Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

I to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Pornići (pornitji) II

Otprilike kao na slici, samo nekako obratno…

Dakle, drage moje, dragi moji, eto šta nam je, u krajnjoj liniji, donijela informatička revolucija: priprema, pozor, „dva klika“ i rukoblud! Sve na internetu, pa i gole ženske (i goli muškarci, valja navesti, jer je ovo rodno i politički korektan blog, prim. aut.). A nekad si morao znati lika koji zna lika koji se ne stidi uzeti pornić u video klubu, ili pak lika kojem nije frka na kiosku uzeti erotiku…

Nego, nazirali su se problemi i prije nego što će internet uništiti sve. Iako je dostupnost rasla, materijali su postajali sve lošiji – sve je manje bilo naučnih sadržaja sa stručnim prikazima visokovještog vođenja ljubavi, a sve više [cenzura]. Takođe, saučesnik tome sa druge strane je bio video kodek DivX u narodu odmilja poznat kao diviks. Jeste, mogao je film stati na jedan ili dva kompakt diska, ilegalno se narezati i gledati, ali avaj, kvalitet. Kvalitet. (Ni blizu VHS-a…)

Za potrebe ove priče, jednu malu danas nepostojeću prodavnicu legalnih i ilegalnih audio-video sadržaja ćemo nazvati „Venecija“ a nezadovoljnog mušteriju te radnje ćemo nazvati „Ludi Miodrag“. Naravno, zarad zaštite lica i robnih marki vrijedi napomenuti da se radnja nije desila u Banjaluci. U „Veneciji“ su se prodavali kompaktni diskovi raznih tipova sa različitim sadržajima, između ostalih i pornografskim, ali avaj, kvalitet. Kvalitet.

Tako se jednog dana na vratima radnjice pojavio „Ludi Miodrag“ noseći u rukama kompakt disk na kojem je snimljen DivX film, zarad reklamacije. Prisutni radnik kojeg ćemo za ovu priliku nazvati „Ljubiša“ je bio ljubazan i uslužan, kao što ga i mnogi pamte…
– Ja vama moram ovo vratiti, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ne može se gledati.
– Šta je u pitanju, neće da čita disk?
– Ne, ne. Disk čita normalno ali je loša slika, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ništa se ne vidi od njih… Ne može se gledati!
– Dobro, moramo pogledati o čemu se radi, pa ćemo vidjeti da zamijenimo, može?
– Može.
Sporni kompakt disk se ubacuje u priručni računar, film počinje. Prvih minut-dva se ne dešava ništa, pa tako ni ništa sporno. „Ludi Miodrag“ sugeriše da se malo „premota“ unaprijed, što „Ljubiša“ i čini, prevlačenjem klizača po skali. Nailazi se do dešavanja, koja su poprilično nezgodna. Naime, film je pornografskog tipa ali je umjesto muškaraca uključivao domaće životinje muškog pola (zlurade čitateljke će reći da je to beznačajna napomena usljed realne nerazlike između dva pomenuta tipa, prim. aut.), tako da nije bilo svejedno kad se na ekranu u krupnom planu pojavio odnos žene i magarca. Malo zatečeni situacijom, svi prisutni sem „Ludog Miodraga“ su nijemo posmatrali dešavanja gdje su 60% ekrana zauzimali žena i magarac u zanosu strasti, 37% ekrana je bila pozadinska scenografija, te u jednom trenutku, na 3% ekrana u gornjem desnom ćošku se pojavilo par kockica pikselizacije, nimalo većih od prosječnog logotipa neke TV kuće…

Po pojavljivanju kockica, dokazavši svoje „Ludi Miodrag“ uzviknu:
– VIDITE LI VI TO?! O TOME VAM JA PRIČAM! TO SE NE MOŽE GLEDATI!
Nakon par trenutaka još tiše tišine se začulo:
– „Ljubiša“, zamijeni čovjeku CD, ovo se stvarno ne može gledati.

Prethodno: Pornići (pornitji)

Ispovesti tačka 1.0

Pored toga što sam na osnovnoškolskoj ekskurziji u Bečićima 1997. godine vidio kako Neđo M. kuvano jaje – srećom, oguljeno – maže eurokremom i jede, pamtim i neke manje upečatljive (a znatno ukusnije) stvari: krofne na plaži. Doduše, ne sjećam se da sam ih jeo nego teško da su mogle biti gore od prethodno navedene kombinacije.

Krofne na plaži nisu bile naročito različite od krofni na velikom odmoru koje su žene prodavale na kapiji škole a mi ih u drugoj smjeni na kraju velikog odmora molili da nam poklone one neprodate (jerbo smo bili – i ostali – sirotinja), ali su krofne na plaži imale drugačiju, veoma zvučnu reklamu:

„Vruće, taze kod čika Laze!“

U skladu sa tim, moja se današnja ispovijest sastoji od zareza. Naime, za mene je to bilo „Vruće taze kod čika Laze!“ i ja sam se tad pitao zašto lijepo ne kažu „krofne“ nego govore „taze“. Zli jezici bi imali štošta da kažu o tome, međutim, zle jezike je najbolje preduprijediti, što ću i učiniti: nije problem što sam se ja tad to pitao, već što sam se pitao šta su „taze“ i nekolicinu godinu nakon toga. Eto, šta ću, nije imao ko da mi kaže… nije bilo interneta.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma X

– A je li, ako ja preko tog kompjutera pošaljem poruku Jeleni Broćić, hoće ona meni znati odgovoriti?
– Jeleni Broćić? – jedan neupućeni upita.
– To ti je jedna pjevačica – objašnjenjem se ubaci trener Sale pantomimirajući kako se, priljubljene uz tijelo na području grudi, nose dvije košarkaške lopte – ona baš dobro pjeva.

Još od najranijih dana teretane Sokolskog doma, koja je nastala nešto prije same ideje treniranja tegova, zna se da se za vrijeme kratkih zimskih dana do dugo u noć, uz vino i pesmu treniraju tegovi, pričaju priče iz davnina i generalno preli. Zima je, naravno, vrijeme priprema za ljeto, a ljeto je, naravno, prilika da članovi teretane Sokolskog doma zablistaju u svoj sili i slavi uskih majica i još užih šorceva. Obzirom na svoju dugu tradiciju, teretana Sokolskog doma je mjesto gdje se mogu naći nosači uskih majica iz različitih epoha razvoja čovječanstva…

Jedan od njih je i Bišćanin Zdravko, autor uvodne rečenice, mnogima poznatiji kao Mitrov stric, rođeni. To je dvometraš visok oko 180 centimetara, čovjek povremeno zadužen za kulturnu komponentu sportsko-zabavnih vannastavnih aktivnosti u teretani Sokolskog doma, kad na svojoj bijeloj gitari zasvira hitove Dugmeta iz vremena Bebeka, Alena i Tife, prošarane repertoarom Tome Zdravkovića uz nezaobilazan krešendo u vidu bezvremenskih numera Unskog bluza patentiranog od strane Zeleta Lipovače, što je sasvim logično obzirom da je porijeklom iz Bihaća.

Rođen u vremenu kad je bilo pravde za ženske stidne dlačice, Zdravko je odmalena obećavao: proplivao je prije no što je prohodao a brkovi su mu narasli prije nego što se riješio mliječnih zuba. Dok je Jugoplastika harala parketima širom Evrope, on je harao plažama širom Jugoslavije, bio Kralj Une, atrakcija Makarske rivijere, a sad o tome pripovjeda mladim vježbačima u onim večernjim časovima kad trener Sale spokojno – misleći da je teretana prazna – hoda alejama kestena obučen u modernu jaknu sa čupavim okovratnikom ispod koje je muževna ružičasta Lacoste majica, hrišćanski pristojno držeći svoju ženu za ruku…

– Kad smo moj tata i ja otišli tamo na Makarsku plažu, pa kad su ga vidjele one babe iz Amerike! A on gore go, dole go, samo šorc ima na sebi, a ono šorc se zategao… gledaju ga dvogledom i trljaju se! Vidjele one kod njega stopalo a zna se, koliko stopalo – toliki ponos! One slikaju, a onaj gore iz satelita mjeri! Sve bi ga zaskočile, straga i sprijeda… a i on bi njih, al’ ne smiješ! Da ih je moj tata natakao, odmah gotovo! Tata bi njih rasturio, odmah bi CIA došla pa bi Tito morao reagovati! Al’ idu one babe za njim po plaži, nose metar i mjere otisak u pijesku pa se čude, a u mog tate još veće stopalo nego kod mene! U mene 47, u njega 49!
U tom trenutku jedan istaknuti vježbač prekinu izlaganje obraćanjem Mitru koji je u ćošku teretane kaljao sveti Sokolski parket nečim nalik na krosfit…
– Je li, Mitre, koji ti ono broj cipela nosiš?
– Pa, 42. Što, da nemaš neke za prodati?
– Eto, Zdravko, kod ovog tvog nećaka Mitra stopalo 42, šta to govori o njegovom ponosu?
Zdravko za trenutak ozbiljno pogleda istaknutog vježbača koji je postavio pitanje pa mu, nakon izvršenog obračuna, pruži odgovor:
– A je li, ako ja preko tog kompjutera pošaljem poruku onim babama iz Amerike, hoće one meni znati odgovoriti?
Za to vrijeme u svlačionici, Arnold „Alen“ Anikić tiho – da niko ne čuje – ubaci svoje patike u torbu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Kad je internet bio mlad…

* paf, paf *
* cmok, cmok, cmok*
(Po ramenima bratski se tapšu, triput ljube – hrišćanski u obraz, za junačko pitaju se zdravlje.)
* sjed, sjed *

Prič(a)o mi jedan jedan čoek priču iz vremena kad je internet bio mlad. Sjećamo li se, druže stari, ispij tu rakiju još jedared da ti naspem… Sjećamo li se, onomad, kad još fejzbuk nije postojao a „Foto Risto“ bio uspješna multimjesnozajednička korporacija? Onomad davno, prije skoro 15 godina… pamte li se ta vremena?

Dođoše ti, božju ti majku, međ’ narod prvi personalni računari nemonohromatske vizuelne tematike. Nisu bili crno i bijeli nego sivi i šareni. Imadoše miša sa kojim preslažeš karte a syntax error load press play on tape cd.. run postadoše daleka prošlost, daleka kao i sama zemlja Japan koja napravi taj kojputer, duša mu crna DOS 6.22.

Kako je doš(a)o, sve je promijenio. Nije to više bila samo igračka za onog malog s naočalama što ne zna igrati fudbal. Tu ti je bilo svašta – te karte, te mine, te kucaš tekst, te crtaju djeca bmp, te čuvar ekrana sa ribama (jebo akvarijum) te now it’s safe to turn off your computer te sve ostalo između – divljenje i radost posjedovanja.

Ali, moj ti Stari druže stari, kao i za prvi televizor prije pedeset godina, krenu komšijskih krava trka, čija će biti veća brža druga prva. Komšija prvi ne smije dugo biti prvi, da bude makar prvi drugi. Kupuju se kojputeri, mjere im se megabajati, megaheraci, čija će disketa biti manja (!) i kome će ribe brže plivati po ekranu.

I tako ti je to bilo, kad su se kojputeri kupovali dok još nisu služili maltene ničemu, ni crtanju – slikanju – čitanju – pisanju – radu – šta’oćeš, već eto, bile igrice i imaš kojputer i jebiga. Imaš računar i nj. digitron. A onda dođe internet. Kako se krenuo uvoditi internet – i razna zla koja vrebaju na njemu, tako je postalo sumLJivo. SumLJivo, kažem ti!

I tako, prič(a)o mi čoek, kaže, bio jedan što je htio na internet – al’ kuglager – nema interneta, dok ga ne uvedeš. Moraš mater pitati da uvedeš pa ti pitaj mater, a mater lijepo jednog čoeka što zna čoeka što zna čoeka što zna nešto o tom internetu. I njojzi ti čoek sve lijepo objasni, pa će ona sinu svom:
– Ljubinko sine, nemoj ti ići na internet, na internetu ima virusa.
Ljubinko, šta će – slegne ramenima, kad ne može – ne može, a mater njegova, spredočima slikom ranjenika tifusara što četrestreće hladnu Neretvu gaze, misli se, majku li im jebem, mog Ljubinka da kleti virus zakači, epa neće! neće, ni tifus, ni malarija, ni sida, ni ebola, ni gripa, jebo vas vaš internet da vas jebo internet!

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

To je! Razlog propasti blogova!

Mi zarez blogeri smo ugrožena vrsta. Nekad je internet bio za izabrane, a danas je za sve – čak i za ljude koji ne znaju čitati. I šta mi onda da pišemo koji k.

Pored svih vrsta ataka na prirodno stanište nas zarez blogera, mislim da sam pronašao onaj udar koji će biti fatalan: internet stranica ispovesti tačka kom.

To je. Nema šta. Tzv. fatality potez blogovima. Ultimativan manifest anonimne lažne nesigurnosti u samozaljubljenost.

Zato sam i ja prestao pisati na blogu. Ma koga to još briga. Samo ispovesti tačka kom. Napisao sam dvije ispovesti tačka kom:

1. Не пијем ракију, не једем сланину, знам како се користи кондом, немам окачен крст на ретровизору… а на попису становништва сам се изјаснио као Србин.

2. Ја сам потпуно нормалан.

Ako ih neko uoči na stranici ispovesti tačka kom da zna da to vjerovatno nisam ja već da me neko kopirao blatantno što je frapantno.

Specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske odnosno „Ljubavni život ili tragedija službenice PTT Drage Dragić“

Kad sam imao 15 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 20 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 25 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…

Kad sam imao skoro 21 godinu, prvi put sam bio u Beogradu. Putem interneta upoznam neke fine ljude, oni se ponude, i u neko gluvo veče dvijehiljadetreće u 22 časa silazim sa autobasa; torba, novčanik sa nešto dinara i dva papirića, brojevi telefona. Jedan od moje drugarice koju ću prvi put vidjeti to veče, a drugi je rezervna varijanta, tetka na Batajnici (sva sreća pa tad nisam znao gdje je Batajnica).

Telefon besplatan na kiosku nekom, zvoni broj prvi, niko se ne javlja. Prvi put, drugi put, treći put – prodato. Nešto nije bio dobar telefon besplatni taj, ispostaviće se. Kupujem na drugom kiosku „Halo“ karticu, zovem sa govornice. Neko se javi. Predstavim se. „PA GDE SI, BRE, TI?!“ Uspješno me spašavaju taksijem i vode u sigurnu kuću te nastavljam biti izgubljen samo u neprostornom smislu…

Bio sam nekoliko puta u Beogradu nakon toga. Štaviše, išao sam redovno. Samo nisam odavno. Al’ eto. Još sam u kontaktu sa mnogim divnim ljudima koje sam tad i tako upoznao. A kontakt nije skup, naročito, danas u vremenu poslije horoskopa. Tu je struja, voda… telefon. Elektronska pošta i komunikacija putem instant poruka. Onomad putem pružaoca standardnih PTT usluga, a danas putem Steve Babića koji je pojačao signal…

Isto tako, u to vrijeme sam rado koristio i drevne oblike poštanskih usluga zarad svojih nekih potreba koje su se ticale razmjene muzike i sličnih materijala, u vrijeme dok internet žice nisu bile dovoljno debele za jedan aspekt takvih aktivnosti. Kakva je to radost bila, kad od preko Drine stigne koverta sa balončićima i u njoj sto čuda, a koliko je god bilo lijepo tih sto čuda, toliko su bile drage i koverte… sve sam ih čuvao, do ponovne upotrebe.

Tad je to bilo jeftino, moglo se, imalo je smisla, a onda dođoše neka druga vremena. Tamo negdje prije godina šest do sedam, paralelno sa obznanjivanjem i masovnim reklamiranjem „specijalnih i paralelnih veza“ Republike Srpske i Srbije dođe do promjene u „mojoj“ pošti: na mjesto upravnice dođe brutalna Draga Dragić, a i komplet se postava promijeni pa tako ode jedna divna plava službenica kojoj sam rado pisma predavao…

I tako se to poklopilo, kako je došla Draga Dragić, tako su došli problemi, poštarina je poskupila duplo, stari se poštar negdje izgubio a došla poštarka – kopija Razije Mujanović – koja je nekom sasvim slučajnom logikom za određene pošiljke naplaćivala nekakvu dodatnu taksu, carinu, šta već. Jednom sam se usprotivio, ali samo verbalno – znatno je veća od mene a vjerovatno i trenira tegove u teretani Poštanskog doma.

Paralelno sa svim dosadašnjim paralelama, i potrebe za poštanskim uslugama su počele da jenjavaju, sve manje koverata sa balončićima je putovalo od/do mojih vrata, bavio sam se nekim drugim stvarima, kupovao na drugim mjestima… Ipak, još uvijek sam kao dijete u prodavnici igračaka želio mnogaje stvari da kupim od nekih tamo specijalno paralelno, samo kako doturiti, mogao nisam dokučiti…

I desi se tako onomad da se pojavi na berzi jedan album koji sam morao imati, VIS Dan Reed Network i ploča Slam na kompakt disku. Inače, Dan Reed Network se našao na jednoj od mojih kompilacija, pa da ih opet ne opisujem, samo ću reći da su mi jako dragi te da sam na neki čudan način došao do njihovog prvog i trećeg albuma na original diskovima, i još mi falio taj drugi… al’ falio.

Cijena je bila, onako, nemala, ali… nemala, u nekim realnim standardima. Ponudim prodavaču da mu za tu cijenu dostavim novac preko granice nekim ilegalnim metodama koje ne smijem javno navesti, a on meni da pošalje album poštom. Sudbina nije tako htjela, ne isplati mu se, kaže. I ja onda lijepo skontam, e, jebem ti mater, za te pare ću taj isti disk naručiti iz Hong Konga, i to japansko izdanje, a ti ćeš kurac penis taj svoj prodati nekome.

Paralelno sa japanskim diskom iz Hong Konga, dogovorim neke američke diskove iz Srbije. Kaže ovaj drugi, može, preko Drine brate, ima šema. A ne žuri se meni, al’ prolazi vrijeme: jedna, dvije, tri sedmice. Pa nije onaj krenuo. Pa nešto. Pa je došao do granice, al’ gdje je, pitanje je. Prođe šest sedmica, stiže onaj iz Hong Konga japanski, i on se vrhunski napatio, al’ je stigao, a ovaj iz Srbije… utrča u cilj kao solidan drugi, dva dana poslije.

I to su specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske, istog naroda podijeljenog nametnutom granicom, kvalitetne poput veze Republike Srpske sa Hong Kongom ili Antarktika sa Grenlandom. A poštarina je sad ravno triput skuplja nego onomad; biće da smo triput dalje. Nije da nismo i prije kolektivno bili glupi, al’ smo sad za specijalno odjeljenje, u krajnje negativnom i politički nekorektnom kontekstu. Triput gluplji, po srpski, brate.

Ne znam može li gore. Kaže Rambo, eno ti Afrike, ona je sva privatna, pa šta im je pomoglo, al’ opet, nećemo valjda k’o oni… Jesmo Indijanci al’ nismo baš takva plemena. A za to vrijeme Draga Dragić radi posao. Donosim paket, a veliki je, a ona ne zna može li toliki, pa zove. A donosim pismo, pa ona ne zna smije li to pismo, pa zove, tamo neku opet, pita je. A onda popunjava formular pa pogriješi. Ajebotebog, a upravnik.

A ona što je bila prije nje, divna plava službenica, nije da je toliko bitno ali jeste, ona je onomad imala taman oko 40 godina…