LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj je ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

In Memoriam, Chris Cornell et al.

B.B. King. Scott Weiland. Lemmy. I još neki, moji heroji, upokojiše se, skoro. I nisam napisao ni riječi. Ali sad moram.

Nakon šugave situacije na privatnom planu po lošem danu, dolazim kući i pregledam muzičke vijesti. I piše da je umro Chris Cornell. Umjesto, npr. novog albuma, umro. Prva rečenica koja mi je pala na pamet je bila: „U 1.200 KURACA!“ Presvukao sam se i otišao da kotrljam neka drva nizbrdo, da ne mislim. Uopšte.

Prije nekih osam godina (30.06.2009. godine) sam na YUmetal forumu napravio ovakav uvod* za temu o Chrisu:

Šta reći o našem omiljenom pijancu, čovjeku bez očiju, 4-oktavnom spomeniku na 1991. i mom vječitom modnom idolu, Chrisu Cornellu (lažnom Massimu)?

Za one koji ne znaju, ukratko ćemo reći, sa preskakanjem nekih bitnih detalja, to je, (znači tvrdim) mladić u srednjim godinama (u svakom pogledu) koji se izvorno proslavio u okviru benda Soundgarden gdje su do izražaja došle njegove, kako to kaže moj kum-komšija B., „pipe“, koje su jedne od najboljih na svijetu. Kad rade, naravno. Kad ne rade, nisu.
Soundgarden je izvorni Seattle bend, Sub Pop, previše kafe, premalo češljanja, previše kariranih košulja, djelovali su nekih 12 godina (1985-1997), ostavili iza sebe 5 studijskih albuma i mnogo tuge izazvali raspadom.
Nakon što se SG raspao, Cornell je izbacio svoj prvi solo album 1999. godine (Euphoria Morning, mlitavo pimplanje po gitari, prim. prev.), a zatim usljed legalnih zavrzlama tapkao u mraku skoro tri godine kad je obznanjeno da je on član „supergrupe“ Audioslave, sa članovima benda Rage Against the Machine. Bio je to malo čudan spoj koji je relativno uspješno potrajao oko 6 godina (2001-2007), izrodio tri albuma i donio malo zvuka gitare na MTV. Ali, iz Maroka se moralo dalje… Godine 2007. u jeku reformativnih aktivnosti RATM Cornell objavljuje izlazak iz Audioslave i tako efektivno završava postojanje benda.
Iste godine izlazi njegov drugi solo album (Carry On), gdje pažnju javnosti privlači obrada Majkla Džeksona, „Billy Jean“ koju on izvodi mrtav ozbiljan… živ ali mrtav ozbiljan. Tu negdje kreće zapravo njegova solo karijera, pored diskografske aktivnosti, on okuplja koncertni bend i počinje da opravdava svoje ime. Nakon dvije godine, odnosno ove, 2009. godine, izlazi njegov treći studijski solo album, Scream, predmet mnogih rasprava, svađa i razočaranja. Naime, Chris je napravio muzički salto mortale te je svoj divni glas prilijepio na elektronske matrice kralja aktuelne u-tami-disko-kluba produkcije, Timbalanda. Hrabro, nema šta, moj je komentar, a neki drugi komentari nisu tako lijepi…

To je bio siže u tom trenutku. Naknadno, Soundgarden se ponovo okupio 2010. godine, izdali su povratnički album (2012), Chris je izbacio još jedan solo album (2015); smrt se desila u hotelu nakon SG koncerta (17/18. maj), imao je 52 godine.

SG je bend koji sam počeo slušati u srednjoj školi, i to tako što sam na nečuveno kupio njihovu kasetu od nekog momka iz Trna, poznanika mog drugara iz razreda Žareta. Žare je znao da ja kupujem kasete, donio mi spisak šta ovaj prodaje, ja sam – između ostalih – kupio ovu piratsku The Best of kompilaciju… i to je bilo to.

To je bend sa fenomenalnim razvojem, gdje je svaki album bio priča za sebe i korak naprijed, veoma kreativan i eklektičan sastav čiji je glavni motor bio Chris koji je sam komponovao većinu njihovih najpoznatijih pjesama, sve sa čudnim motivima i ukrasima, tako da je njegova gitarska uloga relativno potcijenjena.

I sad, lična perspektiva: SG sam počeo slušati kad se već bend bio raspao, ništa mi ne znači šta je Cornell radio nakon toga (solo, Audioslave), SG povratnički album sam poslušao jednom i ne drugi put… ali, to ne mijenja fakat da je to, po meni, bio najbolji grunge bend (nije žanrovska već hronološka odrednica), a i najdraži.

Generalno, mnogo muzičara ima probleme sa alkoholom i drogama. Generalno, mnogo ljudi ima probleme sa alkoholom i drogama. Drogiraju se i seljaci. Međutim, muzičari su slavne ličnosti, idoli masa, u oku javnosti, pa tako i njihovi problemi postanu javni. Nekad se ti problemi riješe na način da muzičar postane „čist“… To je obično praćeno BRUTALNIM SUNOVRATOM KVALITETA njegovog muzičkog izraza. Nemoguće je pobrojati sve takve slučajeve. Međutim, i muzičari su ljudi od krvi i mesa, kao i svi mi, samo što su u jednom – većem ili manjem – dijelu života poslužili kao medij nekoj višoj sili da nam prenese nešto bitno i pruži nam zadovoljstvo. Rokenrol život na putu nije za svakoga; ako čovjek nije prirodni vagabund, to ga slomi. Ako se uzme u obzir da je većina muzičara imala teško djetinjstvo odnosno da se usljed okolnosti desio prirodan otklon ka psihoaktivnim supstancama, stvari se poprilično fazno pomjere… no, to je već neka druga tema.

Kod Chrisa je – nevezano ali vezano za prethodni paragraf – simptomatično to što je SG završio prvu dionicu svog puta bez pada. Iako je njihov peti – posljednji prije raspada – album bio dosta lakši od prethodnih i drugačiji, bilo je to sasvim logično. Dalje, za njega je slijedila dugo čekana „prava slava“ u Audioslave (za svog djelovanja poprilično usamljen gitarski bend na muzičkim televizijama – vjerujem da postoje ljudi koji znaju za Chrisa iz Audioslave a ne iz SG), malo ga je postavila „na mapu“. Opet, njegova senzibilna solo karijera teško da je imala domet van okvira obožavalaca SG (uglavnom ženskih i ženstvenih) i bio je to blago zatvoren krug – nije bilo naročito mjesta da se napreduje…

Dakle, čovjek koji posljednjih 20 godina nije uradio ništa značajno, za mene. Međutim, to da je živ, prvoborac grunge pokreta, cameo improvizator iz filma Singles (ko nije gledao, OBAVEZNO), da tamo negdje svira, ovako ili onako (bez šanse i želje da to čujem), ali samo da je živ, preživio i da može sve da ispriča kako je to bilo… Bilo mi je drago.

Kako se navodi, u pitanju je samoubistvo oblikom vješanja, a sam Chris je – usljed rehabilitacije od supstanci – koristio lijek imena Ativan (protiv anksioznosti) čija je jedna od nuspojava kod predoziranja pojačavanje suicidalnih misli; navodi se da nije imao problema sa depresijom niti regularno pomišljao na suicid; dakle, najgora moguća „žuta minuta“.

I sad, bez obzira da li bi opet nekad napravio nešto dobro ili ne, porodica, prijatelji i milioni poštovalaca širom svijeta… ostali smo bez njega. U 1.200 onih.

Još tragedije dodaje grunge perspektiva: Kurt Cobain (1994), Layne Staley (2002), Scott Weiland (2015), sad Chris (2017), svi prerano, svi nepotrebno; jedini je ostao živ patetični megapeder Eddie Vedder i njegov mutavi bend koji je uzeo neku najgoru pjesmu Neila Younga i razvukao je na 10 godina. Da onih 1.200 pomnožimo sa 2?

Zbogom, Chrise. Vidimo se nekad, da se rukujemo.

* Modifikovano tako da ima smisla za čitanje na blogu; IZVOR.

Guzica Sanje Vučić i ostala čuda modernog svijeta

Demofest je banjalučka Zaječarska gitarijada, takmičarski festival demo bendova koji je ove godine održan po deveti put, od 21. do 23. jula na tvrđavi Kastel. Dosad nisam pisao o istom ali kako svake godine imam iste primjedbe, red je da to sročim, može se primijeniti retroaktivno a valjaće i za dogodine… lagano po stavkama.

Impresivno: guzica Sanje Vučić
Sanja Vučić je pjevačica benda ZAA a guzica Sanje Vučić je integralan dio Sanje Vučić. Sanja Vučić je sa ZAA nastupila neke večeri Demofesta, rekavši kako je taj nastup početak revijalnog dijela večeri (iako je prije nje revijalno nastupio bend koji se visoko plasirao prethodne godine) i podarila nam mnoge živahne trenutke. Sanja Vučić je nosila nekakav jako vulgaran crni triko sa visokim (100-150%) procentom plastike tako da je njena guzica zauzimala srednji (najnapregnutiji) dio istog. Guzica Sanje Vučić je uglavnom komunicirala sa bubnjarem benda ali u rijetkim trenucima komunikacije sa publikom bili su to predivni monolozi i nastale su mnoge ljubavi koje će dugo trajati (sirotinja voli guzicu, pa to ti je). Inače, ZAA svira mješavinu svih žanrova koje mrzim (ska, dub, reggae, pička materina) a još su stigli da ubace i izvornu narodnu pjesmu tako da sam jebao mater Sanji Vučić, Aleksandru Vučiću i svim ostalim Vučićima koje znam a bend ubacio u kategoriju sa Dubiozom kolektiv (kategorija „Nije da vas mrzim ali ne bih imao ništa protiv da vam se dese najstrašnije stvari“). Bilo kako bilo, guzica.

Demofest, elementarno
Demofest je proizvod marketinške agencije A.O. (naziv poznat redakciji, prim. aut.). Marketing su reklame. Demofest je jedna velika reklama… za Demofest. Samo je problem što je Demofest pogrešan ili u imenu ili u konceptu: demo bendovi imaju priliku da odsviraju po jednu pjesmu (što je – jasno je – premalo; na to je ove godine ukazao jedan hrvatski bend 10-sekundi pjesmo-performans-manifestom), te se iz godine u godinu za pobjednike proglašavaju bendovi koju nemaju PJESME. Fore i fazoni, mode i trendovi, mirisi i boje… ali pjesama nema. Ko mi navede pet pjesama da je zapamtio sa svih dosadašnjih izdanja Demofesta ima i kafu i pivu od mene. Ja sam dobro upamtio jednu: Kuriri – F Song. Pored toga mogu reći da je najbliže pobjedi zahvaljujući pjesmama bend iz Banjaluke, Neuro, ali ne smijem hvaliti komšije a imam i za njih zamjerki pa ću tu stati sa tim… Bilo kako bilo, elementarno EPP.

Aktuelni problemi opet
Na Demofestu je među demo mladićima i djevojkama bila i izuzetna količina stomačina i sijedih glava. Da se razumijemo, ne mogu imati ništa protiv sijedih glava i stomačina – iako sam i ja star i propao ali još uvijek zgodan a moja kosa kestenjavo bujna – ali imam protiv da se jedni te isti ponavljaju. Naime, među izvođačima ove godine su bili ljudi koji su po 3-5-6. put tu, u istoj ili različitim varijantama… redovni turisti. Tako je pobijedio lik koji je tu treći put. Nakon minut je na video ekranu osvanuo tnjitter komentar „Dali mu nagradu da se više ne vraća.“… surovo. Zaboga. Bilo kako bilo, negativna selekcija.

Tehnički gledano
Sve uvijek izgleda savršeno, a tako je bilo i ovaj put. Šareno, ušminkano, dizajnirano… ekstra vrh beton. Bina je bila impresivna… ali ozvučenje ne baš. Zvuk je kod demo bendova uglavnom bio loš, što i nije naročito sporno uzimajući u obzir da nema vremena naročito da se štima te da mnogi od tih bendova i ne znaju da se uštimaju… međutim, i za revijalne izvođače je uglavnom bio loš zvuk, bas bubanj redovno presurov a bas gitara među oblacima. A to je osnova. Bilo kako bilo, pogrešna osnova.

Značajno – prvi javni nastup Kolje i Grobovlasnika u njemu rodnom gradu
Među revijalnim izvođačima su bili domaći i uvozni. Hladno pivo (neka mi oprosti EU, vodim ih kao domaće, prim. aut.), Bombaj štampa (pa i Đuro je jebeni slovenac) i Kolja i Grobovlasnici; Dub Pistols, The Sisters of Mercy i Mando Diao. Manje-više sam propustio sve njih – jer sam pratio demo bendove i nakon toga se vraćao kući umoran, a i ono što sam vidio ne bih komentarisao (The Sisters of Mercy). Nego, prvi nastup Kolje i Grobovlasnika u Banjaluci! Ako izuzmemo Rammstein bubanj, vrlo, vrlo, vrlo dobro. Kako je vrhunski glumac, tako je i vrhunski i izvođač, sa hrpom odličnih pjesama, uz vrhunsku ekipu muzičara, Kolja je priča za sebe. Njegov nastup u rodnom gradu je poprilično značajan, kako za njega, tako i za grad, a sam Kolja nije uspio sakriti suze tokom „Zulu uštipaka“ pa je još ispričao kako se taj događaj odigrao u Vilsonovoj ulici uz opasku da se „sve bitno desilo u trouglu Čaire – bulevar – Vilsonova“ na šta su se nasmijali neki neupućeni idioti iz publike. Realno, Vilsonova zaslužuje da uđe u Ginisovu knjigu rekorda jer nikad kraće ulice a više prometa opojnim drogama, al’ dobro. Na žalost, Koljin nastup je počeo prekasno tako da su samo rijetki dočekali kraj. Ipak, to je najznačajniji događaj na ovogodišnjem Demofestu, a Kolji ovaj grad treba dati ulicu što prije („Kad ti dosad nismo dali ništa, evo ti ulica, k’o da smo ti dali nešto.“), a prije toga Marijanu Benešu, dok je još čoek živ da mu se makar na taj način kaže da je jebena legenda… Bilo kako bilo, Kolja.

Zaključak presjeka ovog i dosad
Od početaka Demofesta pa do danas, nijedan pobjednik nije ostvario neku naročitu karijeru, a mislim da ih većina nije stigla ni do drugog studijskog izdanja (nagrada za pobjedu je finansijska pomoć za snimanje albuma). Ruku na srce, muzički biznis je u kurcu totalnom tako da to treba uzeti u obzir, ali je problem što iza Demofesta odnosno tih bendova ne ostaju pjesme… a to je problem zbog radi. Oni koji su krenuli negdje, oni će nastaviti prema tamo, bez obzira na Demofest. U situaciji „građenja scene“ uticaj Demofesta je minoran – to je samo prilika izvođačima da se testiraju na velikoj bini sa puno svjetala, odsviraju jednu pjesmu, pa ako ih to naloži za dalje… ništa drugo. Bilo kako bilo, značaj beznačajan.

Addendum
Iako kažem da nisam pisao o Demofestu, jesam i ZA i O. Dakle, lažno oglašavanje. Onomad sam se nekako prijavio, i odradio tri teksta o revijalnim izvođačima (Kelis, Skindred i oni treći, koja to godina bi…), zaradio nešto para i oprao nešto para za A.O.. Te godine se naplaćivao ulaz tako da sam bio samo jednu veče od tri, neko mi je dao kartu (mislim Nebojša; nisam tražio od A.O., da ne bude zabune i reakcije, prim. aut.). Karte su bile po 10 KM što je imalo za efekat da se odmah nakon Demofesta objavi kako isti više neće postojati. Mislio sam da je taj moj angažman bio posljednji ekser u kovčegu ali avaj… slab ekser. Pored toga, napisah nekad tekst „Po prvi put folk stage na Demofestu“ koji je dva puta – u dvije godine – prigodno objavljen na pokojnom parodičnom portalu Balkan Tajms. Dvije godine sam zajebao glupane. Bilo kako bilo, zajebao glupane.

„Stara dobra vremena“

Stara dobra vremena… ona tamo nekad za nama.

(Strip iz serije „Budalići“, autor Aleksandar Botić.)

To je ta neka najčešća konotacija, kad smo bili mladi, kad smo ovo, kad smo ono… romansirana prisjećanja. Lijepo se prisjećati lijepih stvari, činjenica. Priče, fotografije, video snimci… a sad i fejzbuk bilježnica, arhivski materijali, kad zapne siva masa.

Lično, nemam puno arhivske građe, sem onog što iz sive mase izručim na ovaj nedužni blog. Sigurnije je bez dokaza. Međutim, direktna veza sa „starim dobrim vremenima“ mi je muzika. Šta sam slušao kad, šta sam radio tad, šta sam mislio o tome, kako sam se osjećao… Muzika je čudo, za mene još uvijek, dok je za druge to samo način da se malo manje plaše tišine (usamljenosti) i nešto što šušti sa mobilnog telefona.

A muziku sam „počeo slušati“ neke 1994. godine, tad sam kupio svoju prvu ploču: Anthrax 12″ singl „Make Me Laugh“ (B-strana „Friggin’ in the Riggin'“ i „Antisocial [live]“). Na to sam se usmjerio pod uticajem starijeg brata i njegove kolekcije kaseta koju sam nedugo prije i počeo koristiti na svoju ruku: Iron Maiden, Black Sabbath, Deep Purple, Pink Floyd, Metallica, Leb i sol, Riblja čorba, Zabranjeno pušenje… inicijalna kapisla je zapravo bila numera „Thunderstruck“ i AC/DC, bend koji se tu sasvim slučajno našao, budući da to moj brat nikad nije zavolio. A šta’š. I tako je to krenulo…

Tih godina se na preteči današnjeg RTRS-a emitovala emisija Pop-Rokaut (originalni format) koju je vodio jedan strašno kul tip koji je vječito nosio crne ‘očale u studiju, a spotovi koji su išli na top-listi, suvi dragulji, izuzetno bitna emisija za muzički ukus u tom formativnom periodu… Vrijeme je to kad je Van Gogh bio dobar bend, pa vi sad vidite. Van Gogh sa albumom Strast, Atheist Rap sa prvim albumom, Ritam nereda sa dvije šake u glavu pune hitova snimljenih uživo na Pogo Live, Majke i Razdor (najbolji album na ovim prostorima ikad!), EKV prije odlaska u legendu i kovanja u zvijezde, Partibrejkersi i „Hoću da znam“ (Marijo, majko božija!)…

Sa druge strane tu je bio Big radio (prvi kanal), i sva ta emocija u svom pra-obliku: rokenrol radio, gdje nema laži i nema prevare (a ni povlačenja), gdje je bitna samo dobra pjesma, nema video spota da je čupa ili bilo kakvih drugih trikova (reklamne upotrebe i slično) zarad nastajanja „hit singla“. I najbolnije od svega je bilo čuti pjesmu na pola, bez informacije ko je izvođač i o čemu se radi… čuti je tako na pola i uživati u njoj, željeti je čuti opet, ali kako i kad? Ipak, neke priče imaju srećan kraj, jedna od tih pjesama je ova:

Crna dama je crnogorski bend koji je svoj prvi album objavio na kaseti (’94) a zatim i na ploči (’95) a sa nj. su se izdvojila dva VELIKA hita, „Ne traži me“ kao prvi i poznatiji i „Jedina“ kao drugi (zapravo, „Jedina“ se ne nalazi na kasetnom izdanju ali je postojala u tom periodu, u malo drugačijem obliku, uočićemo kasnije!). Aranžman za numeru „Ne traži me“ uključuje neki hammond organ na refrenu tako da stvar djeluje pomalo arhaično – kao Deep Purple u drugoj polovini ’80-ih – i neko bi se mogao prevariti i pomisliti da je bend (pjesma) stariji nego što jeste, da ga to „deranžira“ u potrazi. „Ne traži me“ se relativno često mogla čuti na radiju i iako je to vrhunska pjesma koja instantNO evocira „stara dobra vremena“, njena sestra pjesma „Jedina“ koja se manje „vrtila“ je bila ta munja koja je mene pogađala kad joj se najmanje nadam, ali svaki put kad je čujem…

I ko zna koliko godina nisam znao ko to izvodi, odnosno nisam imao načina da je nađem i slušam redovno. I kad sam imao nekoga pitati, ko bi se sjetio da pita u tom vremenu, prije nego što nam je Google svima postao drugar. A „Jedina“ se znala oglasiti na radio talasima… i kako tad nisam znao kako je naći, tako ni sad ne znam kako sam je našao. Vjerovatno preko potrage za „Ne traži me“ koju sam čuo pa se nakanio da je tražim, budući da imam album u mp3 obliku, te da se pored našla i „Jedina“. Nekolicina je tu faktora zapleta: em što nisam znao koji je bend, niti da je to isti bend, em što su ploče iz 1995. godine bile ekstremno rijetke i te 1995. godine – a kamoli poslije, a kaseta je izdanje RTV CG. Mislim da nisam nikad vidio nijednu kasetu sa tom etiketom, a kamoli da posjedujem…

Bilo kako bilo, „Jedina“ teško da je jedina pjesma koja ima efekat „stara dobra vremena“ (jebem ti Magazin da ti jebem Magazin), ali je neobično draga… teško je to opisati. Sa klavirom na refrenu malo povlači na pop dalmatinske škole ali sveukupno ima neki poletan power-pop šmek, iako je rif čisti rokenrol, što se da vidjeti na prvoj verziji (?) pjesme koja se ne zove „Jedina“ nego malo drugačije (jedno žensko ime teško), gdje je uticaj AC/DC više nego očit (If You Want Blood… Shot Down in Flames). Svakako je izuzetna numera i jedan skriveni dragulj, malo poznatog benda i albuma… i drago mi je što sam je našao, „Jedinu“, pa eto je, za sve one koji traže jedinu ili više njih… ili makar znaju šta traže. Valja uvijek nešto tražiti…

P.S. U planu je da složim za blog kompilaciju apokaliptičnih pjesama iz perioda 1993-96. godine, poprilično teškog vremena koje je muzika makar malo ublažavala… Chamade – Uzmi me bože, Istok iza – Dobar dan, Viteški ples – Sjećanje i slične (da ne otkrivam sad koliko sam ih „skupio“)… i uz njih preživješmo sve… i vidi nas sad.

Šta to radiš, Buldožeru jedan?!

– Šta ima, komšija?
– Evo, oprao sam ploče pa čekam da se osuše.
– Kakve ploče?
– Kako kakve, gramofonske…
– Zar se to može prati?!
– Ploča je komad plastike, što se ne bi mogla prati…

Kao što se već dalo zaključiti iz uvodnog priloga, u današnjoj epizodi emisije „Htio sam i ja u JNA!“ na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. predstavljamo jednu retroaktivnost idealnu za dokolicu i tihovanje u ovim hladnim zimskim danima: pranje gramofonskih (vinilnih*) ploča.

Zašto, pitate se kao i pri svakom izboru teme emisije, zaboga zašto. Naime, pored toga što je to odličan vid treninga za mlade Nirvaniste, pranje ploča ima i veoma prozaičnu praktičnu vrijednost: poboljšava zvuk. Veoma jednostavno, većina šuštanja koja se čuje prilikom reprodukcije gramofonskih ploča je zapravo zvučni odraz prljavštine u rilnama, te se jednostavnim hidro-mehaničkim uklanjanjem prljavštine odnosno šuštanja zvuk poboljšava. Dakle, višestruko korisna aktivnost za sve siromašne studente koji kupuju ploče na buvljaku i generalno nemaju sreće u životu. Naravno, ploči sa ozbiljnim fizičkim oštećenjima u vidu ogrebotina i stopljenih dijelova nema puno pomoći, ali sa nagomilanom prljavštinom se da izboriti.

Rilna (zapis na ploči) uvećana 1000 puta

Sredstva za rad su bazično priručna i sveprisutna: deterdžent za suđe, šampon, tečni sapun… Logično, ništa (previše) abrazivno, dovoljno je sredstvo koje ima mogućnost otapanja masnoće; lavor komotan za ploču, mlaka do topla voda (ali ne i vrela), fina krpa odnosno spužva odnosno sunđer, po mogućnosti nov – garantovano bez ostataka ribanja tave u kojoj je isprženo mnoštvo svinjskih dijelova te magična krpa odnosno krpa sa mikrovlaknima zarad finalizacije procesa čišćenja.

Jedna od glavnih prepreka za ovu aktivnost jeste ideja: pa đe da močim ploču?! Ista je bezrazložna, jer ploča može bez problema da se uroni u vodu neko vrijeme, bez, primarno, straha za papirnu etiketu – ista je aplicirana bez ljepila direktno na ploču u toku proizvodnog procesa i tek bi žestoko izlaganje vreloj vodi ili hemikalijama ili neki nebulozan kontakt sa istom prouzrokovao otkidanje ili oštećenje. Dakle, bez straha, ploča zna plivati, te je pažljivo – kao i pri standardnom rukovanju, izbjegavajući dodir sa narezanom površinom – uroniti u lavor sa mlakom vodom a zatim prati kružnim pokretima – prateći rilne. Moguće je kretati se u oba smjera, da se iznenadi prašina koja se našla u rilnama. Nije potrebno biti naročito nježan, spužva/krpica se smije pritisnuti, a dovoljno je napraviti par krugova pa ispiranje sapunice mlakom vodom i sušenje.

Primitivna varijanta sušenja – puno posla za magičnu krpu

Što se sušenja tiče, najbolje je prirodno – bez ikakvog dodira krpama i ručnicima. U tom slučaju, najduže će se sušiti sama etiketa, a pri nekoj sobnoj temperaturi i vlažnosti vazduha, sam vinil će rastjerati vodu sa sebe u roku od dva-tri sata, čak i brže. (Koristiti metodu vizuelne inspekcije.) Bitno je, kao i kod skladištenja ploča, da sušenje ne bude previše blizu pri/u/na nekom izvoru toplote (ne! u rernu, ne! na radijator), a najjednostavnije bi bilo ploču postaviti na neku konzervu/čašu/generalno valjak površine otprilične veličine etikete na ploči, tako da narezana površina obe strane bude otkrivena za strujanje vazduha odnosno sušenje. Takođe, moguće je ploču i položiti na običan ručnik, s tim da to bude neki primjerak koji se davno olinjao, te istu rotirati nakon nekog vremena. Doduše, nije ni to nužno, jer je poželjno nakon sušenja dobro ploču prebrisati magičnom (neki je zovu i tragičnom) krpom, da se makne sva prašina koja se usputno ugnijezdila na ploču tokom sušenja. U iste svrhe može, naravno, poslužiti i neka specijalizovana četkica za čišćenje ploča…

Bolji rezultati pranja se obično postižu na kvalitetnijim pločama sa boljim zapisom – tzv. „audiofilskim“ 180-gramskim vinilima. Kako prepoznati iste? Po debljini i težini. Kad vidite da je deblja i teža, to znači da je bolja, a to se ne odnosi nužno samo na gramofonske ploče [tokom rada na emisiji uočavam neobičnu količinu sličnosti između ploča i žena, prim. aut.]. Isto tako, vrijedi spomenuti da je 180-gramsko štampanje u inostranstvu bilo rjeđe nego kod nas (uslovno rečeno – široko je inostranstvo), jer su kod nas (SFRJ) sve kuće koje su izdavale ploče sporadično (odnosno, nepoznatom logikom) štampale serije 180-gramskih vinila. Ipak, da kod nas nije bilo sve tako briljantno govori i činjenica da je počesto u proizvodnom procesu korišten veći nego dozvoljen procenat recikliranog vinila (dozvoljeno je 5% a korišteno je do 20%), te da su u jednom periodu ploče polirane do visokog sjaja što je, logično i tragično, uzrokovalo fizička oštećenja rilni te imalo loše posljedice na zvuk, posebno u visokim registrima…

Ipak, vratimo se na samo pranje ploča. Ukoliko ono ne podari željene (čujne) rezultate, moguće je ponovno pranje te nakon toga profesionalnije varijante poput čišćenja ploča uz pomoć medicinskog benzina, zatim tzv. lepkiranje (ljepilom za drvo se prekrije čitava narezana strana ploče, zatim se po sušenju prekrivač od ljepila skine jednim potezom i sa sobom povuče sve sem rilni), kao i upotreba uređaja koji istovremenu peru i usisavaju površinu ploče (ako vam već ne trebaju novi 17″ točkovi za Calibru – jer se otprilike radi o tim parama). Isto tako, vrijedi spomenuti da u svijetu gramofonskih ploča ne postoji konsenzus oko jedinstveno efikasnog i bezopasnog načina čišćenja ploča, tako da vrijedi razmisliti o prelasku na audio kasete…

I, to je to, za neki početnički nivo održavanja gramofonskih ploča – uz pravilno skladištenje i rukovanje pri slušanju – pranje ploča učiniće znatno ugodnijim uživanje u hitovima vaše i tuđih mladosti… Šuštanje i pucketanje možda ne nestane u očekivanoj mjeri, ali, ovaj proces pažljivo izveden ne može da škodi, a izgubićete vrijeme koje ste mogli izgubiti na nešto drugo.

***

U narednom nastavku emisije „Htio sam i ja u JNA!“ detaljno o drevnoj metodi čišćenja ploča medom:

* Nisu sve gramofonske ploče od vinila, a i sam sastav vinila je tajna; međutim pranje, za razliku od nekih drugih metoda čišćenja, može se upotrijebiti na svim vrstama gramofonskih ploča.

Literatura:
– Razni autori: Čišćenje ploča; Hi-Files forum; 2007-2013.

Ni Hubert ni Črtomir

Da li ste ikad bili u situaciji da osjećate čudna osjećanja prema osobi suprotnog pola ali nemate riječi da to reknete? Da li Vam se ikad desilo da iz dubokog mraka sobe osvijetljene samo kompjuterskim ekranom uhodite fejzbuk profil te osobe crpeći svaki zarez koji je ona napisala, a bez snage i ideje da učinite nešto konkretno po tom pitanju (npr. izvršite fizičko spopadanje koje će rezultovati zabranom prilaska na 100 m)? Zahvaljujući blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari takvim problemima je došao kraj, jer danas predstavljamo muzičku kompilaciju „Kako smuvati ribu uz pomoć kompilacije pažljivo izabranih muzičkih numera punih suptilnih i manje suptilnih poruka ljubavnog tipa u ovom i onom smislu (naravno, u slučaju da riba nije totalna seljanka i ima zakonski minimum muzičkog ukusa)“, a može, naravno, da se pokuša i obratno, nije ni ženama zabranjeno da ovom kompilacijom pokušaju ostvariti neke svoje zle želje i ciljeve.

Elem, onomad počeh praviti kompilaciju balada iz nešto drugačijeg razloga od gore navedenog (tema je zapravo bila „ja je zovem pesmom da se vrati“), pa nikad završio, a kompilacija je tu negdje bila, stajala. I onda sam u jednom trenutku odlučio da je pokušam završiti. Kako sam krenuo završavati tako sam shvatio da kao da nisam bio ni počeo. Inicijalno kompilacija balada, u finalnoj verziji je sadržano najmanje balada… ali je ostao prisutan pregršt emocija. Ukupno nesretnih 13 pjesama, a evo o čemu se zapravo radi…

01. Johnny Cash – The First Time I Ever Saw Your Face
Džoni je nesumnjiva legenda, a snimili su i onaj film tako da za njega zna i prosječna domaćica koja prosječno pravi pitu. Ovo je numera koja je objavljena na albumu American IV: The Man Comes Around iz njegove posljednje faze rada, sa producentom Rikom Rubinom. U pitanju je obrada folk pjesme originalno u izvođenju Peggy Seeger a verzija planetarno popularna je ona iz 1972. godine u izvođenju Roberte Flack. Prvi put kad sam ti lice vidio, kaže Džoni, mislio sam da sunce izlazi u tvojim očima… Zvuči kao kliše, al’ svakako je bolje od bosanskih fora tipa: „Djevojko, gdje ti je papirić? [Kakav papirić?] Papirić kad su te mama i tata otpakovali, jer si slatka k’o bombona.“

02. Simple Minds – Hypnotised
Irci, Škoti (il’ su Šveđani, zaboravih) Simple Minds su neumorni romantičari i njihove su skoro sve pjesme ispunjene romantikom, sem onih koje se odnose na kriminal, bijedu i rat. Ova to svakako nije. Što je Džoni započeo, oni nastavljaju. Kad sam ti prvi put vidio lice, ostao sam hipnotisan, zamalo kao Dino Dvornik opojnim drogama. Elem, numera je iz 1995. godine, maestralne hipnotičke produkcije, jednostavna i vanvremenska.

03. The Rolling Stones – Love Is Strong
Bend stariji od starosti, nastao prije nastanka samog kamenja na planeti zemlji, nije mu potrebno neko naročito predstavljanje. Ipak, numera ovdje prisutna nije iz vremena Parka iz doba Jure nego iz njihove faze nakon krize poslije krize srednjih godina, sa albuma Voodoo Lounge iz 1994. godine i ona je, zanimljivo, njihov singl sa najmanje uspjeha dotad (tek #91 na američkoj listi singlova). Posebno su zanimljivi saharinski prateći vokali i produkcija u režiji Dona Wasa koja je postavila temelje za smjer nastavka njihovog rada koji traje i danas. Ti si tako slatka i mi se moramo naći, u ovom i onom smislu.

04. AC/DC – Let Me Put My Love into You
Ljubav je jaka, pa bih zato da je stavim u tebe. Nakon najvećeg rokenrol benda slijedi najveći hard rok bend, a fizički svakako među najmanjima (najviši član benda je basista Cliff Williams koji je visok 170 cm). Pet patuljaka koji čine veliku raketu, kako su se sami opisali i numera sa njihovog najpoznatijeg albuma, Back in Black, jedna od rijetkih njihovih pjesama koja direktno spominje lovu (koja je, npr., sveprisutna u numerama grupe BelaZmija), ali opet na njihov prepoznatljiv i pokvaren način. Pametni ljudi znaju kako se koristi lažni moral, a nekima to ne ide nikako…

05. Reef – Together
Reef je mladi britanski bend, a to je zato što sam ja star i propao. Bili su mladi prije 20 godina, a sad, teško. Elem, prisutni su i na drugim mojim kompilacijama tako da ću zaobići biografske podatke. Ova numera je sa njihovog debi albuma, gdje je ton gitare težak kao betonski šatori ventilacije podzemnih JNA objekata. Jednostavan i brutalan rif je ukrašen jednostavnim i brutalnim tekstom koji osobi suprotnog pola jednostavno i brutalno kaže da mi (vi, oni) treba da budemo zajedno. Krešendo numere je u pseudo-indijanskom stilu gdje stvari postaju još teže.

06. Stevie Salas – I Don’t Wanna Be with Nobody But You
Obrada iz ’90-ih numere iz ’70-ih, ovoj je trebalo neko vrijeme da se primi na mene. Takođe prisutan na jednoj od već prisutnih kompilacija, Stevie Salas je lik koji je obrnuto proporcionalno popularan u Japanu u odnosu na obrnuto proporcionalnu nepopularnost u ostatku svijeta. Indijanac porijeklom, nadovezao se na kraj prethodne numere, a ovdje prisutan hit je sa albuma obrada i kolaboracija Electric Pow Wow, konkretno je ovdje glasom i gitarom kolaborisao (bolje i to nego kolabirao) jedan od mojih, a vjerovatno i Vaših omiljenih likova, Richie Kotzen. Samo s tobom želim da budem, u ovom i onom smislu.

07. Frank Sinatra – I Get a Kick Out of You
Sredina, a fudbalskim riječnikom rečeno centar, kompilacije je numera ti me šutneš (al’ ne u pogrešnom smislu). Kad se kaže Sinatra, sve je rečeno. Njujorški Toma Zdravković i Zvonko Bogdan u jednom. Stari dobri Frenki (svi ga zovu Frenki) u ovoj prilici pripovjeda kako malo šta može da mu unese topline u srce staračko sem njenog legendarnog (maltene bajkovitog) lica. Razumijem ga potpuno. I Kićo Slabinac je sjek’o vene zbog jedne divne crne/plave/smeđe/izaberi žene.

08. Dan Reed Network – All My Lovin’
Nepravedno potcijenjen bend, DRN se nikad nisu stidili balada, a ovo je klasičan primjer. Sva moja ljubav tebi pripada, ljubav moja i a i moje srce (bubrezi idu onome ko najviše ponudi na eBay). Godina je 1989. pa je i produkcija takva, kalipso egzotična, a posebno je simpatičan uvod na sintisajzeru koji neobično podsjeća (u jednom trenutku) na temu iz filma Terminator što je nekima od nas dovoljno da osjete duboku emociju jer ti isti od nas plaču svaki put kad Arnoldov palac uranja u topljeno željezo čak i nakon trocifrenog broja gledanja tog filma.

09. Winger – Always Within Me
Još jedan bend sa kraja ’80-ih koji se može pohvaliti time da je najviše stradao zbog dvojice animiranih likova koji su početkom ’90-ih de facto određivali šta je cool a šta ne, melodični i nježni hard rokeri Winger takođe ne osjećaju stid da pokažu estrogen. Numera ovdje prisutna je iz 2009. godine, kad su već potonuli na nivo male evropske izdavačke kuće, numera sa mirisom srednjih godina ali iskrena, a govori nam kako ti si povazdan u meni (i to ne samo zato što sam pijan u vojski na ruku tetovirao tvoje ime).

10. The Darkness – Dinner Lady Arms
Retro a koliko se drogiraju po ulici bi vozili metro, britanci Darkness su čudna pojava, bili kad su se pojavili, a i sad su. U odsudnom trenutku na početku trećeg milenijuma su napravili par pjesama koje imaju refrene i gitarska sola i hit potencijal, mlatnuli pare, potrošili na drogu, raspali se, okupili se. Prisutna numera je sa njihovog drugog albuma, sa pogledom u daleku budućnost. Možda će mi opasti kosa, ti si se udebljala i ne ličiš ni na šta, al’ omotaj me rukama svojim k’o oklagijama, kad smo već propali da zajedno propadnemo.

11. The Dandy Warhols – Bohemian Like You
Nešto potpuno drugačije od prethodnog, nakon retrogradnih i nazadnih staračkih Darkness slijede mladi, svježi i hipsterični The Dandy Warhols. Njihov brutalan brutalan hit iz 2000. godine, šanse da ga ponove su nikad. Počesto se za ovu numeru kaže kako je to jedna od najboljih numera grupe The Rolling Stones, usljed očiglednih aluzija na sličnost sa nekim rifovima Keitha Richardsa. Zbog toga se ovdje nalazi na trećem mjestu od kraja, kao što se The Rolling Stones nalaze na trećem mjestu od početka. Simetrija je bitna. Sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, i osjećam se uuuuu…

12. Spinners – I’ll Be Around
A sada je opet na redu malo dobre muzike. Na redu je jedan od najdugovječnijih soul/rhythm & blues sastava, koji su aktivni i nakon pet decenija truda, rada i zalaganja. Ipak, danas se njihova aktivnost svodi na nastupe u staračkim domovima u Mizuriju i Mizizipiju, a nekad su harali top listama širom američke države, posebno godine 1972. sa upravo ovim hit singlom. Ovo je trenutak kompilacije koji sadrži dublju ozbiljnost, jer tekst kaže kako je došlo do problema u raju, ali kučko, znaj da ću uvijek biti u blizini, samo me nazovi telefonom (a u skladu s vremenom – daleko je 1972. godina – može i putem el. pošte ili u inboks).

13. B.B. King & Eric Clapton – Come Rain or Come Shine
Kao što je premršavi Leonardo DiKaprio grlio onu voluminoznu mačku na palubi Titanika sve dok isti nije potonuo (a možda i ne, budući da ne znam tačno šta je bilo, nisam gledao film već samo spot Celine Dion sa isključenim tonom), tako B.B. i E.C. poručuju bezuslovnu ljubav, kišilo ili pak sunčilo. Samit na vrhu iz 2000. godine (LP Riding with the King), ovo je pjesma koja zatvara taj album saradnje, a može i za kraj ove kompilacije, bezuslovno. Sunce ili kiša bilo, nemalo se il’ imalo, uvek ću te voleti (ali nesrećno), pa nek’ sve ide kud je pošlo.

Kompilaciju preuzmite sa:

ULOŽ.TO   MEGA

S obzirom da je muzika bitan dio mog života, trudim se da to pomalo provučem i podvučem na blogu. Iako je ovo vrijeme gdje svi pričaju nešto niko ništa ne sluša, a i raširene pojave svi mi koju slušamo muziku na jutubu dok morimo na fejzbuku, ne gubim nadu. Možda neko i sluša muziku. Možda neko i posluša ovo. Ova kompilacija je poklon za te neke. Još ako im je rođendan, onda im dođe kao rođendanski poklon.

P.S. S obzirom na tematiku ove kompilacije, logično je da uslijede još dvije, druga će nositi duh originalne ideje i naziv „Ja je zovem pesmom da se vrati“ a treća će biti „Pomagajte, drugovi, hoću da se ubijem“… Pa kad već.

Uspomene suzama slikane

Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena. Licem ogrnutim u svjetlost svijeće, grickao je koricu hljeba i u ruci grčevito stiskao jednu papirnatu maramicu. Sjećao se…

Vrijeme lijepo, kulturni noćni život u gradu na Vrbasu kad cvjeta krajem juna, početkom jula, krajem jula, početkom avgusta. Tako nekad. U periodu tom tu negdje, institucionalno se nametnuo jedan događaj, za sve one koji vole mlade i neperspektivne vokalno-instrumentalne sastave poznate i kao muzičke grupe, festival kojeg ćemo u programu zaštite svjedoka nazvati Emofest Festival. Festival taj ima tradiciju dugu manji jednocifren broj godina, a kao logistiku ima klub za sviranje svirki sa pripadajućim imenom, Emofest Klub kojeg je vodio strašni šef Ankica, u trenucima kad nije šefovao samim Emofest Festivalom. Ankica tad bjaše momak mlad ženskog pola ramena široka i pravougaonih okvira naočara. Sviraše tada nekada, nimalo slučajno počesto – uočićemo kasnije, u Emofest Klubu popularni lokalni sastav koji je izvodio zabavnu muziku plesnog karaktera imena Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija sa na čelu kolone pjevačicom Sanjom koja nije zmija nego je djevojka mlada a nije joj duga i crna brada (makar na bradi). Jedan lokalni bon vivant je ovako opisao jedno veče sa Sanjom (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmijom:
– Mi izašli bili u [cenzura], a tamo su svirali ovi. Sve oko nas bile neke žene, a ovi su svirali samo neke ženske pjesme. Nakon nekih 45 minuta je postalo sumnjivo.

Bilo kako bilo, a bilo je ovako, na tom nekom neodređenom Emofest Festivalu koji se desio te neke neodređene prošle godine se među mladim i neperspektivnim vokalno-instrumentalnim sastavima na bini našao i maloprije spomenuti sastav Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija, a u publici njih dvojica od kojih je jedan najbrži pop-rok gitarista Lauša zvan vokativom Arnolde! a drugi je bio instant zaljubljen na prvi pogled u Sanju (koja nije zmija) kad se ista pojavila na binskoj sceni. Bila je to tragična ljubav na prvi pogled sa nesretnim krajem. Dok Sanja (koja nije zmija) i mladići (koji joj nisu momci) sviraše, njih dvojica razgovaraše…
– E, al’ moram te razočarati, Sanja (koja nije zmija) igra za drugi tim.
– Ta, šta mi veliš…
– Da, da. Ona ne voli dječake, sem u drugarskom pogledu.
– AAA!!! U ovom trenutku srce mi je slomljeno kao šalter prekidač za svjetlo u učionici za tehničko vaspitanje.
– Nemoj biti tužan, biće još tragičnih ljubavi na prvi pogled sa nesretnim krajem. Želiš li da znaš ko joj gužva postelju?
– O, Arnolde, zašto me uništavaš? Koliko ne želim da to znam, toliko i želim da znam, po cijenu mog mentalnog, fizičkog i erektivnog zdravlja… Reci mi, nemoj mi reći.
– Pogađaj!
– Dušanka Majkić!
– Nije!
– Jebi ga!
– Tko je, govori!
– Ankica u zagradi šef Emofest Kluba/Festivala/svega vidljivog i nevidljivog!
– Pošteno! Izgubio sam od brutalnijeg od sebe! Sada ponovo mogu duboko da dišem!

Nedugo nakon te rečenice, oblaci se tuge nadviše nad pozornicu Emofest Festivala zbog trenutka kad Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija završi svoj nastup, ali manje zbog toga što je Sanja (koja nije zmija) završila svoj nastup a više zbog i dalje, realno, neutješnog člana publike koji je stajao pored Arnolda. Sanja (koja nije zmija) se pristojno, pristojna kakva i jeste, neobično dubokim glasom zahvali pristojnoj publici prije nego što je exit stage left. Arnold, nepristojan kakav i jeste, dobaci joj:
– A što si ti, djevojčice, tako promukla?
Neutješni član publike koji je stajao do njega, skrhan tugom i bolom od recentnog saznanja ipak skupi snage da mu odgovori:
– Pa kako zašto, sigurno je čitavu noć pušila Ankici…
Zgledaše se, neutješno, pa suze potekoše, jedna za drugom a ponekad i dvije odjednom. Plakali su. Od tuge, naravno, zbog tužne sudbine, kolektivne. Arnold je pokušavao da sakrije suze, ali se poslužio papirnatom maramicom na verbalnu sugestiju neutješnog člana publike:
– Uzmi maramicu, i ti plačeš, pičko!

I dok se maramice još nisu bile osušile od iskrenih muških suza, na bini Emofest Festivala pojavi se vokalno-instrumentalni sastav koji je prošle godine pobijedio na dotičnom festivalu, sastav imena kojeg se niko ne sjeća, ali imidža upečatljivog. Pjevač i gitarista benda je izašao u modernoj, za čuvare plaže, kombinaciji žuta majica i sličnobojan šorc, tako da je zaradio komentar od publike:
– Skontaj ga, matere ti, jel’ mu ono rajfajzen majica?!
Međutim, nije rajfajzen majica ono zbog čega tekst dobi još jedan paragraf. Naime, prateći nastup navedenog vokalnog-instrumentalnog sastava, dentalna inspekcija sačinjena od Arnolda i neutješnog člana publike je uočila da pjevaču fali nekolicina zuba na strateškim mjestima, tipa na sredini vilice. Kako god okreneš, liku fali zuba, toliko očigledno da se to vidi i sa sigurne udaljenosti iz publike. Arnold i susjedni neutješni član ponovo se zgledaše…
– Jesi skontao da onom liku fali pola zuba, nema nijednog keca ni dvicu?
– Pa šta ti misliš koliko je on prošle godine morao da puši Ankici za pobjedu na festivalu?
Maramice tad ponovo priskočiše u pomoć…

Neko lupa po dobošu a neko motikom…

Ekskluzivno, samo na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari., necenzurisana verzija recenzije novog albuma banjalučke grupe Heaven Rain koja otkriva nimalo ugodne detalje o starosti nj. bubnjara… Ne preporučujemo mlađima od 18 godina.

***

Banjalučki milozvučni čelični četverac sa stamenom kormilarkom drugim dugosvirajućim izdanjem daje pun vjetar u jedra plovidbi po nesigurnim morima nježnog metala prepunim pirata, zlih recenzenata, debelih i manje debelih gotičarki te papaka u dubokim bijelim patikama koji sa zlim osmjehom spaljuju postere Džona Travolte i Olivije Njutn-Džon Travolte…

HEAVEN RAIN – SECOND SUN (Music Buy Mail, 2012)

Šta reći o Heaven Rain što već nisu rekli eminentni recenzenti medija poput Metal Sound, Mеталлический Cовок, Radio Hezbollah, Stora Tuttar, μεγλες μαρες ψωλς i drugih? Malo šta, sem sve to ponoviti na srpskom jeziku… ali ne sad.

Bend je od početka svog djelovanja (2006) prošao kroz određene personalne promjene, od kojih je najznačajnija tranzicija sa muškog na ženski vokal, a aktuelnu postavu i pripadajući zvuk su predstavili na mini izdanju Evolution (2010, RECENZIJA), tako da Second Sun ne donosi naročita iznenađenja. Recept prikazan prije dvije godine je ovdje albumski proširen na relativno kratkih 41 minut: tu su metalne stvari, manje metalne stvari, instrumentalni intro/outro, te obrada domicilnog pop-rok hita iz ’80-ih. Ovoga puta, izdavač je njemačka etiketa Music Buy Mail a album je upakovan u atmosferičnu vizuelnu kreaciju iskusnog Alexa Yarborougha (omotao Cage, Metal Church, Solitude Aeternus…) koja nas snježnim plavičastim tonovima priprema za nuklearnu zimu koja počinje pritiskom na play…

Album otvara new age začinjen instrumental „Close to Dawn“ koji tako gradi atmosferu da slušalac očekuje da čuje riječi „Dobro veče, vijesti dana…“, međutim, slijedi numera koja se zove kao sam bend i poprilično dobro definiše isti: razigrana elegija koja melodijom gorskih visova kakve se ne bi postidili ni velikani poput A-ha kao da priziva vilu Ravijojlu da prestane sa branjem ruzmarina i uhvati se da igra u kolu. Nju prati još jedna ritmičnija numera („Dreamless“) da bi se lopta spustila sa slow dance orijentalnim predahom na #4, „My Only One“. Na početku sredine se nalazi živahna „Second Sun“ po kojoj album nosi ime a koja je zapravo najslabiji trenutak istog. Da seciramo… Naime, sa melodičnim metalom je problem što je tu najčešće samo pakovanje metal, a kad se aranžman razmota dobije se „Split ’71.“ (Moj galebe, ne slijeći na obrnute krstove). To se najbolje vidi na naslovnoj, gdje ni Ronald Kumanovska bekovski čvrsta ritam gitara Igora Dragelja ne uspjeva da sakrije žovijalnost melodije festivalskih korijena… Usput, spomenuti brko gitarista nije virtouz kao njegovi prethodnici ali se odlično snalazi sa ritam metalnom gitarom odnosno metalnom ritam gitarom tako da je usljed toga muzika Heaven Raina znatno ritam metalnija u odnosu na debi album… Bilo kako bilo, kao balans nakon naslovne slijedi najmetalnija „Face of Misery“ sa više nego solidnom količinom duplobas žuljanja te ugodnim slomovima ritma. Prati je nešto potpuno drugačije u vidu klavirske „Nowhere“ koja prelijeva kap u čaši prepunoj emocija kod mnogih članova Tolkin foruma širom svijeta i ljudi koji očekuju da Queensrÿche napravi još jedan dobar album… Ipak, metal je metal a metal je podsticaj da nožem bodemo fotelju, tako da nas više zanima ono što slijedi, a to su još četiri numere, solidna višemetalna zamalogotična „Raven in Heart“ sa Gluvi barut začinskim biljem, manjemetalna višeekstranenična spaoremen „When Day Fades to Dark“, odjava programa u vidu outro instrumentala te bonus noćni program u vidu „Vejte snegovi“, obrade grupe Zana koja Heaven Rainu pristaje kao vuneni priglavak seljačkoj nozi punoj kurjih očiju…

Nije li iritantno kad recenzenti redom nabrajaju pjesme? Vaistinu. Međutim, ovdje imamo slučaj da su pjesme jako kvalitetne i unikatne tako da ih vrijedi pomenuti ponaosob, sa jedne strane, a sa druge strane, malo ih je pa se može. To bi bila jedna od mana albuma, 11 – 1 (obrada) – 2 (intro i outro) = 8, a kad se uzme u obzir da su sve numere oko četiri minuta dobijemo da album traje kao jedno prosječno pranje suđa. Ipak, bolje osam dobrih naših nego deset dobrih tuđih, a iste su mogle biti još bolje da je više pažnje posvećeno aranžmanu vokala. Elem, pjevačica Miona je poprilično sposobna (u vokalnom smislu) ali relativno neiskorištena (u vokalnom smislu), tako da je njeno djelovanje na albumu uglavnom pravolinijski hladno, bez naročitih ukrasa i varijacija. No, vrijedi nešto ostaviti i za naredni album. Inače, kao i u slučaju Evolution mini izdanja, produkciju potpisuje Marjan Mijić (Chainroom studio, Senta), i tu nema previše zamjerke, sa zvučne strane. Bend zvuči jednako moderno i aktuelno kao bilo koji svjetski bend iz žanra (Finska bi mahnula zastavicom za 12 poena dok bi od Švedske stiglo makar 10). Idejno, produkcija ima par sitnih mana koje se tiče finog finiširanja albuma: većina pjesama ima uvodne instrumentalne dionice gdje iste ponekad prave neočekivan skok u odnosu na prethodnu numeru (npr. iznenadni upad uvoda „Raven in Heart“ koji je dušu dao za postepeno uključenje elemenata ili fade-in), posebno ukoliko prethodnu krasi prekratak fade-out… bar se na tome ne treba štediti. To su detalji koji utiču na tok slušanja albuma kao cjeline, ali ne oduzimaju od samih pjesama koje čvrsto stoje na svojim nogama. Što se tiče zvučne slike, s obzirom da je glavni čovjek u bendu onaj koji svira gnjustni nemetalni instrument sa crno-bijelim dirkama – keyboard Ph.D Goran Baštinac, logično je da je njegov instrument solidno istaknut, međutim, prisutan je ukusan balans boja i zvukova klavijatura nasuprot kojih se nalazi već spomenuta (metalna ritam) gitara, a ispod njih je ritam sekcija (Bojan Jokšić – bas, Nebojša Bakočević Lakić – bubnjevi) koja svoj posao obavlja drugovimojibiciklevoze radnički, bez previše pametovanja.

Sve u svemu, zreo album zrelih muzičara i zrelih ljudi (bubnjar je duboko zašao u petu deceniju života a borački dodatak teško da može pokriti troškove ljekova za reumu), ostaje da se vidi kako će ga prihvatiti vječito nezrela metal publika, i još važnije, kako će ga prihvatiti bjelosvjetski brke sa repićima (kojima Music Buy Mail bjelosvjetska distribucija nudi album), koji u ovim vremenima krize i recesije imaju dovoljno njemačkih maraka da pokažu da im je zapravo stalo do muzike…

I na kraju, numerička procjena obavezna u digitalnom 01101101 01110000 00110011 vremenu: vrlo dobar (3,75 od 5), što znači da je Second Sun obavezno štivo za ljubitelje žanra a preporučljivo i za prosječnog konzumenta pop kulture. Nož u ruke, fotelja i… s emocijom.

http://www.heavenrainband.com/

Bojan Vlajić

Sjećanje na slike iz sna o recenziji

Moja omiljena stvar, pored brzih žena i brzih automobila jeste muzika. Ne mora nužno biti brza. Uglavnom ona gitarska koju su odsvirali ljudi uz pomoć instrumenata i u čijem nastajanju kompjuteri nisu odigrali značajnu ulogu. Ako je iole validno, preslušaću, ako je dobro, preslušaću drugi put, ako osjetim da to ima smisla, zavoliću.

Što se tiče brze muzike, metal zna biti brz. I lud. Zna biti i dobar. Samo, rijetko ako je iz Srbije odnosno pokojne Jugoslavije. Ovo nikad nije bio neki teren za metal. Što se tiče štampe, sve što je iole vuklo na metal je naprosto „uništavano“ od strane muzičkih novinara. Doduše, dobar dio toga je i zaslužio… ne bih da nabrajam bendove poput Divljih jagoda. Uh, nabrojao sam Divlje jagode.

Nego, vremena se mijenjaju. Početkom ovog milenijuma je, nakon sloma rokenrola od strane jedva dočekanih demokratskih vlasti, došlo do neobične ekspanzije popularnosti metala nakon stanja hibernacije (da to tako eufemi[ni]ziram) u dekadi ’90-ih godina XX vijeka. Jedan od bendova koji je jahao na tom talasu jeste smederevska metalna atrakcija imena Alodžija (autorska prava na ovo ime zadržava prodavačica iz prodavnice diskova koju neću imenovati ovaj put). Alodžija je, po svom pojavljivanju, proglašena za svjetsko čudo osmo, nije im mane bilo, mahali su oni barjakom metala, svi su ih slavili… pa sam ja morao poslušati da vidim o čemu se radi. Njihov prvi album sam poslušao i ostao pod utiskom „da li vi to mene zaj.?“, s obzirom na nekvalitet koji je izbijao iz svake pore. I, nisam bio jedini koji tako misli. Bilo nas je takvih, na MUmetal forumu, gdje smo se na temi „Alodžija“ sukobljavali sa anonimnim neistomišljenicima iz Smedereva grada, što je bilo zanimljivo za učesnike sukoba ali ne i za moderatore tog podforuma koji su u određenim periodima starili duplom brzinom upravo zbog te teme.

Kad je izašao drugi album Alodžije, ponavljala se hvalospjevna priča kao i nakon prvog albuma, i tu sam već morao da reagujem. Posudio sam njihov originalni disk od mladića koji je taj disk kupio u prodavnici diskova čija prodavačica zadržava pravo na ime Alodžija, disk detaljno proučio sa svih strana, oblik, veličinu, sadržaj, te nakon analize napisao recenziju istog. Recenziju sam objavio na MUmetal forumu i dodatno zakuvao situaciju. Doživio sam javne pohvale i pokude, ali, zanimljivije od javnih reakcija su mi bile „tajne“ reakcije u vidu poruka koje sam dobio, gdje su me neki mladići koji su se bavili muzičkim novinarstvom hvalili kako je to najbolja recenzija ikad, a opet, neki drugi mladići su mi prijetili fizičkim nasiljem. Ovim prvim sam odgovorio na jedini mogući način („Hvala!“), a i onim drugim na jedini mogući način – objavio sam javno svoje ime i adresu. Nije niko došao da me tuče.

Elem, nedavno je Alodžija izdala svoj treći album. Na MUmetalu opet sukobi oprečnih mišljenja, doduše, smiješnog intenziteta u odnosu na nekadašnje ratove, al’ gledam ja to i mislim se kako sam ja nekad bio mlad i pisao recenzije… Moje recenzije tamo sada nema, jer je tema „Alodžija“ iz 2006. godine nestala u bespuću pakla interneta vjerovatno još 2006. godine, nakon ko zna koje intervencije moderatora.

Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i činjenicu da bi se ova recenzija u solidnoj mjeri mogla primjeniti i na novi album smederevske metalne atrakcije, danas na blogu reizdanje sporne recenzije u određene korekcije interpunkcije – svako slovo je ostalo kao što je i bilo…

 

Alogija – Priče o životu (One Records, 2004)

Disk 1 (album)
1. Reditus
2. Novi dan
3. Trgovci dušama
4. Još samo ovaj put
5. Metamorfoza
6. Kao snegovi
7. Egregor
8. Magija
9. Putnik na raskršću
10. Lišće minulih jeseni
11. Ambis
12. Vreme istine
13. Priče o životu
14. What a Feeling (bonus numera)

Disk 2 (bonus, u ograničenom tiražu)
1. Gde si u ovom glupom hotelu
2. Summer Night Romance
3. Before the Leaving
4. Satin Doll
+ multimedija (spotovi, studio)

Počnimo legendarnom rečenicom (i to VELIKIM slovima)…
JA SAM MISLIO DA METAL TREBA DA BUDE ŽESTOK.
Da to bude nešto zajebano.
Da te tjera da nožem bodeš fotelju i bjesomučno pereš nove farmerke da izgledaju kao stare.

Dakle, ograničeno izdanje (i ograničeno je) novog albuma smederevske metalne atrakcije (ne, ne radi se o novom modelu šporeta). Željno iščekivano i gromoglasno najavljivano. I Željko Bebek bi rekao: „I štaaaaaaaaaaaaaa?“

U svakom segmentu nezavršeno.
Pakovanje smiješno, štampa loša, da ne pominjem idejno rješenje. Ako je, kojim slučajem, Photoshop kojim je omot pripreman legalan, mogu samo reći da su to bačene pare.

Bonus disk truo, u studiju oni izdrkavaju umjesto da prozbore koju pametnu (ili možda tražim previše?). Varijaciju jednog od sola koje u tom video segmentu svira S.B. sam sreo u pjesmi „Always with You“ umjetnika starije generacije Džoeta S.
Spotovi izgledaju kao da su nastali prije samog nastanka televizije.

Čorbina obrada je tužna. Totalna splav varijanta. Pohvalno je to što su se produkcijski trudili da skinu zvuk sa albuma Zbogom Srbijo. To je ujedno i loše.
Dva instrume(n)tala su tu. ‘Ajde. Prvi i nije loš, samo da je zvuk bolji…
Obrada Djuka Elingtona, „Satin Doll“ je tu da pokaže kako je to kad ‘heavy’ ‘metal’ ‘pevač’ ‘peva’ džez. Nekih 10 godina prerano, možda će bolje zvučati kad pubertet odradi svoje. Mutacija je čudo.
Kad se već govori o bonusima, da spomenem da sam na primjerku albuma koji je meni dospio u ruke na kraju prvog diska našao originalnu verziju pjesme „What a Feeling“. Neko mi reče da je tu trebala biti njihova (metal?) obrada… U svakom slučaju, može se ludo čagati.

Na prvi disk, ‘albumski’.
Uvodni instrumental, u narodu poznat kao intro, imena „Reditus“, obećava.

Produkcija je u suštini ista kao i na prošlom albumu (isti princip), s tim da su gitare poduplane pa rifovi malo ljepše zvuče, ali ton za sola je smiješan, na tragu Ibanez-Vai zvuka (kao i same solo partije), ali poprilično mrljav i nekonkretan. Bubanj je prepeglan do granice prepoznatljivosti sempla (i varira od pjesme do pjesme, što me jebeno nervira, ali ga je ubo na jedno tri pjesme – meni u srce), a bas je tamo daleko pa priđe bliže. Valja napomenuti da fus činela ima potpunu autonomiju na teritoriji čitavog albuma…

U međuvremenu je krenula prva ‘prava’ (da li je jedan par navodnih znaka dovoljan?) pjesma, numera „Novi dan“.
Vokalni solista je dušu dao za podvrgavanje hormonalnoj terapiji.
Plus (+) hormoni mu trebaju, pošto ovih minus (-) ima napretek. Zvuči kao plavuša bliznakinja, godinu ranije krenula u školu. Ruku na srce, većinu vremena je tako. Ima momenata kada u nižim registrima otkriva uticaje direktora dalmatinske pop škole Olivera Dragojevića. Vokali su tokom čitavog albuma poprilično mekani i melodični, i možda nije trebalo da u ovoj količini možemo čuti mnoštvo glasova iza onog, prvog. Pustite dečka da peva. Ima raspon, treba mu malo mase, doći će s vremenom, treba mu skinuti pomoćne točkove.

Redaju se pjesme, onako.
Radost duple pedale sa pauzama.
U pauzama bude i dobrih momenata, samo je šteta što ih je malo, pogotovo u početnoj fazi albuma…

„Na straži pored Prizrena“ je progresivnija od čitavog ovog albuma.
Ovdje se progresivnost iskazuje prisustvom desetominutne pjesme. Takođe, mladići iz smederevske metalne atrakcije su bili tako ljubazni pa nam na tom primjeru otkrivaju tajnu stvaranja desetominutne pjesme. Spajanjem dve četir’minutne pjesme trominutnim intermecom. Mudro, zar ne? U svakom slučaju je bolje od spajanja dve šestominutne pjesme. Sva sreća pa se nakon nje (desetominutne) nalazi najbolja numera na albumu – „Kao snegovi“, jedna od rijetkih novih metal pjesama uz koju se može razbijati kafanski inventar, o patos, uz uživanje. Momci, mislim da imamo hit.

No, nakon što su nam donijeli nove čaše, vratimo se časkom na temu progresivnosti.
Ima fazona kad bas i gitare sviraju unisono, po uzoru na SX, recimo u numeri „Egregor“, pa ko za takve stvari bilježi poene za progresivnost, neka upiše u knjižicu. Ne zaboravimo i pseudo džez harmonizacije (uključujući DT inspirisane ritmičke zavrzlame) koje se nalaze pri kraju pjesme „Magija“. Simpatično, nije sarkastično, moglo je i duže biti…

Da, zaboravio sam u prvom naletu, valja napomenuti klavijature. Napredak.
Pored uobičajenog tepiharenja, ovdje se još mogu naći neki izleti u vode tehno-trens zvuka. A onda neka mi neko kaže kako su metalci ograničeni.
Žane Mišele Žare, brate Hendriksa Džimija, zaboravili te nijesmo.

MLITAVO

PEDERI

Jebo vas Ljubo Trifunović.

uh
Gubim snagu. Sila me napušta.

Vrijedi napomenuti prije kolapsa, trebalo je ipak izvršiti selekciju materijala, i disk svesti na (maksimalno) 60 minuta, sve bi tad imalo puno više smisla, djelovalo bi kao kompaktnija cjelina, a ne ovako kao nemušto dokazivanje… Ukoliko su htjeli dokazati svestranost, to su trebali učiniti bez ponavljanja određenih (meni lično mrskih, Sonata Arctica homoseksualnih) segmenata.

Ali, kako to kaže pjesma, eh, da je sreće…
U suštini, ovako kako jeste, saso mange, možda i u jednoj nezdravoj mjeri.
Svega ima.
Romantike dok šetamo po lišću minulih jeseni i kunemo se da će to biti još samo ovaj put, nervoze dok čekamo putnika na raskršću, pokazivanja zuba dok na satu gledamo kako protiče vrijeme istine, seksualnih efekata iz ambisa (sva prava pridržava Z.M.), sve u svemu, dovoljno razloga da se, sa širokim osmijehom, može reći u jebem ti život (fala, Mićo)…

P.S. Zaustavimo pirateriju – podržimo domaću metal scenu. Are you sure you want to remove the folder ‘Alogija’ and all of its contents? Yes I fucking am.

2.5/5

Muzika za slušanje tokom čitanja (ili nečeg drugog)

Various Artists – I’m the Man… Free Man!

(Heavy Guitars meet Heavy Bass meet Tom Jones)

Već dugo vremena se vukla ideja da složim kompilaciju na kojoj bih pokušao izložiti genijalnost koja je isijavala iz nekolicine bendova sa kraja ’80-ih i početka ’90-ih, rok bendova koji se nisu stidili funk uzora te su „teške gitare“ spajali sa „teškim basom“. Ili je tu trebalo „basem“? Nezgodan je preglas, tužna je jesen.

Ideja se dugo kuvala, skoro godinu dana, a onda sam jedno besano jutro lijepo sjeo za sto, olovka u ruke, komad papira, osnovnih par ideja, a zatim prešao policu sa diskovima od A do Ž da vidim šta se tu da učiniti. Uz par stvari koje odudaraju od koncepta (toliko da to ima smisla), našlo se tu 14 numera, 61:41. Izbor numera bi se (otprilike) mogao opisati sa „neočekivano od očekivanih, očekivano od neočekivanih“, što bi se odnosilo na to da su bendovi koji su poslužili kao inspiracija za ovu kompilaciju (Living Colour, Extreme, Red Hot Chili Peppers…) predstavljeni numerama koje nisu baš materijal za nekakve „platinaste kolekcije“, a ovi što su nekako došli usput i ušli legendu (Reef, Tom Jones…), predstavljeni „uspješnicama sa vrhova top lista“.

Skupiti stvari nije bio previše lak zadatak, ali zato ih je bilo veoma lako poredati. Štaviše, poslagale su se same, a to je lako uočiti ako se pročitaju redom imena svih pjesama…

01. I’m the Man – GLENN HUGHES
(LP Blues, 1992)
02. Free Man – SCREAMING HEADLESS TORSOS
(LP Screaming Headless Torsos, 1995)
03. Scared of You – RICHIE KOTZEN
(LP Slow, 2001)
04. My Lovely Man – RED HOT CHILI PEPPERS
(LP Blood Sugar Sex Magik, 1991)
05. If I Only Knew – TOM JONES
(LP The Lead and How to Swing It, 1994)
06. Cupid’s Dead – EXTREME
(LP III Sides to Every Story, 1992)
07. Naked – REEF
(LP Replenish, 1995)
08. Face Down – HAJI’S KITCHEN
(LP Sucker Punch, 2001)
09. Under Cover of Darkness – LIVING COLOUR
(LP Time’s Up, 1990)
10. Everything’s Ruined – FAITH NO MORE
(LP Angel Dust, 1992)
11. Supernatural – T.M. STEVENS
(LP Out of Control – BOOM, 1995)
12. Tommy the Cat – PRIMUS
(LP Sailing the Seas of Cheese, 1991)
13. Free Up – STEVIE SALAS
(LP Soulblasters of the Universe, 2004)
14. Ritual – DAN REED NETWORK
(LP Dan Reed Network, 1988)

Redom i logički ako krenemo, dovoljno je reći: BEZ STARCA NEMA UDARCA. Glenn Hughes, heroj mnogih sa gerijatrije kojima se još uvijek priviđaju bijele zmije, ima čast da započne stvar. A sa ovom je numerom on zapravo započeo i svoju stvar, izuzetnu solo karijeru koja je, na žalost (za većinu), u debeloj sjeni onoga što je on radio prije nastanka vremena. Elem, sjećamo ga se iz Deep Purple, nevjerovatne glasovne i sviračke sposobnosti… a onda su uslijedile ’80-te, dekada alkohola, kokaina i potucanja po tuđim bendovima (Gary Moore, John Norum, Black Sabbath). Kako sam Glenn kaže, kad je dotakao dno života, shvatio je da mora da se otrijezni i da se (ga) odvrne do 11. Numera „I’m the Man“ je sa njegovog drugog solo albuma, prvog nakon 15 godina i prvog kojeg je snimio trijezan, albuma Blues iz 1992. Kuriozitet je da na ovom albumu gostuje basista. Iako izuzetan instrumentalista, Glenn je na polovini albuma (u koju spada i ova numera) basističke zadatke prepustio čovjeku kojeg se sjećamo po užasnoj „tarzan“ frizuri, tragičnim širokim bijelim MC Hammer hlačama i izuzetnom sviranju fretless bas gitare. U dve riječi, Tony Franklin.

Slijedi nastavak imena kompilacije, numera „Free Man“ sastava Screaming Headless Torsos. Vrišteća bezglava tijela su vokalno-instrumentalna osovina koju kotrlja multitalentovani i multizainteresovani gitarista David „Fuze“ Fiuczynski, najčešće opisan kao „džez gitarista koji ne želi da svira samo džez“. Numera dolazi sa prvog SHT albuma (Screaming Headless Torsos, 1995), jednog izuzetnog izdanja koje, po popularnosti i statusu, možemo staviti u kategoriju „muzika za muzičare“, na žalost, bez potrebe. Iako tehnički izuzetan, album se sastoji od pjesama. Jako kvalitetnih i jako raznolikih pjesama. Džez, rok, fank i još koješta u manjim dozama čine jako zanimljivu i potentnu cjelinu koju numera „Free Man“ jako dobro opisuje i sumira. Muzika je to bez ikakvih ograničenja, a pomalo nepravedno, u odnosu na ostatak postave, valja istaknuti vokalnog solistu fantastičnih glasovnih mogućnosti. Njegovo ime je Dean Bowman.

Sad počinje da radi blues veza. Naime, na albumu Glenn Hughes – Blues gostuje nekolicina gitarista među kojima je i Richie Kotzen. Wunderkind iz Pensilvanije, Richie je rođen kao vrlo mlad a počeo svirati gitaru još ranije tako da je u 21. godini života imao iza sebe dva instrumentalna albuma za maticu shreda, kuću Shrapnel. Kad je odradio svoj ugovor sa dotičnom kućom, Richie odlazi u širinu, iako ostaje mršav i zgodan, nakon „album + turneja“ angažmana u bendu Poison, započinje solo karijeru gdje se predstavlja kao kantautor na kojem se ocrtavaju različiti uticaji, prije svega ’70-ih odnosno rokenrola i soula iz tog perioda. Od albuma do albuma, od inspiracije do inspiracije Kotzen poprilično mijenja stvari, od eksperimenata sa elektronikom do čistog hipika, u okvirima rok zvuka, trudi se da bude konkurentan ali i da zadovolji svoje maštarije. Ovdje je Richie predstavljen sa numerom „Scared of You“ sa albuma Slow iz 2001. godine, modernog albuma koji je obojen nekim džez idejama koje je Richie pokupio iz saradnje sa Return to Forever ritam sekcijom (Stanley Clarke i Lenny White) u projektu Vertu. „Scared of You“ – gitara i glas: R. Kotzen, bas (uključujući bas solo): R. Kotzen, bubanj i programiranje: R. Kotzen, produkcija: R. Kotzen.

Slijedi veliko ime, i po broju slova i po broju prodatih ploča, drogeraši ispod mosta, prevaranti iz Inđije, stadionski i arkadionski masivni, Red Hot Chili Peppers. Veoma očigledno ime za ovu kompilaciju, sa ne tako očiglednom numerom. Radi sklada kompilacije je možda bolje bilo da ovdje stoji neka numera sa albuma Mother’s Milk, usljed drugačijeg zvuka prezentovanog tom prilikom (više distorzije, razuđeniji bas), no, ovdje se ipak nalazi numera sa albuma koji ih je stvarno probio (ne, nisu pederi iako je bilo takvih kontroverzi u vrijeme nastanka spota „My Friends“), i učinio onim što su danas, Blood Sugar Sex Magik, 1991. godina, numera #15 „My Lovely Man“. Moj stari favorit (sa albuma punog favorita), posvećena je tragično preminulom RHČP gitaristi Hillelu Slovaku. Bili jednom RHČP…

Legenda kaže da je on prvo počeo pjevati a onda su, par stotina godina nakon toga, izmislili mikrofon. Testosteronski heroj koji je počeo (logično) u rudarskim kafanama a završio (logično) u Las Vegasu, jedan i jedini, Tom Jones. Otkud on ovdje? Nisam previše siguran. Kad bih samo znao… ovaj, Tom Jones i numera „If I Only Knew“ sa albuma The Lead and How to Swing It (1994), njegov posljednji hit sa originalnom numerom (poslije tog albuma su uslijedile uglavnom obrade kao singlovi), na neki čudan način upadaju u kombinaciju. U tom trenutku je Tom još uvijek imao veoma dobar osjećaj kuda se treba kretati – na krilima povratka njegove popularnosti sa singlom „Kiss“, ugovor potpisan za izdavačku kuću Interscope (dom benda Primus a poslije toga dom, između ostalih, pojavi imenovanoj Marilyn Manson), za album je angažovan niz veoma aktuelnih producenata i autora, te, još važnije, za omot Tom se slika u mrežastom potkošulju, pored ribe u zlatnom bikiniju koja radi sa pneumatskim nabijačem… molim lijepo. Ovu konkretnu numeru karakteriše briljantan spoj house (kućnih) boja preko fank dasaka, za šta je zaslužan Trevor Horn, čovjek koji je besmislice poput Frankie Goes to Hollywood učinio multiplatinastim. Najteži trenutak na kompilaciji po pitanju nedostatka distorzije, al’ zato hit 1/1 (volio bi’ da te ne volim, volio bi – a možda i ne bi’).

Zašto ljudi automatski pomisle za dvojicu dugokosih mladića da su pederi ako isti, okrenuti jedan prema drugom, lijepo sviraju i pjevaju lijepe pjesme, a jedan od njih lakira nokte? Nisu pederi, provjerio sam na internetu, ni Nuno Bettencourt, ni Gary Cherone. U pitanju su mladići iz benda Extreme, šesta numera na ovoj kompilaciji je upravo njihova. Originalno okupljeni u Bostonu (Nuno ekskluzivno iz Portugala telefonom učestvuje na probama), sredina je ’80-ih, imaju višak kose i elastičnih traka po zglobovima, gitarista svira brže nego što djevojke koje žvaću žvake u prvim redovima stižu da razmišljaju… rekoše da se to zove hair metal. A Extreme su bili ipak malo više od samo kosmatih papaka. Ovdje ih ne predstavlja numera „More Than Words“, vanvremenski hit koji im je istovremeno i prokletstvo, no jedna sasvim suprotna, i muzički i fizički, numera „Cupid’s Dead“. Opako gruvanje. Inače, to je #5 sa njihovog trećeg studijskog albuma, III Sides to Every Story iz 1992. godine, izuzetno ambicioznog ostvarenja koje se sastoji od tri dijela: „Tvoje“, „Moje“ i „Istina“… dotični romantični mrtvac je sa njenog dijela. Ubila je sve u njemu…

Mrtav je i go. Da li je Kupidon ikad zapravo nosio odjeću? Ako nije, onda je logično da je go mrtav odnosno mrtav go. Ne pričamo o fudbalu. Nego, za razliku od veoma logične priče o Tomu Jonesu, nije baš previše logično otkud bend Reef na broju sedam sa svojim hitom „Naked“. Britanski surferi iz ’90-ih na čijim su koncertima djevojke veoma slobodno skidale grudnjake su nam u amanet ostavili četiri albuma i cirka 12 hitova, a ovo je prvi od njih, sa njihovog debi albuma Replenish iz 1995. Sa prisjećanjem na Led Zeppelin i Free, težina zahvata na ovom albumu je bila čista kontra tadašnjem procvatu brit-pop scene, a istu takvu kontru tektonska bas linija numere „Naked“ zadaje ostatku ove kompilacije. Što se tiče ostatka ove pjesme, izuzetan rif je dobijen jako čestim ponavljanjem jako jednostavnog bluz rifa.

Slijedi još jedan izuzetak od pravila, relativno neočekivan bend sa kojim uplovljavamo pred luku očekivanih, meštri iz Teksasa imena Haji’s Kitchen. Izuzetna ekipa instrumentalista okupljena u prvoj polovini ’90-ih, svoj prvi album izdaju 1995. gdje se predstavljaju sa futurističkim viđenjem progresivne agresivne muzike kroz prizmu tada aktuelnog grandž zvuka. Izdavač je kuća Shrapnel. Dvojica su gitarista i imaju sedmožičane gitare… o, da. Nakon toga slijedi period rada, truda i problema, odlazak pjevača i jednog gitariste, deprofilisanje zvuka iz prvobitnog oblika, a onda tamo 2001. godine snimaju drugi studijski album, drugi i posljednji i zadnji, zasad, Sucker Punch. Deprofilisanje zvuka podrazumijeva i to da su stigli napraviti numeru koju sam ja stigao da uvrstim ovdje, posljednja numera sa albuma, „Face Down“. Mali ali tehničari, svi se ističu, a osovina je djelo čovjeka hobotnice sa bas gitarom, ime mu je Derek Blakley, no nije naodmet napomenuti rakijaša za bubnjem koji mu pripomaže, Roba Stankiewicza… Stanković, Srbin, nego šta! Možda i nije.

E, sad, ovim momcima nije bilo dovoljno to što su se rodili sa viškom pigmenta pa su još više htjeli da se istaknu na rok sceni sa, i za to vrijeme, pretjeranim modnim kombinacijama koje nisu mogle proći bez drečavo zelene. Da, u pitanju su mladići iz Njujorka, omiljeni blek metal bend mnogima, Living Colour. Ekipa koju je okupio gitarista Vernon Reid je, u par godina, iz free jazz forme izrasla u, jednostavno, najbolji crnački bend ikad. Nećemo raspravljati oko toga. A za to im je bilo dovoljno svega dva albuma, debi album Vivid (1988) sa hit singlom „Cult of Personality“ (zamislite to danas na MTV-u), i „Gremijem“ nagrađeni Time’s Up (1990), sa kojeg potiče i numera ovdje predstavljena, „Under Cover of Darkness“. Ne baš očekivan izbor, #10 na albumu, anti-konkurent za singl, vjerovatno nikad izvedena uživo, laganija numera sa introspektivnim tekstom, matematičkim jezikom da završim detaljisanje: – distorzija, + Queen Latifah. I tako, borili se protiv rasizma, išli na turneju sa Stonesima, miješali hardkor, rep, fank a sve je to bilo tako prirodno i pošteno… Kad je ono Don McLean napisao „American Pie“?

Nagradno pitanje, na kojem je FNM izdanju stajala naljepnica „Ich kotze in das Arschloch vom Axl Rose“? Moram smisliti nešto za nagradu… U međuvremenu, 10/14 ove kompilacije, jahači funk metal talasa, zapravo, bend koji je bio instrumentalan u pokretanju istog, trenutno ponovo nakratko okupljeni nakon 10 godina neaktivnosti, starim ja a u ljubav Faith No More. Bend sa prve borbene linije rušenja barikada među muzičkim žanrovima, kontroverzni po kadrovima ribe na suvom za spot za MTV hit „Epic“ (grozno, grozno! Pamela, droljetino, skini se gola da protestvuješ protiv ovih i sličnih nasilnika nad životinjama), ovdje ih predstavlja numera „Everything’s Ruined“ sa albuma Angel Dust iz 1992. godine, posljednjeg albuma kojeg će krasiti tradicionalna metal gitara Jima Martina (kao prava kontrateža perkusivnoj ritam sekciji), a prvi album na kojem je, tada svjež – skoro nov, pjevač Mike Patton imao udjela u komponovanju. Ništa još nije propalo, četiri pjesme do kraja.

Superiorni dvocifreni istocifreni broj 11, Dragiša Binić ove kompilacije, čovjek kojem je Čak Noris bio roadie na turneji, masivna pojava masivnog bas gitariste, prevelik i pretjeran u svakom pogledu, nije ga se moglo zaobići, T.M. Stevens. Basista izuzetne tehnike, vokalni solista izuzetne dubine glasa, crnac izuzetno širokih leđa, prije no što je zašao u vode solo karijere, njegovo ime se našlo na albumima na kojima je velikim slovima pisalo James Brown, Joe Cocker, The Pretenders, Tina Turner, Steve Vai… A onda je izdao solo album, prvi po redu, Out of Control – BOOM (1995) na čijem se omotu nalazi skraćenica HMF što podrazumijeva Heavy Metal Funk. I bukvalno. Album je naoštren do bola, svirka ubitačna, ima gangsterskih numera (gdje ubija ljude), ima jebačkih (gdje jebe), ima numera koje se bore protiv rasne nepravde ali za ovu priliku sam zaobišao sve te dosad navedene podvarijante i ubacio #3, komad imena „Supernatural“, zbog stiha „I’m a scooba diver for your love“… neobično mi se to sviđa kako je uklopljeno, iako je svirka teška kao trosjed koji moraš podići da stara izvuče tepih, stvar je poprilično opuštena.

E, sad, ovo je već klasik alternativne scene, Primus i njihov Mačak Toma. Bend koji je izbjegao sve moguće klasifikacije i natjerao kritičare da smisle novu kategoriju, „primus“. Šef bande je Les Claypool, čovjek koji je otišao na audiciju za poziciju basiste benda Metallica samo da bi pokušao da ih navede da zakuvaju džem preko nekih tema Isley Brothersa… Inače, pored svega vezanog za njih (a ima toga), moram da primjetim, čitav bend je nevjerovatno precizan u svojoj uvrnutosti. Pažnja posvećena detaljima (podrazumijevam kompletnu audio-vizuelnu prezentaciju) prevazilazi granice definicije metikuloznosti. Na priručnoj kompilaciji je prisutna studijska verzija numere „Tommy the Cat“, sa njihovog trećeg LP izdanja (drugog po redu studijskog), Sailing the Seas of Cheese (1991), a živa verzija se mogla čuti dvije godine ranije, na njihovom prvom izdanju, Alan Fordovski snimljenom i sklepanom koncertnom albumu Suck on This. Toma je imao mnogo priča da ispriča, ali ih nije baš često pričao… kao što ni Tom Waits nije previše često gostovao kod „fank metal“ bendova. Ovdje jeste.

Ali, iz Maroka se moralo dalje… trinaest godina daleko. „Najsvježija“ stvar na ovoj kompilaciji se nalazi trinaest godina daleko od Primusove numere i na sretnom broju trinaest. Njen autor je čovjek koji je pratio Micka Jaggera na solo turneji 2000. godine a deset godina prije toga pratio RODA STEWARTA na solo turneji (i tu pokupio niz praktičnih ideja o održavanju kose), bio izabran u bend Georgea Clintona i to od strane Georgea Clintona lično (ne mo’š vjerovati), sa svojim prvim solo albumom bio na Joe Satriani turneji kao specijalni gost, snimio masu dobrih albuma samo za japansko tržište i shodno tome opštio sa petocifrenim brojem japanki… Veseli indijanac i čovjek koji zdušno podržava južno-američku industriju kokaina, Stevie Salas. Ovdje je prisutan sa numerom „Free Up“, sa albuma Soulblasters of the Universe (2004). Svaka stvar koja u naslovu ima riječ „free“ komotno može na ovakve kompilacije tako da oko toga nema puno priče. Samo napomenuti izuzetno modernu produkciju, nema frekvencije koja nije popunjena…

I, za kraj, „Ritual“, numera benda Dan Reed Network. Sam bend je, po meni, jedna od najfascinantnijih muzičkih jedinki u istoriji. Dva bijelca, dva crnca i klavijaturista imena Blake Sakamoto. Muzika koju su proizveli se najkraće moguće može opisati kao jednak spoj onoga što je nekad radio umjetnik svojevremeno poznat kao Prince i onoga što su nekad radili mladići iz grupe Bon Jovi, ukoliko se za trenutak možemo skoncentrisati i priznati da Bon Jovi ipak nisu bili samo brigada za razdjevičavanje nego da su imali u sebi i malo „supstance“. Dan Reed Network su, kao i Living Colour, bili na turneji sa Stonesima, tačnije, evropskom dijelu turneje, i u isto vrijeme kad su i Living Colour imali „Cult of Personality“ DRN su imali „Ritual“ na MTV top listama. Inače, to je numera sa njihovog prvog studijskog bezimenog LP izdanja (1988), kojeg je producirao pokojni Bruce Fairbairn (Bon Jovi, Kiss, Iron Maiden, AC/DC…), producent čuven po svojoj hirurški preciznoj i ultra ispoliranoj produkciji… i upravo je to bila zamjerka albumu, efektivno je bio ugušen bas koji u sebi nosi fank. Iako DRN imaju i reprezentativnijih numera po „tresi to veliko crno/bijelo dupe, ženo!“ pitanju, „Ritual“ je ovdje zbog hipnotičkog ritma i savršenstva aranžmana… Na nekoj kompilaciji singlova i sitnica postoji remiks verzija koja je za 2 minute duža od ove koja je završila na studijskom albumu… da se ja pitam, dodao bih još 5 minuta i opet bi mi bilo malo.

Eto, to bi bilo ukratko o prisutnih četrnaest numera i nj. autorima, možda neko pronađe taj isti momenat kao i ja, pa da može satima uživati dok se kompilacija ponavlja i ponavlja, a što se tiče ostalih… ništa. Još napomena, dok su ovdje prisutni Tom Jones i Haji’s Kitchen, a nije se „našlo mjesta“ za, recimo, Fishbone, Infectious Grooves, Jane’s Addiction, Lucy Brown, Mother’s Finest, Follow for Now (i još mnoge slične), to ne znači da neki drugi put neće biti prilike za ispravljanje te „nepravde“. Dotad, funk on!

Kompilaciju preuzmite sa:

ULOŽ.TO   MEGA

Lako je prati kosu šamponom od koprive i pjevati „Thunderstruck“…

Recenzija: Heaven Rain – Evolution EP (2010)

Generalno, čudne stvari se dešavaju u životu i po tom principu ova recenzija. Heaven Rain su moji sugrađani, u pitanju je melodični metal sa prog elementima, sa njihovim djelovanjem sam upoznat putem njihovog bubnjara a mog poznanika, mladog Nebojše Lakića koji je stara metalna glava, novinar, web majstor i promoter metala u nas, a u slobodno vrijeme pijanac i nesreća. Tamburaju oni od ljeta 2006. godine, no, s obzirom da se radi o melodičnom metalu evropskog kova a ne o SPID METALU, nisam previše obraćao pažnju… No, to sad nije bitno, pa da stvari postavimo na mjesto: osnivač benda i glavni autor je Goran Baštinac, fin momak kojeg bi svaka majka poželjela za zeta, inače vlasnik diplome sa muzičke akademije, u bendu za klavijaturama. Iza njega i benda je par izdanja, prvi singlovi koji su nagovijestili čudo u malom gradu, zatim LP Far and Forever iz 2008. za izdavačku kuću Moonwolf Records iz Holandije, nakon toga singl „Dva“ (numera sa kompilacije Vreme brutalnih dobronamernika, 2009), i sad ovaj EP od tri numere, više singl nego EP, ali eto, može proći nekom crnogorskom logikom (Sreću se na ulici mp3 folder i kaseta: „Đe si, LP pločo!“ „Đe si, boks setu!“). Pomenuh ova izdanja s razlogom: postava. Jezgro grupe je od početka ozbiljnijeg rada neizmjenjeno, pored navedenih Baštinca i Lakića, tu je na bas gitari Jokšić Bojan, dok sa gitaristima i pjevačima nije bilo sreće tako da se na LP izdanju može čuti jedan tandem, na singlu „Dva“ drugi, dok je trenutno u igri treći tandem: gitarista Igor „Igor JNA ♥ Brkovi“ Dragelj i pjevač Miona Graorac. S tom razlikom što je Miona žensko, od glave do pete, ali i između. Posebno između. E, tu stvari postaju zanimljive. Ženski vokal, melodični metal… već počinje da smrdi, zar ne? Štetu koju je bend Nightwish nanio nedužnom čovječanstvu teško je zaboraviti (a nemoguće oprostiti), ali, Miona je zapravo najmuževniji pjevač Heaven Raina dosad i to toplo pozdravljam. Ukoliko bih morao da podrobnije opisujem njen glas, rekao bih da zvuči kao Viktorija sa kitom Klausa Meinea u ustima nakon litre vinjaka. Što je kompliment. Zanimljiv je to obrt u priči benda, novo poglavlje koje počinje upravo sa ovim izdanjem…

Na omotu se sa prednje strane nalazi slika fudbalske lopte koja je provučena kroz silne Photoshop filtere tako da ne liči na fudbalsku loptu već na ljubičastu disko kuglu sa brojnim oštećenjima (to valjda predstavlja evoluciju čovječanstva, propast sporta usljed porasta popularnosti disko klubova), dok se sa zadnje strane nalazi slika benda gdje se jasno vide ograničenja Photoshopa po pitanju uljepšavanja već lijepih mladića i djevojke, i podaci vezani za EP. Dotični je snimljen u oktobru 2010. godine, miks, mastering i produkcija su potpisani od strane Marjana Mijića (Fabrika za masovnu proizvodnju teškometalnih atrakcija, Chainroom Studio, Senta) i to se dobro čuje. Znatan sonični napredak u odnosu na LP: tvrđe, ozbiljnije, švedskije… nadasve solidno. Kao što rekoh, tri su numere prisutne, dve autorske, „Dreamless“ i „My Only One“ i obrada grupe Bolero, legendarni hit đačkih ekskurzija koji kao rđav ekser sa Halfordovog mudobrana probija tanke balone nesretnih platonskih ljubavi, numera „Golubovi“. S obzirom ko je glavni u bendu, nije ni čudo što nas u EP uvodi kriptični zvuk klavijatura koji se nedugo nakon toga upetljava sa klavirskim dionicama i tu se veoma brzo vidi da je Baštinac vrhunski majstor svog zanata. Klavijature su u prvom planu a malo ispod njih je gitara sa rifovima i finim detaljima na tragu Richa Warda (Stuck Mojo, Fozzy), dok ritam sekcija stabilno vodi svoju „Skadar na Bojani“ politiku. Uvodna „Dreamless“ je poskočica ugodnog tempa sa malo duplog bas gužvanja pri kraju koje podsjeća na metal i nekim zanimljivim ritmičkim rješenjima (klavirskih) dionica zbog kojih bi Yanni zadovoljno zagladio brk nakon što bi se pojavila neugodna mrlja na spajanju nogavica njegovih savršeno ispeglanih bijelih hlača. Sa druge strane, „My Only One“ spušta loptu, pardon, disko kuglu na zemlju. Tempo je sporiji i prisutno je mnoštvo različitih melodijskih elemenata, kao kompilacija najzanimljivijih trenutaka sa takmičenja evrovizije: u jednom trenutku mi se čini da čujem keltsku melodiju, malo poslije toga nekakav bliskoistočni sevdah, a sve to naslonjeno na zid new age klavijatura. Obe numere su izuzetno kvalitetne i, dok se meni prva više doima i zvuči originalnije, rekao bih da druga zapravo posjeduje veći hit potencijal usljed jasnije aranžiranog refrena sa himničnim prizvucima. Naravno, tu je i obrada „Golubova“ u strojevom koraku odsvirana iz srca, testament neuništivosti bosanske pop-rok škole i dokaz postulata „Jednom hit za igranke – uvijek hit za igranke!“ koja bi trebalo da obezbijedi poziv za nastup u diskoteci „Grodonia“… ako bude sreće.

A kad smo već kod toga, bend od svog nastanka nije bio previše koncertno aktivan „zbog radi“ kombinacije nenormalnosti mjesta i vremena gdje živimo i nekih stvari vezanih za bivše članove, ali, nadam se da će ovo poglavlje u njihovom radu donijeti promjenu po tom pitanju. Prvi datum je već zakazan, nastup u klubu DFK u Banjaluci 01.12.2010. godine (inače, to je Dan Oružanih snaga BiH – slučajnost?), i tom prilikom će se Heaven Rain predstaviti domaćoj publici cjelovečernjim nastupom: nova postava, neke nove pjesme, neke stare, neke specijalno pripremljene za tu priliku, neke plave, neke polovne, itd. Ko preživi – pričaće, u međuvremenu, ako imate viška 11 minuta i 20 sekundi, toplo preporučujem.

http://www.myspace.com/heavenrain

Bojan Vlajić