad je njegova nešpicasta cipela stupila na tlo tog šugavog malog grada. Na kraju od brzog momka u sporom gradu postaje punopravan materijal za Foču ili Zenicu, no u tom trenutku scenario spašava stvar i on ne odlazi u zatvor već u zalazak sunca kao Talični Don…

Savršen film? Ne. Nešto duži nego što treba, sa nešto manje sisa nego što je trebalo i milion potencijala u drugom dijelu koji su mogli biti razvijeni u raznim pravcima. Veoma dobar film? Da. Don Džonson? Da. Preporuka? Da.

Jer, realno, svima nama se desilo da budemo brz momak u sporom gradu, samo, onaj kabriolet na kraju, treba prvo istjerati Dona Džonsona iz nj.

Adrijanaaa!!!

Neki dan sam tako pogledao film Get Carter, ali ne original iz 1971. nego „2000 turbo“ verziju za novu generaciju sa Silvesterom Stalonetom, pa se prisjetio zašto mi je Stalone omiljeni glumac. Stalone i u tom filmu, koji je na par mjesta proglašen za najgori rimejk svih vremena, uspješno glumi Staloneta: bez ikakvog obzira prema očajnom scenariju, lošoj režiji, nebuloznom izboru muzike, totalno modernoj fotografiji, on svim srcem glumi samog sebe. To se mora poštovati. To, kao i fora kad pusti bradu s pokušajem promjene izgleda.

Al’ ono, to je čovjek koji sad ima preko 65 godina i još jače živi za fajt nego prije 45 godina. I to se mora poštovati. Mora se poštovati i brutalno uporna samostalnost i izbjegavanje rada sa kvalitetnim režiserima te kontinuitet u biranju loših scenarija. Još, mora se poštovati i njegov opušten odnos prema svemu. Jer, realno, jedina stvar jača od Staloneta su parodije na Staloneta, a opet, najbolje parodije na Staloneta radi sam Stalone, a za to ipak treba imati ego dobrano pod kontrolom.

Sve ovo pišem jer će na blog uskoro ponovo biti postavljen pisani utisak za film Expendables 2, iz avgusta prošle godine, a vjerujem da će isti tekst biti lako primjenjiv na Expendables 3 koji slijedi u avgustu iduće godine, i kojeg željno čekaju svi mladići svih generacija koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i žive za fajt. Takođe, još jedna filmska tema čeka da se vrati na svjetlo dana…

* * * * *

Ipak, i pored toga što mi je filmska umjetnost primarno razbibriga, te najviše gledam komedije (od Mela Bruksa do braće Fareli), moja tri omiljena filma su:
American Graffiti (1973)
Vanishing Point (1971)
Easy Rider (1969)
Sva tri sam pogledao po nekoliko puta, ne gledam ih često ali uvijek ostave jednako jak utisak na mene… to valjda nešto znači. I, naravno, svaki put plačem kad gledam kako Arnoldov palac uranja u topljeni metal, ali, mislim da svi osjećaju isto u tom trenutku…

Bilo kako bilo, uskoro na blogu spomenuti stariji filmski tekstovi, a u neko dogledno vrijeme i nekoliko riječi o trilogiji omiljenih iz inostrane produkcije.

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…