Večernje doze nervoze V: Nazovi V za virus

Bliži se kraju izbor za Najljepšeg nindžu 2020…

Teorije zavjere divljaju, pravih informacija nema, činjenično je samo da se srednjevjekovnim metodama borimo protiv epidemije gripe. Odgovorno tvrde da je to adekvatna metodologija, dok se prave avioni sa vektorisanim potiskom i nema kamere na telefonu a da nema prepoznavanje lica [nasmiješi se za foto album Velikog Brata, prim. aut.]… U redu, recimo da NE PRIHVATAM. Iliti onako krajnje direktno i nimalo diskretno: medicina je napravila puno dobrih stvari, samo ništa za malu raju – kad Medžik Džonson umre znaću da je ozbiljno.

Kažu, virus ubiva namrtvo, a nije da ne ubiva, pomrlo baba i đedova i u Švedskoj a kamoli kod nas, a još se mi nismo izliječili od tuge za drugom Titom što je možebitno opasnije od korone. Realno, nezanemariv je to broj sada neživih ljudi koji ne trenirahu tegove i ne živjahu za rušenje mostova okruga Medison. Pomriješe oni stari i bolesni nečlanovi teretane Sokolskog doma, sportske ustanove gdje virusi dolaze da ih ubije zdravlje™. Samo, čekajpazividigledaj, ti ljudi umiru i kad je lijepo vrijeme, kad su visoke plate, kad Mile nije na vlasti… Za kog kurca mi onda nosamo krpe preko usta ako ne pljačkamo poštansku kočiju?

Kaže, „nova normalnost“: nosi masku, drži distancu, ne druži se, ne hodaj nikud, ne diraj ništa, ne vjeruj nikome – svi su inficirani dok se ne utvrdi suprotno. Znači, masturbacija i paranoja u Las Vegasu. I na bazenu. Da, otvaraju se i bazeni jer je zdravlje ljudi najpreče ali nije u istoj kategoriji sa ekonomijom. Samo, eto, i u vodi distanca od dva metra, kažu ovi što otvaraju bazene. Ovaj, nemojte me shvatiti pogrešno, mislim, ako onda može i voda da se ne pomjera, hvala… PAJEBOTEBOG, na sve strane odlikaši specijalnog odjeljenja.

Istina današnjih dana

Rokadna rima na jednom zidu u Čelincu…

Uticaj osnovnoškolskog znanja o ovcama na ponašanje u životu…

Uvijek se radujemo kad se u školi uči o nekoj životinji. To je sto puta ljepše nego čitanje i pisanje. Odmah svi živnemo i načuljimo uši.
Jednog dana, tako, eto ti učiteljice u razred, lupi šibom po katedri i objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o jednoj vrlo zanimljivoj i korisnoj životinji, koju svi vi poznajete. Bi li se neko mogao sjetiti koja je to životinja?
– Lav! – raspali Iketa kao iz puške.
– Kakav lav, Iketa. Zašto bi lav bio koristan?
– Pa lav riče i trči – mudro objašnjava Iketa.
– Slon! – grmnu Joja Parip.
– A otkad je, opet, slon svima poznat, kako sad to?
– Poznat je po tome što ima red i sprijeda i pozadi.
– Tebi treba rep, Joja, kad tako lupetaš.
– Noj! – viknu Rasim. – On snese veliko jaje pa se svi najedu kajgane.
– Ali, djeco, učićemo o jednoj našoj domaćoj životinji – naglasi učiteljica – Ostavite lavove i slonove na miru.
– Međed, međed i vuk! – zabrza Iketa da se prvi pokaže.
– Ej, kuku meni, zar su međed i vuk domaće životinje?
Obrni-okreni, baš niko ne pogodi. Ja sam se i sam domišljao i mozgao šta li to kod nas ima domaće pa sam se sjetio samo jedne vrane za koju je moja mama govorila da se odomaćila blizu naše kuće. Već sam htio da je pomenem, ali sam se onda sjetio da vrana, možda, i nije životinja, jer je krilata. Tako i oćutah, ali zato je stric Iketa proslavio i mene i sebe kad je najzad rekao:
– Kola! Na njima domaćin vozi drva i slamu pa je to korisno.
Učiteljici najzad dosadi to dječje nagađanje i ona svečano objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o ovci.
– Ovci?!
Čitavim razredom zaori se smijeh. Kakvoj sad ovci kad se o njoj nema šta učiti? Pa ovca samo pase i bleji, ništa drugo. Šta ima da učiš kad se o njoj sve zna.

(Iz knjige Glava u klancu, noge na vrancu, Branko Ćopić; Rad Beograd, 1990. [1971])

Hiperaugmentacija nihilizma kao legalno sredstvo u borbi za opstanak

U sumraku civilizacija dok sunce zalazi za masonsku piramidu, Zakon jačeg je dominantan diskurs u K1 borbi koju zovemo život. Princip je to pod kojim naplaćuju struju, vodu, telefon, RTRS koje nam, eto, daju, da se razlikujemo od Krapinskog pragospodina. Cane je zaćutao, da bi Đorđe David progovorio. Au, tebra.

Nakon duže pauze, velika radost za praktikante balkonske hortikulture i ljubitelje posmatranja sušenja bezbojnog laka: povratak emisije Poetski je sat na Vaš omiljeni blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. – ponovo s vama, nakon neočekivane i ničim izazvane pauze od četiri godine. Dešperatna vremena od ratnih teža, čini nam se iz izuzetno iskrivljene perspektive, sudba je kleta da se katapultom i Trojanskim konjem borimo protiv distopije… U skladu s tim, danas će biti predstavljena poema jednog autentičnog predstavnika saobraćajne poezije nedžentlmenskog makadamskog smjera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladiću kojem ne treba posebno predstavljanje, jer bi isto u startu bilo pogubno po njegov pjesnički kredibilitet i kreditnu sposobnost. Vlajić je pjesnik zakašnjele reakcije, koji u kočenju pri trepćućem žutom svjetlu na raskrsnicama bez nadzornih kamera vidi crveno oko gospodina iz 1984. poznatog kao T-800. U zanimljivom obrtu, nakon 36 godina nema više metalnog endoskeleta, povratak prirodi se desio preko virusa loše skuvane životinje nepredviđene za jelo, a već pomenuti prirodni Zakon jačeg – koji ne izumire jer je jači od svih dosad smišljenih humanističkih zakona – našao se na udaru najnovijih klipova (ne kukuruz, ne YouTube) ubačenih u točkove prirodne selekcije. Naime, kao nekad trakom oko ruke, u građane drugog reda trećeg svijeta su nedavno sprovedeni oni preko 65 godina, koji su svoje dugove društvu davno sravnili i dali najbolje godine života temeljima današnje propasti. Osuđeni na četiri zida tapetama ukrašenim prošlosti sjenama, EKG je zamalo prestao da ispisuje vunicu i svilen konac… Ipak! Zabrane polako padaju. Oni se vraćaju. Posebno neki od njih. Neke. Oko Petra Lalovića namiguje, odozgo, na prezrelu cvast.

Ekskluzivno za Poetski je sat, crnim mastilom ispisan komad horizontalne signalizacije iz ciklusa Umrijećemo da oni žive, jbg

Babe samoubice sa cegerima na kolicima (napisao B. Vlajić)

U saobraćaju,
za njih je svaki mjesec,
kolovoz.
Februar, čuj mene februar, trotoar,
ima nula dana.

U saobraćaju,
ne jebu živu silu,
navikle su na braunilu,
službeno ili u civilu, patrole ih ne bole.

Njihova brzina kretanja obrnuto je proporcionalna
količini smetanja,
dok bi neko prošao pored
njima se ne uklapa u raspored.

U saobraćaju,
samo se bogu obraćaju
i crnoj hronici.

Babe samoubice sa cegerima na kolicima
rulaju ulicama.