Životne brige, muke i problemi… I

Ženim se, hvala na pitanju. Bila je to ljubav na prvi, drugi, treći i svaki naredni pogled. Inače, da Vas upoznam, Dual Golden 1, u svoj svojoj 24-karatnoj slavi.

Ruku na srce, vinil mi nije primarni nosač zvuka, već CD (vršnjaci smo). Stoga imam tek nekih stotinjak ploča i održavam taj kvantitativni okvir: rješavam se manje bitnih komada kako nabavljam bitnije. Beskrajna je to zanimacija koja je počela ljeta 1994. godine kad sam u Gospodskoj ulici na pločniku kupio 12″ Anthrax – Make Me Laugh/Friggin’ in the Riggin’ – još uvijek u kolekciji…

Inače, ploče imaju taj zvuk… koji jeste to što jeste, međutim: problem je očuvanost ploča na koji se veže (tehnički) nekvalitet domaćih ploča, te sa druge strane kvalitet uređaja za reprodukciju koji opet utiče na stanje ploča. Takođe, na pločama dobro zvuči ono što je producirano, snimano i masterizovano za ploče u vrijeme kad je vinil bio glavni medij, a to isključuje gro kvantiteta posljednjih 25 godina muzičke produkcije.

Ali… Dual Golden 1. Ali… sve ono prije nekih 25 godina. Ali… šta da se radi.

Advertisements

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

i-should-delete

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

Šta to radiš, Buldožeru jedan?!

– Šta ima, komšija?
– Evo, oprao sam ploče pa čekam da se osuše.
– Kakve ploče?
– Kako kakve, gramofonske…
– Zar se to može prati?!
– Ploča je komad plastike, što se ne bi mogla prati…

Kao što se već dalo zaključiti iz uvodnog priloga, u današnjoj epizodi emisije „Htio sam i ja u JNA!“ na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. predstavljamo jednu retroaktivnost idealnu za dokolicu i tihovanje u ovim hladnim zimskim danima: pranje gramofonskih (vinilnih*) ploča.

Zašto, pitate se kao i pri svakom izboru teme emisije, zaboga zašto. Naime, pored toga što je to odličan vid treninga za mlade Nirvaniste, pranje ploča ima i veoma prozaičnu praktičnu vrijednost: poboljšava zvuk. Veoma jednostavno, većina šuštanja koja se čuje prilikom reprodukcije gramofonskih ploča je zapravo zvučni odraz prljavštine u rilnama, te se jednostavnim hidro-mehaničkim uklanjanjem prljavštine odnosno šuštanja zvuk poboljšava. Dakle, višestruko korisna aktivnost za sve siromašne studente koji kupuju ploče na buvljaku i generalno nemaju sreće u životu. Naravno, ploči sa ozbiljnim fizičkim oštećenjima u vidu ogrebotina i stopljenih dijelova nema puno pomoći, ali sa nagomilanom prljavštinom se da izboriti.

Rilna (zapis na ploči) uvećana 1000 puta

Sredstva za rad su bazično priručna i sveprisutna: deterdžent za suđe, šampon, tečni sapun… Logično, ništa (previše) abrazivno, dovoljno je sredstvo koje ima mogućnost otapanja masnoće; lavor komotan za ploču, mlaka do topla voda (ali ne i vrela), fina krpa odnosno spužva odnosno sunđer, po mogućnosti nov – garantovano bez ostataka ribanja tave u kojoj je isprženo mnoštvo svinjskih dijelova te magična krpa odnosno krpa sa mikrovlaknima zarad finalizacije procesa čišćenja.

Jedna od glavnih prepreka za ovu aktivnost jeste ideja: pa đe da močim ploču?! Ista je bezrazložna, jer ploča može bez problema da se uroni u vodu neko vrijeme, bez, primarno, straha za papirnu etiketu – ista je aplicirana bez ljepila direktno na ploču u toku proizvodnog procesa i tek bi žestoko izlaganje vreloj vodi ili hemikalijama ili neki nebulozan kontakt sa istom prouzrokovao otkidanje ili oštećenje. Dakle, bez straha, ploča zna plivati, te je pažljivo – kao i pri standardnom rukovanju, izbjegavajući dodir sa narezanom površinom – uroniti u lavor sa mlakom vodom a zatim prati kružnim pokretima – prateći rilne. Moguće je kretati se u oba smjera, da se iznenadi prašina koja se našla u rilnama. Nije potrebno biti naročito nježan, spužva/krpica se smije pritisnuti, a dovoljno je napraviti par krugova pa ispiranje sapunice mlakom vodom i sušenje.

Primitivna varijanta sušenja – puno posla za magičnu krpu

Što se sušenja tiče, najbolje je prirodno – bez ikakvog dodira krpama i ručnicima. U tom slučaju, najduže će se sušiti sama etiketa, a pri nekoj sobnoj temperaturi i vlažnosti vazduha, sam vinil će rastjerati vodu sa sebe u roku od dva-tri sata, čak i brže. (Koristiti metodu vizuelne inspekcije.) Bitno je, kao i kod skladištenja ploča, da sušenje ne bude previše blizu pri/u/na nekom izvoru toplote (ne! u rernu, ne! na radijator), a najjednostavnije bi bilo ploču postaviti na neku konzervu/čašu/generalno valjak površine otprilične veličine etikete na ploči, tako da narezana površina obe strane bude otkrivena za strujanje vazduha odnosno sušenje. Takođe, moguće je ploču i položiti na običan ručnik, s tim da to bude neki primjerak koji se davno olinjao, te istu rotirati nakon nekog vremena. Doduše, nije ni to nužno, jer je poželjno nakon sušenja dobro ploču prebrisati magičnom (neki je zovu i tragičnom) krpom, da se makne sva prašina koja se usputno ugnijezdila na ploču tokom sušenja. U iste svrhe može, naravno, poslužiti i neka specijalizovana četkica za čišćenje ploča…

Bolji rezultati pranja se obično postižu na kvalitetnijim pločama sa boljim zapisom – tzv. „audiofilskim“ 180-gramskim vinilima. Kako prepoznati iste? Po debljini i težini. Kad vidite da je deblja i teža, to znači da je bolja, a to se ne odnosi nužno samo na gramofonske ploče [tokom rada na emisiji uočavam neobičnu količinu sličnosti između ploča i žena, prim. aut.]. Isto tako, vrijedi spomenuti da je 180-gramsko štampanje u inostranstvu bilo rjeđe nego kod nas (uslovno rečeno – široko je inostranstvo), jer su kod nas (SFRJ) sve kuće koje su izdavale ploče sporadično (odnosno, nepoznatom logikom) štampale serije 180-gramskih vinila. Ipak, da kod nas nije bilo sve tako briljantno govori i činjenica da je počesto u proizvodnom procesu korišten veći nego dozvoljen procenat recikliranog vinila (dozvoljeno je 5% a korišteno je do 20%), te da su u jednom periodu ploče polirane do visokog sjaja što je, logično i tragično, uzrokovalo fizička oštećenja rilni te imalo loše posljedice na zvuk, posebno u visokim registrima…

Ipak, vratimo se na samo pranje ploča. Ukoliko ono ne podari željene (čujne) rezultate, moguće je ponovno pranje te nakon toga profesionalnije varijante poput čišćenja ploča uz pomoć medicinskog benzina, zatim tzv. lepkiranje (ljepilom za drvo se prekrije čitava narezana strana ploče, zatim se po sušenju prekrivač od ljepila skine jednim potezom i sa sobom povuče sve sem rilni), kao i upotreba uređaja koji istovremenu peru i usisavaju površinu ploče (ako vam već ne trebaju novi 17″ točkovi za Calibru – jer se otprilike radi o tim parama). Isto tako, vrijedi spomenuti da u svijetu gramofonskih ploča ne postoji konsenzus oko jedinstveno efikasnog i bezopasnog načina čišćenja ploča, tako da vrijedi razmisliti o prelasku na audio kasete…

I, to je to, za neki početnički nivo održavanja gramofonskih ploča – uz pravilno skladištenje i rukovanje pri slušanju – pranje ploča učiniće znatno ugodnijim uživanje u hitovima vaše i tuđih mladosti… Šuštanje i pucketanje možda ne nestane u očekivanoj mjeri, ali, ovaj proces pažljivo izveden ne može da škodi, a izgubićete vrijeme koje ste mogli izgubiti na nešto drugo.

***

U narednom nastavku emisije „Htio sam i ja u JNA!“ detaljno o drevnoj metodi čišćenja ploča medom:

* Nisu sve gramofonske ploče od vinila, a i sam sastav vinila je tajna; međutim pranje, za razliku od nekih drugih metoda čišćenja, može se upotrijebiti na svim vrstama gramofonskih ploča.

Literatura:
Razni autori: Čišćenje ploča; Hi-Files forum; 2007-2013.