Trauma u našoj bašti: Boemska rapsodija (2018)

Ono kad si žestok momak pa odeš u kafić i naručiš gusti sa šlagom a ono umjesto šlaga nešto kao sir: namaz a nije… pa ti ostane na brkovima.

Da je kojim slučajem dosanjao 2018. godinu, Džordž Orvel bi sasvim sigurno drugačije nazvao osamdes’četvrtu… ali nije. Srećom. Jer ne treba pretjerivati. Treba znati kad stati. Na žalost, neki ne znaju. Tako je biografski film o Frodoljubu Živanoviću iz grupe Kralj’ca pretjeran. Apsolutno. Toliko je pretjeran da su to zapravo dva filma: prvi dio filma je najbolji film svih vremena; drugi dio filma je najgori film svih vremena.

Životi rok (za domaće tržište: turbo folk) zvijezda su počesto vrlo živopisni: „seks, droga, rokenrol“, što je nadasve zanimljivije od „kravata i stalan posao“. Kao takvi, izuzetno su pogodni za romansiranje i ekranizaciju, ali filmska industrija to još uvijek nije uzela u mašinu: sa jedne strane zbog činjenice da je dobar dio tih ljudi još uvijek živ da priča o tome, a sa druge strane su tu dokumentarni filmovi. Dalje, većina toga se dogodila na putu do ludila, gdje postoje kontradiktorni izvještaji od strane ljudi koji su stajali jedni pored drugih, uz onu foru „ne vrijedi pričati, morao si biti tu“… U jednačinu još možemo ubaciti da je filmska hiperbolizacija dvoznačna, te da pored iskrivljivanja karaktera zarad arhetipičnosti i scenario obično dobije karakterističan luk koji ignoriše hrono-istorijske činjenice, umjesto da se samo posloži dobra kompilacija anegdota… Eh, kad bi sve bilo samo malo jednostavnije.

Bilo kako bilo, „Boemska rapsodija“ (Bohemian Rhapsody, 2018.) je već u ovom trenutku najkomercijalniji muzički biografski film svih vremena, publika je veoma zadovoljna, kritika malo manje ali opet i od njih svakako pozitivna ocjena i to je još jedna od onih klasičnih situacija pa jel vi to mene zajebavate, kakvih je sve više u ovom svijetu.

Genezično, film je bio u nastajanju od 2010. godine, vrijedi spomenuti da je izvjesni gospodin Baron Koen bio u timu i izašao iz istog kad je vidio u kojem se smjeru kreću stvari, stručni nadzor su vršili aktivna dva člana grupe (Mej i Tejlor), priča je autorizovana i zvanična, Adidaske su original, garantovano…

I, šta smo dobili?

Mladi Ramiz koji glumi Frodoljuba Oskara komotno može da proslijedi Neletu Karajliću, s obzirom da prvi dio filma zapravo tumači Nerminu Curbrigen iz skeča Škola za dresuru cura 8. mart, što je smisleniji dio filma. Kasnije samo imamo razradu prethodno pomenute hiperbole: pokojni F. jeste imao karakteristične zube, međutim, u filmu su oni razmjera dabar-dabar-kuna-dabar; brkovi su dio legende ali je njihov značaj formiran životom poslije smrti jer svakako nisu bili neraskidivo vezani za lice nosioca ovog filma. Te fizičke karakteristike su stvarno nepotrebno isforsirane, a što se tiče govora tijela, on je sveden na položaj ruke za tacnu na ramenu uz uzrečicu „dragi“: Nerminu Curbrigen je naslijedio Dik Vaelentajn iz spota „Rejdio Ga-Ga“ gdje dolazimo do korijena problema – zvanični omaž je veća parodija od parodije.

Kroz blago iskrivljen i ubrzan istorijat benda, sasvim su nepotrebno istaknuti homoseksualni momenti na način da je to čisti pederluk. Film teži da prikaže rastrzanost Frodoljuba između Marice koja je „ljubav njegovog života“ i pušenja kurca, a već nakon pola priče Marica njemu otvoreno saspe da je on… peder (ni 5 ni 6); zato scena razmjena pogleda sa kamiondžijom kod WC-a traje pet puta više nego što je potrebno. I sad, u ovom nekom hipersenzitivnom (fol polit-korektnom) vremenu, gdje se pederu više ne smije reći da je peder, ovakav pristup „tematici“ je vrhunski dijaboličan: Frodoljub je ipak primarno bio veliki umjetnik a ne pederčina, a ovo je autorizovana priča što će reći da ga autorizatori zavukoše pederima, ali ne onako kako bi to pederi željeli.

Što se samog toka priče tiče, kolažno su posloženi bitni momenti iz života grupe, dok je ekstravagancija maksimalno izbačena da bi film bio klasifikovan kao porodično prihvatljiv. Najveći hronološki prekršaj je potpuno nepotreban: završetak priče u 1985. godini i preslagivanje elemenata u skladu s tim je glupost koju je teško objasniti s obzirom da je istorija poprilično zanimljiva: grupa jeste bila koncertno neaktivna od 1986. godine ali su do 1991. godine izašla dva poprilično raščlanjena studijska albuma, a čika F. je teško bolestan i slabo pokretan uspio da snimi numeru „Šou mora nastaviti“ što je bio njegov ultimativni poklič koji nije trebalo shvatiti bukvalno, što nisu skontala ova dva konja koji i dalje sviraju pod imenom firme…

Realno, film nije trebalo da bude ovakva limunadica, da prvi dio bude smiješan ovoliko koliko je smiješan (ne baš planirano), a da drugi dio filma bude jako traljava drama. Međutim, treba to posmatrati sa druge strane: Mej i Tejlor posljednjih osam godina nastupaju sa Adamom Lambertom, papagajem sa televizijskog takmičenja talenata, američka publika to puši vrhunski. To nije šala. To je zvanično. To ide u amanet. To je svijet danas, i ovaj film se uklapa u njega. Kao što onomad neki nisu shvatili da je Kičmena slavina parodija, tako će i danas ovaj film biti shvaćen kao realan, od strane generacije životnih saznanja preko ekrana mobilnih telefona, i tu se ništa ne može učiniti. Svako vrijeme ima svoje („Matori, ćuti, ko se još seća…“). Ipak, zbog tematike je nemoguće prenebregnuti činjenicu da je rokenrol vrijednost ovog filma čista nula, istorijska veoma blizu nule, a zabavna vrijednost je – poprilično nenamjerno – 5/10 i nije da trend pretenduje da nastavi silaznom putanjom (što je svakako fakat), već da nas nasilno natjera na rekalibraciju parametara…

Kralj’ca je bila grupa koja je nosila mnogo različitih šešira, promijenila priča, bila veće Bijelo dugme od Bijelog dugmeta: bili su i rok bend ali i Top 40 bend. Ovaj film je to drugo.

Advertisements

Ni Hubert ni Črtomir

Da li ste ikad bili u situaciji da osjećate čudna osjećanja prema osobi suprotnog pola ali nemate riječi da to reknete? Da li Vam se ikad desilo da iz dubokog mraka sobe osvijetljene samo kompjuterskim ekranom uhodite fejzbuk profil te osobe crpeći svaki zarez koji je ona napisala, a bez snage i ideje da učinite nešto konkretno po tom pitanju (npr. izvršite fizičko spopadanje koje će rezultovati zabranom prilaska na 100 m)? Zahvaljujući blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari takvim problemima je došao kraj, jer danas predstavljamo muzičku kompilaciju „Kako smuvati ribu uz pomoć kompilacije pažljivo izabranih muzičkih numera punih suptilnih i manje suptilnih poruka ljubavnog tipa u ovom i onom smislu (naravno, u slučaju da riba nije totalna seljanka i ima zakonski minimum muzičkog ukusa)“, a može, naravno, da se pokuša i obratno, nije ni ženama zabranjeno da ovom kompilacijom pokušaju ostvariti neke svoje zle želje i ciljeve.

Elem, onomad počeh praviti kompilaciju balada iz nešto drugačijeg razloga od gore navedenog (tema je zapravo bila „ja je zovem pesmom da se vrati“), pa nikad završio, a kompilacija je tu negdje bila, stajala. I onda sam u jednom trenutku odlučio da je pokušam završiti. Kako sam krenuo završavati tako sam shvatio da kao da nisam bio ni počeo. Inicijalno kompilacija balada, u finalnoj verziji je sadržano najmanje balada… ali je ostao prisutan pregršt emocija. Ukupno nesretnih 13 pjesama, a evo o čemu se zapravo radi…

01. Johnny Cash – The First Time I Ever Saw Your Face
Džoni je nesumnjiva legenda, a snimili su i onaj film tako da za njega zna i prosječna domaćica koja prosječno pravi pitu. Ovo je numera koja je objavljena na albumu American IV: The Man Comes Around iz njegove posljednje faze rada, sa producentom Rikom Rubinom. U pitanju je obrada folk pjesme originalno u izvođenju Peggy Seeger a verzija planetarno popularna je ona iz 1972. godine u izvođenju Roberte Flack. Prvi put kad sam ti lice vidio, kaže Džoni, mislio sam da sunce izlazi u tvojim očima… Zvuči kao kliše, al’ svakako je bolje od bosanskih fora tipa: „Djevojko, gdje ti je papirić? [Kakav papirić?] Papirić kad su te mama i tata otpakovali, jer si slatka k’o bombona.“

02. Simple Minds – Hypnotised
Irci, Škoti (il’ su Šveđani, zaboravih) Simple Minds su neumorni romantičari i njihove su skoro sve pjesme ispunjene romantikom, sem onih koje se odnose na kriminal, bijedu i rat. Ova to svakako nije. Što je Džoni započeo, oni nastavljaju. Kad sam ti prvi put vidio lice, ostao sam hipnotisan, zamalo kao Dino Dvornik opojnim drogama. Elem, numera je iz 1995. godine, maestralne hipnotičke produkcije, jednostavna i vanvremenska.

03. The Rolling Stones – Love Is Strong
Bend stariji od starosti, nastao prije nastanka samog kamenja na planeti zemlji, nije mu potrebno neko naročito predstavljanje. Ipak, numera ovdje prisutna nije iz vremena Parka iz doba Jure nego iz njihove faze nakon krize poslije krize srednjih godina, sa albuma Voodoo Lounge iz 1994. godine i ona je, zanimljivo, njihov singl sa najmanje uspjeha dotad (tek #91 na američkoj listi singlova). Posebno su zanimljivi saharinski prateći vokali i produkcija u režiji Dona Wasa koja je postavila temelje za smjer nastavka njihovog rada koji traje i danas. Ti si tako slatka i mi se moramo naći, u ovom i onom smislu.

04. AC/DC – Let Me Put My Love into You
Ljubav je jaka, pa bih zato da je stavim u tebe. Nakon najvećeg rokenrol benda slijedi najveći hard rok bend, a fizički svakako među najmanjima (najviši član benda je basista Cliff Williams koji je visok 170 cm). Pet patuljaka koji čine veliku raketu, kako su se sami opisali i numera sa njihovog najpoznatijeg albuma, Back in Black, jedna od rijetkih njihovih pjesama koja direktno spominje lovu (koja je, npr., sveprisutna u numerama grupe BelaZmija), ali opet na njihov prepoznatljiv i pokvaren način. Pametni ljudi znaju kako se koristi lažni moral, a nekima to ne ide nikako…

05. Reef – Together
Reef je mladi britanski bend, a to je zato što sam ja star i propao. Bili su mladi prije 20 godina, a sad, teško. Elem, prisutni su i na drugim mojim kompilacijama tako da ću zaobići biografske podatke. Ova numera je sa njihovog debi albuma, gdje je ton gitare težak kao betonski šatori ventilacije podzemnih JNA objekata. Jednostavan i brutalan rif je ukrašen jednostavnim i brutalnim tekstom koji osobi suprotnog pola jednostavno i brutalno kaže da mi (vi, oni) treba da budemo zajedno. Krešendo numere je u pseudo-indijanskom stilu gdje stvari postaju još teže.

06. Stevie Salas – I Don’t Wanna Be with Nobody But You
Obrada iz ’90-ih numere iz ’70-ih, ovoj je trebalo neko vrijeme da se primi na mene. Takođe prisutan na jednoj od već prisutnih kompilacija, Stevie Salas je lik koji je obrnuto proporcionalno popularan u Japanu u odnosu na obrnuto proporcionalnu nepopularnost u ostatku svijeta. Indijanac porijeklom, nadovezao se na kraj prethodne numere, a ovdje prisutan hit je sa albuma obrada i kolaboracija Electric Pow Wow, konkretno je ovdje glasom i gitarom kolaborisao (bolje i to nego kolabirao) jedan od mojih, a vjerovatno i Vaših omiljenih likova, Richie Kotzen. Samo s tobom želim da budem, u ovom i onom smislu.

07. Frank Sinatra – I Get a Kick Out of You
Sredina, a fudbalskim riječnikom rečeno centar, kompilacije je numera ti me šutneš (al’ ne u pogrešnom smislu). Kad se kaže Sinatra, sve je rečeno. Njujorški Toma Zdravković i Zvonko Bogdan u jednom. Stari dobri Frenki (svi ga zovu Frenki) u ovoj prilici pripovjeda kako malo šta može da mu unese topline u srce staračko sem njenog legendarnog (maltene bajkovitog) lica. Razumijem ga potpuno. I Kićo Slabinac je sjek’o vene zbog jedne divne crne/plave/smeđe/izaberi žene.

08. Dan Reed Network – All My Lovin’
Nepravedno potcijenjen bend, DRN se nikad nisu stidili balada, a ovo je klasičan primjer. Sva moja ljubav tebi pripada, ljubav moja i a i moje srce (bubrezi idu onome ko najviše ponudi na eBay). Godina je 1989. pa je i produkcija takva, kalipso egzotična, a posebno je simpatičan uvod na sintisajzeru koji neobično podsjeća (u jednom trenutku) na temu iz filma Terminator što je nekima od nas dovoljno da osjete duboku emociju jer ti isti od nas plaču svaki put kad Arnoldov palac uranja u topljeno željezo čak i nakon trocifrenog broja gledanja tog filma.

09. Winger – Always Within Me
Još jedan bend sa kraja ’80-ih koji se može pohvaliti time da je najviše stradao zbog dvojice animiranih likova koji su početkom ’90-ih de facto određivali šta je cool a šta ne, melodični i nježni hard rokeri Winger takođe ne osjećaju stid da pokažu estrogen. Numera ovdje prisutna je iz 2009. godine, kad su već potonuli na nivo male evropske izdavačke kuće, numera sa mirisom srednjih godina ali iskrena, a govori nam kako ti si povazdan u meni (i to ne samo zato što sam pijan u vojski na ruku tetovirao tvoje ime).

10. The Darkness – Dinner Lady Arms
Retro a koliko se drogiraju po ulici bi vozili metro, britanci Darkness su čudna pojava, bili kad su se pojavili, a i sad su. U odsudnom trenutku na početku trećeg milenijuma su napravili par pjesama koje imaju refrene i gitarska sola i hit potencijal, mlatnuli pare, potrošili na drogu, raspali se, okupili se. Prisutna numera je sa njihovog drugog albuma, sa pogledom u daleku budućnost. Možda će mi opasti kosa, ti si se udebljala i ne ličiš ni na šta, al’ omotaj me rukama svojim k’o oklagijama, kad smo već propali da zajedno propadnemo.

11. The Dandy Warhols – Bohemian Like You
Nešto potpuno drugačije od prethodnog, nakon retrogradnih i nazadnih staračkih Darkness slijede mladi, svježi i hipsterični The Dandy Warhols. Njihov brutalan brutalan hit iz 2000. godine, šanse da ga ponove su nikad. Počesto se za ovu numeru kaže kako je to jedna od najboljih numera grupe The Rolling Stones, usljed očiglednih aluzija na sličnost sa nekim rifovima Keitha Richardsa. Zbog toga se ovdje nalazi na trećem mjestu od kraja, kao što se The Rolling Stones nalaze na trećem mjestu od početka. Simetrija je bitna. Sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, i osjećam se uuuuu…

12. Spinners – I’ll Be Around
A sada je opet na redu malo dobre muzike. Na redu je jedan od najdugovječnijih soul/rhythm & blues sastava, koji su aktivni i nakon pet decenija truda, rada i zalaganja. Ipak, danas se njihova aktivnost svodi na nastupe u staračkim domovima u Mizuriju i Mizizipiju, a nekad su harali top listama širom američke države, posebno godine 1972. sa upravo ovim hit singlom. Ovo je trenutak kompilacije koji sadrži dublju ozbiljnost, jer tekst kaže kako je došlo do problema u raju, ali kučko, znaj da ću uvijek biti u blizini, samo me nazovi telefonom (a u skladu s vremenom – daleko je 1972. godina – može i putem el. pošte ili u inboks).

13. B.B. King & Eric Clapton – Come Rain or Come Shine
Kao što je premršavi Leonardo DiKaprio grlio onu voluminoznu mačku na palubi Titanika sve dok isti nije potonuo (a možda i ne, budući da ne znam tačno šta je bilo, nisam gledao film već samo spot Celine Dion sa isključenim tonom), tako B.B. i E.C. poručuju bezuslovnu ljubav, kišilo ili pak sunčilo. Samit na vrhu iz 2000. godine (LP Riding with the King), ovo je pjesma koja zatvara taj album saradnje, a može i za kraj ove kompilacije, bezuslovno. Sunce ili kiša bilo, nemalo se il’ imalo, uvek ću te voleti (ali nesrećno), pa nek’ sve ide kud je pošlo.

Kompilaciju preuzmite sa:

ULOŽ.TO   MEGA

S obzirom da je muzika bitan dio mog života, trudim se da to pomalo provučem i podvučem na blogu. Iako je ovo vrijeme gdje svi pričaju nešto niko ništa ne sluša, a i raširene pojave svi mi koju slušamo muziku na jutubu dok morimo na fejzbuku, ne gubim nadu. Možda neko i sluša muziku. Možda neko i posluša ovo. Ova kompilacija je poklon za te neke. Još ako im je rođendan, onda im dođe kao rođendanski poklon.

P.S. S obzirom na tematiku ove kompilacije, logično je da uslijede još dvije, druga će nositi duh originalne ideje i naziv „Ja je zovem pesmom da se vrati“ a treća će biti „Pomagajte, drugovi, hoću da se ubijem“… Pa kad već.

Isus Hrizantemostos

Iako sam kršten (istini za volju, naknadno), Crkva i ja imamo jako loš odnos. Nije zato što ja ne vjerujem u bradonju na oblaku koji se upitno češe po bradi pitajući se ko je zajebao stvar pa izostavio dinosauruse iz Biblije, ne. Problem je lične prirode. Kad sam bio mlađan lovac ja…

Vremena su teška iza nas, a kako je krenulo, još teža ispred nas. Elem, ta teška vremena IZA su u fokusu danas. Zanimljivo je kako su tokom rata mnogi radili na pijaci. Sjetim se interne pošalice da su u jednom trenutku svi prosvjetni radnici katedre bili zamijenili tezgama. Na žalost, ta praksa odnosno odnos prema praksi je i danas prisut(a)n(a) na njihovim radnim mjestima…
Nije tad bilo hipermarketa, na pijaci se trgovalo i živjelo. Cigare(te) i žvake, i tako to. I sad, ponekad sam i ja radio… samo, nisam prodavao ni cigarete ni žvake. Ni devize. Ni ne znam ni ja šta. Ja sam prodavao cvijeće („Ferdinand je voleo cveće…“ trep, trep). Moja majka možda nije do kraja usavršila vještinu spremanja hrane tokom nekih 40-50 godina prakse (svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura), al’ žena zna sa cvijećem, šta jes’ – jes’, odnosno, vaistinu.

I prodavao sam ja cvijeće. Za 8. mart, prije i poslije 8. marta, a ponekad svijeće uz cvijeće, jer se cvijeće nosi na groblje. Prodavao sam cvijeće najčešće u Maloj čaršiji (gdje je nekad bila zelena pijaca), a nekoliko puta sam išao pred obližnju crkvu, kad su Zadušnice. Zadušnice su značile dobar posao.

Desilo se jednom da sam došao pred crkvu, stao par metara od crkvene kapije sa svoje dvije korpe buketa i počeo da razmišljam o protoku vremena i života i dotoku monetarnih jedinica u moje džepove. Buketi su bili rudimentarni ali solidni, bez ubačenog zelenila, znači, čista krtina, za prihvatljivu cijenu (radio sam to više zbog slave a manje zbog novca). Mušterija je bilo, vrijeme je bilo normalno, i sve je bilo u redu dok se iz crkvenog dvorišta nije pojavio čiko sa brkovima koji me je kulturno zamolio da svoj posao malo udaljim sa te lokacije. S obzirom da sam bio pristojno dijete (kaže meni stara majka neki dan: „Ti kad si bio mali, nikad nisi opsovao, a sad…“, na šta ja njoj kažem da je to bilo iz neznanja), nego, bez pogovora poslušam čiku sa brkovima pa pređem na drugu stranu ulice, 20-ak metara dalje. Tu se zadesi neka žena kolegica cvijeća takođe prodavačica pa me ona upita koji je razlog relokacije. Spomenem kako me je čiko usmjerio, te da nisam ni razmislio o tome. Tad mi ona objasni da je to tako otkad je pop Pero preuzeo cvjećaru koja se nalazi unutar crkvenog dvorišta… Postavim izuzetno inteligentno pitanje (s obzirom na bradatost popova):
-Pop Pero? Jel’ to onaj s bradom?
-Ma da, onaj [cenzura].

Ipak, tog dana sam prodao sve bukete i sa praznim korpama se vratio kući, no, nisam zaboravio čiku s brkovima i njegovog zlog gospodara. Srešćemo se, Pero, srešćemo se, mislio sam kao neki strip junak u borbi za pravdu (po mogućnosti neki sa velikim mišićima i gustim brkovima).

S obzirom na kvalitet scenarija (Gurao sam i šire stvari u uže stvari ® garancija kvaliteta), naravno da smo se sreli. I to na mom terenu. Kao što to zna biti, ide pop po kućama da osvešta vodicu. Bio je to radni dan tako da sam bio ja zadužen da istog dočekam, ostali su bili na poslovima i kud koji. Na vratima se pojavio, ko drugi, nego pop Pero sa svojim trabantom koji nosi rakiju. Pustim ih u kuću, pustim da obave svoje, pa da ih ispratim:
-Pope, da ja tebe nešto pitam…
-Izvoli?
-Šta je tebi smetalo mojih dvadesetak buketa hrizantema onomad, pa me tjeraš od crkvene ograde? Da li ti je to ugrožavalo promet u cvjećari?
-Ne znam o čemu se radi…
-Znaš ti dobro… Nisam ja tako neprepoznatljiv. Izvolite izaći napolje, obojica, malo brže.

I od tad, kad god ide pop i osveštava vodicu, mene moja majka na vrijeme obavijesti, kaže mi tačan termin i napomene da tad ne izlazim iz sobe. Al’ ja hrizanteme pamtim.

Što se tiče onog zajeba sa dinosaurusima, ne smeta mi previše – oprostio sam, jer ja, i pored popa Pere, poprilično poštujem naše religično usmjerenje. Od 10 zapovijesti, šest je odličnih, one sa rednim brojevima od 5 pa dalje, jer to znači biti čovjek sa velikim Č. A treba biti Čovjek.