Trauma u našoj bašti: Boemska rapsodija (2018)

Ono kad si žestok momak pa odeš u kafić i naručiš gusti sa šlagom a ono umjesto šlaga nešto kao sir: namaz a nije… pa ti ostane na brkovima.

Da je kojim slučajem dosanjao 2018. godinu, Džordž Orvel bi sasvim sigurno drugačije nazvao osamdes’četvrtu… ali nije. Srećom. Jer ne treba pretjerivati. Treba znati kad stati. Na žalost, neki ne znaju. Tako je biografski film o Frodoljubu Živanoviću iz grupe Kralj’ca pretjeran. Apsolutno. Toliko je pretjeran da su to zapravo dva filma: prvi dio filma je najbolji film svih vremena; drugi dio filma je najgori film svih vremena.

Životi rok (za domaće tržište: turbo folk) zvijezda su počesto vrlo živopisni: „seks, droga, rokenrol“, što je nadasve zanimljivije od „kravata i stalan posao“. Kao takvi, izuzetno su pogodni za romansiranje i ekranizaciju, ali filmska industrija to još uvijek nije uzela u mašinu: sa jedne strane zbog činjenice da je dobar dio tih ljudi još uvijek živ da priča o tome, a sa druge strane su tu dokumentarni filmovi. Dalje, većina toga se dogodila na putu do ludila, gdje postoje kontradiktorni izvještaji od strane ljudi koji su stajali jedni pored drugih, uz onu foru „ne vrijedi pričati, morao si biti tu“… U jednačinu još možemo ubaciti da je filmska hiperbolizacija dvoznačna, te da pored iskrivljivanja karaktera zarad arhetipičnosti i scenario obično dobije karakterističan luk koji ignoriše hrono-istorijske činjenice, umjesto da se samo posloži dobra kompilacija anegdota… Eh, kad bi sve bilo samo malo jednostavnije.

Bilo kako bilo, „Boemska rapsodija“ (Bohemian Rhapsody, 2018.) je već u ovom trenutku najkomercijalniji muzički biografski film svih vremena, publika je veoma zadovoljna, kritika malo manje ali opet i od njih svakako pozitivna ocjena i to je još jedna od onih klasičnih situacija pa jel vi to mene zajebavate, kakvih je sve više u ovom svijetu.

Genezično, film je bio u nastajanju od 2010. godine, vrijedi spomenuti da je izvjesni gospodin Baron Koen bio u timu i izašao iz istog kad je vidio u kojem se smjeru kreću stvari, stručni nadzor su vršili aktivna dva člana grupe (Mej i Tejlor), priča je autorizovana i zvanična, Adidaske su original, garantovano…

I, šta smo dobili?

Mladi Ramiz koji glumi Frodoljuba Oskara komotno može da proslijedi Neletu Karajliću, s obzirom da prvi dio filma zapravo tumači Nerminu Curbrigen iz skeča Škola za dresuru cura 8. mart, što je smisleniji dio filma. Kasnije samo imamo razradu prethodno pomenute hiperbole: pokojni F. jeste imao karakteristične zube, međutim, u filmu su oni razmjera dabar-dabar-kuna-dabar; brkovi su dio legende ali je njihov značaj formiran životom poslije smrti jer svakako nisu bili neraskidivo vezani za lice nosioca ovog filma. Te fizičke karakteristike su stvarno nepotrebno isforsirane, a što se tiče govora tijela, on je sveden na položaj ruke za tacnu na ramenu uz uzrečicu „dragi“: Nerminu Curbrigen je naslijedio Dik Vaelentajn iz spota „Rejdio Ga-Ga“ gdje dolazimo do korijena problema – zvanični omaž je veća parodija od parodije.

Kroz blago iskrivljen i ubrzan istorijat benda, sasvim su nepotrebno istaknuti homoseksualni momenti na način da je to čisti pederluk. Film teži da prikaže rastrzanost Frodoljuba između Marice koja je „ljubav njegovog života“ i pušenja kurca, a već nakon pola priče Marica njemu otvoreno saspe da je on… peder (ni 5 ni 6); zato scena razmjena pogleda sa kamiondžijom kod WC-a traje pet puta više nego što je potrebno. I sad, u ovom nekom hipersenzitivnom (fol polit-korektnom) vremenu, gdje se pederu više ne smije reći da je peder, ovakav pristup „tematici“ je vrhunski dijaboličan: Frodoljub je ipak primarno bio veliki umjetnik a ne pederčina, a ovo je autorizovana priča što će reći da ga autorizatori zavukoše pederima, ali ne onako kako bi to pederi željeli.

Što se samog toka priče tiče, kolažno su posloženi bitni momenti iz života grupe, dok je ekstravagancija maksimalno izbačena da bi film bio klasifikovan kao porodično prihvatljiv. Najveći hronološki prekršaj je potpuno nepotreban: završetak priče u 1985. godini i preslagivanje elemenata u skladu s tim je glupost koju je teško objasniti s obzirom da je istorija poprilično zanimljiva: grupa jeste bila koncertno neaktivna od 1986. godine ali su do 1991. godine izašla dva poprilično raščlanjena studijska albuma, a čika F. je teško bolestan i slabo pokretan uspio da snimi numeru „Šou mora nastaviti“ što je bio njegov ultimativni poklič koji nije trebalo shvatiti bukvalno, što nisu skontala ova dva konja koji i dalje sviraju pod imenom firme…

Realno, film nije trebalo da bude ovakva limunadica, da prvi dio bude smiješan ovoliko koliko je smiješan (ne baš planirano), a da drugi dio filma bude jako traljava drama. Međutim, treba to posmatrati sa druge strane: Mej i Tejlor posljednjih osam godina nastupaju sa Adamom Lambertom, papagajem sa televizijskog takmičenja talenata, američka publika to puši vrhunski. To nije šala. To je zvanično. To ide u amanet. To je svijet danas, i ovaj film se uklapa u njega. Kao što onomad neki nisu shvatili da je Kičmena slavina parodija, tako će i danas ovaj film biti shvaćen kao realan, od strane generacije životnih saznanja preko ekrana mobilnih telefona, i tu se ništa ne može učiniti. Svako vrijeme ima svoje („Matori, ćuti, ko se još seća…“). Ipak, zbog tematike je nemoguće prenebregnuti činjenicu da je rokenrol vrijednost ovog filma čista nula, istorijska veoma blizu nule, a zabavna vrijednost je – poprilično nenamjerno – 5/10 i nije da trend pretenduje da nastavi silaznom putanjom (što je svakako fakat), već da nas nasilno natjera na rekalibraciju parametara…

Kralj’ca je bila grupa koja je nosila mnogo različitih šešira, promijenila priča, bila veće Bijelo dugme od Bijelog dugmeta: bili su i rok bend ali i Top 40 bend. Ovaj film je to drugo.

In Memoriam, Chris Cornell et al.

B.B. King. Scott Weiland. Lemmy. I još neki, moji heroji, upokojiše se, skoro. I nisam napisao ni riječi. Ali sad moram.

Nakon šugave situacije na privatnom planu po lošem danu, dolazim kući i pregledam muzičke vijesti. I piše da je umro Chris Cornell. Umjesto, npr. novog albuma, umro. Prva rečenica koja mi je pala na pamet je bila: „U 1.200 KURACA!“ Presvukao sam se i otišao da kotrljam neka drva nizbrdo, da ne mislim. Uopšte.

Prije nekih osam godina (30.06.2009. godine) sam na YUmetal forumu napravio ovakav uvod* za temu o Chrisu:

Šta reći o našem omiljenom pijancu, čovjeku bez očiju, 4-oktavnom spomeniku na 1991. i mom vječitom modnom idolu, Chrisu Cornellu (lažnom Massimu)?

Za one koji ne znaju, ukratko ćemo reći, sa preskakanjem nekih bitnih detalja, to je, (znači tvrdim) mladić u srednjim godinama (u svakom pogledu) koji se izvorno proslavio u okviru benda Soundgarden gdje su do izražaja došle njegove, kako to kaže moj kum-komšija B., „pipe“, koje su jedne od najboljih na svijetu. Kad rade, naravno. Kad ne rade, nisu.
Soundgarden je izvorni Seattle bend, Sub Pop, previše kafe, premalo češljanja, previše kariranih košulja, djelovali su nekih 12 godina (1985-1997), ostavili iza sebe 5 studijskih albuma i mnogo tuge izazvali raspadom.
Nakon što se SG raspao, Cornell je izbacio svoj prvi solo album 1999. godine (Euphoria Morning, mlitavo pimplanje po gitari, prim. prev.), a zatim usljed legalnih zavrzlama tapkao u mraku skoro tri godine kad je obznanjeno da je on član „supergrupe“ Audioslave, sa članovima benda Rage Against the Machine. Bio je to malo čudan spoj koji je relativno uspješno potrajao oko 6 godina (2001-2007), izrodio tri albuma i donio malo zvuka gitare na MTV. Ali, iz Maroka se moralo dalje… Godine 2007. u jeku reformativnih aktivnosti RATM Cornell objavljuje izlazak iz Audioslave i tako efektivno završava postojanje benda.
Iste godine izlazi njegov drugi solo album (Carry On), gdje pažnju javnosti privlači obrada Majkla Džeksona, „Billy Jean“ koju on izvodi mrtav ozbiljan… živ ali mrtav ozbiljan. Tu negdje kreće zapravo njegova solo karijera, pored diskografske aktivnosti, on okuplja koncertni bend i počinje da opravdava svoje ime. Nakon dvije godine, odnosno ove, 2009. godine, izlazi njegov treći studijski solo album, Scream, predmet mnogih rasprava, svađa i razočaranja. Naime, Chris je napravio muzički salto mortale te je svoj divni glas prilijepio na elektronske matrice kralja aktuelne u-tami-disko-kluba produkcije, Timbalanda. Hrabro, nema šta, moj je komentar, a neki drugi komentari nisu tako lijepi…

To je bio siže u tom trenutku. Naknadno, Soundgarden se ponovo okupio 2010. godine, izdali su povratnički album (2012), Chris je izbacio još jedan solo album (2015); smrt se desila u hotelu nakon SG koncerta (17/18. maj), imao je 52 godine.

SG je bend koji sam počeo slušati u srednjoj školi, i to tako što sam na nečuveno kupio njihovu kasetu od nekog momka iz Trna, poznanika mog drugara iz razreda Žareta. Žare je znao da ja kupujem kasete, donio mi spisak šta ovaj prodaje, ja sam – između ostalih – kupio ovu piratsku The Best of kompilaciju… i to je bilo to.

To je bend sa fenomenalnim razvojem, gdje je svaki album bio priča za sebe i korak naprijed, veoma kreativan i eklektičan sastav čiji je glavni motor bio Chris koji je sam komponovao većinu njihovih najpoznatijih pjesama, sve sa čudnim motivima i ukrasima, tako da je njegova gitarska uloga relativno potcijenjena.

I sad, lična perspektiva: SG sam počeo slušati kad se već bend bio raspao, ništa mi ne znači šta je Cornell radio nakon toga (solo, Audioslave), SG povratnički album sam poslušao jednom i ne drugi put… ali, to ne mijenja fakat da je to, po meni, bio najbolji grunge bend (nije žanrovska već hronološka odrednica), a i najdraži.

Generalno, mnogo muzičara ima probleme sa alkoholom i drogama. Generalno, mnogo ljudi ima probleme sa alkoholom i drogama. Drogiraju se i seljaci. Međutim, muzičari su slavne ličnosti, idoli masa, u oku javnosti, pa tako i njihovi problemi postanu javni. Nekad se ti problemi riješe na način da muzičar postane „čist“… To je obično praćeno BRUTALNIM SUNOVRATOM KVALITETA njegovog muzičkog izraza. Nemoguće je pobrojati sve takve slučajeve. Međutim, i muzičari su ljudi od krvi i mesa, kao i svi mi, samo što su u jednom – većem ili manjem – dijelu života poslužili kao medij nekoj višoj sili da nam prenese nešto bitno i pruži nam zadovoljstvo. Rokenrol život na putu nije za svakoga; ako čovjek nije prirodni vagabund, to ga slomi. Ako se uzme u obzir da je većina muzičara imala teško djetinjstvo odnosno da se usljed okolnosti desio prirodan otklon ka psihoaktivnim supstancama, stvari se poprilično fazno pomjere… no, to je već neka druga tema.

Kod Chrisa je – nevezano ali vezano za prethodni paragraf – simptomatično to što je SG završio prvu dionicu svog puta bez pada. Iako je njihov peti – posljednji prije raspada – album bio dosta lakši od prethodnih i drugačiji, bilo je to sasvim logično. Dalje, za njega je slijedila dugo čekana „prava slava“ u Audioslave (za svog djelovanja poprilično usamljen gitarski bend na muzičkim televizijama – vjerujem da postoje ljudi koji znaju za Chrisa iz Audioslave a ne iz SG), malo ga je postavila „na mapu“. Opet, njegova senzibilna solo karijera teško da je imala domet van okvira obožavalaca SG (uglavnom ženskih i ženstvenih) i bio je to blago zatvoren krug – nije bilo naročito mjesta da se napreduje…

Dakle, čovjek koji posljednjih 20 godina nije uradio ništa značajno, za mene. Međutim, to da je živ, prvoborac grunge pokreta, cameo improvizator iz filma Singles (ko nije gledao, OBAVEZNO), da tamo negdje svira, ovako ili onako (bez šanse i želje da to čujem), ali samo da je živ, preživio i da može sve da ispriča kako je to bilo… Bilo mi je drago.

Kako se navodi, u pitanju je samoubistvo oblikom vješanja, a sam Chris je – usljed rehabilitacije od supstanci – koristio lijek imena Ativan (protiv anksioznosti) čija je jedna od nuspojava kod predoziranja pojačavanje suicidalnih misli; navodi se da nije imao problema sa depresijom niti regularno pomišljao na suicid; dakle, najgora moguća „žuta minuta“.

I sad, bez obzira da li bi opet nekad napravio nešto dobro ili ne, porodica, prijatelji i milioni poštovalaca širom svijeta… ostali smo bez njega. U 1.200 onih.

Još tragedije dodaje grunge perspektiva: Kurt Cobain (1994), Layne Staley (2002), Scott Weiland (2015), sad Chris (2017), svi prerano, svi nepotrebno; jedini je ostao živ patetični megapeder Eddie Vedder i njegov mutavi bend koji je uzeo neku najgoru pjesmu Neila Younga i razvukao je na 10 godina. Da onih 1.200 pomnožimo sa 2?

Zbogom, Chrise. Vidimo se nekad, da se rukujemo.

* Modifikovano tako da ima smisla za čitanje na blogu; IZVOR.

Moj Milane, nisi ti vidio ni D od dana…

Onomad, prije nego što sam bio mlad, bavio se sportom i zdravim životom, imao sam tu nesreću da idem u gimnaziju, a sa odlascima u gimnaziju su ruku pod ruku došli i išli odlasci u kafane. Iako sam se poodavno izliječio od toga, još se nekad sjetim nekih teških trenutaka…

Imao sam i omiljenu kafanu, „Knez“. Zapravo, i nisam išao u druge kafane, svojevoljno. Samo „Knez“; isti se prije toga zvao „Borac“ a poslije toga nekako a sad se opet zove nekako…pab, sa žutim pivom, jebem li ga. „Knez“ je bio prava rokenrol kafana, a i vrijeme je bilo znatno više rokenrol nego ovo danas… šta da se radi. Iako je „Knez“ bio prava rokenrol kafana, opet smo mi, momci sa stanice Ćermetana, zbog lijepog ponašanja povremeno imali takvu čast da budemo uskraćeni za piće i gostoprimstvo u istom, dok se očigledno heroinom drogirani likovi šetaju okolo, ali ovo nije priča o nekom takvom teškom trenutku…

Nego, boga_ti, prije godina 15-ak, kraj ljeta, kraj svijeta – novi početak. Netom završena gimnazija, riješen popravni ispit (jebotebog, kad samo skontam koliko mi nisu vjerovali da sam pametan pa sam i u četvrtom gimnazije morao na popravni, prim. aut.), nemam pojma jesam li bio upisao fakultet ili nisam, ne znam ni jesam li se tad bio odlučio šta ću studirati – i to je bila posebno teška odluka, ali… ravno do mora. Nema veze što nema para za more. Ko ga jebe. Kraj je ljeta, lagani početak nove školske godine… a ja više ne idem u školu, nakon 12 godina. Nije svejedno! Ha! Nemoguće brkove iskriviti u tužni osmijeh, samo sretni. 🙂 Ustanak tamo negdje oko 13:00, a otprilike sat poslije je i buđenje, ide se na kafu (produžena sa šlagom, naravno, kao pravi čovaburaz), ide se u „Knez“…

Prelijep dan, apsolutno prelijep, grad čista poezija, drvoredi pjevaju dok pločnici daju ritam, zgrade se njišu na toplom vjetru, sa neba se smiješi – tada još uvijek u dvocifrenom okviru kilaže – Miro Janjanin, bezbriga totalna… ili nije? Na „Knezu“ svi vrataprozori otvoreni, standardna ekipa sa sunčanim naočalama… okupljena oko TV-a. Koji k. Naručim kafu pa se priheftam sublizu. Zašto kog moga gledate CNN, zaboga? Ti ne znaš šta je bilo? Ne. A ono CNN prikazuje Njujork, iznad njega nebo plavo skoro kao naše, al’ realno, talašika za ovo naše, nego ono plavo nebo, neke zgrade, kad ono bogtejebo zakuca se i drugi avion u zgradu. A DAAAAAAAAJ! DAAAAAAJ!!! U tom trenutku, toplina među nama okupljenima kao žar numere „Kumova slama“ umnožen 1000 puta, snaga kao kad sendvič sa velikog odmora od četvrt hljeba i 7 grama parizera progutaš na eks, troprst ponosa kao kad je Zvezda jebala Bajern nasuvo, gori ona zgradurina, devojke plaču, ginu im mladići (ko im je kriv što se kače s nama), suklja crni dim preko njihovog plavog neba a naše… preplavo. Pa jebem ti majku, kakav je to bio dan, what a day what a day što bi rekli momci iz FNM, odavno nema takvih dana… ima kafana ali nema dana. Ptice nisu ni morale da pevaju aleluja, dovoljno je bilo samo da se pogledaju…

A gdje ste vi bili 11. septembra 2001. godine?

„Stara dobra vremena“

Stara dobra vremena… ona tamo nekad za nama.

(Strip iz serije „Budalići“, autor Aleksandar Botić.)

To je ta neka najčešća konotacija, kad smo bili mladi, kad smo ovo, kad smo ono… romansirana prisjećanja. Lijepo se prisjećati lijepih stvari, činjenica. Priče, fotografije, video snimci… a sad i fejzbuk bilježnica, arhivski materijali, kad zapne siva masa.

Lično, nemam puno arhivske građe, sem onog što iz sive mase izručim na ovaj nedužni blog. Sigurnije je bez dokaza. Međutim, direktna veza sa „starim dobrim vremenima“ mi je muzika. Šta sam slušao kad, šta sam radio tad, šta sam mislio o tome, kako sam se osjećao… Muzika je čudo, za mene još uvijek, dok je za druge to samo način da se malo manje plaše tišine (usamljenosti) i nešto što šušti sa mobilnog telefona.

A muziku sam „počeo slušati“ neke 1994. godine, tad sam kupio svoju prvu ploču: Anthrax 12″ singl „Make Me Laugh“ (B-strana „Friggin’ in the Riggin'“ i „Antisocial [live]“). Na to sam se usmjerio pod uticajem starijeg brata i njegove kolekcije kaseta koju sam nedugo prije i počeo koristiti na svoju ruku: Iron Maiden, Black Sabbath, Deep Purple, Pink Floyd, Metallica, Leb i sol, Riblja čorba, Zabranjeno pušenje… inicijalna kapisla je zapravo bila numera „Thunderstruck“ i AC/DC, bend koji se tu sasvim slučajno našao, budući da to moj brat nikad nije zavolio. A šta’š. I tako je to krenulo…

Tih godina se na preteči današnjeg RTRS-a emitovala emisija Pop-Rokaut (originalni format) koju je vodio jedan strašno kul tip koji je vječito nosio crne ‘očale u studiju, a spotovi koji su išli na top-listi, suvi dragulji, izuzetno bitna emisija za muzički ukus u tom formativnom periodu… Vrijeme je to kad je Van Gogh bio dobar bend, pa vi sad vidite. Van Gogh sa albumom Strast, Atheist Rap sa prvim albumom, Ritam nereda sa dvije šake u glavu pune hitova snimljenih uživo na Pogo Live, Majke i Razdor (najbolji album na ovim prostorima ikad!), EKV prije odlaska u legendu i kovanja u zvijezde, Partibrejkersi i „Hoću da znam“ (Marijo, majko božija!)…

Sa druge strane tu je bio Big radio (prvi kanal), i sva ta emocija u svom pra-obliku: rokenrol radio, gdje nema laži i nema prevare (a ni povlačenja), gdje je bitna samo dobra pjesma, nema video spota da je čupa ili bilo kakvih drugih trikova (reklamne upotrebe i slično) zarad nastajanja „hit singla“. I najbolnije od svega je bilo čuti pjesmu na pola, bez informacije ko je izvođač i o čemu se radi… čuti je tako na pola i uživati u njoj, željeti je čuti opet, ali kako i kad? Ipak, neke priče imaju srećan kraj, jedna od tih pjesama je ova:

Crna dama je crnogorski bend koji je svoj prvi album objavio na kaseti (’94) a zatim i na ploči (’95) a sa nj. su se izdvojila dva VELIKA hita, „Ne traži me“ kao prvi i poznatiji i „Jedina“ kao drugi (zapravo, „Jedina“ se ne nalazi na kasetnom izdanju ali je postojala u tom periodu, u malo drugačijem obliku, uočićemo kasnije!). Aranžman za numeru „Ne traži me“ uključuje neki hammond organ na refrenu tako da stvar djeluje pomalo arhaično – kao Deep Purple u drugoj polovini ’80-ih – i neko bi se mogao prevariti i pomisliti da je bend (pjesma) stariji nego što jeste, da ga to „deranžira“ u potrazi. „Ne traži me“ se relativno često mogla čuti na radiju i iako je to vrhunska pjesma koja instantNO evocira „stara dobra vremena“, njena sestra pjesma „Jedina“ koja se manje „vrtila“ je bila ta munja koja je mene pogađala kad joj se najmanje nadam, ali svaki put kad je čujem…

I ko zna koliko godina nisam znao ko to izvodi, odnosno nisam imao načina da je nađem i slušam redovno. I kad sam imao nekoga pitati, ko bi se sjetio da pita u tom vremenu, prije nego što nam je Google svima postao drugar. A „Jedina“ se znala oglasiti na radio talasima… i kako tad nisam znao kako je naći, tako ni sad ne znam kako sam je našao. Vjerovatno preko potrage za „Ne traži me“ koju sam čuo pa se nakanio da je tražim, budući da imam album u mp3 obliku, te da se pored našla i „Jedina“. Nekolicina je tu faktora zapleta: em što nisam znao koji je bend, niti da je to isti bend, em što su ploče iz 1995. godine bile ekstremno rijetke i te 1995. godine – a kamoli poslije, a kaseta je izdanje RTV CG. Mislim da nisam nikad vidio nijednu kasetu sa tom etiketom, a kamoli da posjedujem…

Bilo kako bilo, „Jedina“ teško da je jedina pjesma koja ima efekat „stara dobra vremena“ (jebem ti Magazin da ti jebem Magazin), ali je neobično draga… teško je to opisati. Sa klavirom na refrenu malo povlači na pop dalmatinske škole ali sveukupno ima neki poletan power-pop šmek, iako je rif čisti rokenrol, što se da vidjeti na prvoj verziji (?) pjesme koja se ne zove „Jedina“ nego malo drugačije (jedno žensko ime teško), gdje je uticaj AC/DC više nego očit (If You Want Blood… Shot Down in Flames). Svakako je izuzetna numera i jedan skriveni dragulj, malo poznatog benda i albuma… i drago mi je što sam je našao, „Jedinu“, pa eto je, za sve one koji traže jedinu ili više njih… ili makar znaju šta traže. Valja uvijek nešto tražiti…

P.S. U planu je da složim za blog kompilaciju apokaliptičnih pjesama iz perioda 1993-96. godine, poprilično teškog vremena koje je muzika makar malo ublažavala… Chamade – Uzmi me bože, Istok iza – Dobar dan, Viteški ples – Sjećanje i slične (da ne otkrivam sad koliko sam ih „skupio“)… i uz njih preživješmo sve… i vidi nas sad.