Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Za čvrste momke teretane Sokolskog doma, brojevi su sve. Brojevi pokazuju napredak, velik ili još veći, jer u toj ustanovi nema onoga što je suprotno od napretka. Brojevi pokazuju rast obima bicepsa, obima grudi, dužine ku…, maksimalan izbačaj na benču, količinu kučki koje su okusile 101% testosteron u terminu 0-25… ponekad i do 26, ali ne i do 27 jer to znači da je novi dan i vrijeme za trening.

Takođe, u teretani Sokolskog doma se uči da se brojevi moraju brzo obrađivati. Recimo, Boris BMW (u telefonskim imenicima mnogih kučki upisan i kao „Boki BMW“) je uvijek spreman da pruži prvu pomoć brojem telefona neke od njegovih mnogih pristojnih i poštenih drugarica, ali će on, kao Mišel iz Pokreta otpora, taj broj reći samo jednom (npr. Marija +38765654xxx), a zatim se sve odvija po principu „ko nabije nazove taj dobije nabije“…

Naravno, tu su još i standardne aritmetičke igre sa brojevima (sabiranje tegova na šipci za benč, sabiranje tegova na z-šipci, prebrojavanje tegova pri slaganju…), sve u svemu, puno je tu matematike (a kao što znamo iz nekih drugih izvora, matematika je egzaktna nauka – nisu to priče babe Joke i babe Stoje, prim. aut.) tako da se i najiskusnijim čvrstim momcima teretane Sokolskog doma desi da se malo „zabroje“…

– Baćo moj, vidi ovu jednu što sam dogovorio za sutra! – jedan istaknuti član pokazuje poruke primljene putem popularne ljubičaste aplikacije za instant komunikaciju… Prisutni članovi su imali uvid:
‘cao ljubo jesili sutra slobodan popodne jasam mislila da idemo kod mojih kumova na rucak pa poslije malo nasamo poyy’
– Auh, pa to je gotova stvar! – ushićeno će jedan od prisutnih.
– Nego šta, baćo moj! To je moja stara ljubav!
– A kakva je (dušom, prim. aut.)? – upita trener Sale kojeg je ova priča za trenutak podsjetila na to kako mu dobro stoje uske hlače koje nosi kad ide u „Posljednju šansu“.
– Dobra, baćo moj, zgodna! Al’ smo mi imali nešto i prije… Ja sam nju jebao kad je imala 17 (hemijskih olovaka, a godina dovoljno da bude punoljetna = sve legalno, pozdrav Odjeljenju za visokotehnološki kriminal MUP RS, prim. aut.)…
– Pa dobro, koliko sad ima?
– Ima jedno 35, ne znam ni ja… – iskreno će član koji se sprema za ručak. – Evo, ima slika na Viberu, pa pogledaj…
Prisutni se približiše malom visokotehnološkom uređaju i nakon što su pogledali sliku, jedan mlađi član prvi omete tišinu:
– Pa čekaj malo, bogtejebo, ja imam 35 godina a ova mi i nije baš za 35…
– Samo malo, baćo moj, samo malo, samo malo… da izračunam… ja sam nju jebao ’82. (1982. godine, prim. aut.)… osamdes’druga i 17… koja je sad godina… 2016… hmmm… [obrada podataka u toku, gori lampica crveni fenjer iznad glave]… ček, ček, samo malo… baćo moj, mislim da ona ima malo više od 35 godina! – zaključi član koji će sutradan da omasti brke, ne nužno ručkom.
Prisutni članovi klimanjem glave odobriše tu ispravku omanje greške, jer… moglo se desiti svakome.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „potentan“ „kurat“ „diže 190 na benču“ Anikić je jebao pičke u pičku… bar tako on kaže.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Jedan od bitnih činilaca u propasti modernog svijeta jeste svakako i dio plana u te(r)oriji zavjere koji se počesto zanemaruje i odbacuje kao nebitan, izjednačavanje značaja prirodnih i društvenih nauka. Po samoj prirodi stvari tu postoji ogroman jaz, a lako vidljiv efekat primjene dostignuća društvenih nauka jeste činjenica da u XXI vijeku još uvijek imamo socijalne odnose na nivou praistorijskih ljudi, nerazumijevanje, ratove te popularizaciju sedam smrtnih grijeha kao manira pobjede.

Sa druge strane, prirodne nauke su nosilac opšteg progresa planete, način poboljšanja kao i očuvanja onog što ovaj svijet razlikuje od svih ostalih – ljudskog života. Iako se može steći utisak da se naučni program teretane Sokolskog doma priklonio modernim tokovima i da su prirodne nauke skrajnute zarad društvenih, to nije istina. Svi studenti teretane Sokolskog doma, pored obaveznih (Akustika slaganja tegova, Dinamika plaćanja članarine, Matematika benč klupe…) imaju po još nekoliko kurseva koji se tiču prirodnih nauka, sve sa praktičnim vježbama. Jedan od najčešćih kurseva je Priprema audio-vizuelne prezentacije utakmice na Samsung TV aparatu…

Naime, teretana Sokolskog doma je, pored vrhunskih sprava za vježbanje, opremljena i najmodernijim multimedijalnim aparatima tako da se, za one nedovoljno usmjerene, treninzi počesto mogu pretvoriti u ležerno slušanje muzike, gledanje vijesti ili pak sportskih sadržaja u kojima se zdušno bodre srpska i njemačka (rezervna srpska) reprezentacija. Tako je bilo i tokom prošlog prvenstva u fudbalu. Trener Sale ulazi u salu:
– Hoćete li da gledate utakmicu?
– Hoćemo! – uglas odgovaraju mladi vježbači.
– E, pa onda vam treba kabl. Brada, ‘ajde za mnom da razvučeš kabl!

Pažljivo, antenski RF kabl se vuče od IKM (istureno komandno mjesto, prim. aut.) trenera Saleta pa sve do Samsung TV aparata koji se nalazi na dominantnoj koti u teretani, te je potrebno malo alpinizma da se kabl uključi u aparat. Prvi pokušaj je neuspješan, trener Sale nezadovoljan učinkom anten-majstora…
– Pa, volu jedan, kabl ne znaš ubosti, vidiš da ne radi! ‘Aj ti, mali, uključi to!
Drugi član teretane Sokolskog doma zadužen za taj važan zadatak uspjeva te ga trener Sale usmeno pohvaljuje a zatim kritikuje prvi neuspješan pokušaj…
– Dobro si ga namjestio! Niko da ne dira! Jebo mater svoju, ovaj nije znao ubosti kabl, pa gluplji je od Nikole Tesle!
Na ovu konstataciju trenera Saleta se štrecnuše neki mlađi članovi.
– Pa kako Nikola Tesla glup?
– E, pa lijepo, glup, sad ću da ti objasnim! – osupnu se trener Sale usljed neznalačkog pitanja… – Znaš li ti kako je to bilo? Sjedi Tesla u kafani i klati se na stolici, a onda mu dođe onaj Edison pa kaže: „Nikola, imam ovaj jedan zadatak što treba riješiti, ja sam pokušavao ali ne ide, u mene je slabo znanje.“ Tesla njemu kaže: „Ma daj da vidim taj zadatak!“, pa uze onaj papir i ode kući, draufa to čitavu noć, udri-udri-udri i riješi zadatak. Sutra dođe u tu istu kafanu pa kaže Edisonu: „A jesi glup, ovo nisi znao riješiti!“ i dadne mu papir sa riješenim zadatkom, a Edison će odmah: „Svaka ti čast! A jesi ljudina! Dajte čovjeku kafu! Dajte mu i pivu! Dajte mu i pivu i kafu!“ i plati piće Tesli a onda sa onim papirom ode u zavod za patente, registruje i njegovi praunuci i danas kupe pare od toga… A Tesla, popije onu kafu i pivu pa ode hraniti golubove… I đe nije bio glup, jebo ti bog majku!

Na to se nadovezuje jedan drugi član teretane Sokolskog doma sa još dokaznih materijala vezanih za Teslu:
– A bio je on malo čudan čovjek, imao je fobiju od rukovanja i ljubljenja…
– Isto kao i ja! Kad vidim neku ženu, samo bih je spucao šakom u glavu, ništa rukovanje i ljubljenje! – trener Sale, ipak, pohvali neke Tesline kvalitete.
– I nikad se nije ženio…
– E, to mu je bilo najpametnije, što se nije ženio! Šta je još trebalo, da ga neka rospija handri, a onda djeca plaču, pa dolazi njena mater u posjetu, pa ideš kupovati namještaj, pa kod kume moraš na slavu, pa ovo, pa ono, sto nekih budalaština… Baš mu je pametno što se nije ženio, ionako je ono pušenje kurca precijenjeno! – zaključi trener Sale važnu biografsku jedinicu o jednom od najpoznatijih Srba poslije Novaka Đokovića.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „moderna brada“ Anikić je načisto PROPO.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

Bogdan Zec I – Istorija kolizije

Gimnazija, mučan i težak period u mom životu. Bio sam mlad, nosio dugu kosu, pio alkohol, slušao Block Out, nisam trenirao tegove. Tko zna šta bi bilo sa mnom da nije postojao taj jedan čovjek koji mi je pomalo pio krv i tako činio da u meni ne zamre ona osnovna pokretačka snaga svakog Srbina (ili pripadnika druge nacije koji se osjeća Srbinom) – INAT. Taj čovjek je bio Bogdan Zec.

Bogdan Zec, profesor matematike u banjalučkoj gimnaziji, dosad se i zlatnim i rimskim i sitnim i svakakvim slovima upisao u sve anale, antologije, spomenare, đačke sastanke i rastanke. Njegov opušten pristup materiji, hod (i sako) u stilu Džejmsa Brauna, crveni obrazi i izjave nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Obzirom da su gimnazijalci obično (bili) napredna i pametna djeca – makar naspram onih koji idu u druge škole – neke od njegovih legendarnih izjava su (još onomad) su završile na (tad modernom) internetu, pa slučajnom prolazniku ostavljam prostor za potragu za istim. Ipak, neke od tih izjava su dosad bile eksluzivno ne-internetske… dosad. Od njih vjerovatno najjača, a i najbolja ilustracija Bogdana Zeca, desila se u mom razredu…

Neko je silom prilika izveden pred tablu, da radi zadatak, što je i činio, veoma neuspješno. Bogdan Zec se bez riječi, mijenjajući nijanse crvenila na licu, neko vrijeme kretao sa jedne kontrolne tačke na drugu (krajevi prolaza između redova klupa), da bi, nakon konačnog zapetljavanja ispred-tabličnog osuđenika u trice i kučine, grunuo onako iskreno, altruistički, iz ljubavi prema majci Matematici (koja nije priča babe Joke i babe Stoje) koju je dotični (m)učenik na tabli (m)učio:
„PA NEMOJ ME, BOLAN, UNIŠTAVAT’! CRKNUĆU K’O(JI) ZMIJA!“

Da. Tačno je tako rekao. Šta drugo, sem nevjerice. Znam. Profesor matematike u gimnaziji. Banjalučkoj.

Elem, nije da Bogdan Zec nije bio zmija. Obarao me je na popravni tri godine zaredom, sa željom da me izmjesti iz matematičkog odjeljenja, gdje sam se, jasno je, greškom upisao. Tragičnom, naglašavam, greškom, ostajao sam u tom matematičkom odjeljenju, umjesto da se prebacim u susjedno jezičko gdje je odnos ženskih naspram muških bio 29:3. Ipak, u svemu tome, otpor prema Bogdanu Zecu mi je bio rijetka motivacija, a i nije da je on bio iskreno pod’l. Iako je, vjerujem, imao početni stav kako sam ja jedan gadan čupavi zlikavac, brkati cvijet zla iz zadnje klupe, vremenom je shvatio da sam neko ko je tu sasvim slučajno, gledam svoja posla, ne smetam nikome, i zašto me onda čačkati… Doduše, naučio je to na teži način.

Bogdan Zec je pribor za geometriju zvao „sprave“. To mi se bilo tako usadilo u glavu da sam skoro bio zaboravio da je to pribor. Elem, „sprave“ su bile jako bitne, njemu, a ja sam ih ponekad znao zaboraviti, što bi bilo propraćeno adekvatnim reperkusijama, koje sam ćutke trpio. Ipak, nije mi bilo svejedno, jer bih uvijek bio spomenut kad nemam sprave, a nikad nagrađen kad imam iste. Zato sam se jednom prilikom poslužio lukavstvom: kako sam sjedio u zadnjoj klupi, debelim slovima sam na zidu otprilike iznad svoje glave napisao „DANAS IMAM SPRAVE“, što je bilo vidljivo i iz američkog špijunskog satelita, a kamoli sa katedre. Napisao i čekam. Ulazi. Kao rafalom, pogledom strijelja razred, dok ne dođe do mene. Ustuknu, trznu se. Zacrveni se od bijesa. [A ja se smijuljim.] Sjede za katedru, upisa čas. Ustaje. Zadaje zadatak. Dolazi do mene.
– Vlajiću, šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Profesore, nisam ja… [Smijuljim se.]
– Tišina! Ustani! [Ustao.] Šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Nisam… [Smijuljim se.]
– Tišina! Sjedi dole! [Sjeo.] Nemoj više da šaraš po zidu!
– Prof… [Smijuljim se.]
– Tišina!
I tu je bila suština, kad god me je pokušao napasti, tako se završavalo, ja bih se smijuljio a on se crvenio. Stoga je i prestao da me napada. Ipak, ta simpatična teza-kontrateza me je povremeno budila iz dubokog sna u kojem sam se nalazio tokom gimnazije, tako da, njojzi hvala. A Bogdan Zec je, kao što rekoh, kasnije shvatio da sam ja sasvim korektan mladić, tako da je njegov ton bivao sve topliji i topliji – u politički korektnom smislu – ili se to meni tako činilo – iako su njegove ocjene konstantno bile iste – negativne.

Ipak, što je vrijeme odmicalo, tako sam i ja kontao, pronicao, te Bogdana Zeca shvatio i klasifikovao. Njegov neklasična terminologija (babe Joka i Stoja, zmije, jazavci…), povremena smušenost, mogućnost iskrenog iznenađenja i druge već pomenute osobine su za mene bili osnov za građenje lika na nivou Ćopićevog junaka, gdje sam ja tog lika vidio u njegovoj praformi: Bogdana Zeca sam vidio kako kao bosonogi dječak trči po livadi u Bosanskom Petrovcu, onaj dječak malo drugačiji od drugih, pametniji i glasniji, ali povremeno neshvaćen. Ali, iskren i nepatvoren, radoznao. Tako posmatrajući, bilo mi je lakše, trpiti i njega i majku Matematiku i ostale budalaštine u gimnaziji. I zato mi je i dan-danas drago kad ga vidim, štaviše, jedan je od rijetkih profesora koje pozdravljam. Ovi ostali (čast izuzecima, kao i uvijek) su bili i ostali bezvrijedne drkadžije.

Vezano: Bogdan Zec II – Rukoveti

Bogdan Zec II – Rukoveti

Tri brza dijaloga sa…

Idem tako jedno veče sa kesom jabuka u ruci, a iz suprotnog pravca nailazi, vraća se iz kafane.
-O, Vlajiću, kuda ti?
-U kurvanje, jabuke su mito i korupcija.
A Bogdan Zec nevera.

U mnogo pristojnije doba dana, susret u gradu:
-O, Vlajiću, kuda ti?
-Idem kući, treba da nešto pišem…
-A kad ćeš cure ganjati?
-Ne ganjam ja cure, ja ganjam žene.
A Bogdan Zec dupla nevera.

Na istoj lokaciji kao drugi, susret nakon nekog vremena a prije nekog vremena:
-Je li, da Vas pitam, Vi ono imate dvije kćerke?
[Bogdan Zec lagana panika.]
-Dddda.
-Kako se zovu?
[Bogdan Zec malo intenzivnija panika.]
-Bbbbboooojannna i Jjjjeeelllllennna. Ššššttto pitttašššš?
-Ma nešto sam ovamo radio u zgradi Vlade sa jednom Zec, pa reko’ da nije Vaša…
-Nnnnnijjje.
[Bogdan Zec olakšanje.]

Inače, Bogdan Zec je moj prof. matematike iz gimnazije, jedan od rijetkih iz te ustanove koji je meni mislio dobro unatoč tome što me je obarao tri godine zaredom.

Vezano: Bogdan Zec I – Istorija kolizije