Mara se o sitnoj djeci stara, nije kao Dara što se po čitav dan…

Život čine male stvari kao i malo veće stvari kao i one stvari srednje veličine, najčešće kupljene gotovim novcem. Radost posjedovanja. Naravno, tugu vrijedi utapati i u prezaslađenoj i masnoj hrani ali o tome neki drugi put. Nego, novac je zlo i valja ga uništavati, potrošnjom. Ne treba dopustiti da se novac skuplja. Trošiti, trošiti i samo trošiti. Zato buraz i ja idemo po tržnim centrima i jeftinim prodavnicama pa kupujemo slatkiše, sijalice za auto i cipele. Tako ti on onomad kupi cipele marke SUPA. Nije baš „Manolo Blanik“ a ni „Sani Armani“, al’ eto. Proizvodnja Kazanstan. Da smo u Americi ne bismo imali viceve u Husi i Hasi nego samo loše igre riječima kao primjer iz prošle rečenice. Elem, cipele su SUPA. Onako penzionerske, al’ svako ima svoj stil.
Dolazimo kući, stara se interesuje šta smo kupili…
-Nenad je kupio cipele SUPA, a imaju još patike SARMA.
-Daj, mali, nemoj lupetati.
-Stvarno, sad ću ti pokazati…
Gleda stara one cipele, pa nisu loše, pa obrni okreni, a ono stvarno piše SUPA.
-Pa dobro, a kad ćete po te patike?
-Kako kad, pa kad bude slava…

(Ako neko zna gdje se mogu nabaviti PEČENJE čizme ili PITA papuče, neka javi.)

Marta se karta, a šta radi Mara?

I u ovim teškim vremenima kasnog puberteta, ranog ustajanja, nezaposlenosti i treniranja tegova postoje neke situacije koje me ugodno obraduju. Jedna od takvih se desila jutros kad je policija u sadejstvu sa vatrogascima izašla na teren mog radnog stola da izvidi kako se tu našla džinovska japanska Onkyo Sansui lubenica. Uviđaj je još uvijek u toku.

On i njegov ‘bem-ve

U prolazu slučajnog prolaska načujem kako dvije u bašti kafića dekorativne malopunoljetne djevojke razgovaraju:
-Nije kod njega 2000 već 2500 kubika… Šestak!
-Ali je dizel?
-Da.
Pričaju one o njegovom ‘bem-veu, samo ne rekoše da li je „redni šestak“ ili su cilindri u V rasporedu. ‘bem-ve vjerovatno guta euro dizel, vlasnik je na D2 a ove dvije mogu i na pregorjelo ulje. Mislim, tako izgledaju, pregorjelo, al’ sumnjam da su automehaničarke…

(Jel’ dotle došlo? Jeste.)

Čemu blog ako nema ovog!

Danas sam tužan zbog jer zato:
– Plaćenici 2 više ne igraju u kinu, a DVD izdanje još uvijek stiglo na kioske;
– gledam seriju „Kako sam upoznao vašu majku“ znajući da Ted Mouzbi neće završiti sa Robin Šerbacki a ima izdržati još 130 epizoda;
– finim djevojkama se sviđaju loši mladići kojima leden vjetar miluje ulje na kosi dok jezde kroz noć na motorima marke „Tomos“ vraćajući se iz diska u četiri sata ujutru;
– godišnjica savezničkih avio napada na Ameriku nije obilježena na adekvatan način, masovnim slavljem na ulicama svih srpskih gradova uključujući Čikago;
– plastična hirurgija i fotošop još uvijek nisu našli rješenje za lice Keri Bredšo;
– pada kiša iako ne pada kiša;
– i još mnogo, mnogo toga…

Nije sve tako bijelo…

I tako ti mi protestujemo nešto protiv vlasti, vozamo se biciklima glavnim ulicama grada Čikaga, sporednim putevima prolazimo iza leđa brutalnim kordonima brutalne policije, smijemo se i družimo, i sve je to lijepo, nego u jednom trenutku, kad se to malo smirilo a policija razbila svoju formaciju, primjetim da fali desno krilo. Lijevo-lijevo, kad eto njih desno, Boćo i Boki se parkirali i piju pivu.
– Nema šta, kvalitetno se protestuje…
– Uzmi i ti pive.
– Ne, hvala.
– Ma uzmi pive, šta ti je…
– Ne smijem, idem sad u teretanu…
– Pa šta?
– Pa, juče sam pio pa išao u kurvanje pa nisam mogao [da j., op. a.], a sad idem u teretanu pa ne bih da ne mogu [da treniram tegove, op. a.]. Taj neuspjeh bi bio neoprostiv!
I odem u teretanu. I nisam nešto dig’o. U teretani.

Haljina marke „JEBIME“

(Zvanični početak kampanje protiv kolumnidušmanke.)

Grašak koji nije iz porodice mahunarki…

ČLANAK KOJI SLIJEDI NA BLOGU SE NE PREPORUČUJE ČITAOCIMA MLAĐIM OD 18 GODINA JER SADRŽI EKSPLICITAN OPIS SEKSUALNIH AKTIVNOSTI POTKRIJEPLJEN STRUČNIM OBJAŠNJENJIMA I DIJAGRAMIMA.

I sad, kako to već zna biti kod intimnog druženja mladih ljudi suprotnog pola, desi se situacija da je ona na koljenima, iza sam ja i tu se dešava šta se dešava već, zamisli život drugačiji od ovog i igraj, igraj, igraj, igraj. U ritmu, muzike za ples, doduše ne tako sumanutom ritmu kao kod Masima i Jure – ipak valja uzeti u obzir moju starost, škripi krevet u gluvo doba noći i ometa san svim glodarima nastanjenim u zidu, što onomad reče ona neka baba „Ne zviždi, prizivaš stavore!“, al’ kontam da su oguglali (od engleskog glagola google, prim. prev.). Nego, solidna je vrućina a samim tim i količina znoja koja nas obliva i u jednom trenutku se bez upozorenja isključujem sa izvora inteligencije*.
– Šta radiš, što ga vadiš?
Odgovor je bio bez riječi jer već u narednim sekundama demonstrativno pokazujem prethodno dalek peškir koji je bio razlog mog isključenja, isti koristim za uklanjanje najintruzivnijih grašaka graška, al’ bogme i graha oliti pasulja zarez znoja. U tim momentima senzacije dubljih uzdaha nakon dubokih uzdaha stiže replika:
– Ti si se, kao, oznojio? Ti tu, kao, nešto radiš?

Slika 2.1 Šema položaja karakterističnih crta lica u trenutku replike

Sasiječe me to dok značajno smanjujem preprodajnu vrijednost peškira i razmišljam o tome kako sam otkrio neke nove detalje o svom tijelu odnosno dodatne lokacije manifestacija znojnih žlijezda. Kritička vrijednost replike, nailazeći na privremenu mutavost, u prvi mah dovodi do neverbalne reakcije – izraza bijesa na licu, s tim da je veoma upitno kakav je to izraz lica zapravo bio s obzirom na lokalnu atrofiju koja je zaobišla samo Ekvatorijalni pojas…

Slika 2.2 Približan dijagram prvobitne neverbalne reakcije

Nakon nekolicine trenutaka iznenadjenosti i uvredjenosti™, dok sam peškir pružio za zloupotrebu protivničkoj strani a doza krvi krenula prema glavi zarad odbrane časti na polju polemike, spontano stiže i verbalna reakcija, jednako nekvalitetna:
– E, sad ću ti… Ja ću… Ja ću…
Čak i nakon par pokušaja, mjerenje elokventnosti situacije je pokazalo negativnu vrijednost, što je naišlo na zdušno odobravanje i oduševljenje protivničke strane. Usljed toga, odustajem od izražavanja riječima te donosim odluku da posljednje atome snage utrošim na ponovno priključivanje na izvor inteligencije zarad napajanja daljnjih aktivnosti. Kako se to desilo, tako je kritička vrijednost replike na volšeban način postala irelevantna i protivnička strana je bez daljih uslova ratifikovala svoj potpis na sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. A nisam ništa posebno uradio. Mislim, samo sam nastavio, da ne radim ništa. U ritmu, muzike za ples, kao Jura i Masimo, poslužujući desert…

Slika 2.3 Korigovano očitovanje nakon ponovnog priključenja na izvor inteligencije

* Iz pitalice: Kad je muškarac najpametniji? Tokom seksa, jer je tad direktno priključen na izvor inteligencije.