Strip ali ne i tiz

Advertisements

Neosporena nelogičnost nebeskog kretanja XX mikrokosmosa ka XY satelitima

„A, uostalom, šta je život nego samo dječja predigra Erosa, Mantasa, Kronosa i Abadona?“ – rimski filozof Marko Aurelije Erekcije, 69. p.n.e.

Srdačni pozdrav svim ljubiteljima lijepe pisane riječi složene u stih, na redu je još jedno druženje u emisiji Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. Prije nego što krenemo sa današnjim programom u okviru kojeg ćemo uživati u slasnim plodovima stabla kojeg zalijeva ljupka Erato, prvo moramo odgovoriti na pismo jedne naše obožavateljke: Ne, B. Vlajić više ne radi te stvari za novac, otplatio je školovanje. Navedeni telefonski broj više nije u funkciji.

Dakle, kao što smo već natuknuli pri spomenu Erato, danas će u emisiji biti predstavljena jedna romantična, mladalačka, ljubavna, senzualna, medom slatke strasti i iščekivanja nabijena erotična poema jednog mladalačkog, senzualnog i nabijenog pjesnika iz Banjaluke. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru koji još od četverogodišnjeg učešća u matematičkom odjeljenju gimnazije sa posebnim senzibilitetom i sjetom osjeća tupi bol slatke melanholije romantike platonskih ljubavi na ljetnjim raspustima. Iz navedenog nije teško zaključiti da mutne močvare (pune krokodila) romantične poezije nisu nimalo stran teren za B. Vlajića, međutim, poema koja će biti predstavljena danas ipak donosi neke inovacije u nj. rad i poeziju uopšte. O čemu se radi? Naime, ovoga puta je Vlajić spretno zaobišao scenografski pristup postavci poeme po uzoru na školu Bregović/Pecikoza/Dervišhalidović, te u tijelo poeme čvrsto ugradio centralnu figuru erotske poezije, samo tijelo (odnosno figuru). Umjesto šireg pogleda na (šire) stvari, pjesnik daje uži pogled na (šire) stvari, na taj način stvarajući mikrokosmos centralne figure (odnosno tijela) sa svim pripadajućim elementima opisanim u fine detalje. Autor je vodio računa o očuvanju vela misterije erotike, pa tako nije išao u razmjer manji od 1:72 – ostavljajući prostora za prozračnost najfinijih poteza kistom pjesničkog pera, ali je upotrebom kratkih riječi i konciznih fraza dao svoj prepoznatljiv seksualan ton… Bez ikakvog daljeg zadržavanja, danas samo za Vas, poetski užitak, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari, komad iz ciklusa Parovi binarnih kodova stamenosti i razmjernosti

Linija kapi znoja na oku (napisao B. Vlajić)

Sise, tvoje sise.
Ti ih držiš,
da ne vise,
a ja ih gledam
i diže mi se.

Debela pa krupnija

„A, ima tu jedna kod tebe se zaposlila, dole od nas iz sela… Šta ona ono predaje, a izgleda? Debela, poružna… Zaboravila sam šta predaje, ona ti je dole od nas. Ma da, blijeda pa pjegava, krupnija.“

Siguran znak urušavanja temelja našeg nekadašnjeg zdravog društva jeste što politička korektnost stiže i naše roditelje.

Kuda nas vodi Berni Eklston?

Nezaposlenost je, kao što znamo, boljka mnogih mladih ljudi danas, pa tako i mene. Vjerujem da jednako boli profesore i pekare, limare i ljekare, i ostale podskupove dijametralno suprotnih zanimanja. Al’ više od nezaposlenosti boli nepravda pri zapošljavanju, i dok željno čekam neke nove odbijenice htjedoh da zabilježim par stvari, nek’ ostane sačuvano…

Tako sam napisao uvod kuknjave o nezaposlenosti tamo negdje prije tri godine. U međuvremenu, nisam umro od tog bola, tako da očigledno ne boli dovoljno. Shodno navedenom, nisam se zaposlio, u međuvremenu. Mada sam radio koješta, u međuvremenu. Mada, očigledno da nemam ekspresivan odnos prema radu, u suprotnom bi bilo problema, u međuvremenu. Nego, evo šta je za magazin „Start“ daleke 1984. godine napisao brko autoritet prof. dr Gospodin Slaven Letica (tekst naslovljen „Zdravstvena cijena ekonomske krize“):

„Kriza je osobito povezana sa smrtnošću i bolešću od kardiovaskularnih bolesti, raka (nekih vrsta), ciroze jetre, traumatizma (trovanja, nasilja), alkoholizma, mnogih neurovegetativnih bolesti.
Oblici povezanosti „krize“ i „bolesti“ razlikuju se s obzirom na dob, spol, obrazovanje, zanimanje, etničko porijeklo i druge osobne karakteristike ljudi. Uz te objektivne osobne karakteristike, djeluju i neki tzv. posredni faktori. Među njima dominiraju dva: (1) odnos čovjeka prema radu i (2) mehanizmi tzv. socijalne podrške (tj. pomoći na koju pojedinac može računati od obitelji, poduzeća, države). Najjednostavnije rečeno, čovjeku koji ima negativan odnos prema radu (takvih je u našoj populaciji prema nekim istraživanjima samo 2-4%) nezaposlenost uglavnom ne ugrožava ni fizičko ni mentalno zdravlje. Ljudima sa tzv. instrumentalnim odnosom prema radu (koji rade zbog materijalnog ili drugog interesa) dobar sistem materijalnoga osiguranja za slučaj nezaposlenosti neutralizira bolest. Međutim, ljudima koji imaju tzv. ekspresivni odnos prema radu (koji rad doživljavaju kao životnu potrebu), nezaposlenost u svakom slučaju ugrožava zdravlje, posebno duševno (u našoj populaciji takvih je, vjerovali ili ne, više od 50%).“

Dakle, da znate ako vas nešto guši u duši, da ne mora biti zbog nesretne ljubavi (kao što je u mom slučaju), već da može biti i zbog nezaposlenosti.

E, sad, s obzirom da sam prosvjetni radnik, logično je da konkurišem u prosvjeti, godinama, bezuspješno, uporno, u međuvremenu. Međutim, tamo neki, uglavnom poluanonimni likovi koji su se zaposlili „bez štele“ tu i tamo poruče kako treba da tražim posao „kod privatnika“. Sa jedne strane to ima smisla i temelja, jer su danas plate u prosvjeti (i generalno budžetske plate) nerealne, a rad kod privatnika – težački, crnački – bi naučio čovjeka (možda i mene) o pravoj vrijednosti novca. Sa druge strane, „ja sam profesor!“ i nisam baš ni sisao vesla da radim koješta i sebi život gadim. A nisu ni privatnici što su nekad bili, neki su postali baš gadljivi, a o tome ću vam pričati danas…

U posljednjih par godina porodičnog druženja, stari, buraz i ja smo skupili nešto preko 10 godina staža na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS (u daljem tekstu ZZZ), ustanove koja… nas nije zaposlila. Sve se mijenja, samo biro ostaje. Lažem. Stari nas je izdao i otišao u penziju, ostali smo buraz i ja u/na evidenciji. Za sve/svo/svja to vrijeme, ja čak nisam nikako ovjerio ni zdravstvenu knjižicu, al’ eto, taj osjećaj sigurnosti je sveprisutan. U tih zajedničkih preko 10 godina, nijedan od nas nije bio dobio poziv sa biroa u vezi zaposlenja, a eto, imamo mi i preko 10 godina visokih škola… Sve do jednom.

Onomad objavim neki tekst onako javno, o nezaposlenosti i njenim uzrocima i posljedicama, napišem kako ne valja ovo, ne valja ono, psujem, pljujem, baš onako emotivno. Valja malo emotivno. Valja opsovati. Nije što je u duhu našeg naroda, nego… Pa jebem li vam majku, gdje je moj posao, gdje je moj dinar, gdje je moja porodica, gdje je moj život. Realno. I još napišem da su ti kojima jebem majku loši ljudi. Realno. I meni nakon toga, moram priznati, malo lakše. Realno. Rekao sam kako jeste, a to što ostali ćute i trpe, njima na čast. Realno.

Sutradan, poštar na vrata pemziju da donese, a ono dvije koverte lično za mene. Šalje meni Ombudsman za ljudska prava BiH (a oni uglavnom ne bi) neku odluku sa četiri mjeseca zakašnjenja, pošto sam njih uvrijedio telefonski prije četiri mjeseca, uvrijedio im ljudska prava. Al’ eto. Ombudsman je konstatovao ono što sam im rekao prije dva puta po četiri mjeseca. Hvala im. Nego, druga koverta, plava, mala, nije poziv za rezervu. Štaviše. Piše Zavod za zapošljavanje RS, poziv (na razgovor za posao). Što bi naš narod rekao, daj nemoj me jebat’. Naravno, odmah su tu krenule i kojekakve teorije zavjere među prisutnima, kako je moje javno medijsko izražavanje negodovanja razlog da me zaposle i ućutkaju, pa ovo, pa ono. Iako generalno vjerujem u teorije zavjere, ova mi nije djelovala uvjerljivo tako da sam stvar kategorisao u „biće šta bude“ ladicu. Poziv je za tamo neko jutro naredno, pod prijetnjom brisanja sa evidencije u slučaju neodazivanja. Jednom sam već bio obrisan tako da sam bio svjestan horora te par dana unaprijed navio sat…

U zgradi ZZZ, rano jutro a niko zzz. Svi rade nešto, bogtejebo. Na mjestu gdje treba da čekam je par kolega, mladi momci, zdravi, visoki i lijepi. Ljubazna gospođa iz kancelarije je rekla da sačekamo ispred, sa’će poslodavac. Dok čekamo istog, razmjenjujemo utiske i nevjericu o primitku poziva na razgovor od ZZZ. Neki čak kažu da su nekad prije primali pozive, što je nešto u šta je meni bilo teško povjerovati. Bilo kako bilo, gdje su mladi, tu je i šala, a iako prosječno 30-godišnjaci, mi smo bili mladi naspram poslodavca koji se pojavio. Kožna jakna, kožna mala torba, kožne cipele, kožasta koža, frizura fazon, tamo oko 50 godina, star ali mladolik, poprilično liči na onog momka što vozi one formule a što je oženio onu Slavicu iz drugog sela do mog, pa se ona razvela od njega i uzela mu hrpu para, nadasve aerodinamičan poslodavac. Saznašmo da je on to kad je izašao iz kancelarije sa ljubaznom gospođom koja nam reče da idemo dole. Jedan sprat dole siđošmo. Drugi sprat dole siđošmo. Kuda nas to vodi Berni Eklston?

Smjestišmo se nas 7 + 1 + 1 u prostoriju za obuku nezaposlenih za traženje posla. Tu je tabla ispisana instrukcijama, tu su brošure, tu je moja nevjerica i podsmijeh. A ovi ozbiljno obučavaju nezaposlene. Krajnje ozbiljno. Al’ dobro. Ljubazna gospođa nam ukratko predstavi poslodavca, privatnik, firma uvoz nekih cijevi i kvaka, potreban prevodilac, te mu dade riječ. Berni Eklston istupi:
„Dakle, kao što ste već obaviješteni, eto, ja sam taj i taj, imam firmu za to i to, potreban mi je prevodilac za engleski jezik, vi ste ovdje uglavnom ‘englezi’? Ima li možda neko ko zna italijanski? Pošto ja radim najviše sa Italijanima, pa bi bilo dobro da se zna i italijanski. Prevođenje je simultano, putuje se često, idete sa mnom, nekad se zna ostati i po par dana, nekad je to u hotelu, nekad neki drugi smještaj, radi se…“
[Na to Berni biva prekinut potpitanjem o simultanosti simultanog prevođenja, s obzirom da je to najzahtjevniji oblik prevođenja.]
„Da, simultano prevođenje, ja kako govorim, vi treba da prevodite, istim tonom. Ako ja opsujem, i vi psujete! Ja najviše radim sa Italijanima, a to su glupani, i nema šanse da ja njima dam iznad sebe, mi Srbi smo od njih pametniji. Znači, kako ja govorim morate da me pratite…“
[Oduševljenje i žamor prisutnih.]
„Naravno, od prevodioca očekujem i da radi druge poslove. Kad nema ništa da se prevodi, da radi u kancelariji, valja tu znati napisati poneku fakturu, na računaru malo, kad dođe novi sistem i tako, jer ponekad se desi da se nigdje ne ide po par mjeseci, nema nikakvog prevoda i tako… E, sad, nije to ni samo to, ima tu i fizike: npr. stigne roba naveče, stajala na carini, a to se plaća, pa onda treba istovariti, a kupac čeka, gubi se vrijeme… Zato sam i tražio samo muškarce, jer, eto, ima tu i fizike.“
[Tada prisutni mladići, iako mladi, zdravi, visoki i lijepi, vjerovatno i jaki, začuđeni novom definicijom fizike, pitaju Bernija Eklstona o radnim danima.]
„A, da. Vidite, mi smo imali podružnice u Bihaću i Tuzli, i ovdje u Banjaluci, pa je još bilo tu, ali sad više ne radi, pa onda smo mislili nakon nekog vremena da vratimo da svaka druga subota bude neradna. Zasad ne, a radi se od 8 do 16, odnosno, od 7:30 pa do 16:30, jer uvijek treba ostati malo duže, dok se nešto sredi i tako… Znalo se nekad desiti da ostanemo do 10 naveče, na primjer, stigla roba, a sekretarica na odmoru, ali kupac ne smije čekati, roba se istovara, knjiži, sprema…“
[Oduševljenje i žamor prisutnih u poprilično negativnom predznaku.]
„Eto, to vam je to, ukratko, pa ako ima neko da mu ne odgovara, može odmah da se javi, a ostali sutra da dođu na razgovor kod mene u firmu da se detaljnije upoznaju i tako… A, da, plata vam je 500 maraka, ali ste prijavljeni, staž, zdravstveno, sve.“

Tu se javio jedan stariji kolega koji je učesnik rata i kojem iz objektivnih razloga ne odgovara „fizička“ komponenta, te još neki kojima ne odgovara iz subjektivnih razloga. Ljubazna gospođa iz ZZZ, na pitanje zašto nas je ovako malo, reče kako je poslala još neke pozive, ali su se vratili. Mi napisali Ljubo, a on se zove Lujo. Poštar odnio na vrata, ali on nije smio da primi, nije bio siguran da je to za njega. A stvarno se zove Lujo…

Zadovoljan postignutim, tog sam se dana vratio kući. Ušao sam u drugi krug takmičenja, te se pripremao za isti. Sjedište firme se nalazi na drugom kraju grada te će to, ako ništa, biti ugodna vožnja biciklom. Nisam znao da me sutradan čeka najkraći razgovor za posao u istoriji posla…

Parkiram bicikl pred firmu, predostrožno ga vežem lancem za ogradu, tu je jedan kolega. Nas trojica smo tu danas. Kaže da se drugi nalazi unutra na razgovoru, a ja sam suštinski malo zakasnio na zvanični početak usljed ležernog okretanja pedala. Nije neka šteta, sa kolegom razgovaram o koječemu dok razgovor traje dobrih desetak minuta, a možda i više. Kolega ulazi, kolega izlazi, ja ostajem. Isti princip, isto trajanje, razmjena iskustava i koješta. Kolega izlazi, ja ulazim. Za stolom blizu ulaza je Berni Eklston sa još nekim mladićem, prethodno zaposlenim. Pozdravljam se i sjedam na stolicu. Bez ikakvog uvijanja, Berni počinje:
„Ti si juče bio, čuo si sve, ima li nešto da ti nije jasno?“
Bez uvijanja mu odgovaram:
„Sve mi je apsolutno jasno, vi ste privatnik koji traži čovjeka kojeg će izrabljivati.“
Bez uvijanja je Berni Eklston iznenađen direktnošću odgovora, ali se brzo snalazi:
„Odlično, odlično, vidim sve ti je jasno. E, sad, da li ja imam takvog čovjeka ovdje pred sobom?“
„Za 500 maraka ne, za 850 možda.“
Za nijansu manje iznenađen direktnošću odgovora, Berni Eklston poentira:
„Ovaj razgovor je završen.“
Pružam ruku i izlazim sa osmijehom. Kraće od minut, ali sa 0% praznog hoda. To je efikasno, a ja volim efikasno…

I, najzanimljivije od svega jeste kako ljudi reaguju kad im ispričam ovu priču: svi redom psuju majku Berniju Eklstonu, a za mene je to totalno pogrešno. Berni, iako mi se lično ne sviđa – što je bio i razlog mog ponašanja na razgovoru, privatnik je koji radi posao, a to nije lako danas. Berni je jedna mala ajkula, ili možda neka riječna riba grabljivica, koja se održava u vodi i pored velikih ajkula, kitova i morževa, likova koji su u odličnim odnosima sa lokalnim/državnim vlastima pa na taj način dobijaju i obavljaju poslove, a sami od sebe su totalno nesposobni za bilo kakav ekonomski samoodrživ posao. Tako da, sa te strane, svaka čast Berniju. Ono što je ovdje problem jesu uslovi koji su njemu nametnuti pa on bez imalo skrupula može da nudi takav posao (ta količina rada za te pare), odnosno, direktna aplikacija tih uslova jeste što ima ljudi koji, silom prilika, prihvataju takve poslove. Ja taj posao nisam morao a ni htio prihvatiti, ali je neko prihvatio i prihvatiće, bilo to na mjesec dana ili godinu… Sa druge strane, ja sam igrom slučaja za dvije sedmice rada u zgradi Vlade RS (kao strani plaćenik, bitno napomenuti) zaradio koliko bih za nekoliko mjeseci rada kod Bernija, ali to je već neka druga priča…

Lenor mačke

Kod ujaka pet mačaka, a Biljana ih zove Lenor. Zapravo, zove ih svakako.

Mlada mačja porodica, mama i tata mačka i tri mačka mačeta. Šareni, a bijeli a zeleni, imaju zube i rep kao pravi. Jedu pitu i mjauču za još.

Kod mene zelena mačka čuva tri beba mačeta, nema im ni sedam dana. Spavaju u formaciji klupko, hodaju kao pauci kad se probude.

Specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske odnosno „Ljubavni život ili tragedija službenice PTT Drage Dragić“

Kad sam imao 15 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 20 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 25 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…

Kad sam imao skoro 21 godinu, prvi put sam bio u Beogradu. Putem interneta upoznam neke fine ljude, oni se ponude, i u neko gluvo veče dvijehiljadetreće u 22 časa silazim sa autobasa; torba, novčanik sa nešto dinara i dva papirića, brojevi telefona. Jedan od moje drugarice koju ću prvi put vidjeti to veče, a drugi je rezervna varijanta, tetka na Batajnici (sva sreća pa tad nisam znao gdje je Batajnica).

Telefon besplatan na kiosku nekom, zvoni broj prvi, niko se ne javlja. Prvi put, drugi put, treći put – prodato. Nešto nije bio dobar telefon besplatni taj, ispostaviće se. Kupujem na drugom kiosku „Halo“ karticu, zovem sa govornice. Neko se javi. Predstavim se. „PA GDE SI, BRE, TI?!“ Uspješno me spašavaju taksijem i vode u sigurnu kuću te nastavljam biti izgubljen samo u neprostornom smislu…

Bio sam nekoliko puta u Beogradu nakon toga. Štaviše, išao sam redovno. Samo nisam odavno. Al’ eto. Još sam u kontaktu sa mnogim divnim ljudima koje sam tad i tako upoznao. A kontakt nije skup, naročito, danas u vremenu poslije horoskopa. Tu je struja, voda… telefon. Elektronska pošta i komunikacija putem instant poruka. Onomad putem pružaoca standardnih PTT usluga, a danas putem Steve Babića koji je pojačao signal…

Isto tako, u to vrijeme sam rado koristio i drevne oblike poštanskih usluga zarad svojih nekih potreba koje su se ticale razmjene muzike i sličnih materijala, u vrijeme dok internet žice nisu bile dovoljno debele za jedan aspekt takvih aktivnosti. Kakva je to radost bila, kad od preko Drine stigne koverta sa balončićima i u njoj sto čuda, a koliko je god bilo lijepo tih sto čuda, toliko su bile drage i koverte… sve sam ih čuvao, do ponovne upotrebe.

Tad je to bilo jeftino, moglo se, imalo je smisla, a onda dođoše neka druga vremena. Tamo negdje prije godina šest do sedam, paralelno sa obznanjivanjem i masovnim reklamiranjem „specijalnih i paralelnih veza“ Republike Srpske i Srbije dođe do promjene u „mojoj“ pošti: na mjesto upravnice dođe brutalna Draga Dragić, a i komplet se postava promijeni pa tako ode jedna divna plava službenica kojoj sam rado pisma predavao…

I tako se to poklopilo, kako je došla Draga Dragić, tako su došli problemi, poštarina je poskupila duplo, stari se poštar negdje izgubio a došla poštarka – kopija Razije Mujanović – koja je nekom sasvim slučajnom logikom za određene pošiljke naplaćivala nekakvu dodatnu taksu, carinu, šta već. Jednom sam se usprotivio, ali samo verbalno – znatno je veća od mene a vjerovatno i trenira tegove u teretani Poštanskog doma.

Paralelno sa svim dosadašnjim paralelama, i potrebe za poštanskim uslugama su počele da jenjavaju, sve manje koverata sa balončićima je putovalo od/do mojih vrata, bavio sam se nekim drugim stvarima, kupovao na drugim mjestima… Ipak, još uvijek sam kao dijete u prodavnici igračaka želio mnogaje stvari da kupim od nekih tamo specijalno paralelno, samo kako doturiti, mogao nisam dokučiti…

I desi se tako onomad da se pojavi na berzi jedan album koji sam morao imati, VIS Dan Reed Network i ploča Slam na kompakt disku. Inače, Dan Reed Network se našao na jednoj od mojih kompilacija, pa da ih opet ne opisujem, samo ću reći da su mi jako dragi te da sam na neki čudan način došao do njihovog prvog i trećeg albuma na original diskovima, i još mi falio taj drugi… al’ falio.

Cijena je bila, onako, nemala, ali… nemala, u nekim realnim standardima. Ponudim prodavaču da mu za tu cijenu dostavim novac preko granice nekim ilegalnim metodama koje ne smijem javno navesti, a on meni da pošalje album poštom. Sudbina nije tako htjela, ne isplati mu se, kaže. I ja onda lijepo skontam, e, jebem ti mater, za te pare ću taj isti disk naručiti iz Hong Konga, i to japansko izdanje, a ti ćeš kurac penis taj svoj prodati nekome.

Paralelno sa japanskim diskom iz Hong Konga, dogovorim neke američke diskove iz Srbije. Kaže ovaj drugi, može, preko Drine brate, ima šema. A ne žuri se meni, al’ prolazi vrijeme: jedna, dvije, tri sedmice. Pa nije onaj krenuo. Pa nešto. Pa je došao do granice, al’ gdje je, pitanje je. Prođe šest sedmica, stiže onaj iz Hong Konga japanski, i on se vrhunski napatio, al’ je stigao, a ovaj iz Srbije… utrča u cilj kao solidan drugi, dva dana poslije.

I to su specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske, istog naroda podijeljenog nametnutom granicom, kvalitetne poput veze Republike Srpske sa Hong Kongom ili Antarktika sa Grenlandom. A poštarina je sad ravno triput skuplja nego onomad; biće da smo triput dalje. Nije da nismo i prije kolektivno bili glupi, al’ smo sad za specijalno odjeljenje, u krajnje negativnom i politički nekorektnom kontekstu. Triput gluplji, po srpski, brate.

Ne znam može li gore. Kaže Rambo, eno ti Afrike, ona je sva privatna, pa šta im je pomoglo, al’ opet, nećemo valjda k’o oni… Jesmo Indijanci al’ nismo baš takva plemena. A za to vrijeme Draga Dragić radi posao. Donosim paket, a veliki je, a ona ne zna može li toliki, pa zove. A donosim pismo, pa ona ne zna smije li to pismo, pa zove, tamo neku opet, pita je. A onda popunjava formular pa pogriješi. Ajebotebog, a upravnik.

A ona što je bila prije nje, divna plava službenica, nije da je toliko bitno ali jeste, ona je onomad imala taman oko 40 godina…