Ljubavno pismo ujka Džonu: Četiri razloga zašto je Rambo V loš film (i jedan zašto to nije)

Neki ljudi jednostavno ne mogu da pobijede, unatoč tome što su neporaženi. Jedan od njih je Silvester Stalone. Drugi je Džon Rambo.

Kriza srednjih godina ne zaobilazi ni bogate i slavne, pa čak ni one koji se zdravo hrane i imaju redovan hrišćanski emotivni život sa osobom suprotnog pola. Stalone je treniranjem tegova dodatno odlagao tu krizu ali ga je ona ipak pogodila negdje na sredini sedme decenije života tako da sad imamo hrpu akcionih filmova snimanih u Bugarskoj sa njim u glavnim ulogama. To i nije tako loše sve dok se ne radi o…

Džon Rambo je originalni „pobij sve i vrati se sam“ američki superčoek. Rođen kao mašina za ubijanje, američka vojska odnosno pukovnik Trautman su samo morali „malo da obrade ivice“, rezultat je bio sumanut porast cijene crne vune na svjetskom tržištu. Originalno trilogija (1982, 1985, 1988), Rambo je dobio četvrti dio 2008. a peti je snimljen prošle, 2019. godine…

Da li je realno očekivati da bilo ko dostojanstveno umre prirodnom smrću?

Prvi razlog zašto je Rambo V (Last Blood odnosno Do posljednje kapi krvi) loš film jeste što Rambo više nema Rambo frizuru, neku blago podužu – manje ili više isfeniranu – kosicu zbog koje je murija tukla u ’60-im a danas je furaju svi oni koji drže kasete Nervoznog poštara u vitrini. Ta kosa je bila simbol njegovog otpadništva, a u petom dijelu je nema. Rambo konformista.

Drugi razlog je verbalno ispoljavanje emocija, kao i sama količina nehumorističnih dijaloga u filmu. Nakon četiri filma, Džon je odlučio da nam većinu njegovih akcija objasni unutrašnjim monologom. Nije bilo potrebno, sve je jasno, morao si pobiti te ljude a i zaslužili su. Uradio si to kulturno, jesi se malo zabavio ali opet nisi pravio ogrlice od ušiju, sve pet. Uz tebe smo, jarane.

Treći razlog je unekoliko vezan za drugi razlog: 80% scenarija odnosno sve one scene kad ne ubija ljude, namrtvo ili nenamrtvo. U akcionim filmovima nema vremena za gubljenje, scenografija i sporedni likovi su svakako karton i pridavanje pažnje tome je kao upoznavanje supruge prije braka: uzaludno je i svakako si najebao. („Bojane, mi kad smo se vjenčali, ona se potpuno promijenila!“)

Četvrti – posljednji ali i najvažniji – razlog jesu prva tri filma. Rambo je ultimativna akciona trilogija ultimativne akcione dekade. Rambo I je stvarno dobar film po svim parametrima, poprilično realna drama, drugi dio je patriotska limunada gdje čovjek sa 3% tjelesne masti i na pragu dehidracije smogne snage da plače dok mu azijatkinja (garantovano bez penisa) umire na rukama a treći dio posljednji veliki filmski udarac Amerike u Hladnom ratu, tandem komedija gdje Rambo i pukovnik ladniji od Laneta Gutovića šutaju replike (usput, tu je procenat tjelesne masti kod Ramba bliže 2% čemu svakako pomaže trčanje bez majice po pustinji)…

Sva tri filma su imali i politički podkontekst, od kojih je najbolniji i najrealniji bio u prvom dijelu samo što je bilo prekasno za taj sentiment post-ratnih trauma, a ni anti-establišment nije bio naročito popularan kod establišmenta, a teško da će ikad i biti. Veterani svuda prolaze isto, a bar mi sa ovih prostora to znamo – oni koji su dali najviše za Majku Srbiju od nje dobiju najmanje, a umjesto njih se učešćem u ratu hvale ratni profiteri… Politički kontekst drugog i trećeg dijela je prozaičan, patriotizam za očuvanje cijene burgera uz napomenu promašaja u trećem dijelu gdje Rambo pomaže mudžahedine koji će kasnije postati Svjetski neprijatelji #1™ (na stranu sam rasplet situacije u Afganistanu).

E, snimljen je i taj četvrti dio koji je bio podgrijavanje trećeg samo bez pukovnika, brutalizovan u skladu sa vremenom, bez trbušnjaka, Rambo noža, sa hrpom iritantnih likova, dvadeset godina nakon trećeg dijela, dvadeset godina prekasno. Rambo nije preživio grandž eru, ispario je pa vaskrsao… Pa vaskrsao opet, 2019. godine. Dolazimo do onog jednog razloga contra…

Razlog zašto Rambo V nije loš film jeste zato što to nije loš film

Realno, nije. Istina je da ovo nije trebao biti Rambo film, tačni su komentari da je ovo mješavina Otmice (Taken) po zapletu i Sam u kući (Home Alone) po posljednjoj trećini filma odnosno karambolu na farmi, ali ovo je sasvim pristojan akcioni film starog kova, ušminkan novim CGI bojama. Brutalnost je na adekvatnom nivou, kako u pogledu Rambovog proširenog arsenala načina ubijanja, tako i vezano za smrt djevojčice/krah te porodice koja je Džonu trebala da pruži dugo traženi mir. Patetični monolog jeste relativan višak ali u poštenom pokušaju da se zaokruži priča, kljukanje tabletama isto tako jedan simpatičan detalj ali nepotreban („Druže, priznaj da si na steroidima.“), generalno, nema tu puno tehničkih promašaja sem neriješenog statusa lika novinarke koja je tu čisto eto deus ex machina, kad se već Ramo nije mogao sam podići iz jarka pa na bicikl…

Dakle, stavljanje Ramba van Rambo konteksta, u kontekst (surogat) porodice, Meksika, seks-trefikinga (trgovine bijelim robljem), glasne muzike za mlade u disko klubovima je bilo pogrešno, a opet sasječeno od strane kritike iz potpuno pogrešnih razloga i pokušaj da na taj način Džon zatvori krug… nije baš uspio. I ne može uspjeti. I neće nikad uspjeti, a evo i zašto: Rambo je Staloneov kvintesencijalni lik, a ne Roki. Roki je samo imao sreće što je bio glup u pravo vrijeme, pa je i kritika priznala tu priču o autsajderu. Rambo nije nimalo glup, samo je sjeban, a kad se pojavio to nije bilo u modi za razliku od, recimo, danas (vidjeti: Džoker ili bilo koji film sa Kristijanom Bejlom). Originalni Rambo je lik koji je zapravo znatno kompleksniji od Rokija, samo što je to umotano u akciju koja tradicionalno smeta kritičarima, a da je taj film ostao usamljen odnosno da nisu snimljeni nastavci u kojima Rambo maše (sa) M60 kao Ljuba Aličić flašom vinjaka, veliko je pitanje koji bi danas bio odnos snaga kultova…

Isto tako, Stalone je originalni akcioni heroj iz teretane na šta je kritika alergična. Zašto danas cvjetaju franšize superheroja a i akcioni filmovi dobro prolaze kod kritike? Zato što su glavni junaci likovi sa aerobika, kružni trening, salate i proteinski šejk, nabace se trbušnjaci i malo ruku, a leđa nikakve dubine, grudi isto očajne, prednji dupli biceps sramota za čitavu porodicu… I oni žive i dobijaju nagrade, a Stalone to gleda svojim beskonačno tužnim očima, ne tražeći ništa sem da mu priznaju očinstvo. Sa te strane, saga o Rambu je poprilično saga o njegovom tvorcu: Stalone još nije zatvorio krug. Ovo nije bio najsrećniji način da se okonča serijal, ali teško da je moglo bolje jer je ovo iskrena sudbina autsajdera. Roki je davno pronašao svoj unutrašnji mir i prestao da udara (i pored Instagram oznake #KeepPunching), dok Rambo odnosno Stalone nastavlja, do posljednje kapi krvi… a i poslije.

Plan za oporavak srpske kinematografije: AKCIJA!

Srpska kinematografija je u očajnom stanju, kino dvorane su nikad praznije, publika nezainteresovana za domaći proizvod a sve zaluđenija šarenim lažama iz holivudske „Fabrike snova“. Takvo stanje stvari ne priliči dugoj tradiciji pokretnih slika u nebeskog naroda koja je iznjedrila niz naslova koji mogu rame uz rame s bilo čim iz domena bjelosvjetske sedme umjetnosti. Ipak, čak i pri šetnji kroz zlatne stranice istorije ovdašnje kinematografije, teško se oteti utisku da se moglo postići mnogo, mnogo više, posebno na polju akcionih filmova…

(Marko Kraljević i Vila Ravijojla, N. Pejić, 1998.)

Akcioni filmovi i to ne oni švedski, bez trunke artističkih aspiracija i trenutaka za dva uzastopna duboka uzdaha trebalo je da budu najjači stub domaće kinematografije. Jer, ako nešto karakteriše život na ovim prostorima, to je akcija, i to ona brutalna. Ipak, ideal akcionog heroja apsolutno nije iskorišten i predstavljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Sa druge strane, prokleti Američani kod kojih je prosječna težina nacije 167 kg žive vage od toga napraviše posao, a Srbi vitki, visoki, stasiti, plećati, brkati, kurati… ništa. Kod njih Ljubiša Samardžić Smoki postade glumac. Pa jebotebog. Znači, valja raditi potpuno drugačije…

Plan je jednostavan: zamislite velebrkatog Marka Kraljevića sa tijelom Mr Olimpije, zubima boje maslačka i pogledom zavodljivim kao međunožje Mire Furlan, kako potpomognut ogromnim količinama supstance koja bi, da se logika i zakon sretnu, bila debelo ilegalna – šljivovice, je li, radi serije različitih vježbi za grudi, biceps i produžavanje polnog organa, samo bez tegova. Npr. zlim Turcima blokira prolaz na autoputu. Stane svojim golfom na sredinu ceste i ne da Turcima proći („Š’a bilo, Musa?“), džaba što špediteri čekaju robu, a onda kad situacija postane nategnuta pa oznojeni vozači krenu prijetiti i turirati, Marko izvadi papir iz advokatske kancelarije. A Turci, stari legalisti, srce im sišlo u špiceve špicastih opanaka koji su, uzgredbudirečeno, misteriozno napravili kambek početkom novog milenijuma (paralelno sa dolaskom demokratije u srpske zemlje), prvo u ženskoj nožnoj galanteriji a zatim i u muškoj.

A to je tek, izuzetno blag, početak franšize (šta god da znači ta riječ). Ubrzo slijedi i, npr., drugi dio, Kraljević Marko blokira Bugare, zatim Kraljević Marko blokira transevropski vazdušni saobraćaj („More, jevropljani, nemoj avion da letite da se ne bacim buzdovanom!“) i slični gdje će Marko, uglavnom oskudno obučen sa vidljivim autentičnim srpskim trbušnjacima (koji nisu lažni kao oni u filmu 300), na ovaj ali i onaj način jebati majku (i ostatak ženskog roda i poroda) svim dušmanima i pri tom promovisati tradicionalne vrijednosti srpskog društva kao što su sloboda, demokratija, treniranje tegova, prednost žiranta nad kumom, partijarhat, kurvanje, tihovanje, žena može biti sa sela al’ auto mora biti iz Njemačke, psovanje, rakija, ratnički duh i sl.

Zatim, valja preuzeti dobru ideju iz inostrane produkcije, ako se već nudi: Marko Kraljević protiv (anti)heroja drugih naroda i narodnosti. Tako bi se u seriji protiv našli naslovi poput Kraljević Marko protiv Boška Buhe: Posljednji svrab, Kraljević Marko protiv Zdravka Mamića: Posljednji penal, Kraljević Marko protiv Halida Bešlića: Posljednji poljubac, kao i kombinacije udruživanja Marka Kraljevića sa različitim autentičnim srpskim herojima, npr. Kraljević Marko i trener Sale naoružani samo ez-šipkama osvajaju Bihać, zatim Kraljević Marko i Šešelj ručno bacaju atomsku bombu na Njujork, Kraljević Marko i F.K. „Crvena Zvezda“ iz ’91. protiv horde LBGT zombija, Kraljević Marko i Zmaj od Šipova protiv svih skandinavskih učesnica na Evroviziji…

Uz ovakve ideje i iole kvalitetnu produkciju, ne bi puno trebalo da Marko Kraljević postane omiljeni junak cijelog Balkana (za početak), kojem bi se klanjale i nacije iz čijih redova dolaze njegove žrtve. U priču bi odmah bila uključena i logistika (sve sa ćiriličnom oznakom ®): školski pribor sa likom Marka Kraljevića – olovke i bojice u obliku buzdovana, šestar kao dva ukrštena mača; akcione figurice (Šarac sold separately); video igre za sve igračke platforme – posebne serije za japansko tržište „Samuraj Marko“; odjevni predmeti – majice sa autentičnim srpskim trbušnjacima, pancirni prsluci; seks igračke za dame i sve koji se tako osjećaju – umjetni penis Marko Kraljević u autentičnoj veličini (50 cm) kao i umjerenija verzija (35 cm, model „Marko je malo umoran“); proizvodi za njegu i higijenu – aparat za brijanje koji zaobilazi brkove, pasta za zube i vodica za ispiranje usta sa okusom šljivovice, i još mnogo, mnogo toga.

Naravno, ne može se ignorisati činjenica da su na ovim prostorima već snimljeni neki akcioni filmovi kao i filmovi o Marku Kraljeviću, međutim, iz izloženog je jasno da potencijal nije ni zagreban. Filmaši, imate li dovoljno guste brkove oko mošnica da napravite pravu stvar? Plan je jednostavan i lako izvodljiv, Bata Živojinović još uvijek u naponu snage (zar ste i pomislili da neko drugi dolazi u obzir za glavnu ulogu?), dovoljno (mu) je dva mjeseca teretane, steroida seoske hrane i ispijanja krvi mladih djevica i može da počne srpsko pokoravanje svijeta… za početak onog filmskog.

P.S. A još ovdje uopšte nisu spomenuti neki drugi akcioni segmenti života na ovim prostorima. Npr., jedna svakodnevna disciplina koja spaja iskrenu opasnost, neslućene nivoe uzbuđenja, dlakave nadlaktice, znoj i muškost – cijepanje drva! Sinopsis sigurnog filmskog hita: sreću se njih dvojica, pa uz rakiju počinju…
– Preko vikenda sam iscijepao 27 metara drva!
– Ja sam iscijepao 30 metara koje sam svojeručno složio!
– Ja sam prvo silovao medvjeda pa ga natjerao da složi drva.
– A ja sam svoje iscijepao malom sjekirom!
– Ti si koristio sjekiru?!

DOBRI MOMCI DOBRO PROLAZE DOBRIM KOLIMA… U HOLIVUDU

Od prvih crteža na zidovima pećina gdje je jedan jelen imao veće rogove od ostalih, a jedan čovjek imao veću toljagu od ostalih (čovjek u IV8 poznat kao Mali Boro Toljaga), pa do dana današnjeg i planina od steroida i proteina, ljudima su potrebni heroji, književni i likovni, umjetni. Likovi veći od života samog (en. larger than life), heroji su oduvijek služili da nam ucrtaju trasu, pokažu životne ciljeve, smjernice, podvuku liniju između dobra i zla. Bilo ih je raznih, po vaskolikim geografskim i istorijskim kriterijumima, a i na skali kvaliteta je šaroliko: od istinski odličnih poput Marka Kraljevića do onih sa upitnom vrijednošću kao što je Beovulf. Heroji su dolazili i dolaze u raznim bojama i sa različitim dužinama brkova, ali sa zajedničkom idejom herojstva i lučonoštva puku… sve do jednom. Holivud, fabrika snova koja pokretnim slikama zabavlja svijet već čitav vijek, svojim je djelovanjem i te ideale izvrnula naopačke…

Uzmimo za primjer dva stamena muškarca sa dvije strane holivudskog petoparca, Betmena kao uobičajeno omiljenog pozitivca i Ramba kao uobičajeno omiljenog negativca. Dok je Betmen originalno strip junak – superheroj mitski lik granično natprirodnih sumnjivih sposobnosti, Rambo je tele ekranizacija novele te je za nijansu više utemeljen u ovozemaljsko. Ipak, i jedan i drugi su tu samo da se Holivud u lice naruga stvarnosti…

Betmen je multimilioner, razumije se u istoriju, geografiju, biologiju, hemiju, jednom rječju, i u prirodne i u društvene nauke. Ima niz preduzeća i firmi (u kojima svakako nije mali akcionar), odličan automobil, hrpu stvari sa svojim logotipom (između ostalog, liniju toaletnih proizvoda) te vjernog batlera starijeg od same starosti. Promoviše mondenski život i promiskuitet („Mala, nas dvoje ćemo trajati koliko i ova pakla cigareta…“). Organizuje zabave za svoje bogate prijatelje i viđena gradska lica od kojih su neka nesumnjivo upetljana u kriminal i korupciju. Šampanjac i kavijar teku u potocima dok „Sem to ponovo svira“ na klaviru u uglu salona… I onda kad se žurka završi, u po noći on stavlja masku i oblači odijelo sa trbušnjacima da ide da se bori protiv zla. Da, kako da ne, posebno nakon što se nagutao vijagre pa ne može da zakopča šlic na odijelu (taj dio je obično prikriven na filmu uz pomoć fotošopa). On ode i tamo ih sve porazbija kao pičke, najčešće goloruk u rukavicama protiv njih dvadeset koji iz pištolja pucaju na njega. Za čas posla ih naslaže na zid od opeke, pozdravi nezaboravnim citatom pa sjedne u kola da stigne kući prije nego što na vijestima bude prilog kako je Betmen razbio kao pičke dvadeset, za scenario manje bitnih, negativaca. Doduše, i Betmena povremeno pokušaju da ocrne, negativci plate uredniku pa izađe članak u „Glasu Srpske“ u fazonu „Betmen nije platio porez!“ ili „Betmenov batler radi na crno!“, međutim, kad se naljuti, on presretne signal RTRS i pusti svoju traku da sve demantuje (al’ ni tad niko na RTRS ne dobije otkaz).

Sa druge strane, Rambo je nezaposleni student bijeda na birou koji nema para za odijelo sa trbušnjacima pa radi sklekove da bi imao trbušnjake, ratni vojni veteran obolio od PTSP-a jer je po kojekakvim džunglama jugoistočne Azije morao da ubije stotine hiljada civila za Majku Srbiju, ovaj, američku državu Alabamu Arizonu Aljasku Arkanzas. Čupav, u kanađankama i vijetnamki (fale mu još samo japanke i havajska košulja), on se potuca po svijetu i zatvorima otvorenog tipa gdje sa Oliverom Mandićem tuca kamen, bez marke na kartici u Novoj Banci, lud, ljut i iznerviran, skuplja u sebi bijes pa kad popizdi produbi značenje riječi terorizam kad uz pomoć tri ciklame i gumice za kosu napravi smrtonosnu zamku za dvadeset statista. Samo nešto da se objasni, da ne bude zabune. Mnogi misle da je Rambo pozitivac. To nije tačno, štaviše. Neinformisan i mutav, da. Pozitivac, ne. On se bori protiv policajaca američke države Alabame Arizone Aljaske Arkanzas, veoma primitivno ali efektivno kršeći pravične zakone demokratski uređene države, „zemlje slobodnih, domovine hrabrih“. Drugo, on ubija Ruse, naše tradicionalne prijatelje, vesele ljude u licu crvene iz velike zemlje bogate hladnoćom poznate po šljivovici imena vodka i olimpijskoj plesnoj disciplini kazačok. Treće, on pomaže mudžahedine Al-Kaidu, svjetski poznate teroriste broj 1 na svijetu, koje predvodi Barak Obama bin Laden. Da, Barak Obama bin Laden predvodi mudžahedine Al-Kaidu, on ih je trenirao, on ih plaća. To što je Barak Obama bin Laden drugi crni predsjednik neke demokratske države u istoriji ne mijenja stvar – samo se prvi pamte, a prvi crni predsjednik koji je vladao u demokratiji je bio Dragan Čavić [predsjednik Republike Srpske 2002-2006, prim. aut.].

Dakle, Rambo je negativac. Nezaposlen, razočaran, neuredan, izgleda kao prljavi hipi – izgleda kao jedan od nas, i on je negativac (!). On predstavlja sve što ne treba biti (!!). On je onaj tip koji mladim priglupim mamama u parku posluži pri rečenici: „Ako ne budeš dobar, ovaj čiko će te strpati u vreću i odnijeti.“ Nasuprot njemu je dečko koji obećava za čiju frizuru je potreban dijamantski češalj, kristalno plavih očiju kao glečeri jezera Mičigen uglađeni jebač Brus Vejn za kojeg svi znaju da je Betmen ali niko ne smije da to kaže, da mu negativci ne bi došli na gajbu i pri tom razbili čaše od Swarovski kristala (tek tada bi nastupila megafukušima, krvavi vrtlog ljudskog mesa i escajga u Gotam Sitiju).

I to nam Holivud poručuje… Budi milijarder, nemoj biti prljavi hipi. Vozi dobra kola, nemoj voziti zapaljene tenkove. Spavaj sa svakom mačkom sa kojom stigneš, nemoj pisati patetične statuse na fejzbuku jer su Ko-Bao ubili u džungli. Bavi se sportom i jogom, nemoj se drogirati lošom drogom. Pij šampanjac, nemoj piti pivo. Budi privatnik, nemoj se družiti sa rajom na birou…

Kad se na kraju sve sabere i oduzme, ne može a da se ne dođe do zaključka da nas Holivud sve jebe u zdrav mozak. Jer, kako od sklekova imati trbušnjake?!

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…