Varnica sudara beskraja metafizike i granica ljudskog uma #44749

„Lično, ne mislim da ženski polni organ miriše na ribu, ali me zanima kako su ribe mirisale prije no što su žene naučile da plivaju.“ – nepoznat autor u neodređeno vrijeme

Rakija – raketno gorivo idiotizma

Najgori posao koji postoji je kupljenje šljiva. Realno. I to ne samo zato što ne pijem, pa me ne dotiče proizvodnja raketnog goriva za poboljšavanje donošenja kvalitetnih odluka. Bez adekvatne pripreme, taj proces se sastoji od saginjanja i ispravljanja te prebiranja trave ili zemljanog područja u potrazi za šljivama. Pri tom, potreban nivo dlakavosti ruku i količina muškosti i destrukcije su ravni nuli. Zato već godinama odbijam da to radim, kao i bilo šta vezano za proizvodnju rakije. No, desi se izuzetak…

Upita stari da li sam slobodan u četvrtak, onaj tamo prošli, da idem na selo raditi sa njim i njegovim sestrićem, mojim opuštenim bratom od tetke. S obzirom da je buraz veoma ugodno društvo, pristajem bez dodatnih pitanja, ukratko obaviješten da će moja uloga biti prvenstveno šoferska…

Ujutro, dolazimo po buraza, a pri tom kupimo i strica Ljubana koji umjesto kafe pije pivo. „Samo ćeš stati na mostu da pokupimo Zoku,“ bivam upućen ubrzo po polasku, a isto ubrzo i činimo. Sva sreća pa je u autu tako bila gužva, inače bi… a nismo dok nismo stigli.

„Da mi popijemo po jednu prije nego što krenemo raditi,“ neko predloži, a kao da je trebao predložiti. A onda posao, branje i kupljenje dunja, efektivno 20 minuta lakog posla i 10 minuta još lakšeg („Eno gore još jedne!“). „A dobro smo ovo odradili, možemo sad popiti…“

U tom trenutku nastaje rečenica: „Mislio sam da će ovo biti posao a ne momačko veče…“

Klackamo se nazad ka Banjaluci, petorica nas i pun gepek dunja. „Šta nam još treba? Imamo sudove za rad, burad, kotao je tamo… a, da šećer kupiti,“ kratki je zaključak. „Još samo da budemo znali napraviti tu rakiju,“ kroz smijeh će Ljuban. „Pa nismo budale da ne znamo!“

Istovarivši dunje, završio sam svoje i stigao kući. „Majstori“ su ostali da klackaju, kad ubrzo zvoni telefon. „E, trebaš nam, teško je nama raditi sa muljačom [mlin za voće, prim. aut.].“ Na žalost, meni nije teško, štaviše, imam određene kvalifikacije u toj branši pa odlazim na lokaciju…

Dunja se pere, siječe (kao priprema za mljevenje) a zatim melje pa u bure. Poželjno je da što manje oksidira tako da se u buretu zalijeva vodom… Samo, kakva voda treba biti?

Uloge: stari (prirodni talenat za neke druge stvari koje još nismo otkrili) i buraz (magistar, radi na Tehnološkom fakultetu, proučavanje procesa proizvodnje hrane)…
– E, ‘aj da sad zalijemo ove dunje, da ne oksidiraju…
– Ne može, mora voda proključati.
– Ma ne mora proključati, dovoljno je da je vrela…
– Mora voda proključati!
– Otkud ti to da mora proključati?
– Pročitaj na internetu!
– Šta imam čitati na internetu, ja sam ovo čitao u knjigama.
– E, pa onda si pročitao da treba proključati.
– Ma ne treba proključati!
– Mora voda da proključa, piše ti lijepo na internetu!
– Ma na internetu pišu samo neke babe! Šta one znaju?!
– A šta ti znaš?!
– Pa ja sam knjige čitao o ovome, u školu sam išao za ovo!
– A jesi ti polagao ispit iz ovoga?!
– E, da znaš, sad pravim ovo sa tobom, al’ da bi’ opet, ne bi’.

Ipak, nastavi se proizvodni proces, oni peru i sjeckaju dunje, a ja okrećem ručku muljače, mrvim dunje, kad Ljuban uputi starom: „Ti si htio nabavljati elektromotor za muljaču, a vidi kako on lijepo radi, a ništa ne troši. Litar i po soka za čitav dan, a nas četvorica dvije litre rakije…“

Sačekali smo da voda proključa pa zalili dunje, tako da je proces već u tom trenutku postao eksperimentalan; kom stoji 21 dan (ili više) pa se onda peče. Ipak, najbolji momenat mi je bilo otkriće da se od 80 kg dunja dobije svega četiri litra rakije. Što manje, to bolje, kad se o rakiji radi…

I onako usput, poslije me drugar pita šta ima, a ja kažem kako sam radio na proizvodnji dunjevače, posebno oduševljen činjenicom da treba puno dunja za malo rakije. „Uuu, dunjevača, jeste, malo se dobije, al’ zato kad popiješ čašicu, sam sebi kreneš govoriti ‘Vi, gospodine’…“

DOBRI MOMCI DOBRO PROLAZE DOBRIM KOLIMA… U HOLIVUDU

Od prvih crteža na zidovima pećina gdje je jedan jelen imao veće rogove od ostalih, a jedan čovjek imao veću toljagu od ostalih (čovjek u IV8 poznat kao Mali Boro Toljaga), pa do dana današnjeg i planina od steroida i proteina, ljudima su potrebni heroji, književni i likovni, umjetni. Likovi veći od života samog (en. larger than life), heroji su oduvijek služili da nam ucrtaju trasu, pokažu životne ciljeve, smjernice, podvuku liniju između dobra i zla. Bilo ih je raznih, po vaskolikim geografskim i istorijskim kriterijumima, a i na skali kvaliteta je šaroliko: od istinski odličnih poput Marka Kraljevića do onih sa upitnom vrijednošću kao što je Beovulf. Heroji su dolazili i dolaze u raznim bojama i sa različitim dužinama brkova, ali sa zajedničkom idejom herojstva i lučonoštva puku… sve do jednom. Holivud, fabrika snova koja pokretnim slikama zabavlja svijet već čitav vijek, svojim je djelovanjem i te ideale izvrnula naopačke…

Uzmimo za primjer dva stamena muškarca sa dvije strane holivudskog petoparca, Betmena kao uobičajeno omiljenog pozitivca i Ramba kao uobičajeno omiljenog negativca. Dok je Betmen originalno strip junak – superheroj mitski lik granično natprirodnih sumnjivih sposobnosti, Rambo je tele ekranizacija novele te je za nijansu više utemeljen u ovozemaljsko. Ipak, i jedan i drugi su tu samo da se Holivud u lice naruga stvarnosti…

Betmen je multimilioner, razumije se u istoriju, geografiju, biologiju, hemiju, jednom rječju, i u prirodne i u društvene nauke. Ima niz preduzeća i firmi (u kojima svakako nije mali akcionar), odličan automobil, hrpu stvari sa svojim logotipom (između ostalog, liniju toaletnih proizvoda) te vjernog batlera starijeg od same starosti. Promoviše mondenski život i promiskuitet („Mala, nas dvoje ćemo trajati koliko i ova pakla cigareta…“). Organizuje zabave za svoje bogate prijatelje i viđena gradska lica od kojih su neka nesumnjivo upetljana u kriminal i korupciju. Šampanjac i kavijar teku u potocima dok „Sem to ponovo svira“ na klaviru u uglu salona… I onda kad se žurka završi, u po noći on stavlja masku i oblači odijelo sa trbušnjacima da ide da se bori protiv zla. Da, kako da ne, posebno nakon što se nagutao vijagre pa ne može da zakopča šlic na odijelu (taj dio je obično prikriven na filmu uz pomoć fotošopa). On ode i tamo ih sve porazbija kao pičke, najčešće goloruk u rukavicama protiv njih dvadeset koji iz pištolja pucaju na njega. Za čas posla ih naslaže na zid od opeke, pozdravi nezaboravnim citatom pa sjedne u kola da stigne kući prije nego što na vijestima bude prilog kako je Betmen razbio kao pičke dvadeset, za scenario manje bitnih, negativaca. Doduše, i Betmena povremeno pokušaju da ocrne, negativci plate uredniku pa izađe članak u „Glasu Srpske“ u fazonu „Betmen nije platio porez!“ ili „Betmenov batler radi na crno!“, međutim, kad se naljuti, on presretne signal RTRS i pusti svoju traku da sve demantuje (al’ ni tad niko na RTRS ne dobije otkaz).

Sa druge strane, Rambo je nezaposleni student bijeda na birou koji nema para za odijelo sa trbušnjacima pa radi sklekove da bi imao trbušnjake, ratni vojni veteran obolio od PTSP-a jer je po kojekakvim džunglama jugoistočne Azije morao da ubije stotine hiljada civila za Majku Srbiju, ovaj, američku državu Alabamu Arizonu Aljasku Arkanzas. Čupav, u kanađankama i vijetnamki (fale mu još samo japanke i havajska košulja), on se potuca po svijetu i zatvorima otvorenog tipa gdje sa Oliverom Mandićem tuca kamen, bez marke na kartici u Novoj Banci, lud, ljut i iznerviran, skuplja u sebi bijes pa kad popizdi produbi značenje riječi terorizam kad uz pomoć tri ciklame i gumice za kosu napravi smrtonosnu zamku za dvadeset statista. Samo nešto da se objasni, da ne bude zabune. Mnogi misle da je Rambo pozitivac. To nije tačno, štaviše. Neinformisan i mutav, da. Pozitivac, ne. On se bori protiv policajaca američke države Alabame Arizone Aljaske Arkanzas, veoma primitivno ali efektivno kršeći pravične zakone demokratski uređene države, „zemlje slobodnih, domovine hrabrih“. Drugo, on ubija Ruse, naše tradicionalne prijatelje, vesele ljude u licu crvene iz velike zemlje bogate hladnoćom poznate po šljivovici imena vodka i olimpijskoj plesnoj disciplini kazačok. Treće, on pomaže mudžahedine Al-Kaidu, svjetski poznate teroriste broj 1 na svijetu, koje predvodi Barak Obama bin Laden. Da, Barak Obama bin Laden predvodi mudžahedine Al-Kaidu, on ih je trenirao, on ih plaća. To što je Barak Obama bin Laden drugi crni predsjednik neke demokratske države u istoriji ne mijenja stvar – samo se prvi pamte, a prvi crni predsjednik koji je vladao u demokratiji je bio Dragan Čavić [predsjednik Republike Srpske 2002-2006, prim. aut.].

Dakle, Rambo je negativac. Nezaposlen, razočaran, neuredan, izgleda kao prljavi hipi – izgleda kao jedan od nas, i on je negativac (!). On predstavlja sve što ne treba biti (!!). On je onaj tip koji mladim priglupim mamama u parku posluži pri rečenici: „Ako ne budeš dobar, ovaj čiko će te strpati u vreću i odnijeti.“ Nasuprot njemu je dečko koji obećava za čiju frizuru je potreban dijamantski češalj, kristalno plavih očiju kao glečeri jezera Mičigen uglađeni jebač Brus Vejn za kojeg svi znaju da je Betmen ali niko ne smije da to kaže, da mu negativci ne bi došli na gajbu i pri tom razbili čaše od Swarovski kristala (tek tada bi nastupila megafukušima, krvavi vrtlog ljudskog mesa i escajga u Gotam Sitiju).

I to nam Holivud poručuje… Budi milijarder, nemoj biti prljavi hipi. Vozi dobra kola, nemoj voziti zapaljene tenkove. Spavaj sa svakom mačkom sa kojom stigneš, nemoj pisati patetične statuse na fejzbuku jer su Ko-Bao ubili u džungli. Bavi se sportom i jogom, nemoj se drogirati lošom drogom. Pij šampanjac, nemoj piti pivo. Budi privatnik, nemoj se družiti sa rajom na birou…

Kad se na kraju sve sabere i oduzme, ne može a da se ne dođe do zaključka da nas Holivud sve jebe u zdrav mozak. Jer, kako od sklekova imati trbušnjake?!

Poluzlo

Juče je bio izuzetan dan… po broju pregleda. Slučajnost? Nimalo. A još da sam pisao nešto…

Mile, da mi se iz diska vratiš prije afternih partija!

„Bili smo gospoda kad su nas zvali drugovima i drugaricama…“, sa širokim osmijehom reče, držeći je za ruku, njoj oči zasjaše kao onomad, dok se za trenutak sve oko njih pretoči u požutjelu crno-bijelu sliku, vihor (kojeg nije bilo) prohuja kroz grane kestenja (kojeg nije bilo), tamo u daljini djevojka (koje nije bilo) mahnu rupčićem za brodom (koji nije otplovio, jer ga nije bilo), začu se neka šansona (koja se nije čula), galebovi a ono golubovi itd.

I bez klišeično-aforističnih rečenica, romansirana prošlost je ugodnija od neromansirane prošlosti; ovako začinjena, materijal je za fabriku snova.

Kao dodatna olakšavajuća okolnost toplini prohujalosti, 50 metara dalje, sa druge strane (ograde) se nalazi neromansirana do solidno neromansirana sadašnjost; njih dvojica pregovaraju oko cijene za komad crijeva za veš mašinu, male vrijednosti i mikroskopskih razlika u ponudi i prodajnoj cijeni. Nategnut dogovor pade, a trgovac trljajući kovanicu domaćinski isprati kupca riječima: „Poderi ga brzo, da što prije ponovo dođeš.“

Eto vidite

Počesto u trenucima nedostatka riječi, umora ili opšte nevjerice koristim jednu jednostavnu rečenicu: „Eto vidiš.“

Ne znam koliko (i kako) to shvate ljudi oko mene, ali se nadam da će ovo što slijedi pomoći pri razjašnjavanju.

Naime, kao i većinu stvari koje koristim u te sitne svrhe, nisam to izmislio već preuzeo, i to iz jednog stripa:

Autor je Aleksandar Botić – Bota, a isti je u objavljen u banjalučkom magazinu za mlade Buka, nekad onomad.

Strip, iako veoma kratak, odlično prikazuje odnos Srba prema nauci i tehnologiji i opštem napretku.

… i to je kraj.

Juče – danas – gaće

Juče je bio Dan bez grudnjaka, jedan praznik koji prevazilazi nacionalne, vjerske, etničke, kulturne i sve druge razlike, a kojem se, unatoč tome, na žalost, ne posvećuje dovoljno pažnje…

No, ostavimo prošlost u prošlosti i okrenimo se budućnosti. Nakon dana bez grudnjaka je logično da slijedi… e, pa, ne. Nije to što ste mislili, nego ćemo predstaviti jednu izuzetno pozitivnu ideju koja je široko rasprostranjena na servisu Тњиттер: četvrtak – dan za tange (#ThongThursday). U skladu s tim, evo jedna slika neke sirote studentkinje sa Тњиттера:

P.S. Što više gledam ovu sliku, to se više premišljam da se registrujem na Тњиттер. Nije ni psihologija što je nekad bila.

Što se mora, mora se…

Polako se privodi kraju popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, prvi nakon 22 godine, nakon rata. Taman se popisali onomad pa se pobili i raselili. Šta’š. Džaba krečili. Tamo negdje, popisi stanovništva se obično rade jednom u deset godina, al’ šta je u Bosni obično?

E, sad, ovaj popis je daleko od normalnog popisa, politika je debelo umiješala prste. Stvar je da od popisa zavisi podjela državnih kolača, poslova u državnim institucijama i još koječega. Dosad su se u te svrhe koristili rezultati popisa iz 1991. koji odavno nisu relevantni.

Iz prethodno navedenog razloga – težnje da se bude većina, muslimani raseljeni po dijaspori se organizuju da se u toku popisa pojave na svojim nekadašnjim/sadašnjim povremenim kućnim pragovima i da se prijave kao da su tu trajno naseljeni. Kako to ponekad izgleda…

Popisivačica razgovara sa čovjekom i on objašnjava kako je stalno zaposlen u Njemačkoj a za to vrijeme je „stalno nastanjen“ u Bosni…
– Vi radite u Njemačkoj?
– Da.
– Pet dana sedmično?
– Da.
– A kažete da ste stalno naseljeni ovdje?
– Da.
– Pa kako to?
– Pa lijepo, ovdje mi je kuća, a tamo radim.
– Putujete svaki dan na posao, i vraćate se?
– Da.
– Svaki dan idete autom na posao, pa se ovdje vraćate da prespavate?
– Da.
– Da Vam nije to malo naporno?
– A, ćuj, što se mora…

Kajmak

Kaže meni moja mila mati:
„Ne mo’š, sine, štrudlu večerati!“

Još otkad se čovjek spustio sa drveta i uspravio na dvije noge, on je težio brzoj hrani i lakim ženama. I dok je hrana postajala sve brža, ukusnija i smrtonosnija, žene su postajale sve teže, pri čemu se ne misli nužno na njihovu težinu. Unatoč izraženim trbušnim mišićima, one su postajale sve teže… No, ovo nije priča o tome.

Kad sam bio mali, bio sam samohrana beba. Boreći se golu egzistenciju, tumarao sam po kuhinjama i špajzovima tražeći hranu. Povremeno sam je i nalazio, u vidu pašteta i margarina. U skladu sa opštom obrnutošću aktuelnih revolucija i evolucija, za kajmak sam čuo tek kasnije. Čuo, vidio, probao, zavolio.

Kajmak, mislim na knjišku definiciju istog, a ne na sve one druge, da odmah bude jasno, a kad je to jasno, onda mogu javno izjaviti da volim kajmak. Ne ne znam ni ja kako, ali volim. Neki ako je fin kajmak, nježan, kultivisan, takav da u potpunosti odgovara mojoj ličnosti i senzibilitetu. A ne neki ne znam ni ja kakav.

I tako uspravljen na dvije noge, uputih se u prodavnicu onomad nedavno. Tumarajući po istoj, tražeći hranu, za oko mi zapade ugodan domaći proizvod, Vranički kajmak. Isti hitro sa rashladne vitrine pređe u moju korpu. Domaći proizvod, pakovanje sa prijeratnim dizajnom, moja podrška, poštovanje i konzumacija.

Nakon par dana, gušeći tugu, bol i weltschmertz konzumacijom različite hrane, našao se tu kajmak, a moja majka pored. Ponudih da majka proba kajmak, taj domaći proizvod koji ima moje poštovanje i podršku…
– Neću, hvala. Znaš, sine, ne volim ja baš kajmak…
– Kako molim?! – štrecnuh se načisto.
– Pa, znaš, kad sam ja odrastala, mi smo stalno jeli kajmak. Uzmeš kajmak pa namažeš na pogaču, to je bilo kao užina. Ujutro smo jeli kajmak sa prženim jajima, jeo se kajmak sa paprikama…
– Koliko ti još misliš pričati tu priču? – nekulturno kakav i jest, upade moj otac, kratkorečenični čovjek.
– Neka, bolan. U ovih 30 godina nisam čuo poštenu priču od nje, a ti je tako prekidaš… – replicirah ocu te neverbalno signalizirah majci da nastavi.
– I tako… A uvijek je bilo kajmaka. Mi onda dođemo iz škole, a baba i djed radili u polju čitav dan, ništa se spremalo nije, šta ćemo jesti – kajmak. Kajmak sa kuruzom, kajmak sa suvim mesom…
– Kajmak sa kajmakom…
– Da, i to… – nasmija se majka.
– A čekaj malo, kako to da onda ne voliš pomfrit? [Moje omiljeno jelo pored ćevapa, odvajkada simbol trulog zapada, modernog života po Dejvidu Bouviju i dekadencije u našoj kući – sušta suprotnost kajmaku, op. a.]
– Pa, bilo je i to, samo malo drugačije. Krompir se drugačije sjekao, krupnije, a onda se pržio na kajmaku…
– Pa… Sad u potpunosti razumijem zašto ne voliš pomfrit, ovaj, kajmak… – i nastavih jesti duplo tiše nego dotad.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Stigao je oktobar u naš grad. Šetajući niz obalu mosta, Zdravko Čolić tužno šuta kestenje dok po njemu padaju kiše jesenje, što, naravno, ne utiče na neuništivu teretanu Sokolskog doma gdje se tegovi treniraju punom parom. Kao gratis, u ovom periodu čvrsti momci teretane Sokolskog doma primaju vrišteće pozive, prijetnje, želje, čestitke i pozdrave djevojaka (i nj. rodbine) koje su ostale gravidne nakon užarenih sudara strasti u dugim ljetnjim noćima na bazenima i plažama širom svijeta sa brižljivo njegovanim testosteronskim tankovima koji su ugrađeni u zmijska tijela čvrstih momaka teretane Sokolskog doma. (Prethodna rečenica će vjerovatno biti nedokučiva mnogim mladićima koji vježbaju u nekim drugim teretanama.) Ipak, to ne smije ugroziti početak predavanja u novom semestru… O, da.

Kao što je već poznato, teretana Sokolskog doma je mnogo više od teretane. Ona je mnogima i dom (posebno onima koji nemaju toplu vodu kod kuće), ali i škola, osnovna, srednja, visoka, životna. Pored nadasve poznatog Seksualnog vaspitanja, jedan od najvažnijih predmeta u toj obrazovnoj ustanovi je i Političko obrazovanje koje drži šef Katedre trener Sale koji ne može mirno da posmatra trenutno stanje Srba, silaznu putanju niz spiralu kroz devet krugova. Kivan je na to, kao i na istoriju Srba koja obiluje takvim momentima („Ovi Srbi, od Cara Lazara naovamo, uvijek birali najveću budalu za vođu!“), tako da kroz predmet Političko obrazovanje prenosi nagomilano životno iskustvo, razbija u paramparčad istorijske zablude, te propovijeda usmjeravanje ka umjerenosti i lukavstvu kao i zdrav preispitujući opozicioni duh.

Ipak, trener Sale je nadasve dobar Srbin i hrišćanin, tako da on u hrišćanskom duhu oprašta grijehe mafijaškim vladajućim strukturama u srpskim zemljama i poziva na vođenje ljubavi sa njima odnosno jebanje, pa se časovi Političkog obrazovanja veoma često prepliću sa Seksualnim vaspitanjem. (Svi hrišćani koji prave razliku između vođenja ljubavi i jebanja mogu ovdje slobodno stati sa čitanjem.) Pored toga što je dobar Srbin i hrišćanin, trener Sale je i pro-evropski orijentisan, unaprijed u skladu sa svim konvencijama i propozicijama EU i modernog svijeta, tako da on ne diskriminiše isto(s)polnu ljubav, štaviše. Kako to izgleda, najlakše je pokazati na praktičnom primjeru jednog predavanja…

Gasi se muzika, sati je 19:30, vrijeme je za dnevnik. Trener Sale daljinskim upravljačem pojačava ton na TV prijemniku i počinje sa časom…
– Sad ću vam pokazati koga ću sve jebati! – objašnjava dok na ekranu prolaze slike glavate gospode iz vladajućih struktura koja svojom pohlepnošću i kriminalom zatire generacije i generacije Srba. Počinje prilog o otvaranju nekog objekta, gdje se skupio sav trenutni politički vrh Republike Srpske…
– Oho! Vidi ovog Dodika, majku mu jebem! Njega treba jebati, ovdje se slika a milione je pokrao, ovo je moglo biti napravljeno prije sto godina! A sinu daje kredit od tri miliona! I onog njegovog sina treba jebati, i to u voćnjaku! A vidi mu kuma, jebem li mu sve! Kod kuma sat na ruci vrijedi kao ova zgrada!
– Treba li i njega jebati, treneru?
– Naravno da treba! Dok mu sat ne spadne!
U tom trenutku se mijenja postava, te se pojavljuje neki brko…
– A vidi brke, majku mu jebem, što je namazao brkove! I njega bih jebao! Vidi mu kose što se ofarbao, šiške k’o iz njemačkog kataloga, a brkovi masni… I on je neki njihov, i njega treba… Ma sve ih treba jebati! Pogledaj ih što su se skupili, sva banda na jednom mjestu, samo im još fali onaj vladika lopov iz Trebinja…
– A ne bi valjda i vladiku?
– I vladiku! I to na česnici! Lopovčina jedna! Voza se u autu od 200.000 maraka, a ljudi nemaju hljeba da jedu! Jebati ga, i to na č-e-s-n-i-c-i!
– Pa dobro, Sale, a da li bi jebao Željku Cvijanović? [Trenutno premijer Republike Srpske, prim. aut.]
– E, nju ne bih! Ona je ružna k’o pas, majku joj jebem!

Kraj priloga je kao školsko zvono označio kraj časa, te se čvrsti momci teretane Sokolskog doma, nakon obaveznog krštenja i molitve, posvetiše sportskim aktivnostima u vidu treniranja tegova.

Dakle, i hrišćanska ljubav zna za granice, i to u slučaju kad je ružna k’o pas, majku joj jebem.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V