Latice pokretnih stepenica zaborava radosti mladosti

U ovo doba godine (ili neko drugo nasumično izabrano doba godine), dođe doba u životu mlada čovjeka kad pogleda život kroz ružičaste Polihimnijine naočale, samo da bi shvatio da ženske naočale dobro stoje samo mladićima koji se zovu Fuad Backović Deen (sexy and he knows it). Da, dragi moji, pogodili ste – vrijeme je za novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Danas će u emisiji biti predstavljena jedna kratka, vedra i optimistično orijentisana poema jednog kratkog, vedrog i optimistično orijentisanog pjesnika iz Banjaluke. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru sa najdubljim oblikom poštovanja prema socijalističkim tokovima unutar buržoaskog pristupa poeziji. Zadržavajući leksičku, stilsku i životnu aroganciju, uobraženost i pompoznost, Vlajić ne zaboravlja da se i najskuplji modeli Adidas patika široke potrošnje ipak sklapaju na Dalekom istoku u nježnim i nepreciznim rukama nedovoljno plaćene maloljetne djece. Imajući to u vidu, kao i cijene usluga brze pošte, pjesnik je u poemi koja će danas biti predstavljena sklopio anarhičan kontrapunkt u vidu proljeća – vječite inspiracije za mlade ljubavnike – sa jedne strane, i rada – potpuno neprirodnog i štetnog stanja koje može zadesiti čovjeka – sa druge strane. Doduše, obzirom na trenutno vladajuću jasminstavrosku struju u srpskim poetskim krugovima, kao „olakšavajuća okolnost“ poeme, uzet je za primjer lepršav i ugodan manuelni fizički rad, a ne mučan i težak mentalni rad. Ipak, ne kaže se džaba da hiljadu riječi govori više od 999 riječi, a poema govori više nego hiljadu riječi napisanih o njoj, stoga, bez ikakvog daljeg zadržavanja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari, komad iz ciklusa Njemačka me građevinska skela nikad oplakala

Proljetna radnička (napisao B. Vlajić)
Kliješta, kliješta,
kliješta.
Gdje su kliješta?
Dal’ se kriju
što ih traži
jedna ruka vješta?
Iz stare daske
da se ekser izvadi
potrebna su kliješta.

Advertisements

Drugovi (učenici) su živi ljudi, pa i oni…

Nekada je na brdovitom Balkanu (ili makar nekim nj. dijelovima) bilo vrijeme kad su učiteljice zvali drugaricama, iako to one nisu bile (ili makar nisu svima). Da li su danas učiteljice drugarice učiteljice ne može se reći bez opsežnog i višeslojnog istraživanja koje ćemo ostaviti za neki drugi put…

Osnovna škola je osnovna, da se u njoj steknu osnovna znanja. Ipak, u osnovnu školu se svakako ne dolazi bez ikakvih osnova. Neko ne dolazi bez sendviča, neko ne dolazi bez ručnog privjeska u vidu brižne mamice, neko bez preteške torbe koja sluti krivljenje kičme a neko ne dolazi bez kućnog odgoja. Svako ponešto. A i učiteljica je nosila naočale. Bilo kako bilo, jedan dječak, kojeg ćemo zbog programa zaštite svjedoka nazvati Miroslav, onomad se ubilježio u zlatnu knjigu anegdota pomalo pogrešnom upotrebom terminologije koju je usvojio van škole. Desilo se to u dva sukcesivna događaja koja ćemo ovom prilikom smjestiti u dva razreda – godinu dana razmaka.

I razred – premijera
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, moram ići kakiti.
– Miroslave, to se ne kaže tako, nije pristojno.
– Ali ja moram!
– Možeš u toalet.

II razred – repriza sa korekcijom
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, mogu li ići srati?
– Miroslave!
Slijeganje ramenima nije pomoglo, Miroslavu i dalje nije bilo jasno u čemu je pogriješio ovoga puta… A djeca k’o djeca.

Pješčana žena u četiri slike

Svakako jedna od najboljih stvari u vezi žena, gledano iz muške šovinističko-svinjske pozicije (to je kad ti je u ruci piva a za reverom značka FK „Sarajeva“), je spavanje sa ženama. Pri tom mislim na ono kad ležiš i gledaš kako spava, a ne na eufeminizirano značenje koje podrazumijeva neke nadasve nepristojne stvari. Jastuci nisu uski kad spavaš „u probranom žensku društvu“ (svrab na proizvoljno), al’ su tu neke druge situacije.

stjui

Onomad godinama unazad, gledamo neki film, film je na televizoru (kako li se popeo samo?), gledaoci na kauču, a kauč i nije neki pa su gledaoci znatno stiješnjeni, nastranjeni, meni glava na jastuku a njoj glava na mojoj desnoj ruci, područje bicepsa. Kako kauč nije bio neki, ni film nije bio neki, te u nekom trenutku sanak pusti preuzme prirodno. Nakon neodređenog vremena, budim se na blic kako mi se to često zna desiti, a blic poslije uočavam zašto sam se probudio – ženski gledalac filma u polusnu drapa moju ruku i namješta je misleći da se radi o jastuku, a zatim vraća glavu na nj. dok na ekranu teče odjavna špica. Vrijeme je da počnem raditi definiciju, rekoh si.

A kad se kauč razvuče, onda se na njemu da i pošteno spavati. Mada mi to ponekad i nije polazilo za rukom. Legnemo, ona za minut zaspi k’o jazavac, a ja nikako. Al’ nema veze, bolje i ležati nego raditi. I onda gledam kako noć spada sa baglama. Ponekad gledam TV. Ponekad gledam kako ona govori u snu, razgovjetno i razumljivo. A onda zaspim i ja. I spavam. I okrećem se. Nekako završim na leđima pa spavam tako. A onda se san pomuti, krenem se buditi. Osjećam neku težinu, neugodno mi. Otvorim oči a ono na meni se u području stomaka nalazi ženska noga sa prevashodno koljenom. Aha, to je ta težina, a ja mislio da me nešto guši u duši.

A ne mora se spavati samo na kauču. Može i na krevetu. Bračnom. I kad nisi u braku. Doduše, ne znam da li je to u skladu sa opštenarodnim skladovima pristojnosti, čednosti, hrišćanstva, oprašoua, deklaracije o upotrebi bračnih kreveta i sl. K’o da je bitno. Nakon teškog dana, prilegnemo k’o veliki, svako na svoju stranu, pokrijemo se, laku noć – laku noć, gasi svjetlo na noćnom ormariću. Nastupaju mrak, san i tiha borba. Teče san, dolazi polako dan. U snu onako, nešto ne štima. Skupio sam se sav. Hladno. A nije zato što ne nosim pidžamu. Hladno do buđenja. Pa vidim što je hladno. Na krevetu nijednog pokrivača. Spali sa kreveta, gle, s njene strane. A nije joj hladno, da se zaključiti iz osmijeha na nj. licu.

A nekad se zna desiti i drugačija situacija. Doduše, sa drugačijom ženom. (Spavanje je bazično isto, krevet je suštinski isti.) Doduše, drugačiji je osjećaj. Kao kad si mali i krećeš u školu, a nećeš u školu, međutim, stave ti na leđa torbu veću od tebe pa te pritišću i torba i sama ideja polaska u školu kao preteče života prožetog radom – ideje neprirodne i neskladne čovjeku. Pritišće te. Pritišće. (Ponavljanje radi hipnotičkog efekta.) A onda spavaš pa se budiš. Pritišće te. U fetalnom položaju skupljen osjećaš neku čudnu toplinu. Vruće je. Pokušavaš da se pomjeriš a ne možeš. Otvoriš oči, a ono kao da je prvi dan škole, samo što ti je na leđima umjesto torbe usnula ženska osoba. Mada, to je puno bolje od školske torbe.

I, naravno, nijedna ne hrče. Dok im ne predočiš audio-video dokaz.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III

Sumorna atmosfera u teretani Sokolskog doma. Tužno odzvanja klang za klangom, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su u žalosti. Zastava je na pola koplja, Saletova psovka u pola glasa, jer umro je najjači Jugosloven, prikladnog jugoslovenskog imena, Naser El Sonbati. S obzirom da se Majkl Džekson još ranije preselio na večna lovišta, samo je još Majkl Dudikof ostao kao usamljeni svjetionik na obali pravilnog fizičkog i duhovnog razvoja ličnosti mladih momaka koji treniraju tegove u teretanama Sokolskih domova širom svijeta.

I dok su neki istaknuti članovi skrhani gubitkom, drugi se, opet, sjetno sjećaju sjećanja na velikog Jugoslovena. Bio je jak, uz uzdah kažu, bio je ogroman. Nepravda je bila na takmičenju Mister Olimpija 1997. godine kad je bio drugi iza Dorijana Jejtsa, nezasluženo, samo zbog zastave pod kojom se borio, slažu se svi. Treći opet ističu Naserovu otvorenost i iskrenost. On je o svemu pričao bez tabua, posebno o lošim stranama sporta, ovisnostima i nuspojavama koje donosi prebildanost, što je čest problem za momke iz teretane Sokolskog doma koji počinju otvoreno i iskreno da pričaju o nekim drugim stvarima…

– Ej, ja sam gled’o na internetu, bio onaj lik, bilder, što nije mog’o sam da se obriše poslije…
– Ma znam, i Naser je pričao o njemu, kako se ono zvao?
– Kovač, Emil mislim da je ime… [Greg Kovač je ime, prim. aut.]
– E, taj.
– Kaže, lik sjedi i znoji se, dok ga žena hrani na kašiku, k’o dijete. A on ne može dići ruke…
– Ma da, strašno.
– E, a ja sam čuo da je bio tako jedan, što kad treba da radi ono sa ženskom, ne može ništa. Kažu, on se samo skine i legne, a ona onda na njega, a on dole ništa.
– On samo legne, a ona na njega?
– Da.
– Pa šta tu ne valja? Jel’ to treba nekako drugačije?

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II