Oglas je završen, živio oglas!

Mikrofon i stalak (vidi detaljno)

Sjećanja na srednjoškolski bend su postala suviše bolna a kupovinom BBW gumene žene je nastao problem manjka prostora ispod kreveta te sam, teška srca, prinuđen da prodam:

1. Stalak, muzički orijentisan, havarisan – 15 KM
Dakle, stalak je sa zglobom tako da nije nužno za mikrofon, mogao bi poslužiti i za činelu, al’ je malo problem što je slomljen zglob na koji se stavlja drugi dio stalka. No, nije to ništa što se ne da popraviti čekićem, ovaj, aparatom za varenje. Sam stalak stoji, dakle, radi.

2. RCF Dynamic Cardioid Microphone MD2000N – 15 KM
Šta reći što već nisu rekli Robert Plant, Farrokh Bulsara, Jadranka Stojaković, Hašim Kučuk Hoki i mnogi drugi koristeći upravo ovaj mikrofon… Upotreba dotičnog garantuje hit singlove i rekordnu slušanost. Naravno, ako ga koristite za pjevanje, a ne za razbijanje prozora. E, sad, mikrofon nije korišten nekih 10-ak godina, ali, trebalo bi da radi…

Oba artikla – 25 KM. Idealno oruđe za osnivanje pank benda, ne propustite priliku.

PRODATO!

Pik.ba polako preuzima primat meni omiljene internet stranice od dosadašnjeg favorita donesi.com (prokleta da je mršavost i aerodinamika). Tako je na istom prije nekoliko mjeseci osvanuo ovaj oglas, a jutros je stavljena tačka na isti. Mikrofon sam prodao još zimus, a poštar me je prije nekoliko sati obradovao određenom količinom novčanica što znači da je stalak (u međuvremenu popravljen) sretno stigao u Alibegovce (74230 Usora). Paket sam bio zapakovao tako majstorski da je brutalna poštanska upravnica Draga Dragić bila osupnuta:
– Pa, koliko je dug?
– Otkud znam.
[Uzima telefon u ruke.]
– E, gdje si… Ja sam… hoćemo, nego, imam pitanje u vezi paketa. Koja je dozvoljena dužina? Ovaj je baš onako dug, ali je tanak… aha, aha… 130? Dobro.

(Nije bio dug 130… budimo realni.)

A o srednjoškolskom bendu, drugom prilikom…

Advertisements

Sjećanje na slike iz sna o recenziji

Moja omiljena stvar, pored brzih žena i brzih automobila jeste muzika. Ne mora nužno biti brza. Uglavnom ona gitarska koju su odsvirali ljudi uz pomoć instrumenata i u čijem nastajanju kompjuteri nisu odigrali značajnu ulogu. Ako je iole validno, preslušaću, ako je dobro, preslušaću drugi put, ako osjetim da to ima smisla, zavoliću.

Što se tiče brze muzike, metal zna biti brz. I lud. Zna biti i dobar. Samo, rijetko ako je iz Srbije odnosno pokojne Jugoslavije. Ovo nikad nije bio neki teren za metal. Što se tiče štampe, sve što je iole vuklo na metal je naprosto „uništavano“ od strane muzičkih novinara. Doduše, dobar dio toga je i zaslužio… ne bih da nabrajam bendove poput Divljih jagoda. Uh, nabrojao sam Divlje jagode.

Nego, vremena se mijenjaju. Početkom ovog milenijuma je, nakon sloma rokenrola od strane jedva dočekanih demokratskih vlasti, došlo do neobične ekspanzije popularnosti metala nakon stanja hibernacije (da to tako eufemi[ni]ziram) u dekadi ’90-ih godina XX vijeka. Jedan od bendova koji je jahao na tom talasu jeste smederevska metalna atrakcija imena Alodžija (autorska prava na ovo ime zadržava prodavačica iz prodavnice diskova koju neću imenovati ovaj put). Alodžija je, po svom pojavljivanju, proglašena za svjetsko čudo osmo, nije im mane bilo, mahali su oni barjakom metala, svi su ih slavili… pa sam ja morao poslušati da vidim o čemu se radi. Njihov prvi album sam poslušao i ostao pod utiskom „da li vi to mene zaj.?“, s obzirom na nekvalitet koji je izbijao iz svake pore. I, nisam bio jedini koji tako misli. Bilo nas je takvih, na MUmetal forumu, gdje smo se na temi „Alodžija“ sukobljavali sa anonimnim neistomišljenicima iz Smedereva grada, što je bilo zanimljivo za učesnike sukoba ali ne i za moderatore tog podforuma koji su u određenim periodima starili duplom brzinom upravo zbog te teme.

Kad je izašao drugi album Alodžije, ponavljala se hvalospjevna priča kao i nakon prvog albuma, i tu sam već morao da reagujem. Posudio sam njihov originalni disk od mladića koji je taj disk kupio u prodavnici diskova čija prodavačica zadržava pravo na ime Alodžija, disk detaljno proučio sa svih strana, oblik, veličinu, sadržaj, te nakon analize napisao recenziju istog. Recenziju sam objavio na MUmetal forumu i dodatno zakuvao situaciju. Doživio sam javne pohvale i pokude, ali, zanimljivije od javnih reakcija su mi bile „tajne“ reakcije u vidu poruka koje sam dobio, gdje su me neki mladići koji su se bavili muzičkim novinarstvom hvalili kako je to najbolja recenzija ikad, a opet, neki drugi mladići su mi prijetili fizičkim nasiljem. Ovim prvim sam odgovorio na jedini mogući način („Hvala!“), a i onim drugim na jedini mogući način – objavio sam javno svoje ime i adresu. Nije niko došao da me tuče.

Elem, nedavno je Alodžija izdala svoj treći album. Na MUmetalu opet sukobi oprečnih mišljenja, doduše, smiješnog intenziteta u odnosu na nekadašnje ratove, al’ gledam ja to i mislim se kako sam ja nekad bio mlad i pisao recenzije… Moje recenzije tamo sada nema, jer je tema „Alodžija“ iz 2006. godine nestala u bespuću pakla interneta vjerovatno još 2006. godine, nakon ko zna koje intervencije moderatora.

Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i činjenicu da bi se ova recenzija u solidnoj mjeri mogla primjeniti i na novi album smederevske metalne atrakcije, danas na blogu reizdanje sporne recenzije u određene korekcije interpunkcije – svako slovo je ostalo kao što je i bilo…

 

Alogija – Priče o životu (One Records, 2004)

Disk 1 (album)
1. Reditus
2. Novi dan
3. Trgovci dušama
4. Još samo ovaj put
5. Metamorfoza
6. Kao snegovi
7. Egregor
8. Magija
9. Putnik na raskršću
10. Lišće minulih jeseni
11. Ambis
12. Vreme istine
13. Priče o životu
14. What a Feeling (bonus numera)

Disk 2 (bonus, u ograničenom tiražu)
1. Gde si u ovom glupom hotelu
2. Summer Night Romance
3. Before the Leaving
4. Satin Doll
+ multimedija (spotovi, studio)

Počnimo legendarnom rečenicom (i to VELIKIM slovima)…
JA SAM MISLIO DA METAL TREBA DA BUDE ŽESTOK.
Da to bude nešto zajebano.
Da te tjera da nožem bodeš fotelju i bjesomučno pereš nove farmerke da izgledaju kao stare.

Dakle, ograničeno izdanje (i ograničeno je) novog albuma smederevske metalne atrakcije (ne, ne radi se o novom modelu šporeta). Željno iščekivano i gromoglasno najavljivano. I Željko Bebek bi rekao: „I štaaaaaaaaaaaaaa?“

U svakom segmentu nezavršeno.
Pakovanje smiješno, štampa loša, da ne pominjem idejno rješenje. Ako je, kojim slučajem, Photoshop kojim je omot pripreman legalan, mogu samo reći da su to bačene pare.

Bonus disk truo, u studiju oni izdrkavaju umjesto da prozbore koju pametnu (ili možda tražim previše?). Varijaciju jednog od sola koje u tom video segmentu svira S.B. sam sreo u pjesmi „Always with You“ umjetnika starije generacije Džoeta S.
Spotovi izgledaju kao da su nastali prije samog nastanka televizije.

Čorbina obrada je tužna. Totalna splav varijanta. Pohvalno je to što su se produkcijski trudili da skinu zvuk sa albuma Zbogom Srbijo. To je ujedno i loše.
Dva instrume(n)tala su tu. ‘Ajde. Prvi i nije loš, samo da je zvuk bolji…
Obrada Djuka Elingtona, „Satin Doll“ je tu da pokaže kako je to kad ‘heavy’ ‘metal’ ‘pevač’ ‘peva’ džez. Nekih 10 godina prerano, možda će bolje zvučati kad pubertet odradi svoje. Mutacija je čudo.
Kad se već govori o bonusima, da spomenem da sam na primjerku albuma koji je meni dospio u ruke na kraju prvog diska našao originalnu verziju pjesme „What a Feeling“. Neko mi reče da je tu trebala biti njihova (metal?) obrada… U svakom slučaju, može se ludo čagati.

Na prvi disk, ‘albumski’.
Uvodni instrumental, u narodu poznat kao intro, imena „Reditus“, obećava.

Produkcija je u suštini ista kao i na prošlom albumu (isti princip), s tim da su gitare poduplane pa rifovi malo ljepše zvuče, ali ton za sola je smiješan, na tragu Ibanez-Vai zvuka (kao i same solo partije), ali poprilično mrljav i nekonkretan. Bubanj je prepeglan do granice prepoznatljivosti sempla (i varira od pjesme do pjesme, što me jebeno nervira, ali ga je ubo na jedno tri pjesme – meni u srce), a bas je tamo daleko pa priđe bliže. Valja napomenuti da fus činela ima potpunu autonomiju na teritoriji čitavog albuma…

U međuvremenu je krenula prva ‘prava’ (da li je jedan par navodnih znaka dovoljan?) pjesma, numera „Novi dan“.
Vokalni solista je dušu dao za podvrgavanje hormonalnoj terapiji.
Plus (+) hormoni mu trebaju, pošto ovih minus (-) ima napretek. Zvuči kao plavuša bliznakinja, godinu ranije krenula u školu. Ruku na srce, većinu vremena je tako. Ima momenata kada u nižim registrima otkriva uticaje direktora dalmatinske pop škole Olivera Dragojevića. Vokali su tokom čitavog albuma poprilično mekani i melodični, i možda nije trebalo da u ovoj količini možemo čuti mnoštvo glasova iza onog, prvog. Pustite dečka da peva. Ima raspon, treba mu malo mase, doći će s vremenom, treba mu skinuti pomoćne točkove.

Redaju se pjesme, onako.
Radost duple pedale sa pauzama.
U pauzama bude i dobrih momenata, samo je šteta što ih je malo, pogotovo u početnoj fazi albuma…

„Na straži pored Prizrena“ je progresivnija od čitavog ovog albuma.
Ovdje se progresivnost iskazuje prisustvom desetominutne pjesme. Takođe, mladići iz smederevske metalne atrakcije su bili tako ljubazni pa nam na tom primjeru otkrivaju tajnu stvaranja desetominutne pjesme. Spajanjem dve četir’minutne pjesme trominutnim intermecom. Mudro, zar ne? U svakom slučaju je bolje od spajanja dve šestominutne pjesme. Sva sreća pa se nakon nje (desetominutne) nalazi najbolja numera na albumu – „Kao snegovi“, jedna od rijetkih novih metal pjesama uz koju se može razbijati kafanski inventar, o patos, uz uživanje. Momci, mislim da imamo hit.

No, nakon što su nam donijeli nove čaše, vratimo se časkom na temu progresivnosti.
Ima fazona kad bas i gitare sviraju unisono, po uzoru na SX, recimo u numeri „Egregor“, pa ko za takve stvari bilježi poene za progresivnost, neka upiše u knjižicu. Ne zaboravimo i pseudo džez harmonizacije (uključujući DT inspirisane ritmičke zavrzlame) koje se nalaze pri kraju pjesme „Magija“. Simpatično, nije sarkastično, moglo je i duže biti…

Da, zaboravio sam u prvom naletu, valja napomenuti klavijature. Napredak.
Pored uobičajenog tepiharenja, ovdje se još mogu naći neki izleti u vode tehno-trens zvuka. A onda neka mi neko kaže kako su metalci ograničeni.
Žane Mišele Žare, brate Hendriksa Džimija, zaboravili te nijesmo.

MLITAVO

PEDERI

Jebo vas Ljubo Trifunović.

uh
Gubim snagu. Sila me napušta.

Vrijedi napomenuti prije kolapsa, trebalo je ipak izvršiti selekciju materijala, i disk svesti na (maksimalno) 60 minuta, sve bi tad imalo puno više smisla, djelovalo bi kao kompaktnija cjelina, a ne ovako kao nemušto dokazivanje… Ukoliko su htjeli dokazati svestranost, to su trebali učiniti bez ponavljanja određenih (meni lično mrskih, Sonata Arctica homoseksualnih) segmenata.

Ali, kako to kaže pjesma, eh, da je sreće…
U suštini, ovako kako jeste, saso mange, možda i u jednoj nezdravoj mjeri.
Svega ima.
Romantike dok šetamo po lišću minulih jeseni i kunemo se da će to biti još samo ovaj put, nervoze dok čekamo putnika na raskršću, pokazivanja zuba dok na satu gledamo kako protiče vrijeme istine, seksualnih efekata iz ambisa (sva prava pridržava Z.M.), sve u svemu, dovoljno razloga da se, sa širokim osmijehom, može reći u jebem ti život (fala, Mićo)…

P.S. Zaustavimo pirateriju – podržimo domaću metal scenu. Are you sure you want to remove the folder ‘Alogija’ and all of its contents? Yes I fucking am.

2.5/5

Ja nisam lud…

Previše je politike i problema danas, a premalo razonode, estrade i ružičastih televizija. Ne može to tako! Izludi narod! Opet, ne valja se previše baviti ni beletristikom i razonodom, mora postojati neki balans između filozofije i filozofije života. S tim u vezi, danas jedan neautorski članak koji objašnjava mnogo šta a opet je posut zvjezdanom prašinom. Ovoga puta je drug Čola uzeo riječ i u ime svih nas rekao mršavim kučkama poput Rijane, Sare Džesike Parker i Blanke Vlašić gdje mogu da idu i šta mogu da rade. Izjavu je originalno objavio dnevni list Press, no s obzirom na mizernu čitanost Pressa u odnosu na ovaj blog i značaj izjave druga Čole, osjećam moralnu dužnost da prenesem i naglasim njegove riječi:

Dakle, ako te kô bude pitô, s ponosom mu odgovori, JA NISAM LUD – JA SAM BOSANAC! odnosno ON NIJE LUD – ON JE BOSANAC (I HVALA BOGU NA TOME).

Isus Hrizantemostos

Iako sam kršten (istini za volju, naknadno), Crkva i ja imamo jako loš odnos. Nije zato što ja ne vjerujem u bradonju na oblaku koji se upitno češe po bradi pitajući se ko je zajebao stvar pa izostavio dinosauruse iz Biblije, ne. Problem je lične prirode. Kad sam bio mlađan lovac ja…

Vremena su teška iza nas, a kako je krenulo, još teža ispred nas. Elem, ta teška vremena IZA su u fokusu danas. Zanimljivo je kako su tokom rata mnogi radili na pijaci. Sjetim se interne pošalice da su u jednom trenutku svi prosvjetni radnici katedre bili zamijenili tezgama. Na žalost, ta praksa odnosno odnos prema praksi je i danas prisut(a)n(a) na njihovim radnim mjestima…
Nije tad bilo hipermarketa, na pijaci se trgovalo i živjelo. Cigare(te) i žvake, i tako to. I sad, ponekad sam i ja radio… samo, nisam prodavao ni cigarete ni žvake. Ni devize. Ni ne znam ni ja šta. Ja sam prodavao cvijeće („Ferdinand je voleo cveće…“ trep, trep). Moja majka možda nije do kraja usavršila vještinu spremanja hrane tokom nekih 40-50 godina prakse (svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura), al’ žena zna sa cvijećem, šta jes’ – jes’, odnosno, vaistinu.

I prodavao sam ja cvijeće. Za 8. mart, prije i poslije 8. marta, a ponekad svijeće uz cvijeće, jer se cvijeće nosi na groblje. Prodavao sam cvijeće najčešće u Maloj čaršiji (gdje je nekad bila zelena pijaca), a nekoliko puta sam išao pred obližnju crkvu, kad su Zadušnice. Zadušnice su značile dobar posao.

Desilo se jednom da sam došao pred crkvu, stao par metara od crkvene kapije sa svoje dvije korpe buketa i počeo da razmišljam o protoku vremena i života i dotoku monetarnih jedinica u moje džepove. Buketi su bili rudimentarni ali solidni, bez ubačenog zelenila, znači, čista krtina, za prihvatljivu cijenu (radio sam to više zbog slave a manje zbog novca). Mušterija je bilo, vrijeme je bilo normalno, i sve je bilo u redu dok se iz crkvenog dvorišta nije pojavio čiko sa brkovima koji me je kulturno zamolio da svoj posao malo udaljim sa te lokacije. S obzirom da sam bio pristojno dijete (kaže meni stara majka neki dan: „Ti kad si bio mali, nikad nisi opsovao, a sad…“, na šta ja njoj kažem da je to bilo iz neznanja), nego, bez pogovora poslušam čiku sa brkovima pa pređem na drugu stranu ulice, 20-ak metara dalje. Tu se zadesi neka žena kolegica cvijeća takođe prodavačica pa me ona upita koji je razlog relokacije. Spomenem kako me je čiko usmjerio, te da nisam ni razmislio o tome. Tad mi ona objasni da je to tako otkad je pop Pero preuzeo cvjećaru koja se nalazi unutar crkvenog dvorišta… Postavim izuzetno inteligentno pitanje (s obzirom na bradatost popova):
-Pop Pero? Jel’ to onaj s bradom?
-Ma da, onaj [cenzura].

Ipak, tog dana sam prodao sve bukete i sa praznim korpama se vratio kući, no, nisam zaboravio čiku s brkovima i njegovog zlog gospodara. Srešćemo se, Pero, srešćemo se, mislio sam kao neki strip junak u borbi za pravdu (po mogućnosti neki sa velikim mišićima i gustim brkovima).

S obzirom na kvalitet scenarija (Gurao sam i šire stvari u uže stvari ® garancija kvaliteta), naravno da smo se sreli. I to na mom terenu. Kao što to zna biti, ide pop po kućama da osvešta vodicu. Bio je to radni dan tako da sam bio ja zadužen da istog dočekam, ostali su bili na poslovima i kud koji. Na vratima se pojavio, ko drugi, nego pop Pero sa svojim trabantom koji nosi rakiju. Pustim ih u kuću, pustim da obave svoje, pa da ih ispratim:
-Pope, da ja tebe nešto pitam…
-Izvoli?
-Šta je tebi smetalo mojih dvadesetak buketa hrizantema onomad, pa me tjeraš od crkvene ograde? Da li ti je to ugrožavalo promet u cvjećari?
-Ne znam o čemu se radi…
-Znaš ti dobro… Nisam ja tako neprepoznatljiv. Izvolite izaći napolje, obojica, malo brže.

I od tad, kad god ide pop i osveštava vodicu, mene moja majka na vrijeme obavijesti, kaže mi tačan termin i napomene da tad ne izlazim iz sobe. Al’ ja hrizanteme pamtim.

Što se tiče onog zajeba sa dinosaurusima, ne smeta mi previše – oprostio sam, jer ja, i pored popa Pere, poprilično poštujem naše religično usmjerenje. Od 10 zapovijesti, šest je odličnih, one sa rednim brojevima od 5 pa dalje, jer to znači biti čovjek sa velikim Č. A treba biti Čovjek.

Jedna kruška… da se svi najedu.

Napisah članak za drugi blog (LINK), a u njemu nabasah na nešto što mi liči na aforizam, nadam se da isti nije zapisao niko prije mene:

Politika „od danas do sutra“ redovno vodi u juče.