Jeste li još uvijek Šarli Ebdo?

Francuski satirični list opet u centru pažnje… ista priča samo drugačija.

Mnogi i ne bi ni znali ko je Šarli da onomad ne upadoše neki dušmani – momci koje svi vole da mrze – u nj. prostorije i počiniše masakr. Nije se zajebavati sa ISISusom. I „civilizacija“ skoči u odbranu, „Svi smo mi Šarli Ebdo! (Gađajte i nas, nijesmo šugavi!)“. Skočiše i neki tamo (k’o) naši u znak podrške, obojiše se u crveno-plavo-bijelo pogrešnim redom, i oni su Šarli. A neki se opet sjetiše da nam se taj isti Šarli smijao prije 5-10-15 godina… mada, lako se zaboravi to, dok se napreskok nabroji do 100.

Do sad, kad Šarli kaže kako bi ona beba, što je uslikaše na plaži trajno nasukanu, izrasla u manijaka koji bi silovao Jevropljanke. Jer su svi oni manijaci, sa Bliskog Istoka, alahuekber! Iako je, realno, tragična sudbina te bebe pretvorena u običan PROPAGANDNI MATERIJAL, ovakvo reagovanje je sve, samo ne satira. Istina, humor može biti crn i oštar, satira treba da provocira, međutim, kad se uzme u obzir konstantan ugao nastupanja, kako prema Srbima onomad koji su ginuli protiv preteče „islamske države“, tako prema drugoj strani ljudske nesreće koju je „islamska država“ prouzrokovala, vidi se da, u suštini, za strano tržište Šarli uvijek služi isti miks ksenofobije i šovinizma.

Tako da, priča je drugačija ali je zapravo ista… I zbog toga da vam kupujem specijalno izdanje? Napušite se vi kurca, dragi sunarodnici svih naroda i narodnosti koji ste „bili (i još uvijek ste) Šarli Ebdo“, jer ste bili (i još uvijek ste) samo obični zatucani licemjeri.

Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

Pedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Sve je lakše nego imati ličnost

Nekad se za svađu iz kurtoazije kaže da je polemika uglavnom zbog pripadnosti određenom statusu učesnika iste, a nekad je to vaistinu dobronamjerna razmjena mišljenja koja neće nužno dovesti do usaglašavanja stavova te će jedan od učesnika ipak morati da malo pogne glavu po završetku iste. Argumenti su argumenti, uz čašicu argumenti dobijaju krila i egzotične rečenice konstrukcije. ‘Čašica’ je samo izraz, u pitanju su bile flašice, sjede njih dvojica i onako raspravljaju. Nije status sporan a ni dobronamjernost polemičara, kad je tako – milina je slušati (njih), za razliku od gospođe na bini koja je bila muzička podloga razgovora u malom lokalu čudnih boja teških za oči. Na sreću, makar nije bilo standardne dimne zavjese u kasni noćni sat.

Usvojena zajednička platforma jeste da je svijet podijeljen po mnogo kriterijuma. Sto ljudi – sto ćudi, sto žena – sto ženskih glava (upotreba u rečenici: „Ženska glavo, opet si virila u čašicu!“). Dijele se ljudi po boji, veličini, obliku i sličnim stvarima na koje nisu uticali prilikom dolaska na ovaj svijeta, ali se dijele i po mnogim pitanjima na koja mogu uticati i efektivno mijenjati svoju okolinu: fudbalski klubovi, muzički pravci, različite vrste automobila, sve su to stvari koje mogu posvađati (svađa kao logična progresija podjele) ljude. Međutim, sve su to stvari trenutnog karaktera. Polemisati se može i o stvarima iz vremena prije samog nastanka polemike. Na primjer, o tome kako je nastao svijet. Upadamo u priču ovog prvog:
– Vidiš, uvijek mi je bila smiješna ova priča o Teoriji kreacije („Rekreacije?“, prekida ga drugi), može i rekreacije, vidjećemo za mali fudbal da se dogovorimo, nego, da nema tu religijsku osnovanost, možda bih i popušio. Ovako kad ti dođe ishlapjeli starac i folira nešto o tome kao da se on lično sjeća, a vidi se po njemu da je bio najsretniji kad je došla struja u njegovo selo, ne prolazi to. Ali, kad to kažem, ima jedno ‘ali’. Moram priznati da sam potpao pod uticaj njihove rekreacionističke propagande koja kaže: „Ako je bila evolucija, gdje je sad?“ Gledam nešto i mislim se, nešto je k’o zapelo. Nisu problem ovi hibridni kukuruzi novi, ali, kad razmisliš, stvarno nema nekih novih super vrsta životinja ili biljaka… Pa nismo mi toliko pokorili ovaj svijet da tamo negdje nema neka netaknuta ultra-vukojebina gdje bi mogao nastati novi model mamuta ili nešto u tom rangu… Sve novo što nastaje, novo je samo pod navodnim znacima. To je samo kombinacija postojećeg u kontrolisanim uslovima, ali, dalji razvoj, napredak, progresija, specifikacija neke vrste, gdje je to? I sad, biljke i životinje, u redu, ali ljudi? Tu se baš ništa ne dešava… možda eventualno blaga kontra-progresija ali to je već druga stvar koja ima jasno objašnjenje.

Ovaj drugi prebaci pogled sa iritantne debele pseudo džez pjevačice na flašu, uze flašu u ruku, otpi gutljaj pa pogleda sagovornika i uputi repliku…
– Ne bih da budem direktan, ali, lud si čovjek. Prvi dio tvrdnje i nekako, to bi se moglo dovesti u vezu sa činjenicom da vjeruješ sve ono što televizija laže, s obzirom da, logično, ne žele prikazati ono što se stvarno dešava, ali, ljudi… pred očima su ti, ali ih izgleda ne vidiš. Napredne vrste. Osvajaju, uništavaju.
– Kakve napredne vrste?
– Superiorne. Beskompromisne. Beskrupulozne. Beštije, kad sam već krenuo na slovo ‘b’.
– Ma o čemu ti pričaš?!
– Promoterke, čovječe, promoterke! Potpuno nova vrsta žena koja osvaja svijet. Sjeti se vremena kad su žene imale dlake po tijelu, tiho hodale ulicom, željele da budu majke… sjeti se toga pa to onda zaboravi, zauvijek! Jer došla je ta nova superiorna vrsta, programirana za negaciju tradicije i sposobna za mnogo opasnih stvari i djela od kojih većinu mogu da izvršavaju u isto vrijeme…
– Misliš da stoje i budu nasmiješene u isto vrijeme?
– Ne budi neozbiljan. Mislim na puno opasnije stvari. One voze automobile, jedu, puše, šminkaju se, razgovaraju sa drugaricom u automobilu nimalo ne obraćajući pažnju na saobraćaj, sve istovremeno! Kad izletiš na pješački ispred njih, trube! A stvari se ne završavaju na tome, evolucija nije stala…

Onaj prvi premješta pogled sa flaše na lice sagovornika, a zatim na iritantnu debelu pseudo džez pjevačicu koja nesputana ometa vazdušni prostor solidno prazne kafane. I drugi se osvrće na iritantnu debelu pseudo džez pjevačicu kao da želi da joj kaže da više začepi u p…. materinu ali njegove sljedeće riječi se ipak ne odnose na nju…

– Da, buraz. Kao što si imao originalnog Terminatora model T-800 a zatim naprednu novu verziju T-1000, tako imaš i nastavak priče o promoterkama. Naprednije jedinke te vrste se transformišu u PR menadžere („Ja ću sebi naručiti još jedno pivo, al’ tebi mislim da je dosta…“, prekida ga prvi). One voze automobile, jedu, puše, šminkaju se, razgovaraju sa drugaricom u automobilu nimalo ne obraćajući pažnju na saobraćaj i uz sve to još pričaju na mobilni telefon! E, kad pred njih izletiš na pješački, one trube i psuju! Pa ti meni pričaj da je evolucija stala… Nije! I nama muškarcima ne ide u korist, sve smo ugroženiji, sa jedne strane takvi predatori, sa druge androginija i pederluk („Uvijek je najveća opasnost prijetila od domaćeg izdajnika… ‘Aj, živio!“, ubacuje se prvi), a kud sve to vodi, ne znam… Naravno, evolucija nije završena a nije ni savršena. Imaš i neuspješne kopije promoterki koje pored toga što jedu, puše, šminkaju se, pričaju sa drugaricom DOK pričaju na mobilni DOK voze stižu da prave i saobraćajne nesreće! Ali opet, zapitaj se, da li je to slučajno ili je to prirodna selekcija našeg doba?
– Pa dobro, kad si ti već tako lijepo razradio sistem, samo mi reci: kojoj naprednoj klasi pripada ona tamo na bini? Njen nivo uznemiravanja prevazilazi sve što sam ja dosad sreo…
– Ne znam tačno, buraz, ali dobro si rekao, ja više nisam iziritiran nego upravo uznemiren od njenog pojanja. Popij ti to pivo pa da mi palimo…

Noć je još bila mlada, pun mjesec visoko na nebu, prostranstva grada neonom osvijetljenog pred njima otvorena. Krenuše polako parkingom ispred lokala, s rukama u džepovima, zamišljeni o prethodnom razgovoru ali i budućim planovima, kad tu divnu skoro tišinu, nagriženu samo veoma tankim slojem glasa debele pseudo džez pjevačice u relativnoj daljini, prekinu škripa guma…
– ‘Alo, bre, kreteni! Pa zar ne vidite da isparkiravam?! Moroni pijani, umalo da vas udarim! O, Bože, kakvih sve idiota ima, nimalo ne gledaju…
Drugi pogleda prvog sa pobjedonosnim ali zlosutnim osmijehom…
– Vidiš li ih sad? VIDIŠ LI?