Krivo je more

Advertisements

In Memoriam, Chris Cornell et al.

B.B. King. Scott Weiland. Lemmy. I još neki, moji heroji, upokojiše se, skoro. I nisam napisao ni riječi. Ali sad moram.

Nakon šugave situacije na privatnom planu po lošem danu, dolazim kući i pregledam muzičke vijesti. I piše da je umro Chris Cornell. Umjesto, npr. novog albuma, umro. Prva rečenica koja mi je pala na pamet je bila: „U 1.200 KURACA!“ Presvukao sam se i otišao da kotrljam neka drva nizbrdo, da ne mislim. Uopšte.

Prije nekih osam godina (30.06.2009. godine) sam na YUmetal forumu napravio ovakav uvod* za temu o Chrisu:

Šta reći o našem omiljenom pijancu, čovjeku bez očiju, 4-oktavnom spomeniku na 1991. i mom vječitom modnom idolu, Chrisu Cornellu (lažnom Massimu)?

Za one koji ne znaju, ukratko ćemo reći, sa preskakanjem nekih bitnih detalja, to je, (znači tvrdim) mladić u srednjim godinama (u svakom pogledu) koji se izvorno proslavio u okviru benda Soundgarden gdje su do izražaja došle njegove, kako to kaže moj kum-komšija B., „pipe“, koje su jedne od najboljih na svijetu. Kad rade, naravno. Kad ne rade, nisu.
Soundgarden je izvorni Seattle bend, Sub Pop, previše kafe, premalo češljanja, previše kariranih košulja, djelovali su nekih 12 godina (1985-1997), ostavili iza sebe 5 studijskih albuma i mnogo tuge izazvali raspadom.
Nakon što se SG raspao, Cornell je izbacio svoj prvi solo album 1999. godine (Euphoria Morning, mlitavo pimplanje po gitari, prim. prev.), a zatim usljed legalnih zavrzlama tapkao u mraku skoro tri godine kad je obznanjeno da je on član „supergrupe“ Audioslave, sa članovima benda Rage Against the Machine. Bio je to malo čudan spoj koji je relativno uspješno potrajao oko 6 godina (2001-2007), izrodio tri albuma i donio malo zvuka gitare na MTV. Ali, iz Maroka se moralo dalje… Godine 2007. u jeku reformativnih aktivnosti RATM Cornell objavljuje izlazak iz Audioslave i tako efektivno završava postojanje benda.
Iste godine izlazi njegov drugi solo album (Carry On), gdje pažnju javnosti privlači obrada Majkla Džeksona, „Billy Jean“ koju on izvodi mrtav ozbiljan… živ ali mrtav ozbiljan. Tu negdje kreće zapravo njegova solo karijera, pored diskografske aktivnosti, on okuplja koncertni bend i počinje da opravdava svoje ime. Nakon dvije godine, odnosno ove, 2009. godine, izlazi njegov treći studijski solo album, Scream, predmet mnogih rasprava, svađa i razočaranja. Naime, Chris je napravio muzički salto mortale te je svoj divni glas prilijepio na elektronske matrice kralja aktuelne u-tami-disko-kluba produkcije, Timbalanda. Hrabro, nema šta, moj je komentar, a neki drugi komentari nisu tako lijepi…

To je bio siže u tom trenutku. Naknadno, Soundgarden se ponovo okupio 2010. godine, izdali su povratnički album (2012), Chris je izbacio još jedan solo album (2015); smrt se desila u hotelu nakon SG koncerta (17/18. maj), imao je 52 godine.

SG je bend koji sam počeo slušati u srednjoj školi, i to tako što sam na nečuveno kupio njihovu kasetu od nekog momka iz Trna, poznanika mog drugara iz razreda Žareta. Žare je znao da ja kupujem kasete, donio mi spisak šta ovaj prodaje, ja sam – između ostalih – kupio ovu piratsku The Best of kompilaciju… i to je bilo to.

To je bend sa fenomenalnim razvojem, gdje je svaki album bio priča za sebe i korak naprijed, veoma kreativan i eklektičan sastav čiji je glavni motor bio Chris koji je sam komponovao većinu njihovih najpoznatijih pjesama, sve sa čudnim motivima i ukrasima, tako da je njegova gitarska uloga relativno potcijenjena.

I sad, lična perspektiva: SG sam počeo slušati kad se već bend bio raspao, ništa mi ne znači šta je Cornell radio nakon toga (solo, Audioslave), SG povratnički album sam poslušao jednom i ne drugi put… ali, to ne mijenja fakat da je to, po meni, bio najbolji grunge bend (nije žanrovska već hronološka odrednica), a i najdraži.

Generalno, mnogo muzičara ima probleme sa alkoholom i drogama. Generalno, mnogo ljudi ima probleme sa alkoholom i drogama. Drogiraju se i seljaci. Međutim, muzičari su slavne ličnosti, idoli masa, u oku javnosti, pa tako i njihovi problemi postanu javni. Nekad se ti problemi riješe na način da muzičar postane „čist“… To je obično praćeno BRUTALNIM SUNOVRATOM KVALITETA njegovog muzičkog izraza. Nemoguće je pobrojati sve takve slučajeve. Međutim, i muzičari su ljudi od krvi i mesa, kao i svi mi, samo što su u jednom – većem ili manjem – dijelu života poslužili kao medij nekoj višoj sili da nam prenese nešto bitno i pruži nam zadovoljstvo. Rokenrol život na putu nije za svakoga; ako čovjek nije prirodni vagabund, to ga slomi. Ako se uzme u obzir da je većina muzičara imala teško djetinjstvo odnosno da se usljed okolnosti desio prirodan otklon ka psihoaktivnim supstancama, stvari se poprilično fazno pomjere… no, to je već neka druga tema.

Kod Chrisa je – nevezano ali vezano za prethodni paragraf – simptomatično to što je SG završio prvu dionicu svog puta bez pada. Iako je njihov peti – posljednji prije raspada – album bio dosta lakši od prethodnih i drugačiji, bilo je to sasvim logično. Dalje, za njega je slijedila dugo čekana „prava slava“ u Audioslave (za svog djelovanja poprilično usamljen gitarski bend na muzičkim televizijama – vjerujem da postoje ljudi koji znaju za Chrisa iz Audioslave a ne iz SG), malo ga je postavila „na mapu“. Opet, njegova senzibilna solo karijera teško da je imala domet van okvira obožavalaca SG (uglavnom ženskih i ženstvenih) i bio je to blago zatvoren krug – nije bilo naročito mjesta da se napreduje…

Dakle, čovjek koji posljednjih 20 godina nije uradio ništa značajno, za mene. Međutim, to da je živ, prvoborac grunge pokreta, cameo improvizator iz filma Singles (ko nije gledao, OBAVEZNO), da tamo negdje svira, ovako ili onako (bez šanse i želje da to čujem), ali samo da je živ, preživio i da može sve da ispriča kako je to bilo… Bilo mi je drago.

Kako se navodi, u pitanju je samoubistvo oblikom vješanja, a sam Chris je – usljed rehabilitacije od supstanci – koristio lijek imena Ativan (protiv anksioznosti) čija je jedna od nuspojava kod predoziranja pojačavanje suicidalnih misli; navodi se da nije imao problema sa depresijom niti regularno pomišljao na suicid; dakle, najgora moguća „žuta minuta“.

I sad, bez obzira da li bi opet nekad napravio nešto dobro ili ne, porodica, prijatelji i milioni poštovalaca širom svijeta… ostali smo bez njega. U 1.200 onih.

Još tragedije dodaje grunge perspektiva: Kurt Cobain (1994), Layne Staley (2002), Scott Weiland (2015), sad Chris (2017), svi prerano, svi nepotrebno; jedini je ostao živ patetični megapeder Eddie Vedder i njegov mutavi bend koji je uzeo neku najgoru pjesmu Neila Younga i razvukao je na 10 godina. Da onih 1.200 pomnožimo sa 2?

Zbogom, Chrise. Vidimo se nekad, da se rukujemo.

* Modifikovano tako da ima smisla za čitanje na blogu; IZVOR.

Sreli se?

Azra – Kao ti i ja

***
I da sam kao što sam, ostalo bi na slici: običaj čest u kategoriji Fotografija/Putovanja/Sitno, sličica bez objašnjenja. Ali. Promjena. Objašnjenje.

Prikazana je jedna mala „situacija“ sa banjalučkog izletišta Trešnjik, dva stabla opasno blizu jedno drugom. U Biologiji postoji pojam simbioza; nije ali blizu. Jedna je to scena koju hiljade prolaznika vidi ali rijetki uočavaju. Nije čudo, ali, radi se o dva stabla visoka preko 20 metara. Nije često. Nimalo.

Jedno stablo (crnogorično) stoji pravo, dok se drugo stablo (bjelogorično) uvija oko ovog prvog. Šovinistička je pretpostavka da je ovo što stoji pravo muškić, a da je ovo uvijeno ženskić.

Često prolazim pored ovih stabala. Zastanem. Položim ruku na ovo uvijeno i kažem kučko. A nekad i ne kažem ništa.

Inače, Džoniju je juče* bio rođendan. Juče sam krenuo da okačim ovaj članak. Omela me.

Životne brige, muke i problemi… I

Ženim se, hvala na pitanju. Bila je to ljubav na prvi, drugi, treći i svaki naredni pogled. Inače, da Vas upoznam, Dual Golden 1, u svoj svojoj 24-karatnoj slavi.

Ruku na srce, vinil mi nije primarni nosač zvuka, već CD (vršnjaci smo). Stoga imam tek nekih stotinjak ploča i održavam taj kvantitativni okvir: rješavam se manje bitnih komada kako nabavljam bitnije. Beskrajna je to zanimacija koja je počela ljeta 1994. godine kad sam u Gospodskoj ulici na pločniku kupio 12″ Anthrax – Make Me Laugh/Friggin’ in the Riggin’ – još uvijek u kolekciji…

Inače, ploče imaju taj zvuk… koji jeste to što jeste, međutim: problem je očuvanost ploča na koji se veže (tehnički) nekvalitet domaćih ploča, te sa druge strane kvalitet uređaja za reprodukciju koji opet utiče na stanje ploča. Takođe, na pločama dobro zvuči ono što je producirano, snimano i masterizovano za ploče u vrijeme kad je vinil bio glavni medij, a to isključuje gro kvantiteta posljednjih 25 godina muzičke produkcije.

Ali… Dual Golden 1. Ali… sve ono prije nekih 25 godina. Ali… šta da se radi.

Kad već paganke ne slave Sv. Trifuna, zaštitnika vinograda(ra)…

Svim ženama koje se zovu Mirjana (i osobama oba pola koje se osjećaju kao Mirjane), poklon za prozapadni Dan zaljubljenih: najljepše – tužne i manje tužne – ljubavne pjesme, uživo u teretani Sokolskog doma, u neponovljivom izvođenju Mitrovog strica Zdravka Rokija Kralja Une

„Stara dobra vremena“

Stara dobra vremena… ona tamo nekad za nama.

srce

(Strip iz serije „Budalići“, autor Aleksandar Botić.)

To je ta neka najčešća konotacija, kad smo bili mladi, kad smo ovo, kad smo ono… romansirana prisjećanja. Lijepo se prisjećati lijepih stvari, činjenica. Priče, fotografije, video snimci… a sad i fejzbuk bilježnica, arhivski materijali, kad zapne siva masa.

Lično, nemam puno arhivske građe, sem onog što iz sive mase izručim na ovaj nedužni blog. Sigurnije je bez dokaza. Međutim, direktna veza sa „starim dobrim vremenima“ mi je muzika. Šta sam slušao kad, šta sam radio tad, šta sam mislio o tome, kako sam se osjećao… Muzika je čudo, za mene još uvijek, dok je za druge to samo način da se malo manje plaše tišine (usamljenosti) i nešto što šušti sa mobilnog telefona.

A muziku sam „počeo slušati“ neke 1994. godine, tad sam kupio svoju prvu ploču: Anthrax 12″ singl „Make Me Laugh“ (B-strana „Friggin’ in the Riggin'“ i „Antisocial [live]“). Na to sam se usmjerio pod uticajem starijeg brata i njegove kolekcije kaseta koju sam nedugo prije i počeo koristiti na svoju ruku: Iron Maiden, Black Sabbath, Deep Purple, Pink Floyd, Metallica, Leb i sol, Riblja čorba, Zabranjeno pušenje… inicijalna kapisla je zapravo bila numera „Thunderstruck“ i AC/DC, bend koji se tu sasvim slučajno našao, budući da to moj brat nikad nije zavolio. A šta’š. I tako je to krenulo…

Tih godina se na preteči današnjeg RTRS-a emitovala emisija Pop-Rokaut (originalni format) koju je vodio jedan strašno kul tip koji je vječito nosio crne ‘očale u studiju, a spotovi koji su išli na top-listi, suvi dragulji, izuzetno bitna emisija za muzički ukus u tom formativnom periodu… Vrijeme je to kad je Van Gogh bio dobar bend, pa vi sad vidite. Van Gogh sa albumom Strast, Atheist Rap sa prvim albumom, Ritam nereda sa dvije šake u glavu pune hitova snimljenih uživo na Pogo Live, Majke i Razdor (najbolji album na ovim prostorima ikad!), EKV prije odlaska u legendu i kovanja u zvijezde, Partibrejkersi i „Hoću da znam“ (Marijo, majko božija!)…

Sa druge strane tu je bio Big radio (prvi kanal), i sva ta emocija u svom pra-obliku: rokenrol radio, gdje nema laži i nema prevare (a ni povlačenja), gdje je bitna samo dobra pjesma, nema video spota da je čupa ili bilo kakvih drugih trikova (reklamne upotrebe i slično) zarad nastajanja „hit singla“. I najbolnije od svega je bilo čuti pjesmu na pola, bez informacije ko je izvođač i o čemu se radi… čuti je tako na pola i uživati u njoj, željeti je čuti opet, ali kako i kad? Ipak, neke priče imaju srećan kraj, jedna od tih pjesama je ova:

Crna dama je crnogorski bend koji je svoj prvi album objavio na kaseti (’94) a zatim i na ploči (’95) a sa nj. su se izdvojila dva VELIKA hita, „Ne traži me“ kao prvi i poznatiji i „Jedina“ kao drugi (zapravo, „Jedina“ se ne nalazi na kasetnom izdanju ali je postojala u tom periodu, u malo drugačijem obliku, uočićemo kasnije!). Aranžman za numeru „Ne traži me“ uključuje neki hammond organ na refrenu tako da stvar djeluje pomalo arhaično – kao Deep Purple u drugoj polovini ’80-ih – i neko bi se mogao prevariti i pomisliti da je bend (pjesma) stariji nego što jeste, da ga to „deranžira“ u potrazi. „Ne traži me“ se relativno često mogla čuti na radiju i iako je to vrhunska pjesma koja instantNO evocira „stara dobra vremena“, njena sestra pjesma „Jedina“ koja se manje „vrtila“ je bila ta munja koja je mene pogađala kad joj se najmanje nadam, ali svaki put kad je čujem…

I ko zna koliko godina nisam znao ko to izvodi, odnosno nisam imao načina da je nađem i slušam redovno. I kad sam imao nekoga pitati, ko bi se sjetio da pita u tom vremenu, prije nego što nam je Google svima postao drugar. A „Jedina“ se znala oglasiti na radio talasima… i kako tad nisam znao kako je naći, tako ni sad ne znam kako sam je našao. Vjerovatno preko potrage za „Ne traži me“ koju sam čuo pa se nakanio da je tražim, budući da imam album u mp3 obliku, te da se pored našla i „Jedina“. Nekolicina je tu faktora zapleta: em što nisam znao koji je bend, niti da je to isti bend, em što su ploče iz 1995. godine bile ekstremno rijetke i te 1995. godine – a kamoli poslije, a kaseta je izdanje RTV CG. Mislim da nisam nikad vidio nijednu kasetu sa tom etiketom, a kamoli da posjedujem…

Bilo kako bilo, „Jedina“ teško da je jedina pjesma koja ima efekat „stara dobra vremena“ (jebem ti Magazin da ti jebem Magazin), ali je neobično draga… teško je to opisati. Sa klavirom na refrenu malo povlači na pop dalmatinske škole ali sveukupno ima neki poletan power-pop šmek, iako je rif čisti rokenrol, što se da vidjeti na prvoj verziji (?) pjesme koja se ne zove „Jedina“ nego malo drugačije (jedno žensko ime teško), gdje je uticaj AC/DC više nego očit (If You Want Blood… Shot Down in Flames). Svakako je izuzetna numera i jedan skriveni dragulj, malo poznatog benda i albuma… i drago mi je što sam je našao, „Jedinu“, pa eto je, za sve one koji traže jedinu ili više njih… ili makar znaju šta traže. Valja uvijek nešto tražiti…

P.S. U planu je da složim za blog kompilaciju apokaliptičnih pjesama iz perioda 1993-96. godine, poprilično teškog vremena koje je muzika makar malo ublažavala… Chamade – Uzmi me bože, Istok iza – Dobar dan, Viteški ples – Sjećanje i slične (da ne otkrivam sad koliko sam ih „skupio“)… i uz njih preživješmo sve… i vidi nas sad.

Samo dva prsta, gospodine Bobe!

Alan Ford ne bi bio to što jeste za nas, da u sebi ne sadrži još jedan, potpuno novi stepen subverzivnosti. Nešto što ja smatram za do sada skriveni, ne mnogo razmatrani aspekt stripa, koji je još više produbio vezu između bivših Jugoslovena i Grupe TNT: Alan Ford je u isto vreme i kritika komunizma! Ili, da budem precizniji, svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja.
To znači i bivše Jugoslavije, a i sadašnjih država. AF je univerzalna kritika lošeg društva, bez obzira na varijantu. Čitava njegova socijalna i satirična poetika se može sažeti u aforizmu koji bih nazvao „Alan Fordova moralna teorema“: „Svako telo uronjeno u vlast gubi od svog ubeđenja onoliko koliko je teška njime istisnuta korist.“

(Iz knjige Cvjećarnica u kući cveća, Lazar Džamić, Heliks Smederevo, 2012/14.)

Ja sam samo jedan (od mnogih (sa gitarom)) za koga je Alan Ford mnogo više od stripa. Knjiga Lazara Džamića sa svojim jasnim naslovom i podnaslovom/ima je upravo to što jeste, „standardno standardna“ priča o nama kroz priču o njima, mada se na momente pomalo zaboravi na njih, jer su i ONI – MI. Uzimajući to u obzir, odmah vrijedi napomenuti da je doza teorije „znam ja nas, jebo ti nas“ umjerena i ugodno upakovana. Napisana uobičajeno modernim stilom – knjiga je zapravo uobličen blog materijal – koji je kombinacija ličnog i naučnog, gdje lično opet nije naročito agresivno (možda malo pasivno-agresivno?) a naučno je prijatno gradirano i nadasve referentno, knjižica je jedno vrijedno objašnjenje zašto je sve tako kako jeste… ne samo što se tiče AF nego i mnogih drugih stvari u našoj realnosti, a opet je i – uvijek dragocjeno – podsjećanje na genijalno remek djelo našeg doba koje AF i jeste.

Tajne lijepe Vide (poučno)

Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomilano leži pruđe bez mjere i konca. Malim trudom mogao bi se dakle ovim pruđem nasipati drum sve do Banja Luke, ali lijenost i nehanstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i močvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kuću i zemlju. Malo podalje teče opet preko puta drugi potok Dragoćin, od kojega okolica nosi ime Dragočin-polje. Slijedi neznatno selo Derviši i opet zapuštene livade sa množinom stadah od ovacah, i tada se dođe do hana lijepe Vide. Ovamo se navratjaju skoro svi putnici Turci i kršćani što putuju u Banja Luku. Magnet što ih ovamo vuče jesu dvije djevojke, jedna Turkinja, a druga Djaurka, što stoje u službi lijepe Vide, koja sada, kako sam čuo, nije više uprav lijepa, jer je već pristara, no nosi na svome krupnome tijelu mudru glavu, pa znade iz nauke svoga prošastnoga života što vuče najbolje ljude i momke u samotna mjesta. Napokon dođošmo poslije tri sata vožnje na veliko Banjalučko polje, posuto sa stotinama grabah, jaminah i mlakah, a prekrstjeno drumovi što ih ponačiniše s vremenom kiridžije kako kome po volji bijaše.

Pred nama ležaše Banja Luka sa svojimi 42 džamijami, od kojih je najveća Feradija, sagrađena oko g. 1576. od poturice Ferhad bega.

Varoš se pruža podrugi sat hoda uz obadva kraja rijeke Vrbasa, a za njim uzdiže se lijepa planina Osmača ili Osmina…

Kuće Banjalučke sve su na jedan kat. Po sredini ulicah ima blata do koljena, s kraja, kuda ljudi hodaju, kaldrmano je malim kamenjem, ali kažu da je ta kaldrma još od Kulina bana, dakle preko 700 godinah stara. Ne znam da li je u tom vjernu tradicina, ali kako je kaldrma crna i poderana, mislio bi da je nešto istine. Na čaršiji imade množina dućanah zbitih po istočnom ukusu iz dasakah. U njih se vidi već mnogo kojekakih bečkih i terstjanskih sitnarijah, što neće baš usrećiti Bosnu. U takom tijesnom dućanu sjedi trgovac čitav dan, tu prima prijatelje i prihodnike, pa ustaje rijetko, i onda kada daje komu robu na prodaju, jer mu sva roba ne stoji dalje nego što on rukom dosegnuti može.

Ja posjetih u takom dućanu veoma poštena Turčina Jusufa Šibića, najbogatijega trgovca u Banjoj Luci, kojega počamši od kajmakana svi rado vide i polaze.

1857.                                                                                          Ivan KUKULJEVIĆ

(Iz knjige Banjaluka: Razdoblja i stoljeća, Aleksandar Aco Ravlić; Veselin Masleša Sarajevo, 1979.)

A gdje je Ana?

Milovan Krunić, naš profesor književnosti, čovek koji je diplomirao na Servantesu, nosio je nadimak Serđo. Logično. Pesnička duša u liku i telu ogromnog čoveka. Gabaritima nešto poput Taška Načića, a dušom poput Pavla Vujisića. Nisam lično poznavao naše glumačke veličine pa poređenja možda nisu najadekvatnija, ali našeg Serđu sam poznavao odlično. I voleli smo ga. Dobar i plemenit čovek. Rasejani, dobrodušni pesnik. Sa nekoliko, nama a i široj javnosti nepoznatih, zbirki poezije iza sebe.
Antologijske su njegove pesmice tipa:

I jesam Milovan,
i nisam milovan
i jesam i nisam milovan.

(Iz knjige Dobrovoljno janjičari, Vojislav Eskić; Algoritam Media Beograd, 2009.)

Kung Fury – srpski prevod/titl!

Nije da radim nešto ali nije ni da ne radim ništa. Tako sam iskoristio priliku i napravio srpski prevod za najbolji film svih vremena, Kung Fury. Ko nije pogledao dosad – hitro! Zahvalićete mi kasnije.

Simbolična cvijeća kita

Svjetski dan žena, 8. mart, samo je jedna u nizu personifikacija ženske dominacije, iako će Vedrana Rudan vjerojatno ustvrditi suprotno. Naime, bez ulaženja u objašnjavanje kako je svih 365 (povremeno i 366 dana) njihovo, dovoljno je reći da je Svjetski dan muškaraca ustanovljen 1999. godine na Trinidadu i Tobagu. Da, i ja sam rekao „Vi to mene zajebavate?“, kad sam pročitao.

Bilo kako bilo, žene su kćerke, majke, snahe, zaove, crnkinje, kurve i šalterske radnice te su nadasve neizbježne. Stoga ih treba paziti svih 265 dana, a na 8. mart treba iznenaditi neke koje… nije moguće iznenaditi svaki dan, npr. blogerke i slučajne blog prolaznice (i sve one koje se osjećaju tako).

S tim u vezi, šta drugo nego klasika? Cvijeće – stručak – buket – takoreći kita. Ili bez cvijeća, kita. Jednostavno, mali znak pažnje koji nadasve ne škodi, ne deblja, ne traži posebnu pažnju… dar koji nastavlja darivati svih 165 dana u godini.

Čekale ste, niste, nema veze, dočekale ste. Ljubazna hostesa Liza će Vas uputiti za dalje. Sretan Vam 8. mart, bez znaka upozorenja u crvenom trokutu!

„Malo tupav i nije shvatio situaciju“?

Zagovaranje jugoslovenstva mnogi posmatraju kao veliku opasnost?
Ideja jugoslovenstva ne samo da je potrebna, ona je nužna. Kud ćemo sa tom djecom koja više nisu ni Hrvati, ni Srbi, ni Slovenci, ni Albanci. Šta sa njima? Dijeliti se po nacionalnoj liniji je primitivno, to su ideje iz feudalnog doba, srednji vijek. Moguće je da mi to zagovaranje jugoslovenstva dođe glave, jer furam na to da budem popularan. Ako ne budem popularan, neću imat’ ni za hljeb. Što znači da ako jugoslovenstvo nije u trendu – onda sam ga najeb’o! Ja dozvoljavam da ne znam možda neke podatke koje političari imaju – jer reagujem instinktom – ali mi se čini da se ponašamo posve nelogično. Sve me to podsjeća na priču koju sam nedavno čuo. Neki naš političar kaže uvaženom gostu iz inostranstva: „Ako nas neko napadne, mi ćemo svi biti jedinstveni“. Onda mu je ovaj rekao: „A šta ako vas ne napadnu?“. To je frka! Moguće je kad bi nas neko napao da bi se sve sredilo. Možda nam fali jedan realan neprijatelj iznova… Jer, dovoljno je da čuješ priče s Kosova da se osećaš strašno tužno.

Domaći političko-regionalni humor uglavnom se locira na Bosance i – Slovence.
Zanimljiv je podatak da na ljubljanskoj televiziji nismo nikad nastupali! Nula puta. Ni mi, ni Zdravko Čolić… Ne samo mi, već nijedna od jugoslovenskih grupa van Slovenije. Imao sam jedan eksces na njihovom radiju, u kontakt programu. Neka ženska se javila u emisiju i počela izbezumljeno da vrišti: „Mrzim Bosance, mrzim Bosance…“! Mada ja ipak mislim da Slovenija kod nas ima vrlo pozitivnu ulogu.
Kad bi bilo moguće, da li bi glasao da bar u jednom mandatu CK Slovenije i CK BiH zamene mesta?
Aaaa… Bilo bi dobro za Bosnu. Odlično!
Šta bi rekli Slovenci?
Ne bi ni njima ništa falilo da malo najebu! I njima je sloboda udarila u glavu. Bilo bi dobro da se s vremena na vrijeme tako mijenjaju.

(Iz razgovora sa Goranom Bregovićem objavljenog u knjizi Bolja prošlost autora Petra Lukovića; Mladost, Beograd; 1989)

Неке ствари…

„Моја драга дјевојко, неке ствари се једноставно не раде, нпр. испијање Дом Перињона из ’53. ако му је температура изнад 38 степени Фаренхајта. То је једнако лоше као слушање Битлса без штитника за уши.“

– Џејмс Бонд (Goldfinger, 1964)

Da li si ti, ili neko koga poznaješ, trudna? Koga briga!

Dame, sigurna sam da smo sve već bile u ovakvoj situaciji: jedan dan, iznenada, prijateljica ili rođaka objavi da je trudna. Pošalje SMS na sve brojeve iz imenika, twita o tome na twitteru (hashtag #veletrudna), ili okači sliku svog ultrazvuka na fejzbuk. Naravno, kao što to društvena etikecija nalaže, od svakog u krugu od 10 milja se očekuje da skače od sreće i čestita budućoj majci na širenju nogu i dozvoljavanju da muškarac ejakulira u njenu vaginu. Bez sumnje, ona će biti osupnuta ovim tajfunom komplimenata i pažnje tokom čitavog trajanja trudnoće, sve dok malo čudo ne iskoči van, a onda makar dok ne izađe iz faze simpatičnosti (što se dešava otprilike poslije dvije godine).

Ali, ovdje i danas ja želim da zauzmem stav, dame. Tu sam da kažem, dosta više! Žena više ne treba da bude obasipana komplimentima i podrškom prilikom objavljivanja da je vekna u rerni. Nijedna žena više ne bi trebala da bude tretirana kao kraljevska porodica dok nosi taj međunožni nakot i izbaci ga u svijet, kad bude spremna. Dosta više, kažem. Ali, možda se pitate, zašto ne? Zašto ne zasuti ženu poklonima i pažnjom za donošenje novog života na ovaj svijet?

Reći ću vam zašto…

To je njen jebeni posao, eto zašto.

Žena ima samo jednu pravu svrhu u životu. A to je da zatrudni i podari život novim ljudima. Od trenutka kad dobije prvu menstruaciju, pa sve dok joj se uterus skroz ne pohaba od korištenja, njen najvažniji zadatak je da koristi jaja koja joj je dao Bog da bi stvarala djecu. Bilo šta manje je uvreda Bogu, sebi, i sestrinstvu svih žena na svijetu. To ne znači da se žena ne može vinuti u drugom smjeru i postati uspješna poslovna žena, poput mene, ili imati druge hobije pored reprodukcije. Ali kad tvoj muškarac želi da našprica svoj bebi sirup u tvoj kanal za bebe, bolje ti je da legneš na leđa i primiš ga, jer si za to rođena!

Zapitajte se, da li ikad zaspete svog mehaničara hvalom i plavim ili rozim pidžamicama kad vam dobro popravi automobil? A šta je sa likom koji vam je napravio kafu danas? Da li idete u restoran i trljate stomak kelnerici sa pitanjem koliko još dok vam ne donese hranu? Naravno da ne, to je apsurdno. Njihov je posao da vam pruže te usluge, baš kao što je ženski posao da svijetu pruže još djece. Dakle, zašto da žena dobija svu ljubav i pažnju, a prosječan radnik ne?

Na kraju, budimo realni. Žene čine 51% svjetske populacije, možda i više u ovom trenutku. To je mnogo trudnoća koje su uspješno privedene kraju. Dakle, nije to tako posebno, kao što mi to predstavljamo. Zapravo, poprilično je uobičajeno. I zato, moje dame, kažem da je dosta sa pumpanjem ega i ulagivanjem ženama kad objave da su trudne. Dovoljno je da ih potapšete po leđima uz riječi “samo nastavi”.

(Preuzeto sa stranice Modern Woman Digest.)

IZJAVA ZA – NOVINARKU

Mlada novinarka »Metalurga« razgovara sa radnicima »Metala« iz Bosanske Gradiške. Ljudi otvorili srce, pričaju da se mora učiniti mnogo na popravljanju radne discipline, na izmjeni odnosa rukovodilaca prema radu, putovanjima, odgovornosti… Naizmjenično daju izjave. Razgovor se baš otegao. Jedan radnik, međutim, cijelo vrijeme skreće pažnju na sebe.
»Ja bih nešto da izjavim! Ja bih nešto da izjavim!«
»Pa izjavite, druže«, reče novinarka.
»Drugarice, vi mi se strašno sviđate.«
»Dobro, ali nije to za štampu!«
»U redu, ne morate štampati, ali bar zapamtite!«

(Iz knjige Smijeh pod dimnjacima, Dobrivoje Ostojić; Glas Banjaluka, 1985.)

TEDDY UČI NAŠ JEZIK

Zagledao se Teddy u drugaricu Daru, koja je obavljala neki posao u sanitetu pri štabu korpusa.
Dara je bila krepka, zdrava seljačka djevojka, vrlo zgodna. Teddy sve obilazi oko nje, milo je gleda, pa joj se smješka, te se kod nas propituje kako da je oslovljava i šta da joj lijepo kaže.
– Teddy, reci joj: Daro, janje moje – predlažemo mu mi.
Onda on pita šta je to janje.
– Eno, ono tamo što pase.
– A ono veliko janje, kako se ono zove?
– Zove se ovca.
– Aha.
I eto ti Dare, a Teddy joj prilazi nježno:
– Daro, ouco moja!
Razumije se, Dara se razgoropadi:
– Sram te i stid bilo, ti da mene nazoveš ovcom, ouca je tvoja mater, da znaš – i izgrdi ga na pasja preskakala.
Teddyju smo jedva objasnili da je ovca nešto sasvim drugo od janjeta.

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987)

Još na blogu: „O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Post od bloga

Blog je blog a post je post. Post je kad postiš odnosno ne jedeš normalno, a ta se riječ može koristiti i za kojekakva druga suzdržavanja. To uglavnom nije dobro. Nego!

Blogova ima raznih, na raznim sistemima. Mojblog sistem na kojem je ovaj blog je stariji od same starosti. Ne znam kako sam uopšte došao na nj. Originalno, postojala je tema na jednom forumu gdje sam zapis(iv)ao neke svoje misli, a onda je ta tema otišla u penis zarad loše administracije foruma, te sam ja odlučio da se prebacim tamo gdje ću biti sam svoj administrator. Mislim da u tom trenutku prije sedam i po dugih, sedam i po teških godina, nije bio nikakav bosanski blog sistem. A i da jeste bio, teško da bih se tamo udomio, jer imam blagu fobiju od bosanskih „blogera“. Zapravo, imam fobiju od same riječi „bloger“, ali bosanski, prva mi je asocijacija neka „Duda mahaluša“, a ja iako mnogo volim Bosnu (zemlju, ne državu), imam solidan problem sa nekim stvarima tipa „čuj, bona“, Plavi orkestar, Audicija, babo-daidža-amidža, golf 1-2-7. Nego!

Pored mojbloga, tu su i sistemi blogspo(r)t, wordpress, blogoye, i tako dalje, i tako dalje. Oni su uglavnom napredniji od mojbloga, tehnološki, ovako-onako, imaju neke napredne mogućnosti, zajednice su veće, drugačije, i tako dalje, i tako dalje. Neki od tih sistema imaju mogućnost tzv. rebloga odnosno jednostavnog kopiranja tuđeg blog sadržaja na svoj blog. U tome se ističe blog sistem tumblr, gdje svi samo klikću na „reblog“. E, sad, iako je tumblr uglavnom značajan po ogromnoj količini slika obnaženih hipsterki, to ovdje nije tema. Nego!

Jedan od blogova koje redovno obilazim je upravo na servisu tumblr. Radi se o strip blogu „Hi, I’m Liz“. U pitanju je blog Liz Climo, djevojke/žene kojoj je osnovno zanimanje rad na razvoju likova i razradi scenarija za crtanu seriju The Simpsons. Liz u slobodno vrijeme crta kratke humoristične basna-stripove koje otprilike tri puta sedmično kači na blog. Strip po kojem je postala poznata, odnosno, koji joj je donio najviše „pratilaca“ je Rokenrol ježevi, koji sam i ja vidio negdje, da li na 9GAG ili slično, pa sam nakon toga ukucao adresu koja stoji pri dnu sličice i oduševio se zatečenim. Nego!

Mojblog nema reblog mogućnost, bar ne koliko ja znam, ali to me ne sprečava da ovdje okačim nešto sa bloga „Hi, I’m Liz“ u nadi da će se to nekome svidjeti i nasmijati ga. Ekskluzivno za čitaoce bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari, sa zvaničnim prevodom na srpski, nakon duge i mukotrpne selekcije zasnovane na proučavanju psiho-demografske tipologije šireg regiona, jedan pažljivo izabran strip Liz Climo…

Lako je tuđim kocem bloginje mlatiti

Ustao sam, oprao zube. Seo na bicikl pa do Ade.
Ustala sam, skuvala kafu. Pustila onu pesmu.
Ustao sam, krenuo na posao. Opet gužva u saobraćaju.
Ustala sam, upalila komp. Ništa novo na fejsu.
Ustao sam, razmaknuo zavese. D. je još spavala.
Ustala sam, otišla po lubenicu. Volim lubenice.
Ustao sam, vidio da nemam cigareta. Život je okrutan.
Ustala sam, na mobu 10 poruka. Sve od m:tel-a.
Ustao sam, došao na mojblog. Gordana Č(mar) mi je izbrisala komentar.
Ustala sam, zapalila poster grupe Queen. Podseća me na bivšeg, pederčinu.
Ustao sam, razmišljao. Slabo mi to ide.
Ustala sam, razmišljala. Napisala na blogu da sam razmišljala.
Ustao sam, vruće je. Zašto je leti vruće?
Ustala sam, otišla u prodavnicu. Miriše sir.
Ustao sam.
Ustala sam.

O ZAŠTO STE USTALI?!
O JEBEM TI MOJBLOG DA TI JEBEM MOJBLOG.

Ja nisam lud…

Previše je politike i problema danas, a premalo razonode, estrade i ružičastih televizija. Ne može to tako! Izludi narod! Opet, ne valja se previše baviti ni beletristikom i razonodom, mora postojati neki balans između filozofije i filozofije života. S tim u vezi, danas jedan neautorski članak koji objašnjava mnogo šta a opet je posut zvjezdanom prašinom. Ovoga puta je drug Čola uzeo riječ i u ime svih nas rekao mršavim kučkama poput Rijane, Sare Džesike Parker i Blanke Vlašić gdje mogu da idu i šta mogu da rade. Izjavu je originalno objavio dnevni list Press, no s obzirom na mizernu čitanost Pressa u odnosu na ovaj blog i značaj izjave druga Čole, osjećam moralnu dužnost da prenesem i naglasim njegove riječi:

Dakle, ako te kô bude pitô, s ponosom mu odgovori, JA NISAM LUD – JA SAM BOSANAC! odnosno ON NIJE LUD – ON JE BOSANAC (I HVALA BOGU NA TOME).

„O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Stigla pred štab moje divizije četa Kozarčana i tek što su predahnuli, uhvatiše se u kolo zajedno sa kuririma štaba divizije i zaigraše i zapjevaše. Među njima je bila i bolničarka Draginja – vrlo lijepa djevojka. Poznavala me je kao pjesnika, te me povuče za ruku i oboje se uhvatismo u kolo, jedno do drugoga.
Igra ona kao živa vatra, zemlju nogom ne dotiče. Tupkam i ja pored nje kao medvjed grmečki, pa kad se umorismo, sjednemo uza zid štapske zgrade i ja joj uzeh pričati kako je ljepša od svakog cvijeta, od vite jele, od plamene munje, itd.
Sluša ona, sluša, nakrivila glavu:
– Nikad nisam čula tako lijepe riječi, vidi se da si pjesnik, ali, ja ti opet ništa ne vjerujem. Sigurno je da pjesnici vještije lažu nego svi ostali muškarci.
– Ako ne vjeruješ pjesničkim riječima, vjerovati ćeš nečem drugom – dosjetim se, pa utrčim u štab divizije, donesem otud svoj torbak i iz njega izvadim povelik komad slanine što sam ga dobio od matere.
– Evo, curo, pola tebi, a pola meni. Ovo mi je dar od matere.
Uze cura slaninu, sva sinu od sreće, pa me zagrli i poljubi u oba obraza. Tu sam djevojku kasnije opjevao u pjesmi Oj, đevojko, dragaj dušo moja

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987.)

Još na blogu: TEDDY UČI NAŠ JEZIK