LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

Advertisements

Javno raspeće Karleušine pizde, posljednjeg utočišta čistog uma

Ulazi Duško Tošić u kafanu: „Daj meni vinjak, a gospođa će JNA čaj sa bromom.“

Životi bogatih i slavnih su unekoliko teži od života običnih smrtnika: njihova potjera za bogatstvom i slavom dodatno otežava bazične životne probleme. Zna se, muškarcima su problem žene, a ženama njihove osnovne potrebe: dovoljno kurca, dovoljno keša i dovoljno floskula. Upravo u tom grmu leži zec dojebnik priče koja ovih dana puni stupce žute štampe, Karleušin ljubavni trougao sa jednim tupim uglom.

Koliko god stvari djelovale jednostavne, i jesu i nisu. Ne radi se tu o babi Joki i babi Stoji, Karleuša je diva treša, sado mazo heroj ove opanak nacije, kraljica post turbo folk terora. Upravo kao jedna slična vještačka tvorevina sa mnoštvom silikonskih sklopova, mreža Skajnet u filmskom serijalu Terminator, Karleuša je u jednom trenutku postala samosvjesna svog treša, pa je isti pojačala za 113%. Tako je Karleuša istovremeno postala i parodija na Karleušu kao i Karleušin najveći kritičar. Na kraju, Karleuša je i dalje Karleuša, mitsko biće na tragu Kentaura ali sa nekim fusnotama.

O čemu se tu radi? Za razliku od npr. od njene ljute rivalke srbske maike Cece, kompletnog retarda čiji misaoni aparat ima dva područja rada („helanke ili ne“ i „stvari koje izlaze iz rerne“), Karleuša ima svoje mišljenje o stvarima. To mišljenje je – nekad siv, nekad žut, nekad glup – ali je svakako mišljenje, izraženo i emitovano. Nešto se dešava, ona daje neki šlagvort. Karleuša je prozor u svijet (mišljenja) svojim obožavaocima koji uglavnom ne gledaju kroz prozor. Naravno, nju će teško shvatiti ozbiljno bilo ko ozbiljan, ali, pomenuti je svakako hiljadama kilometara daleko od brdovitog Balkana na kojem su… Karleušini obožavaoci. Karleuša je toj grupaciji ljudi istovremeno Lejdi Gaga, Kim Kardašijan, Sveta Petka, Irinej A8, Miroslav Lazanski, Noam Čomski, Bob Marli, Mladen Krstajić odnosno surogat fragmenata svih tih likova koje ona kupi kotrljajući se u kontra smjeru na pravcu sistema. Jer, da se mi razumijemo, Karleuša je i dalje sistem. Onaj veliki, zli, zaglupljujući jebem ti sistem.

Gdje ima dima, bilo je i jebanja

Istorijat porno skandala na domaćoj estradi, na žalost, nije naročito bogat, te je potpuno pogrešno shvaćen. Kao što znamo, priču je započela Severina i objava njenog, nadasve solidnog, amaterskog porno snimka, gdje je ista pionirski javno ustoličila „jahte i kokain“ zonfić, a to što je i danas prevashodno smatraju pjevačicom a ne jebačicom može se pripisati izuzetnoj inteligenciji njenog menadžmenta a neinteligenciji naroda. Slijedila je Suzana Mančić, klasična drolja sa maltene stogodišnjom tradicijom. Lik sa njenog snimka je pojava koja i u najcrnjim šumama Karpata ledi krv u žilama i najsurovijim životinjama te je ono viđeno na snimku ultimativni dokaz da ljubav prema novcu ne poznaje strah.

Nakon što je bilo jasno da je plasiranje takvih snimaka u javnost uspješno revitalizovalo karijere spomenutih, još su neke rospije koristile iste metode umjesto izdavanja novih ploča (ne važi više ona „Bolje izdati ploču nego prijatelja.“).

„Tog malog treba izružiti kao vola… Pa i ako je jebao tu ženu, ne treba da priča o tome.“

I sad, gdje je u svemu tome Karleuša? Pa, da je njoj sve to trebalo, nije. Da je planski sa njene strane, nije. Izborila se davno za jedan ugodan status, kvalitetno je ulagala van estrade (onomad čak ulazak u klan Karića, doduše, kratkotrajan) i ona je, realno, ozbiljan biznis. Bilo je tu par promašaja i neka je blaga silazna putanja trenutno ali je činjenica da njene dionice ne zavise od dnevnih operacija efektivom.

Nešto se jeste dešavalo između nje i ovog fudbalera s kojim nije vjenčana, međutim, jedan dio materijala koje je plasirala najblatnjavija od žute štampe jeste falsifikat, gdje se radi o maštovitim kreacijama koje su u stara dobra vremena™ bile rezervisane za časopise koji su se nosili ispod jakne a čitali jednom rukom. Međutim, takvi časopisi su malo pukli zbog interneta a žuta štampa je naoštrila diode za šok terapiju.

Mukotrpnim radom na polarizaciji bezlične mase, Karleuša je stvorila mnogo mrzitelja i isti su vrlo kvalitetno iskoristili ovu priliku. Napad je bio tako stravičan da joj nije bilo preostalo ništa drugo nego da iskoristi klasičnu partizansku taktiku i pogine, što je veoma plastičan prikaz da unutar diktatorskih režima čak i fingirana opozicija treba da se drži strogo zadate forme glinenog goluba… glineni paun nije poželjan.

Najgore u ovome sad jeste što se pokazalo da je Karleuša, uz prethodno navedeno – kao neka projekcija kontre na estradi, slobodnog mislioca za subinteligentne, ipak ništa drugo do obična žena. Žena fudbalera. Usamljena u dugim noćima dok muž šuta loptu za krvave dolare. Sav taj „vi ar d vrld“ „rispekt LBGT prajd (iako pušim kurac)“ „grrrl pauer“ „žena majka kralj’ca diva“ momenat [ko visoko leti, nisko] pada u vodu, njen rad na „izgradnji ličnosti“… ode celulit mas’ u propas’.

I tako je Karleušina pizda, jedna vrlo značajna pizda, hrabra, rječita, stasita i ponosna, pizda heroj sa tri carska reza, izjebana i rasturena od strane najglupljeg mogućeg fudbalskog kurca dušmana. Realno, ostaće tu solidna rupa (jer je to solidna pizda), tako da nema sumnje da će ovi isti što je rasturiše vrlo brzo poželiti da je naprave od blata, samo je pitanje hoće li tad biti ovako lijepo (dirty pussy) prljava…

Dogodine u kurcu

Slučajno ti ja spazim nju, onako, zagledam se: neloša, opšti prvi utisak. Glava malo kriva, noga kvalitetna, debela (ta jedna koju sam vidio), sise solidne – prikrivene hipnotičkim uzorkom na košulji – divan stari trik kod žena koje se stide veličine svojih sisa… nema šta, zaljubio sam se. Drž’ ne daj, kako to već ide danas, špijunske operacije putem interneta, kad tamo na internetu spazim njojzi se sviđa pjesma „Dogodine u Prizrenu“ (Beogradski sindikat i etno grupa „Trag“: YouTube)… Sto gromova puče u mom srcu, lice mi ošinu tisuću tajfuna, kitu ugrize neka baš mala zmija, kurva je sudbina! O, nesrećna ženo, zašto si morala da budeš baš maloumna tako ideološki različita?

Naravno, još uvijek vrijedi drevni poučak Nebojše Brkljača, mog velikog nindža učitelja sa Starčevice: „Jebo ti mater svoju pa neš je ženit!“, al’ opet. Kud baš tu pjesmu, kud baš da vidim… Na stranu, taj momenat inverzije univerzuma u smislu da su današnji kosovski junaci obučeni u široke hlače i dukseve (reperi vraćaju Kosovo… pardon, Kosovo je Srbija, prim. aut.), prejeftina matrica i pitbul ložačko repovanje od kojeg se svakom zamalo brkatom učeniku osmog razreda digne ono što će nekad biti kita, poruka je ključna: dogodine u Prizrenu. Naravno, stvar se ne mora posmatrati kao jednougao već i kao dvougao, trougao… pa i geometrijsko tijelo, tako da postoji perspektiva u kojoj je ta priča dogodine u Kninu/Prizrenu simpatična kao relativno tongue-in-cheek pošalica sa neskrivenim sarkastičnim podkontekstom samopušenja kurca. Jer, sutra da Džon Džejms Rambo dođe u Beograd i kaže: „Majko Srbijo, evo me opet dolazim (vraćam se tebi ja)! Imao sam nekog sitnog posla, istucao sam nekih 16 miliona tona kubika kamena, pobio 304 hiljade pijanih Rusa, pojebao pola Tajlanda – đe na kraju više nisam gledao ima li brkove ili nema – tu sam sad na poziv mog velikog prijatelja Aleksandra Vučića da riješimo već jednom to Kosovo! Elem, dajte mi kalašnjikov sa dva okvira municije, jednu dobru sjekiricu, spremite bliže kilo gibanice u ruksak i pričuvajte ovo moje pivo dok ja odem dodole da im pokažem đe se tele veže…“ Znači, da Džon Vaistinu Rambo dođe u Srbiju i to kaže (što nije isključeno da će se desiti ako bude šestog dijela filma – you’ve heard it first here), znate šta bi se desilo? Srbi bi mu dali ta dva okvira municije za kalašnjikov – al’ metak tri marke (poseban pozdrav za sve koji se sjećaju te tarife), i ispratili ga do autobuske da sjedne na Niš Ekspres, a onda mu maznuli akumulator i gume sa džipa kojim je došao, uz komentare „kaka je ono dalabu, razabu“ (npr. neki čova buraz lopov akumulatora, prim. aut.). Znate da bi se to desilo. A fura se ta čuprica, dogodine u Prizrenu, dogodine tamo-vamo, dogodine ovo-ono… Prije će biti, dogodine u kurcu. I čukungodine u kurcu.

E, a ova nesrećna ljubav… A, šta da se radi. Valja, pa makar i nesrećna, osjeti se čovjek mlađim… i glupljim… osjeti se, na tren, za tren. Dogodine ne.

Pumpadžije vs Drkadžije: 35 godina društvenog napretka kroz prizmu bodibildinga

Iliti kako su se najljuće face sa plaže od likova uvijek spremnih za fajt i blud pretvorili u hrpu mikropenis nindža kornjača namazanih govnima.

Bodibilding: sport koji nije sport. Takmičenje ljepote koje sve manje ima veze sa ljepotom. Poligon za testiranje granica ljudskog tijela, posebno reakcije istog na nedozvoljene količine pogrešno upotrijebljenih medikamenata.

Znalo se – kao što se, naravno, nekad sve znalo – najbolji glumac filmski i čovjek generalno, prvi izbor za kuma, žiranta i predsjednika mjesne zajednice je Arnold Švarceneger. Ko nije pustio suzu dok je gledao kako nj. palac uranja u veliki kazan pun džema od marelica (Terminator 2, 1991), taj muškarac nije (eventualno frizer ili portparol); osjetio i saosjetio trudove sa njim (Junior, 1988); uz pomoć kabla u polunamignutom stanju nosio balvan na ramenu (Komandos, 1985); rekao ženi da ne bi smjela piti dok peče kolače (Surovi ugovor, 1986)… budimo realni, čovjek je važniji od osnovne škole, što je JNA izostavila, on je naučio svežnje sužnjih – fala mu.

E, sad, Arnold je prije filmske imao bodibilding karijeru, gdje je postigao što se postići može, zahvaljujući idealnoj kombinaciji svega: izuzetno motivisan u svojim namjerama da se popne do vrha, genetski prilično dobro postavljen, harizmatičan, a vrijedi reći i beskrupulozan, još dok se takmičio je dobijao epitete „jedan i jedini“, na vrijeme je napustio svijet aktivnog takmičenja u BB i okrenuo se drugim stvarima (glumi, nekretninama, politici, Meksikankama, crnkinjama…). Mnogostruko je unovčio svoje mišiće, može se reći, ako ćemo stvar posmatrati kroz mišiće – što je danas slučaj.

Istoriografski, bodibilding se kao samostalna grana sportske privrede pojavljuje na prelazu XIX u XX vijek u liku Judžina Sendova, ali prava popularnost nastaje tek šezdesetak godina kasnije (upravo u Arnoldovo doba), kad taj vizuelni fenomen može da se kvalitetnije i masovnije prezentuje (mali i veliki ekrani, štampa). Danas, bodibilding je iz tog egzotičnog miljea takmičenja ljepote stigao u svakodnevne živote; doduše, u nešto izmijenjenom obliku – teretane su punije nego ikad jer je lažni sjaj preduslov socijalne egzistencije, tamo ide „svako i njegova tetka“, razlozi su raznovrsni ali se zna: ko je gledao Pumping Iron (1977), taj je bilder, a ko ga je gledao na VHS kaseti, taj je 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka plodio nasumično po komšiluku sve do prvih pijetlova.

E, to „Pumpanje gvožđa“ je dokumentarni film o pripremama za najprestižnije bodibilding takmičenje, Mister Olimpiju 1975. godine, ono što je Arnold planirao kao njegov posljednji takmičarski nastup. Film prikazuje nekolicinu bildera i njihove živote uz malo romansiranih zapleta. Bazično, radi se o hrpi brkatih i manje brkatih mišićavih likova koji dižu tegove, idu na plažu, skidaju se i na ramenima nose rospije kojima ni ne čuju ime a već se nekako tu našlo nešto u nečemu a ponešto je izašlo, da budemo politički korektni u opisu jedne od najveselijih stvari na svijetu. Arnold je zvijezda tog filma, međutim, sem njega bitange i lezilebovića (ideal života), tu je još par likova koji imaju neke normalnije životne tokove. Film je imao produkcijskih problema pa je objavljen tek 1977. ali je maltene odmah po objavljivanju postao kult jer je to bio prvi – kakav/takav – uvid u život tih ljudi koji ne izgledaju kao obični ljudi… Red piletine, red tegova, red sojki, red marihuane uz sveopštu spremnost da se komšinici naduva guma na autu, ta stara dobra vremena su vaistinu bila dobra.

Ali, rečeno – učinjeno, Arnold se vaistinu povukao te 1975. godine, bodibilding svijet je nešto sporije nastavio ekspanziju bez njega… do 1980. godine kad se nenajavljeno pojavio na tom istom BB takmičenju i kontroverzno osvojio prvo mjesto, više zbog imena i znamenja nego zbog izgleda. Svijet bodibildinga je još neko vrijeme bio zanimljiv, a onda se pojavljuje Li Hejni koji osam puta zaredom osvaja titulu Magistra Olimpije (1984-1991) što je, bez obzira na ukuse, ipak malo bezveze (Brena je Brena, ali ni ona nakon sedmog puta nije zanimljiva). No, ubrzo postaje još dosadnije jer se nakon njega pojavljuje Dorijan Jejts koji započinje eru sumanute mase, isto tako i razvaljenih stomaka sa nasumično nabacanim trbušnim mišićima. Dorijan je nanizao šest pobjeda, od kojih su makar tri poprilično kontroverzne, i to protiv izuzetne konkurencije. Nakon toga silazna putanja nastavlja još brutalnije jer se ta izuzetna konkurencija umorila i ostarila a na scenu stupa Roni Kolman i njegov niz titula u eri još sumanutije mase, sumanutijih stomaka i sumanutijeg pocrnjivanja tijela – što kod crnaca, što kod necrnaca. Sve veze sa idealima antičke ljepote su raskinute, kao i sa anatomskom (i inom) funkcionalnošću. Jedino zanimljivo što se dešava sa njim jeste da je on prvi šampion, nakon dugo vremena, koji je skinut s trona – da nije elegantno odstupio odnosno pobjegao sa bojnog polja. Tu je čast imao Džej Katler koji je ubilježio dvije + dvije pobjede i nakon njega kreće era pobjeda Fila Hita (osam zasad), najglupljeg i najmlitavijeg pobjednika Olimpije dosad i najbezveznijeg perioda u istoriji tog takmičenja…

Umjesto tih hiljadu riječi, sva ta smorna hronologija može stati u jednu sliku složenu od dvije…

(Naravno, upotrijebljena je CNN metodologija objektivnosti, ali to je druga tema; desno Ed Korni 1970-i-neke, lijevo Big Leni 2000-i-neke.)

Elem, de gustibus non est disputandum, što bi rekli svršeni gimnazijalci, ali ideali ljepote su se promijenili, kako su Edovi brkovi ispali iz mode, tako su još kojekakve dlake ispale iz mode, šta da se radi / bože moj / vremena se mijenjaju / to je – što je, sad bilderi izgledaju drugačije… i žive drugačije.

Upravo te neke razlike nam je dočarao film Generation Iron (2013), s ponosno naglašenim ‘od izvršnih producenata Pumping Iron’: ista priča 35 godina kasnije, priprema za najprestižnije takmičenje u bodibilding svijetu, Fil Hit priprema prvu odbranu titule dok mu za vratom dišu „mladi vukovi“

I, ruku na srce, dok je koliko-toliko moguće bez povraćanja vidjeti tu ekipu bez takmičarskih ratnih boja – sve sa obrnutim kačketima na glavama da se odmah uoče visoki dvocifreni IQ bodovi, dotle je cijeli film za neku inovativnu kombinaciju plakanja, držanja za glavu i kolutanja očima. Hrpa tih likova sa „bodibilding Olimpa“ su zapravo maloumne tetkice sa osnovnim životnim ciljem zgutavanja redovnih osam obroka dnevno, to su ljudi koji se znoje i dobijaju tikove dok razmišljaju, a trčanje i zgibovi su za njih misaone imenice. Naravno, larpurlartizam nije od juče, samo što je ovaj njihov odsjek fazno pomjeren u pravcu koji niti je lijep, niti je zdrav. Na binu takmičenja ljepote se penju premazani sa nekoliko slojeva „Sadolina“ gdje se uz osvjetljenje kojeg bi se i Kaldera postidila ne vide tetovaže i strije, ali ni rupe od uboda injekcijama koječega kao ni različite kulture prišteva i bubuljica kojе su nuspojava „hemije“ koju naguravaju u sebe. Iako je sve stvar režije, krajnji rezultat ovog filmskog izlaganja je takav da ribolov na Vrbanji sa Zenicom i Suljom ima više testosteronskog uzbuđenja nego milioni malih ejakulacija tih napirlitanih balona koje doživljavaju prilikom pregleda lajkova na njihovim Instagram profilima. Takođe, poseban je nivo ironije kombinatorika činjenice koja sve glasnije odzvanja da dio novca u bodibildingu potiče iz homoseksualnog lobija zbog „obožavanja mišića“ (muscle worship) i ovih likova kojima je jedna od najvećih radosti u životu da gaće uvuku što dublje u guzicu ne bi li što bolje prikazali gluteus…

Naravno, uz fanfare omiljenog klasičnog djela „Burkina Faso“ („O Fortuna“, Carmina Burana, prim. aut.), sve ovo vrijedi podvući sažvakanom floskulom kako je svaka priča (pa i ova o bodibildingu) zapravo priča o nama. U šta se to pretvorio bodibilding? U šta smo se mi pretvorili? Hoće li se pravi brkovi ikad vratiti u modu? Da li je moguće izvršiti reverziju sveopšte erozije ili je ova propast konačna, kako u bodibildingu, tako i u nama?

Status est omen

Republika Srpska puni 26 godina… gotovo je sa studentskom povratnom.

Davno je još Žan-Pol Sartr rekao: „Ozrenka, daj nam dvije pive i reci bogat’, muz’ci malo tiše!“, a zatim nastavio da Milovanu Đilasu objašnjava koncept „biće za sebe i biće po sebi“. Naime, ako svi misle da si šupak, da li si stvarno šupak, unatoč tome što najviše dižeš na benču i u slobodno vrijeme holandske bakice prevodiš preko ulice?

Republika Srpska je entitet, jedan od dva u državi Bosni i Hercegovini, ustanovljena prije rata, potvrđena u ratu i verifikovana Dejtonskim sporazumom. Istorija ostaje u prošlosti: nema se šta prigovoriti ratnim dešavanjima (kako onim, uslovno rečeno, dobrim, tako i onim drugim) – nismo bili pametniji, pa to ti je, a isto tako, sve što se poslije rata dešavalo, npr. gubljenje elemenata državnosti: grba, himne, dana republike, uzaludno je tupiti – nismo bili pametniji, pa to ti je.

I dok je danas na ovim prostorima sve u znaku tog nekog surogata politike, jer egzistencija zavisi, džaba o tome ljudima koji više vjeruju u krst na retrovizoru nego u pojas. Ipak, možda vrijedi odigrati još jednu kartu: imidž/sujeta…

Naime, nedavno sprovedena anketa u Indoneziji je dala zanimljive odgovore. Na pitanje „Znate li gdje je Republika Srpska?“ 98% ispitanika je reklo „Kawasaki“ dok je samo jedan odgovorio sa „Suzuki“. Slična stvar se ponovila i u Zanzibaru i Čileu, tako da nema druge nego rad diplomatskih predstavništava u navedenih zemljama ocijeniti kao loš. Možda valja postaviti malo niže ciljeve…

Evropa, neposredna i nasušna, šta za nju znači Republika Srpska? Ništa. Rođendan Republike Srpske se slavi, „gromoglasno“ već desetak godina („srbuj makar slamu jeo“), ko je iz Evrope došao na kolače? Niko. Evropa su danas i Slovenija i Hrvatska… mrze Republike Srpsku. Nemaju ništa protiv da joj prodaju šta god mogu, ali da će kupiti nešto od nje… ne. Mrze je, ukratko rečeno, neskriveno. Štaviše, i drugi dio Bosne i Hercegovine mrzi Republiku Srpsku. Nije to što smo ratovali, nije ni što smo pobijedili (a i nismo), već eto… Znači, lijepo mi sa susjedima, a i sa komšijama („na komšiju se ne može“).

Ipak, naš posljednji oslonac – preko Drine – Srbija! Isti narod, dvije države! Kako da ne! Za Srbiju, Srbi iz RS su bosanci: rudari koji jedu ćevape, smišljaju viceve i Slovencima jebu žene (prazna glava dobro jebe). Republika Srpska za njih? Republika Srpska im dođe pošalica na račun države, nešto kao krimogeni brat od tetke koji nikad u životu nije imao normalan posao – „koga je sreo, njega je zajebao“. Mjesto jeftinog azila, italijanski vestern (sve sa Gidrom), hiperbola odmetništva od pameti, rodbina sa sela tipa seljaci...

Sve to vidi i Saša Matić… ali ćuti.

I tako, prigodno se 9. januara slavi rođendan, helikopterom iznad „glavnog“ grada leti Ceca i zlatnim tušem blagosilja prisutne članove stranke SMS-om obaviještene o obavezi prisustva, vojna parada na kojoj nije vojska nego su poštari, te govorancije sa bine uglavnom od likova koji su uspješno izbjegli vojnu obavezu čime je upečatljivija šamarčina onima koji su ostavili kosti za Republiku Srpsku (slava im), a sve to bez odgovora: šta je zapravo Republika Srpska, ono što mi vidimo u ogledalu ili što drugi vide, i šta je to, dođavola, sa tim ogledalom?

Samo malo iskrenosti… i kakve to veze ima sa kurvama

Šta nas to tjera da lažemo? Zašto laž sa sobom vuče i krađu? Otkud fascinacija izvrtanjem istine?

Sve laži sveta je naslov solo albuma „večitog dečaka“ beogradske scene, Vlade Divljana, kojeg je nešto mučilo u datom trenutku. Simpatična fraza i meni prva asocijacija, a nije on jedini koji se bavio tim pitanjem kroz istoriju. Čitava armija filozofa, psihologa i antropologa je pokušala odgonetnuti zašto ljudi lažu, pri tom konstruišući takve teorije da bi najbolje bilo nešto slagati da se uopšte izbjegne kontakt/rasprava sa njima…

Laži se koriste u različite svrhe, najčešće radi nezasluženog sticanja različitih oblika prava, usluga ili statusa, ali kako je u životu ipak najbitnije pronaći sreću u vidu adekvatnog životnog partnera, tako se laži najčešće koriste na tom polju. Ponekad su to inspirativne i šmekerske „efektne fraze“, ali većinu vremena to je brutalno i bezočno laganje. Bezočno, zato što je teško pogledati onoj drugoj osobi u oči. Usljed opštenarodne informatizacije, bezočnost je sve lakša i lakša…

Budući da sam stigao u godine pozne, na koncertima najčešće stojim maksimalno udaljen od bine, da što slabije vidim i čujem izvođače za koje najčešće nisam platio da ih gledam. [Izuzetak su događaji na kojima Mladi Z. Delić i ja izazivamo šutke, prim. aut.] Tako se obično nađem u društvu ljudi koji su tu došli iz tisuću razloga, ali među kojima svakako nije obraćanje pažnje na dešavanja na bini.

Elem, onomad stojim, a onaj neki ispred mene visok dvocifren broj metara stoji, i nije što stoji i tako mi blokira pogled na binu, video bimove, rasvjetu, nebodere u daljini, planete Soko, Vardar i Pelješac na zvjezdanom nebu, nego što puši, pije i šalje poruke mobilnim uređajem (nadam se da je to isto radio – neuspješno – i za volanom motornog vozila nakon kulturno-umjetničkog događaja). S obzirom da njegov mobilni uređaj ima ekran veličine desetak centimetara dijagonalno i pri tom sija kao sunce, nisam mogao da ne vidim sadržaj prepiske.
Ona: ♥♥♥♥
On: ♥♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥
On: ♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥♥♥♥♥♥

Naravno, ona je u mobilnom uređaju ubilježena kao „ljubav moja jedina“, ovaj što puši, pije i šalje poruke se prilikom prolaska čete malih ali sisatih djevojaka veoma patetično namješta ne bi li se patetično otrljao od njih, valjda što mu srce tako jako kuca pa ima tih otkucaja (sa ekrana) za sve. A, vaistinu, njih pet prolaze, prosječne visine metar, drže se za ruke i samo što ne pjevaju haj-ho, haj-ho! dok prolaze kroz masu. Elem, nedugo poslije mojom srećom, ovaj što puši, pije i šalje poruke se maknuo a meni se pridružio drugar kojem je ubrzo nakon pridruživanja stigla poruka na mobilni uređaj. Poruku mu šalje „beba moja“, te on odgovara srcatim manirom. Dok gledamo neke malo veće ali malo manje sisate djevojke, kažem mu kako nam svima nedostaje malo iskrenosti…

Jer svi ovi navedeni fini mladići su redom članovi fejzbuk grupe „Kurve, janjetina i Vuco“. Garantujem. Samo što ne smiju javno da kliknu palac gore na nekoj objavi te grupe, da ih „inspekcija moja [njihova, hvala bogu, prim. aut.] jedina“ ne pokosi.

II: Podrška kurvama koje se ne kurvaju

Elem, bavim se sportom, hodam po uzbrdicama kao mladi vrli svijet (bez stručnog nadzora!), znojim se da budem kao muževni – manje dlakavi – muškarci sa naslovnih strana Men’s Health i to. Samo, hoda ih tako hiljade, plus što su hiljade od tih hiljada upravo kao (faktički nacrtani) muškarci sa naslovnih strana Men’s Health, a ja star propo i debo, trbušnjaka ni u priči. Šta’š.

Nego, ide mi u susret poznanik koji je zapravo rođak poznanika. Status „zdravo-zdravo“ kad se vidimo u banjalučkoj Rekreativnoj zoni, gdje se jedino i vidimo, nekih tri puta godišnje. On ide sa djevojkom odnosno, kako sam ja u nježnim godinama a on još u nježnijim, to bi već mogla biti i žena a ne samo djevojka [da sad ne ulazimo u tehničke razlike između istih, prim. aut.].

I, pozdravimo se. Ja kažem šta ima a on kaže zdravo. I to šta ima je bilo neko onako prosječno šta ima (red veličine dvije marke – kafa od 20 minuta), ali to zdravo… Nije što je bilo neobično tiho, nego što je to bilo posve u onom frekventnom opsegu gdje ta djevojka/žena pored njega nije u tom zdravo nimalo mogla da čuje da je taj lik pored nje nekad bio muškarac. A nije rijetkost, kod oba pola, takvo sakrivanje tragova.

Simpatično mi bilo. I prisjetim se koječega. Prvih djevojaka (kod drugara) onomad i uslova ponašanja sa njima [prve djevojke su zapravo i prvi razlozi za promjene ponašanja, odnosno prvi razlozi za laganje, prim. aut.], i kako taj „neki“ zdravo tako zamijeni đe si, šta ima, buraz i sve ostale heteromaskulinizirane izraze, želje, čestitke i pozdrave. Pa onda muški počnu nositi torbice, kaže, nije to pederuša, to se nosi sa strane. Ma da.

A onda se sjećanje okrene za 360 pa nazad u Budvu: prominentni M.Z. Delić (iz ere prije krosfit zglajza) i ja sjedimo u prominentnom BL lokalu sa jednom go-go plesačicom kad ono dolazi još jedna go-go plesačica. Grle se i ljube, za junačko pitaju se zdravlje riječima – citiram bez zareza zarad tačnosti realističnog stila pjesničke slike – đe si kurvo jebo te konj. Prigodno, „ja nisam bio odavle“ a M.Z. zamišlja tog konja.

Druga je to situacija, drugi su to ljudi, druga je prilika, sve je drugo pa i taj pristup… samo što je on odličan. Otvoren. Iskren. Bez foliranja. To je to. Kontam to nešto. I sad, iskrenost brutalno ogoli čoeka. Ostane suština. Nema maske, nema šminke, nema pakovanja. Ostane golotinja. A sve najbolje stvari u životu se rade bez odjeće. [Kog kurca se uopšte i oblačimo, nameće se pitanje koje ima svoj odgovor o kojem ćemo nekad, prim. aut.]

I nije što te plesačice plešu bez odjeće odnosno sa veoma malo iste. Mada jeste i do toga, golotinja, realno. Nego je to ta uzročno-posljedična veza, pa se može reći i „profesionalna deformacija“, iako to deformacija zvuči jako ružno. Raste nekako ta iskrenost obrnuto proporcionalno količini odjeće za rad/aktivnost/neaktivnost (subliminalna poruka: ne vjerujte ljudima koji nose kravate), a ko nosi najmanje odjeće za rad?

I zato bi bilo dobro da smo svi kurve. One su uglavnom gole. Tak’a profesija. Profesionalno iskrena, a još kad je iskreno profesionalna… to je jako lijepo. Uz manje laži, više bi se gledali u oči, sem povremenog skretanja pogleda usljed vizuelno-anatomskih refleksa [opravdano, prim. aut.], te bi (progone me, progone me tvoje) OČI radile punom parom – gdje pri tom ne mislim na funkciju plakanja već kao na kanal najpreciznije moguće komunikacije na planeti – tako da bi usta mogla da se bave drugim stvarima. Kad čoek malo bolje razmisli, to je veoma ekonomično; ekonomija = pare; pare pokreću svijet. Hm. ‘Ajmo svi na kurve, ovaj, u kurve.

Najgora socio-filozofska podvala od svih!

„Čuli smo da ne mo’š nabiti loptu na zgradu!/Ma ko ne može!“, i lopta ostane na zgradi a onda se, djeco, k..cem igrajte. Srbe je vazda bilo lako nagovoriti na glupost.

lepa-brena-iamp-slatki-greh-u200e-boli-me-uvo-za-sve_slika_o_52319681Iako nisu izmislili glupost, Srbi su svakako među modernim šampionima iste, makar na Balkanu (veoma takmičarski nastrojen prostor u toj disciplini). Glupost se očitava na mnogo nivoa, a krajnji rezultat je ekstremno nizak kvalitet života, ništa drugo. Hoćeš nov auto, neće da može. Hoćeš na more, neće da može. Hoćeš salamu u kojoj ima mesa, neće da može. Naravno, živjelo se, živi se, živjeće se i dalje (u manjim količinama), ali kako? Sve lošije, iako „vladari“ ubjeđuju da je sve bolje… nije problem što ubjeđuju, nego što im to prolazi.

Naravno, problem je uvijek negdje drugdje. Iluminati, masoni, teorija zavjere… drugi su krivi, nismo mi glupi, bježi se u izgovore. Opet, kao kontra tome se razvila jedna specifična grana defetizma kod jednog dijela mladih Srba koja je apsolutno nezdrava (tema za sebe koja zaslužuje da bude pošteno obrađena, prim. aut.), a to je nekakav anti-patriotizam koji se ogleda u prihvatanju svakog sranja koje dolazi sa strane uz negaciju svega sa 4C predznakom: minđuša u obrvi u inat djedu koji je nosio opanke… umjetnost kontrasta. Realno, teško je – sa makar „gramom inteligencije“ – biti patriotski orijentisan i ponosan u ovom trenutku vremena, ali ne vrijedi se ni zatrpavati u oblandu depresije i kornet mržnje prema porijeklu već pokušati biti konstruktivan i iskreno napredan. „Ako nemaš nešto lepo da kažeš, onda nemoj ništa reći.“ Ovo-ono.

Dakle, činjenično, silazna je putanja, već jako dugo. I kad kažu, krivi su oni što su nam podvalili, ne. Kod naših prijatelja Kineza ima ona „zajebi me jednom, zajeb’o si me; zajebi me drugi put, nož-žica-zabranjeni grad do mene je“, dakle, prema zajebima se mora djelovati progresivno. Pa kako to da nas svaki put zajebu?

Kažu da su možda najgore podvale bile pred one tamo ratove, kad nam Jenglezi skovaše „Bolje rat nego pakt!“ i „Bolje grob nego rob!“… odlične pjesmice, lako se pamte, pjevaš ih pa pogineš. Veoma upečatljivi džinglovi, a obzirom na njihov učinak, mora se odati priznanje autorima. Isto tako, naknadno smo imali čast da budemo domaćini prvog potpuno televizijskog rata na području Evrope, i tu je bilo propagande ali zbog drugačijeg karaktera rata, efekti su bili drugačiji. Ipak, iako se takve parole ciklično periodično ubacuju u rotaciju da im ne bi istekao rok trajanja odnosno da ih se ne izbaci iz stila života, ima jedna puno gora, univerzalna, svakodnevna, apsolutno ubilačka…

„Pametniji popušta.“

Aplauz. Ko je to smislio, svaka mu čast. Dva počasna doktorata odmah, iz Antropologije i Političkih nauka. Posebno što se kod Srba ne zna ko je glup a ko je gluplji, pa tako ni izlaz iz debate/polemike/fajta putem narečene parole najčešće nije dokaz ničega. Određeni popuštaju, činjenično: spakuju kofere i odu odavde pa ostvare karijere. Eno, Nikola Tesla, Novak Đoković, Ivana Slavković Cherry Kiss… Za Teslu govorili da je blentav, skače sa kuće držeći kišobran, svašta su zli jezici izmišljali a ono čoek ode u Ameriku i napravi struju. Ivana je bila na glasu da je kurva, a ono jako talentovana porno glumica… Đogana valjda ne treba dodatno objašnjavati, taj kad iz Monaka sa bijelim puloverom oko vrata mahne rukom, nacija u transu. Ristekpa.

Dakle, potvrda one narodne „niko nije prorok u svom selu“, ako se razmotri zajednički nazivnik za ove primjere: za uspjeh je potrebno otpizditi odavde. Šta onda ostaje ovdje? Pa neuspjeh. (Blogeri.) Žabokrečina. Popust (popuštenih). Nije dobro.

I dok rođenu glupost ne dijelimo tako lako, pamet nam je djelimično univerzalna što će reći pokradena: stari Latini, još stariji Kinezi, naši dobri Švabe, svi oni imaju makar pola narodnih mudrosti koje i mi imamo, „ko drugome jamu kopa…“, „jedna lasta…“, „žena može biti sa sela…“, „nauči čoeka da peca…“ i hiljade ostalih primjera, ali „pametniji popušta“, e, to nećete čuti nigdje, sem ovdje. Švabo igra svih 90 minuta pa onda još doda gas u sudijskoj nadoknadi; Kinez strpljenje, pamet i šaka riže dnevno i osvaja svijet, metar po metar; stari Latini su sami sebe diskvalifikovali pretjerivanjem u širenju polno prenosivih bolesti (al’ su se i nauživali, prim. aut.). A mi? Dva loša ubiše Miloša – standardna situacija, on se iznervira i otjera ih u k..ac, ostavi sve i ode; dva loša trljaju ruke uspjehom i logaritamski se umnožavaju a jadni Miloš konta da je to tako trebalo, jer, „pametniji popušta“. Nije, Miloše, jebotebog, nije trebalo i ne treba tako. Ko će, ako nećeš ti, kad će, ako ne sada? Ko si, gdje si, ima li te, i gdje ćeš biti sutra ako popustiš, a kamoli za 100 godina?

Dakle, od svih podvala ta je najfatalnija, a kad se još uhvati u kolo sa još nekim surovo preciznim kratkim opisoidima narodnih karakteristika poput „da komšiji crkne…“, „srbuj makar slamu…“, „od zla oca i još gore…“ dobije se naizgled beskonačna vožnja unutar betonskog zida smrti propasti koja može imati samo jedan tip kraja: fatalan. Obzirom na to, možda se čini da je samo porijeklo parole nebitno – da to nisu bile zle strane službe već domaća pamet/“pamet“, međutim, valja se zapitati: šta ako je to drugo – motiv intrinzički? Ako smo sami sebi zabili nož u leđa, treba li ga uopšte vaditi ili ga dublje zabiti, da prođe?

Za neupućene žene: kako smuvati mlađeg muškarca bez puno muke

Dođu tako, ponekad, vremena, kad pamet zaćuti, budala progovori a starije ženske počnu ganjati mlađe muškarce… Keri Bredšo je pobijedila. Blud i nemoral su postali olimpijski sportovi.

o-majko-stiflerovaRealno, kurvanje očijukanje (pokr. zagledanje) je staro koliko i sami muškarci, od davnih dana, što samo po sebi ne znači da je ijedno od pomenutih evoluiralo u proteklom vremenu. Ipak, jedno jeste, a to nisu muškarci. Elem, sad je drugačije. Žene preuzimaju inicijativu, po novim prozapadnim standardima kojima smo uhvatili priključak (bar nešto, ako ne već ekonomski standard, prim. aut.).

Ne radi se više o onoj pukoj frazi „[ovaj ples] dame biraju“ koju Brega lopuža prevali preko usana i onda se upusti u zlatni tuš i slične napredne tehnike zabave za odrasle, već je to činjenica da usljed narastajućeg samopouzdanja i podrške sa svih strana žene počinju aktivno da rade na pronalaženju partnera, a to je nešto što bi možda moglo spasiti svijet… kad bi žene znale šta žele. Ipak, to je neka druga tema a ovdje će biti riječi o jednoj specifičnoj aktivnosti unutar te djelatnosti: kako da (zgodna, zrela, taman, MILF, kokara…) starija ženska nađe mlađeg muškarca.

Šta?! Grozno? Bu! Neprihvatljivo? Prestajete čitati? Brišete iz prijatelja? Čekajte malo, rođaci. Ko je Sekuli udario veto kad je najrumeniju snašu, naravno ilegalnu, poveo za ruku? Tito je svaku pionirku stigao pomilovati, nisu se baš čuli prigovori? Koja mlada i perspektivna sekretarica nije prošla štender tender kod debelog direktora zarad napredovanja u službi? Pa da, uvijek su se cijenile te sposobnosti, nemojte da se lažemo. „Tišina! Sad malo ona…“ (da svira). Ravnopravnost, bajo moj. Baki. Nećete? E, pa hoćete… u Evropu. Sad će i žene tako… a njima ne trebaju vijagra i kamagra.

Bazično, postoji jedan univerzalan obrazac:
1. Spremiti kolače.
2. Spremiti alkohol.
3. Levat nasjeda.
4. Sodomija.
5. Restart.

Djeluje lako jer… jeste. Žene su stvorene za to, urođeno im je. Ne, to nije šovinistička opaska, ne moraju ti kolači nešto valjati… realno. („Nisam ja ovdje došao zbog kolača, no sam došao zbog…“) Međutim, kako su nam nova vremena donijela i nove standarde, muškarci se sve više ponašaju kao žene – pičkasto nepredvidljivo, tako da je, na žalost, povremeno potrebno učiniti i nešto više, a ovi sve mlađi (ciljna grupa) su sve gori. Zato je tu ovaj tekst kao ispomoć, gdje će specifične taktike biti obrazložene po primjerima najčešćih muških vrsta…

Sportista
Vjerovatno najpopularnija vrsta mlađih muškaraca za lov, sasvim logično. „Prazna glava dobro jebe ima potencijala da se napuni.“ Mladost u kombinaciji sa kondicijom (corpore sano), ubitačna kombinacija… za te neke određene potrebe. Kao i kod svih vrsta o kojima će biti riječ, ukoliko se mora raditi van gore navedenog obrasca, vrijedi pristupiti pronalasku zajedničkog interesa, što je u ovom slučaju prisustvo sportskim susretima, imati odgovarajući šal, naučiti šta je het-trik, tapšati za naše a psovati njihove i ponijeti kolače sa manje šećera ali ne zakidati na orasima.

Teretanista
Podvrsta koja se razvila iz sportiste i vremenom dobila punu autonomiju. Sport radi sporta radi izgleda, „moj voljeni bicepsu“ čuprica, samosvjesnost (češće nedostatak iste) usljed ogledala sa svih strana, znoj i ljutina od proteina. Najlakše ga je uloviti u njegovom prirodnom staništu, teretani. Adekvatno se prištekati blizu, na neku spravu za noge, a zatim izrazito nepravilno raditi neku od vježbi. Ukoliko ne uspije iz prve, ponavljati. Ukoliko ne uspije iz nekoliko pokušaja, mogućnost da postoji tehnički problem, kako kod sive mase tako i na testosteronskim cjevovodima.

Kladioničar
Vrsta koja je djelimično naslonjena na vrstu Sportista, ponekad u smislu propali sportista a ponekad samo kao gledalac emisije „Sportska subota“. Prirodno stanište su mu kladionice i kafane sa teletekstom, stil oblačenja izrazito sportski (trenerka), izražavanje mladalačko („burazdruže“), tako da zadatak nije naročito težak ali se treba adekvatno logistički pripremiti, uz pažnju da se iz sportskog ne pređe u hip-hop stil. Bonus poene je lako moguće zaraditi upotrebom matematičke kladioničarske terminologije („kvota je…“, „iz ovoga u ono“).

Srednjoškolac
Kategorija koja je ilegalna za lov i zapravo spada u domen seksualno-psiholoških poremećaja, međutim, ista je dio tradicije i mnogih vlažnih snova tako da bi bilo nepravedno je zaobići. Spremiti specifične kolače (krofne), ponijeti ih u korpi i prodavati ispred škole na velikom odmoru. Dati džaba. Krofne. Isto tako, postoji mogućnost različitih naprednih tehnika u slučaju da je isti loš učenik, gdje se vraćamo na na prethodno spomenuto „Prazna glava…“. („A šta biste Vi, gospođo, za te pare? Šofera?“)

Štreber
Radije pogledajte neku od drugih kategorija i sačekajte da ovaj završi školu i obogati se.

Šalu na stranu, vrsta štreber je, iako počesto vizuelno neugledna, možda i najzahvalnija vrsta za lov, usljed nagomilane frustracije želje koja može buknuti kao brutalni ponirski vulkan zbog dugogodišnjeg druženja sa knjigom (a bez druženja sa djevojkama), sem u slučaju da knjiga nije prerasla u surogat žene, gdje žena sa svim svojim neknjiževnim kvalitetima postaje nezanimljiva. Tematika je svakako književno-naučna, članska karta biblioteke znatno pomaže.

Gledalac Evrovizije
Gejpeder. Može se koristiti za konsultacije tokom priprema za lov na neku drugu od pobrojanih vrsta.

Vegetarijanac
Simpatična i rijetka vrsta koja može biti zanimljiva usljed toga što je rijetka. Pripadnici te vrste počesto boluju od specifične vrste weltschmertza koja se manifestuje posebnom brigom za makrozajednicu, odnosno za šumama u Brazilu i tuljanima na Antarktiku. Logističku pripremu izvršiti korekcijom frizure na gramatički i geometrijski nepravilnu, ukinuti šminku (što je potencijalno pogubno, prim. aut.), iz autfitova izbaciti poliester i ubaciti jutu, redovno konsultovati mladoljevičarsku literaturu… i puno truda. A onda, u pravom trenutku, skuvati dobru teleću čorbu.

Muzičar
Muzičari kao i generalno umjetničke duše imaju veliku želju da se izraze te da ti izrazi budu shvaćeni. Zato ih je potrebno shvatiti, odnosno, hiniti da ih se shvata, bez obzira koliko su neshvatljivi u pojedinim trenucima. U većini slučajeva je potrebno adekvatno održavati vrat (zbog klimanja/mlaćenja glavom u ritmu), stavka 1 (kolači) će vjerovatno biti skrajnuta zarad stavke 2 (alkohol), mada to nije dobro, štaviše, dobra teleća čorba će sigurno u jednom trenutku biti prijeko potrebna. Takođe, pored logističko-psihološke podrške (shvatanja), ovdje je često potrebna spremnost na logističko-finansijsku podršku.

Mladi političar
Političari su jedine rok zvijezde na ovim folk prostorima, ljudi gladni novca moći i huka mase koju će povesti, istorija nas uči, najčešće u pizdu materinu. Oko političara u razvojnom stadijumu ne bi trebalo biti puno problema, pošto su bazično svi istog kova: jednostavna priprema u vidu konzervativnog vizuelnog pristupa (punđa, komplet sa suknjom ispod koljena), strastvena upotreba standardnih fraza i tehnika polit-govora (MI umjesto JA; futur I, futur II, potencijal…) pri aktivnom učešću u diskusijama, uz visok nivo korupcije kolačima trebalo bi da donesu uspjeh.

Menadžer
Vrsta koja sa vrstom Mladi političar dijeli neke korijenske vrijednosti (ambicioznost, imperativ moći) kao i geneaologiju (samo što se nekad zvala drugačije), s vremenom je stekla izuzetnu masovnost pa mora posebno biti pomenuta. Menadžeri teže upravljanju tako da se za njihovu obradu treba pripremiti za submisivni položaj prilagodbom službenom stilu oblačenja, dobrom komunikacijom uz minimalnu latenciju, sistematičnom pravljenju kolača i izvršavanju inih radnih zadataka na zadovoljstvo žrtve. Naravno, dovoljno smekšanog menadžera u pravom trenutku treba iznenaditi smrtonosnom polugom i meč završiti odbrojavanjem.

Dakle, to su neke od osnovnih vrsta sa jednostavnim uputama za hvatanje istih. Naravno da postoje još mnoge vrste i podvrste (nastale ukrštanjem pobrojanih) i mnogi trikovi i napredne tehnike, međutim, budimo realni, to su muškarci, nije to Matematika 3 na ETF-u. Tehnike se mogu kombinovati, a isto tako aplicirati na muškarce koji se po godinama ne bi mogli svrstati u grupu mladih ali se usljed različitih problema (kriza srednjih godina, pisanje bloga ili neka teža mentalna oštećenja…) objektivno ili subjektivno mogu, sa tačkom*, svrstati u neku od navedenih kategorija.

Ukoliko se kod žrtve nalazi makar i tračak začetka Edipovog kompleksa, to će svakako pomoći pri prevodu i obradi ali se onda mora imati u vidu da ishod naknadnih djelatnosti može imati dugosežne posljedice što ponekad nije poželjno. Vrijedi napomenuti i da se upornost i konzistentnost isplate jer slabiji [muškarac] popušta, tako da se prilikom lova taktika ne mijenja uludo (samo presija, fudbalskim riječnikom rečeno „u kost!“), a vremenom dolazi iz guzice u glavu (što se pokazalo kao izuzetno reverzibilna operacija, prim. aut.).

Naravno, da bismo bili krajnje politički korektni moramo napomenuti da se navedene tehnike mogu upotrijebiti i u pogrešnom smjeru uz napomenu da ne može čoek da jebe čoeka… Zato, drage dame, sretno i bogtipomogo!

Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

tinderI to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

Pakao je popločan plavim i žutim komadima koje sklapate sami

Vidio sam očaj. Vidio sam beznađe. Gledao sam ljude bez pogleda, usmjerene, kao jeleni što ne umiru sami uhvaćeni u snop svjetala moćnog švedskog automobila. Kao jagnjad kasapinu što idu, Asko za Askom (masculinum od Aska, prim. aut.). Lavirint, strelicama iscrtan, sa komorama za svakog. Neki su padali odmah, posrtali. Neki su htjeli krenuti nazad. Nema nazad. NEMA NAZAD. A žute vreće zlosmjerno i zlosutno obješene na svakih par koraka.

Čak i oni bez tragova testosterona počnu da pucaju na pola; na više komada. I oni najčvršći, u stabilnim vezama zasnovanim na realnim osnovama, počnu da preispituju svoje životne stavove i opštu egzistenciju. Ja ne mogu više ovo. Ja ne mogu više s njom. Nju zanima svaki jebeni artikl odavde, a nisu to tako dobre cijene. Ali idu za njom, prokletim lavirintom. Idu jer im je to jedini spas. A kad izađu, svako će na svoju stranu odnosno gdje god ona krene, on neće.

A one udišu svaki artikl. Svaku jebenu riječ na jebenom švedskom. „Gnorl, samo 19,99!“ Šta je gnorl, ne zna. Za šta služi, ne zna. Ali joj treba. Rješenje u 52 kvadrata je idealno. Ona se snalazi u njemu kao riba u vodi. Zamišlja ostatak njenog života u tih 52 kvadrata sa njim kao rekvizitom koji stoji pored čiviluka i onog kurca za stavljanje kišobrana. Prilikom dolaska do kase, njena kosa počinje da biva sve plavlja i plavlja, pojavljuju joj se pjege na obrazima. Već se dopola pretvorila u Ninu Persson.

Da živim tako, ja bih umreo.

Prokleta IKEA.

061120162582Bili smo u Zagrebu u šopingu. Kao madafakin članovi SNSD-a.

333, sitno!

– Znaš (li) ti šta je to?
– Znam.
– Gas maska. To je meni dobro kad čistim septičke jame…
– Znam, i meni je valjala. Ja sam jedne zime služio vojsku četiri godine.

jnakoudaraob6Ah, ta vojska. Sa romantičnim prizvukom. Ona vojska. Naravno, JNA, jer se većina živih (i preživjelih) najbolje sjeća JNA, iako služenje vojske (uključujući i ratovanje) ima dugu tradiciju na ovim prostorima; takođe i njena pravna nasljednica na ovim prostorima, VRS. Ta vojska (tačnije, služenje vojnog roka) je imala mnoge funkcije, od kojih je (po)najbitnija bila ona socijalna: dovođenje u prosjek mamlaza omladinaca svih vrsta, boja i veličina. Počesto se začuje žal za (tom i takvom) vojskom, kako bi to bilo veoma pozitivno i mnogo značilo za pravilniji rast i razvoj maloljetnih delinkvenata adolescenata danas… Izlišno je spominjati kakav je to bio ritual i priznanje – nisi se mogao ženiti ako ne odslužiš vojsku, morao si se vratiti iz Njemačke ako je nisi odslužio, piletine i torte iz masnog papira u vozu ako se nisi najeo, kao da nisi živio…

E, sad, nije da nema vojske (i sad). Što se tiče slobodnih i poluokupiranih srpskih teritorija, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije, tu su neke grupacije u maskirnim uniformama: u Srbiji je to Vojska Jugoslavije Srbije a u Bosni i Hercegovini su to Oružane snage BiH. Vojska Republike Srpske je pod političkim pritiscima ukinuta prije ravno 10 godina (utopljena u OS BiH), a malo prije toga je ukinuta obaveza redovnog služenja vojnog roka. U Vojsci Jugoslavije je takođe ukinuta obaveza služenja vojnog roka, a postoji mogućnost dobrovoljnog služenja nakon kojeg se dobije zahvalnica. Simpatično. Dakle, sa jedne strane je tu vojska kojoj je ostalo uglavnom čišćenje dvorišta kasarni – jer su metle jedino MTS kojeg ima dovoljno, a sa druge strane je to „profesionalna“ vojska u kojoj WC-e čiste čistačice. Potpuno pogrešno, jer je tradicija čišćenja WC-a kao „nagrade“ vojniku bila jedna od najznačajnijih vaspitno-obrazovnih metoda…

Dakle, da se vrati vojska! Samo da rata ne bude! Ma može ga i biti! Ali da ga ne bude! Nego, da se vrati ta vojska (ona vojska), pa bismo svi bili bolji i djeca bi nam bila bolja. Naravno, svijet je ljepši kada sanjamo…

Utakmica je puno drugačija danas. Mnogi to ne shvataju. Ne mogu više Uroš i Gostimir da podignu ražanj uvis i dočekuju neprijateljske avione arsenalom najboljih psovki i kletvi. Ne ide to. Neće više niko kod neprijatelja da vozi avion. Majku mu, neće ni kamion, a kamoli avion. Neprijatelj Džon lijepo sjedi u bazi pred kompjuterom, pije kafu, pregleda porno stranice sa maloljetnicama a onda baci pogled na teren, vidi kako su se Uroš i Gostimir zaštekali iza šljive, pritisne „Enter“ i ona raketa poleti fijuuuu… i tras! Lete Uroš i Gostimir u komade, a mater im briše spomenik i leleče, poginuo svekar, poginuo đever, svi mrtvi. Dakle, izgubilo se to na tom planu, prije svega, potreba i metodologija, posvuda.

Drugi je fakat što je (ovaj ovdje grbavi) teren danas puno drugačiji. Nema više šest buktinja na grbu i upoznavanja raznih naroda i narodnosti kroz neprirodnu bliskost pod tuševima u krajnje geografski nepoznatim područjima. Štaviše, u Republici Srpskoj je jedna od najegzotičnijih lokacija za služenje vojnog roka bila Bileća („Dole kamen, gore nebo…“), što je bio šok za omladince iz zapadnog dijela RS, a danas je sve toliko izmiješano da više u Banjaluci nije potreban prevodilac za hercegovački… Dakle, već je sad to na granici incesta, nema se tu šta puno miješati.

Ali eto, ostalo je to sjećanje, poprilično živo. Vojska i njeno mjesto u sistemu: vojni objekti, vojna lica, vojni stanovi, vojne tajne, vojne penzije… i obavezan vojni rok, retardant idiotizacije. Međutim, da li bi to tako bilo danas, kao nekad?

Ima sasvim dovoljno ljudi koji pamte to vrijeme, bili su dio njega, bitan, a opet, sinovi su im… nisu. I to je činjenica. Da li bi JNA tetovaža uspjela održati popularnost pored „САМО МN БОГ МОЖЕ СУДNТN“? Da li bi vojne tajne prvo curile na fejzbuk ili na instagram? Koji bi se kapetan desetar Cokula Macola nametnuo kao autoritet omladincu nakrivo nasađenom na turbo-folk, korupciju i samoživost, u državi gdje su to vrline i kvaliteti kakve posjeduju „najviši autoriteti“? Kako bi obuka regruta izgledala pod budnim okom NVO, uz svo poštovanje „ljudskih prava i sloboda“? Na koji način bi bilo moguće dekriminalizovati ubistvo u porodici zbog sramote nanešene „prigovorom savjesti“?

U vremenu kad su muškarci prošli kroz hiljade faza (od kojih je malo koja bila muška) i gdje su metroseksualci već „retro“, uveliko skrajnuti na margine od strane spornoseksualaca (fitness_porno_sexuals; mladići koji utjehu za izostanak poslovnih uspjeha nalaze u treniranju tegova a zatim reklamiranju svog tijela na društvenim mrežama; konačno prilika da budem dio neke totalno moderne društvene grupe, samo trebam nabaviti društvene mreže, prim. aut.), brkovi po pravilu službe su izgubili sav svoj značaj; ona vojska je funkcionisala u onom sistemu, a kako bi u ovom sad… nikako, vidljivo po faktu što je (ona vojska) popucala po šavovima prvom prilikom. Analogni ŠBBKBB na širi plan, kako bi unutrašnja organizacija one države (uključujući vojsku) bez rata preživjela ulazak u domen slobodne ekonomije? Teško i loše. Analogni ŠBBKBB na najuži plan, šta bi to značilo danas za omladinca mladoga neusmjerenog, nepametnog, efektivno?

Pederi su jedini pravi muškarci

Tehnologija i emancipacija su opasno stale na put prirodnoj selekciji. Narod više ne vjeruje narodnim izrekama. Đavo je ušao u ljude, sa zadnje strane.

conchita-dojit-fIpak, nije sve tako crno u svemu. Opšta progresija – da to tako nazovemo – stavlja neke stvari na svoje mjesto. Nakon ko zna koliko vijekova – ničim opravdanog – patrijarhata, sve je više i više jednakosti među polovima, sa svim njihovim nejednakostima… koje se pokušavaju izjednačiti (uočićemo kasnije). Ultrabrzi kanali komunikacije su sve više otvoreni za onaj pol koji ultrabrzo komunicira, žene. Žene piju kafu, puše, pričaju na mobilni… odjednom! Muškarci turiraju motore dok ono malo trče za ženama a onda ono malo više bježe od njih, traljavo i nadasve neuspješno. Takve scene u prirodi… pa to je materijal za dokumentarni film.

Kako žene sve više imaju pravo glasa, tako su i sve glasnije. Izražavaju se slobodno. Slobodnije. Nejasno i glasno, izražavaju se žene po mnogim pitanjima, kao što je npr. pitanje „Šta žene žele?“ u zagradi od muškarca života. A, realno, ne znaju šta žele.

„Ti bi htjela da ja pušim marihuanu do šest ujutru a ustajem u pet!“ – Rambo Amadeus

Prije svega, jedino činjenično je to da žene žele da budu voljene željene i shvaćene. Taj fakat je opšta kultura, odgovor u Slagalici. Samo, kako shvatiti neshvatljivo, kad u jednoj sekundi žele da budu nježni cvijet a u drugoj surova alpska lavina koja po običaju oduzima živote siromašnim istočnoevropskim turistima. Uspješna majka i poslovna žena koja pronalazi vremena za pilates, fitnes, nes, prljavi ples; onaj stub „iza svakog uspješnog muškarca“; simultano Džek Nikolson i Hit Ledžer… u ulozi Džokera. I to muškarci treba da shvate… razumiju. Da tačno znaju kad ne treba (ništa) nešto reći, vještina na višem nivou od aikida, shinobi.

Kako to muškarci treba da shvate, tako to treba i da isprate. Pravovremenom reakcijom, na… Tad budi takav; tačno takav; ne takav, majku ti jebem. Obrij brkove; pusti brkove. Slušaj me; tlači me. Cvijeće, bombonjera; šamarčina. Daj pare; daj pare. (Ne, to se ne odnosi na bijedni materijalni segment uloge [nedostatka] finansija u moralnom urušavanju lokalnom, već na jednostavne ženske svakodnevne ekonomske operacije spičkavanja para.) Poštuj moje drugarice; sve su to kurve; ne gledaj nijednu; utroje može samo sa nekom ružnijom od mene. Nisam ti rekla; to si trebao da znaš. Usljed svega toga, imamo znatne varijacije u kvalitetu proizvedenih muškaraca. Ni zbog čega drugog, svakako ne zbog njihove pameti, jer pameti nemaju. Već zbog utapanja u sumanutom vrtlogu konfuzije gdje se žene odmaraju na dušeku uz koktel.

Misterija je to, šta biti, činiti (ponoviti), za ženama se svidjeti, za muškarca. ŠTA?! KAKO?! Agonija. I kako žene ne znaju šta žele da budu po postavkama – a neke npr. žele da budu muškarci (samo bez rada u šumskom gazdinstvu) – tako muškarci ne znaju kako da se postave kao adekvatan kontrapunkt tim željama. Zato se i neki npr. ponašaju kao žene (samo bez rada u kuhinji). Naravno, vrijedi spomenuti kako je suština ovog izlaganja činjenica da su – anatomski verifikovane, je li – žene izvor života, ah, to slatko davljenje. Jebi ga. Realno.

„A meni je do plivanja… u njoj.“ – Momčilo Bajagić Bajaga

Međutim, tu se sad miješa ona stavka kako žene žele da budu željene, da se pridoda malo paradoksa (uočićemo ubrzo) u vrtlog. Žene žele da ih žele. Da budu potrebne, korisne, upotrebljene, zloupotrebljene. Jer to je najprirodnija priroda žene, uloga, da bude majka. Da bude majka djetetu, da bude majka beteru, volusini, debilu (daj šta daš), samo da bude majka. Da bude zamjenska majka nesrećniku koji čitav život oko sebe sije samo bijedu usljed neke Frojdologije i da joj isti upropasti život, ekstreman slučaj ali na žalost ne tako rijedak. A „ima samo jedna mama“. Nezamjenjiva, jedina, potrebna… neophodna. Dakle, željena. I ženama najteže pada kad ih ne žele. Od toga polude. Protiv toga se bore, jer ne mogu to podnijeti. To žele da promijene. Džaba što ih milioni žele ako ima samo jedan da ih ne želi… to ih privlači više nego išta. NE MOŽEŠ TI DA ME NE ŽELIŠ, posebno ako ja želim tebe, prva je linija u programskom kodu žene.

„Poješću sve kolačiće, tebi u inat postaću debela!“ – Marina Perazić

A ko je to potpuno imun na tu ljepotu, prirodnu, vještačku, Instagram, L’oreal i ostalo? Ko to začepljava nos kad zamiriše sir, miriše sir? Ko može samo da okrene glavu na treptanje *trep, trep* i namigivanje *mig, mig* (za strano tržište *wink, wink*), ko to ne reaguje na poruku „cao + :)“? Ko to zna više od žena o lubrikantima, dijetama, odnosima sa javnošću i domaćinstvu? Ko to može ići na aerobik i jogu i ostati potpuno hladan na vagone guzica u helankama? Ko je to nepopravljiv toliko da (po ženskoj logici) mora biti popravljen? Ko to ne želi žene toliko da žene to ne mogu podnijeti i moraju da ga se dočepaju? Peder.

„Ima nešto u tom što me nećeš.“ – Željko Joksimović

I tu je sav kuršlus, zato što ono što žene ultimativno žele – od pokretne imovine, je li – su pederi. Jer je njihovo ponašanje nedopustivo, a pri tom se ne misli na homoseksualnu sodomiju. One moraju to popraviti. Majčinski instinkt, izazov EXPERT LEVEL HARD. Ma kako oni to sebi mogu da dopuste, da ih žene ne zanimaju?! Pa šta oni misle?! Čupanje kose, ludilo, stres, cigareta za cigaretom, podočnjaci, pala sam ispit, mamu mu jebem. A pederi ultimativno nezavisni, jer ne pate za pičkom. Nisu pičkopaćenici, takoreći. Boli ih briga. Slobodni, potpuno, da turiraju motor do mile volje. Neograničeni naponskom ogradom konvencija, neopterećeni oblikovanjem svog lika i djela prema potrebama suprotnog pola. Kad odu kod automehaničara nimalo ih ne zanima kalendar na zidu. Nesputani kontriranjem ženama, shvatanjem neshvatljivog. Hladnokrvni, urednih obrva, željeni uzaludno. Oni se tapšu po dupetu i kad izgube poen u odbojci, a one kip(t)e na tribinama… Pederi su, u ultimativnom zbiru svih prava i sloboda, jedini pravi muškarci… sem onih pedera koji se ponašaju kao žene.

„Nekad je 90% ljudi živjelo dobro a 10% odlično, a danas je obratno… Čekaj, šta sam ja rekao?“ – neimenovani prodavač sa pijace

Tačno tako.

O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

grbeba-zSrbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Ko ne voli medvjede… šta tek misli o ljudima?

Da bi bila „u korak sa svijetom“, i Banjaluka ima svoje teroriste! To su spodobe iz lovačkih udruženja koje su u dogovoru sa Ministarstvom poljoprivrede RS ubili (iz puške!) medvjeda koji je u nekih desetak dana šetanja prešao oko 50 kilometara, od sela Karajzovci nadomak Gradiške gdje je prvo uočen pa sve do Banjaluke gdje je skončao…

bye-bye-bear3bc

Da se razumijemo, nisu to teroristi (ne treba zloupotrebljavati taj termin u ovim vremenima, možda samo malo, ponekad), to su krembili, kako ovi „lovci“ tako i oni iz ministarstva. Ubili su medvjeda koji je prešao toliko kilometara a usput nije nikoga napao, ni ljude a ni domaće životinje. Kao što su neki pravilno pretpostavili, radilo se o medvjedu koji je odrastao u zatočeništvu a zatim je pušten „na slobodu“ kad je prestao biti „mali i sladak“ i postao skup za održavanje. Dakle, bila je to polupitoma životinja blago nespremna za život u divljini, što objašnjava njeno kretanje i postupke.

I ubiše ga krembili. Kaže krembil ubica kako je nakon prvog metka medvjed krenuo na njega („‘Ajde?“), pa onda i taj drugi metak. A prvi metak je bio jer u Republici Srpskoj nema puške za omamljivanje… i jer je ovako bilo jeftinije, nego, po „prvobitnom planu“, uspavati medvjeda pa ga transportovati u divljinu; nema veze što je medvjed zaštićena životinja za čije se ubistvo plaća odšteta, riješiće se nešto, pisaće se da je ubijen pod prijetnjom homeland security, jer je to uvijek prioritet.

Žalosno.

Osude javnosti su maltene jednoglasne. Samo krembili ćute. Naspram njih lavina. Osude su apsolutno na mjestu, međutim, da li će se desiti nešto na osnovu tih osuda, ostaje da se vidi. (Ovdje se radi o završenom slučaju, ali za neki naredni…) Ako nas je istorija nešto naučila to je da će te osude ostati na nivou osuda. A opet, zanimljivo je i da je reakcija takva zbog jednog medvjeda, za kojeg je javnost prvi put čula prije desetak dana – bez kojeg je živjela sve dotad, u državi gdje je milion problema, ljudi nemaju hljeba da jedu pa umiru od gladi, iako je davno stao rat.

Bez miješanja politike u priču i nepotrebnog objašnjavanja, socijalna slika je… čista apstrakcija, tako da je egzistencijalna postavka ekstremno razuđena za život ljudi, a tek životinja. U skladu s tim nelogično može djelovati lavina reakcija za medvjeda, ali, iako to ne djeluje tako na prvi pogled, postoji sasvim logična sprega. Naime, krembili ubistvo = 1 zgoditak, javnost osude = 0 zgoditaka. I to je stanje na semaforu, činjenično. Ubistvo je prošlo. Modus operandi, uspješan, tako da je ovo ubistvo medvjeda samo analogna primjena generalnog načina tretiranja života. U ovom primjeru to djeluje strašno zbog proporcije… a i jeste strašno.

I sad, što se prethodno spomenutog života tiče, u pitanju su, prije svega, ljudi (sa ili bez navodnih znaka). Ti ljudi smo mi. („I mi i vi, svi mi ovdje zajedno, smo mi!“) I takav je naš odnos prema životinjama jer je takav naš odnos prema ljudima. Neljudski.

Realno.

Realnost TV „sreće“

Kao i obično, Srbima je bilo potrebno 500 godina pod Turcima pod napadom reality odnosno „rijaliti“ programa pa da skontaju da… to ne valja. Zamalo da se digne ustanak protiv istih, zamalo! Međutim, majku mu logičnu, simptomi. Simptomi su tu već neko vrijeme…

Rijaliti-Parovi-Maca-Diskrecija

Reality programi su na „naše“ prostore stigli posredstvom hrvatske inačice Radio televizije Luksemburg, tamo negdje prije 7-9-10 godina, nimalo stidljivo, na velika vrata. Licenca programa nazvanog po Orvelu zapravo je vrlo blizu savršenstva televizije. Ulaganja u scenario, režiju, glumce i scenografiju su minimalna a stvara se „15 minuta slave“ koji se mogu prodavati u svakom obliku i nakon toga idu direktno na deponije, zaobilaze čak i buvljak. Savršen proizvod za „potrošačko društvo“.

Taj osnovni i početni program imena „Veliki brat“ je svugdje u svijetu isti, a princip se analogno prenosi i dalje – samo se mijenja scenografija: na audicijama se namjenski biraju osobe sklone egzibicijama svake vrste, primarno skidanju odjeće jer, 17.000.000.000 puta ponovljeno, „seks prodaje“ odnosno sex sells. Da nije tako, ni ovaj blog ne bi imao toliko posjeta obzirom da neki ovdje dođu putem pretrage za kurvama u Bihaću ili Gradiškoj (istinita priča).

Bilo kako bilo, za „Velikim bratom“ je slijedio opštenarodni „Veliki brat“ – prelazak granice prema Srbiji – pa zatim neke dalje licence („Survivor“ i/ili šta već, iskreno nisam siguran, prim. aut.) i stiglo se do trenutnih kapi koje prelijevaju čašu, „Parova“ (TV Happy) i „Farme“ (TV Pink). Da je kritično – jeste. Radi se o programima sa „slavnima i poznatima“, odnosno likovima sa dna „estradne“ kace, krupnom mulju (eufemizam). [Naspram njih „Veliki brat“ u svojoj osnovnoj varijanti (sa anonimusima) djeluje bezopasno, tako da će ovom prilikom biti nepravno izostavljen.]

Bez nekog naročitog analiziranja, dvije su osnovne funkcije tih programa: „sigurna kuća“ za likove bez dovoljno tezgi i izlog visokoprofilnih kurvi. Bazično, to je „hljeba i igara“, budući da Srbi vole masne viceve a posebno su alavi na (plastičnu) pičku. Na vrhunsku montažu primitivizma (humor + nasilje) i visokotehnološke prostitucije mogu biti ponosni i pra-autori ovog tipa programa (ko god da su oni odnosno kako god da se shvati korijen ideje ovakvih eksperimenata) ali je ovdje to postalo groteskno, jer je medijska scena bijeda zakrčena istim u uslovima opšte bijede. I zamalo ustanak! Peticija za ukidanje, ovo-ono. Međutim…

Da li je pamet toliko kratka pa se zaboravilo šta je to televizija Pink? Ružičasta imperija koja je procvjetala u crnilu ’90-ih godina emitujući programe za ispiranje mozga, dom „Grand parade“, muzički kanal za vrhunske domete šunda pod etiketama Grand i City Records. Pored svih svojih aktuelnih 50-ak (ili koliko već) programa dostupnih putem kablovskih/satelitskih operatera, Pink je još uvijek to što jeste a nastao je kako je nastao…

A Happy TV je posebna priča, „jer Pink nije bio dovoljno“. Apsurd da se u Srbiji pojavi televizija imena Happy sa podnaslovom „nacionalna televizija“ je stvarno posebna vrsta izuzetno perverzne i vrhunski uvredljive pošalice. Dok je program Pinka specifično okrenut jednom dijelu neobrazovnog (i neobrazovanog) „zabavnog“ programa, ostalo je dovoljno prostora za Happy TV da više nego uspješno popuni rupe i stvori prostor za nove praznine u rovovima medijskog dna…

Jeste li gledali Ludu kuću? Emisija po uzoru na „Šou Džerija Springera“ je otišla korak dalje, jer je tu voditelj koji bez zadrške i mjere zajebava (u apsolutnom smislu te riječi, prim. aut.) sve svoje goste. Naravno, gosti su prikladni, polusvijeta za cirkus pod reflektorima ima obrnuto proporcionalno količini građana koji su voljni da pred kamerom na ulici odgovore na neko pitanje tipa kuda ćete za novu godinu ili sl. „Normalni“ se stide pred kameru, a „čega se pametan stidi“… i eto.

Jeste li gledali Pozajmi mi auto? Riječ je o srpskoj varijanti emisije „Generalka“, gdje je premisa da se izvuče „srećni dobitnik“ i da mu se, u neznanju, sredi (popravi) njegov auto. Kod Američana se uglavnom radi o oldtajmerima kojima se udahne novi život u vrhunskoj mehaničarskoj radnji te tako nastaju unikati, bazično remek djela na četiri točka. U srpskoj varijanti se radi o popravkama automobila vrijednih par stotina maraka i to jeftinom krpljenju uz pomoć „štapa i kanapa“. Jedno vrijeme je prijava za emisiju bila putem formulara na internet stranici TV i svaki slučajni prolaznik je mogao da čita te prijave. U početku čitanja bude smiješno… a nije smiješno, žalosno je.

Pored tih, tu je i emisija Goli život gdje urednik Happy TV Milomir Marić „1 na 1“ razgovara sa različitim likovima iz prošlosti i sadašnjosti naše realnosti, gdje se ponekad radi o običnim bitangama a ponekad o ljudima koji su (bili) na bitnim položajima i znatno uticali na sveopšti život na ovim prostorima u turbulentnoj bliskoj prošlosti. Marić tu najčešće insistira na samom sebi, a gostima prečesto podmeće jeftin senzacionalizam i u konačnici se tako udara dodatni temelj ideji kako ovdje svi znaju sve o svemu (odnosno, preciznije i jednostavnije rečeno, „svaki Srbin je fudbalski selektor“). Upravo ta varijanta gdje se u „opuštenom razgovoru“ razbijaju mitovi i otkrivaju državne tajne je najopasnija od svega ponuđenog jer se radi o jednom sistemu površnih znanja odnosno poluistina koje su osnova opšteg nefunkcionisanja pameti na ovim prostorima. Svi sve znamo a praksa penis kurac.

Kad se sve to uzme u obzir, cjelokupno djelovanje ovih televizija je nadasve neljudsko i antisrpsko, ali je problem je što takve tvrdnje djeluju smiješno (uz kikotanje i upiranje prstom) uzimajući u obzir megapopularnost fraze – i obrasca ponašanja – „pišaj po sirotinji“ koju ovdje koriste maltene svi, s tim da onaj vrh piramide i pored konstantnog šaranja naprosto briljira u tom pišanju.

Tako da „kuka i motika“ koja se digla protiv reality programa… „premalo i prekasno“ („too little, too late…“). Od nečega vrijedi početi, činjenica, ali mora se biti svjestan da je to samo jedna glava hidre, a obzirom na opšti strmoglav humanizma i napredak gluposti na ovim prostorima koji se pokušava zaustaviti tek pitanjem „Pa nije valjda da može biti gore?“, s posebnim oprezom se mora posmatrati kakva će biti druga glava koja će izrasti na mjestu odsječene… uz optimizam da će amputacija uopšte biti uspješna.

Pažljivo mjeri ako misliš jednom sjeći sjeći sjeći sjeći sjeći

Dođe tako vrijeme u životu svakog mladog čoeka kad mora pljunuti pogledati istini u oči, pa makar ga ogledalo lagalo kako je zgodan i nabildan, da sebi saopšti činjenicu da više nije tako mlad. Da je život jednostavan kao što nije, baš u tom momentu težini trenutka se ne bi pridružio faktor pritiska okoline sugestijama kako da taj mladi čoek živi svoj život. A pridruži se. A onda mu još kažu da se oženi…

MNA_I-21

Eventualno se taj napad panike završi, a onda mladi čoek kreće u razmišljanje, onaj tajni sastojak zbog kojeg svaki zajeb ispada još ukusniji. Razmišljanje je, kako su to još stari Latini ustvrdili u njihovom šovicentričnom društvu, veoma neprirodna aktivnost za muškarca koja se dešava u trenucima kad isti, iz ovog ili onog razloga, nema u agendi dovoljno muških poslova kojima bi se okupirao (brza vožnja motornih vozila pod dejstvom alkohola, ilegalna sječa bukove šume, čvrsto i pažljivo držanje daljinskog upravljača TV, provaljivanje u fejzbuk naloge kučki i sl.). Ipak, vremenom je prihvaćeno i kao muška djelatnost, u nekoj mjeri takmičarska disciplina, doduše, rezervisana za one koji se ne ističu u treniranju tegova i srodnim sportskim djelatnostima („Ko nema u glavi… nogama… reciprocitet.“).

Razmišljanje je samo po sebi pećina hobotnica sa stotinu različitih špiljopipaka u koje se može upasti, u stotine različitih pitanja. Šta, kako, s kim, zašto, na koji način, sva ta leksika sa upitnikom može mladom čoeku, ukoliko ne bude čvrst i nadasve stamen, povratiti onaj spomenuti napad panike te izazvati osjećaj izuzetne težine na čvrstim mladim grudima, da se usljed hipotetike desi hipertenzija. Ipak, u sudaru teorije i empirije potonja uvijek izađe kao pobjednik te je sama sebi prigodno skovala krilaticu „Na greškama se uči!“, stoga je mladom čoeku logično i prirodno da se u nekom trenutku okrene istoriji i forenzičkom analizom kostiju nj. predaka stradalih u pošasti braka pokuša pronaći odgovore na pitanja koja ga proganjaju. No međutim…

Patrijarhalna strana je tvrda. Rijetki se usuđuju pričati o tome. Pravilo službe, jebem ti ženo maiku princip i indoktrinacija, težak pogled, ćutanje i brzo paljenje cigarete na takva pitanja ne ostavljaju mnogo prostora mogućnostima drugačijim od ja sam moro moro. Stoga se mladi čoek počesto okrene svjedočenju žena, majki, kraljica… usmenom i pismenom, putem časopisa, publikacija, interneta, sjedenja na kafama, u frizerskim salonima i sl. A žene vole da otvore dušu kao (i) košulju, pa to ti je.

I ne bi tu nikakvih problema ni bilo… da nije problema. Sakupljajući različita iskustva o tome „kako su se njih dvoje skuvali smuvali“, teško je konstatovati da tu, bogtejebo, nikakve selekcije nema. Nekim djevojkama nije potrebno ni prići, nego ih samo pogoditi kamenom u glavu (iz daljine) a za muškarce vrijedi analogno uz opasku da ih je lakše pljunuti…
„Ja sam njega zapazila kad je ispucao čitav šaNžer na svadbi kod moje rodice.“, „Znala sam da je on pravi onog trenutka kad me je iz popodnevnog sna probudilo turiranje golfa popraćeno psovanjem.“, „Vrijedilo je čekati da se vrati iz Foče nakon služenja pune kazne.“, „Upoznali smo se tako što me je u prodavnici udario kolicima u kojima su bile tri gajbe piva.“, „Vidjela sam da je dobar čoek kad je iskreno žalio zbog toga što je prevario moju sestru.“, samo su neke od rečenica iz bajki koje nas okružuju a da toga nismo ni svjesni. Opet, sa već pomenute druge strane se mogu naći brutalni izlivi iskrenosti…

PRIZOR_tvoje_velike_sise1

Sumiranjem sume, nije čudno što je naš narod još davno izrekao narodnu izreku „Jebô te halo efekat da te jebô halo efekat“, budući da je teorija istog, usljed upornosti našeg naroda, znatno izvitoperena u stvarnosti. Protivno nj. pravilima (a i prirodnim zakonima), sklapaju se bilateralne unije bez ikakvog ispitivanja mentalne kompatibilnosti [što je i logično za područje siromašno mentalnim kapacitetom, prim. aut.], a kasnije će se ispostaviti i fizičke što dovodi do nadasve koincidentalno koitusnih situacija tipa „A ispod njega moja najbolja prijateljica!“…

Usljed svega, mladi čoek se može naći u upitnosti vrtloga sive zone pomračenja logike koja mu se, plimom bez oseke, nameće. Ako se ne snađe na vrijeme i taj vrtlog ga odnese, veoma lako se može naći u situaciji da u potpunosti shvati ono moro moro, na osnovu tehničke lične greške, prve, pete ili trinaeste, nebitno je. U slučaju dvaneste, može se naći na meti osuda zbog mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja, sem ako se navedeno ne obavlja izuzetno tajnovito, po noći, sa povezom preko očiju (lisicama na rukama, bičem, lancima…). Dakle, opasnosti vrebaju i lijevo i desno a kao i uvijek, između krajnosti se nalazi sredina, samo je problem što je zlatna sredina nepoznanica ove sredine – nije dosad naročito precizno izmjerena.

Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.

PROSLAVA MEGAVAŠARA TAŠTINE

Teške životne prilike nose sa sobom i… teške priče (u kojima se zatrpašmo, majku ti j.*). Opterećenje je višestrano, za većinu ovdje koja živi tako kako živi. Opet, mnogo je puta spomenuto – obzirom na rasjednu liniju među stanovništvom – djeluje gore kad kukaju oni što imaju „nešto“ nego kad kukaju oni što nemaju ništa. Naravno, nasuprot širokog zarđalog dna je tanki sjajni vrh…

ljaserkaJedna od zanimljivijih pojava u skorije vrijeme – makar na ovim obalama Panonskog mora – jeste „proslava punoljetstva“. Osamnaesti rođendan uz opasku sad će te moći hapsiti kako ‘oće. Generalno, rođendani jesu tradicionalno prilika za proslavu a opet sve je individualno, kako ko to shvata i koliko je finansijski spreman… spreman. Pridavanje neke posebne pažnje i značaja takvim manifestacijama (za koje će ubrzo biti potrebni projekti i akcioni planovi), organizovanje gala zabava, dres kod, p.materine… sa jedne strane novost, a sa druge strane samo nastavak tradicije. I jedna dobra „sigurica“ – iako ima i boljih.

Elem, tradicionalno, opšte je poznato kako su svadbe na ovim prostorima većinu vremena nepotrebno rastrošne, ode hrpa novca na hranu koja se ne pojede, alkohola se (naglašeno akcentovano) „božetipomozi“ i popije, ispuca se nešto zaliha municije, harmonikaš oplodi nekolicinu najveselijih žena, mladenci se usele na sprat kod jednih od roditelja i mogu mirne duše da griješe (a ne kao dotad da uzorna hrišćanska mlada čuva nevinost praktikujući analni seks). Realno, nije to mala stvar, taj brak. Treba proslaviti, pa makar se i razveli nakon dva mjeseca. Zato svadba (grand stajl)! Al’ opet, neće ovi mladi danas tako lako da se žene i udaju, majku mu…

Zato proslava punoljetstva. Htjeli ili ne, sem u nekim kritičnim slučajevima, doguraće do osamnaest. Međutim, ima jedna još sigurnija „sigurica“: mala matura. Kao što dvije babe na sahrani u Vilusima komentarišu kako nema dovoljno orasa (sahrana – još jedna prilika za dernek), jednako je bezvrijedna i aktuelno frekventna opaska kako su se male mature pretvorile u… velike mature. Frizure, odijela, haljine, šminka… male djevojčice kao velike. A osnovnu školu, sem u ekstremno kritičnim slučajevima, svi završe (nema nepismenih!; Hitler se veselo okreće u grobu). Tako mala matura postane kao velika. A velika je… standardizovana, nekad su gimnazijalci imali panoe u centru grada („mojoj mami umesto maturske slike u izlogu“), a sad imaju svi.

Generalno, stvari se pomjeraju. To je tako. Kad godina izda, kao što je izdalo poprilično ovih iza nas, standardi se snižavaju (a to obuhvata i onu divnu rimu iz Žikine dinastije), svako dostignuće/postignuće je razlog za slavlje. U ovoj konstelaciji stvari, to je i rođenje, ne samo završavanje osnovne škole i 18. rođendan. Ako zanemarimo rođenje (koje je preduslov), proslava hronološki prvog dostignuća – male mature – sa jedne strane je paradoks, uzimajući u obzir mogućnost kupovine diplome kao „potvrde valjanosti odgoja, vaspitanja i obrazovanja“, generalno stasavanja („biti čoek“) a sa druge strane je to zapravo najiskrenije dostignuće jer ovdje još uvijek nema privatnih osnovnih škola (mada već sad postoji potreba za njima). Sa takvim startom, nizak nivo aspiracije se proteže po čitavoj društvenoj vertikali – koja danas poprilično liči na horizontalu, te kad se krene o tome, teško se ispetljati iz trica i kučina i lako zaboraviti da je Vašar taštine objavljen još 1848. godine. Ko se još sjeća… čitanja knjiga…

* Blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odsad sa 50% manje psovanja.

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]