Poklanjam scenario za multifunkcionalnu reklamu:
Mlad momak gustih brkova i izuzetnih bicepsa i tricepsa, inače sportista rekreativac, pojavljuje se na sceni:
– Stara, što nisi ubacila one hlače da se peru?
– Danas je svetac, sutra ću.
[Nevjerica. Negodovanje. Psovke. Treniranje još tegova.]
„Hrišćanstvo – prijatelj Vaše bijele tehnike!“
„Hrišćanstvo – kočnica napretku svake vrste, pa i modnom!“
„Hrišćanstvo – kamen za kupus preduzetništvu!“
„Hrišćanstvo – razlog više!“
Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?
„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…
U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.
(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.
Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]
Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?
Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.
Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?
Momci iz grupe ZZ Top davno su još rekli „svaka cura je luda za dobro obučenim momkom“… a obratno?
Kaže meni tako moja majka, joj, imam ti nešto ispričati. Onaj jedan pa njegova kćerka završila fakultet pravni i poslije dva mjeseca se zaposlila, prvo volontirala fol. Učlanila se u stranku socijalističku i progurali je. Saslušao, sekundu i 17 stotinki razmatram pa dušu olakšam kroz rečenicu dobro, izmislila si toplu vodu, kuda dalje? Ne da đavo mira pa nastavim, dajder mi ispričaj nešto zanimljivo.
A desilo se to onomad, da je moja majka meni ispričala nešto zanimljivo. Diskutujemo mi o važnosti pravilnog oblačenja odnosno greškama pri istom. Moguće da sam vam onomad i pričao o tome, a možda i nisam. Lično, oblačim se u skladu sa svjetonazorom usvojenim od članova grupe TNT iz stripa Alan Ford. Ipak, znam šta znači obući se dobro. Razlikujem i šta znači obući se skupo – a ne nužno dobro. Sve su to ljudske kategorije, klasifikacija, znak (ili težnja) pripadnosti kategoriji. Ponekad to čak može da pomogne socijalnoj grupi spomenutoj u jednom od prethodnih tekstova, ružnim ljudima…
I tako, diskutujemo mi o toj temi ocjenjujući (sa) palčevima nagore ili palčevima nadole određene članove naše porodice, kad se prolomi taj iskreno briljantan momenat, sjajna munja na nebu tmurnih monologa moje majke. Onaj tvoj otac, kakav je ono odrpanac bio, na šta je on ličio kao momak, joj (a ja klada pao nedaleko od klade, mislim se). Što se on nije znao obući, nastavlja stara, neke je kapute nosio božesačuvaj, cipeletine. A baba bila gospođa, znala se obući, ona kad je iz Like došla u Gornje Ratkovo, bila je najveća gospođa, kožne cipele imala dok su oni hodali bez gaća (ali to je neka druga priča)… Još one brkove kad ti je ćaća imao… grozno. Jednom smo ti mi bili dogovorili sastanak, a on se bio tako ružno obukao pa kad sam ga vidjela iz daljine, napravim se da ga ne vidim i pobjegnem na drugu stranu, nisam mu se ni javila. Jedna lasta… proljeće… pomislio sam, al’ rekao nisam.
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 