Tastaturu pregriz’o! :P

O fejzbuku imam mišljenje koje nije naročito pozitivno. Nije ni negativno. Jednostavno, to je foto album, sredstvo za gubljenje vremena i privatnosti. Imao sam profil nekoliko puta, posljednji put prije dvije godine; nisam mogao razdvojiti dobro od lošeg, korisno od beskorisnog, pa sam obrisao profil. Radije bih da to ne gledam, što sam gledao tamo.

Realno, blogeri (ovaj uključen) su jedna nefotogenična banda koja je oduvijek obitavala po budžacima interneta šiljeći tastaturu, pa ako su na fejzbuku onda to ili nisu „istinski“ blogeri ili su tu samo zbog „Slagalice“ odnosno špijuniranja nekog. A realno, super je „Slagalica“, samo što se ljudi uglavnom ljute kad ih pobijediš, a ja uglavnom nisam gubio. Nego, ima na tom fejzbuku još par dobrih stvari ali…

Danas je na fejzbuku „svako i njegova tetka“ a u albumu tetkino unuče i lajkovi. Blog spisateljice i spisaoci, kao malo napredniji oblik internet života, teže elitizmu. Naravno, taj elitizam je „elitizam“ i smiješan je, ali i nije, kad se uzme čega sve ima danas. Opet, fejzbuk je, usljed već pomenute činjenice, jednom nogom na vratima i čeka se sljedeća nova stvar… koja nikako da dođe. A za to vrijeme…

To je sve sem društvena mreža. To je 1984, knjiga, ne Van Halen album. Korporacije i keš upravljaju podacima. Algoritmi su takvi, zid, objave, poruke, blokovi… Reče Doc Pomus: „Ukoliko si dovoljno glasan, neko će te, nekad, možda i čuti.“ Možda, ali kad se dernjaš na vrhu brda, a do njega se valja popeti. Na fejzbuku će te zatrpati portali sa istim sadržajima, guzice, slike beba i mačaka, glupani…

I, imajući sve prethodno u vidu, mogu da prisutne i neprisutne obavijestim da blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odnedavno ima fejzbuk stranicu! O tempora! O mores!

500-fbMoj plan prije dvije (odnosno sad već tri) godine je bio da napravim stranicu za blog, ali sam, usljed boravka na fejzbuku (i analiziranja M.O. mase) odustao od toga. Tako da je nisam napravio. A ni sad je nisam napravio: stranicu vodi jedna mlada dama koja ima volje i snage za to jer ne gubi vrijeme po frizerskim salonima. Ja se tu ne pitam puno, pitam se malo, a i kad se pitam, ne pitam se.

Stranica će, kroz plan i program mlade dame koji podrazumijeva selektivan retroaktivni pristup, pokušati da približi sadržaj ovog bloga nekim novim ljudima. Realno, teško, usljed svega prethodno navedenog a i materijalnog sadržaja bloga, koji nije baš „širokomasan“. Nemam pojma. Iskreno, poprilično mi je svejedno. Hoću li ja nešto napisati, hoće li to neko pročitati… jesmo li sretniji, jesmo’l pametniji.

Ipak, šteta je nastala a sad mi samo ostaje da nekako fejzbuk плуг (kao ovaj na slici) prikladno ubacim na blog, ali dosad nisam našao zadovoljavajuće rješenje jer je wordpress (kad ne plaćaš harač) ekstremno neljubazan prema modifikacijama, shodno tome čačkam po temi odnosno tražim prikladnu, međutim, svakoj nešto fali… O, wordpress temo, zašto li si od tvrdoga ženskog roda…

Projekat prekinut… neki drugi put. 🙂

Smiljan – New York – Šehitluci – New York

U sklopu redovne turističke šetnje na banjalučku izletničko-rekreativnu atrakciju Šehitluke (u blizini vrela Vratinac, je li), nailazim na omanje Mirandu i Charlotte koje se, sem umanjene skale (zbirni broj godina dvocifren, manji od 30; zbirni broj kilograma takođe dvocifren, manji od 60), ni po čemu ne razlikuju od svojih full size varijanti. Ukotvljene na klupi, ljute su kao dva leptira a ja u prolazu – iz nehata – presrećem njihov razgovor…
– Vratiću ti ja za ovo ок! Što mrzim kad mi tako napiše ок! – furiozno će Miranda reagujući na sadržaj ekrana njenog mobilnog telekomunikacionog uređaja.
– Majke mi, ako on ima kilu i po mozga, ja sam Nikola Tesla! – altruistički dodade Charlotte.

Prođoh a one su ostale… uzalud.
Što je čuto, ne može se odnečuti!

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

i-should-delete

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

Fejzbuk i djetinjstvo

Fejzbuk, ta megapopularna društvena mreža koja počesto izaziva nedruštvenost kod ljudi, prelazi sve granice, razara sve barijere. Od pametnih ljudi će napraviti glupe (iako od glupih neće napraviti pametne), od šume će sakriti drveće. Nekima se, čak, od zgrada učini šuma, pa onda počnu pisati koješta…

Nisam imao iPhone, ni laptop, ni xBox. Igrao sam se žmire, vozio bmx . Išao sam kući kada se počeo mračiti. Mama me nije zvala mobitelom, već je vikala: UNUTRAAAAA!Umjesto facebooka igrao sam nogomet s prijateljima. Nije bilo antibakterijskog gela, već smo se igrali blatom i zemljom. Svako jutro smo gledali Tom & Jerryja, a ne Naruta. Sretnog li djetinjstva! Stavi ovo na svoj zid ako si ikada pio vodu iz šlaufa, a ipak preživio!!!

Ovo je samo jedna u nizu tirada „dole fejzbuk, gore djetinjstvo!“, ovdje bez ikakvih lektorskih intervencija (i prevoda na srpski jezik). S obzirom da je do mene stigla kopiranjem (preko internet foruma), ne bih znao koji je to korisnik fejzbuka ovako otvorio srce pred svima pa mu se ne mogu lično obratiti, ali…

ŠTA, KOJI MOJ, DROBIŠ?

Počnimo od ironije koju valja debelo naglasiti. „Stavi ovo na svoj zid“… Jel’ vanjski, unutrašnji, noseći, španski? Koji zid? Fejzbuk zid? Šta će nekom ko je imao sretno djetinjstvo fejzbuk zid? Stavi na fejzbuk zid, da internet kitom od pola metra udariš u čelo one cirka 10-15 godina mlađe od tebe koji imaju čast da odrastaju u sve-informatičkom dobu? Ili je to možda upućeno dedi na fejzbuku koji je umjesto igranja fudbala bježao u kukuruze od švaba? Ako je upućeno djeci, nije to lijepo, a ni u skladu sa dječjim pravima… a za dedu još gore, samo što on nema svoja prava.

Jadna dječica odrastaju uz fejzbuk umjesto uz padanje s drveća u blato. Jadni oni. Doduše, oni samo rade što i svi drugi rade, uz ono što im je ponuđeno. I pola ovih koji su padali sa drveća lomeći ruke i noge su to radili samo zato što nisu imali Komodor 64 ili Spektrum računare, ili pak električne gitare i pojačala. Misliš da bi manuelno puštali klipe niz ulicu da su imali „aplikaciju“ za puštanje klipa? A kad je krenula radiodifuzija, prvi televizori i radio aparati dolazili po selima i gradovima, čitav bi se komšiluk okupljao oko njih. Sumnjam da je iko rekao: „E, jebeš te male ljude u kutiji, ‘ajmo mi padati sa drveća!“

Gledao si Toma i Džerija a ne Naruto, ali samo zato što su Tom i Džeri tada bili na programu, izabrao ih Đelo Hadžiselimović. Misliš da je Naruto glup, a da su Tom i Džeri genijalci. Šta god da je Naruto, i on ima neki svoj smisao, tebi skriven ali svakako jasan onima koji su ga napravili i onima koji ga gledaju. Da bi dokazao da su Tom i Džeri bolji od Naruta, u krajnjoj liniji bi došao do toga da moraš srušiti onu latinsku izreku kako se o ukusima ne raspravlja. Sretno u tom pokušaju. Ako kreneš u tu borbu, podržaću te podrškom u vidu podignutog palca u elektronskoj formi.

Prao si ruke običnim sapunom a ne antibakterijskim gelom jer tad nije bilo antibakterijskog gela. Pa šta. Neki su prali ruke sapunom napravljenim od svinje. Svinja je brutalno najkorisnija životinja. Još da daje mlijeko za preradu i mogle bi se sve ostale životinje ukinuti. Nego!

Šta uopšte hoćeš? Imao si jebeni BMX kao BMX banditi iz filma „BMX banditi“ dok su se druga djeca vozala na ponijima i mislili za tebe da si šaban!

Radio si sve što su i ostali radili u tom trenutku, sem ako si sa kišobranom skakao sa garaže – ako jesi, Respekt! (izlazi ponedjeljkom). Ne pišaj bez potrebe po onima koji slijede isti princip u drugim okolnostima. Oni sutra će možda imati čipove ugrađene u lobanju, a oni prekosutra se tući kostima pred pećinom. Otkud znaš da to njihovo neće biti sretno djetinjstvo? Kao da tvoje nije moglo biti bolje…

I koliko god misliš da si najjači u raji, legenda Mejdana i Ćermetane, da si jebeni Ber Grils koji će da ubije brutalnog ponirskog pandu i pojede mu oči, da nisi spomenut u pjesmi Ramštajna (We’re all living in Amerika, Amerika ist wunderbar), da nisi dio stranputice kojom je krenuo svijet, jesi. Jesi, mili moj, jesi. Sve to piše na tvom fejzbuk zidu.