Ljubavno pismo ujka Džonu: Četiri razloga zašto je Rambo V loš film (i jedan zašto to nije)

Neki ljudi jednostavno ne mogu da pobijede, unatoč tome što su neporaženi. Jedan od njih je Silvester Stalone. Drugi je Džon Rambo.

Kriza srednjih godina ne zaobilazi ni bogate i slavne, pa čak ni one koji se zdravo hrane i imaju redovan hrišćanski emotivni život sa osobom suprotnog pola. Stalone je treniranjem tegova dodatno odlagao tu krizu ali ga je ona ipak pogodila negdje na sredini sedme decenije života tako da sad imamo hrpu akcionih filmova snimanih u Bugarskoj sa njim u glavnim ulogama. To i nije tako loše sve dok se ne radi o…

Džon Rambo je originalni „pobij sve i vrati se sam“ američki superčoek. Rođen kao mašina za ubijanje, američka vojska odnosno pukovnik Trautman su samo morali „malo da obrade ivice“, rezultat je bio sumanut porast cijene crne vune na svjetskom tržištu. Originalno trilogija (1982, 1985, 1988), Rambo je dobio četvrti dio 2008. a peti je snimljen prošle, 2019. godine…

Da li je realno očekivati da bilo ko dostojanstveno umre prirodnom smrću?

Prvi razlog zašto je Rambo V (Last Blood odnosno Do posljednje kapi krvi) loš film jeste što Rambo više nema Rambo frizuru, neku blago podužu – manje ili više isfeniranu – kosicu zbog koje je murija tukla u ’60-im a danas je furaju svi oni koji drže kasete Nervoznog poštara u vitrini. Ta kosa je bila simbol njegovog otpadništva, a u petom dijelu je nema. Rambo konformista.

Drugi razlog je verbalno ispoljavanje emocija, kao i sama količina nehumorističnih dijaloga u filmu. Nakon četiri filma, Džon je odlučio da nam većinu njegovih akcija objasni unutrašnjim monologom. Nije bilo potrebno, sve je jasno, morao si pobiti te ljude a i zaslužili su. Uradio si to kulturno, jesi se malo zabavio ali opet nisi pravio ogrlice od ušiju, sve pet. Uz tebe smo, jarane.

Treći razlog je unekoliko vezan za drugi razlog: 80% scenarija odnosno sve one scene kad ne ubija ljude, namrtvo ili nenamrtvo. U akcionim filmovima nema vremena za gubljenje, scenografija i sporedni likovi su svakako karton i pridavanje pažnje tome je kao upoznavanje supruge prije braka: uzaludno je i svakako si najebao. („Bojane, mi kad smo se vjenčali, ona se potpuno promijenila!“)

Četvrti – posljednji ali i najvažniji – razlog jesu prva tri filma. Rambo je ultimativna akciona trilogija ultimativne akcione dekade. Rambo I je stvarno dobar film po svim parametrima, poprilično realna drama, drugi dio je patriotska limunada gdje čovjek sa 3% tjelesne masti i na pragu dehidracije smogne snage da plače dok mu azijatkinja (garantovano bez penisa) umire na rukama a treći dio posljednji veliki filmski udarac Amerike u Hladnom ratu, tandem komedija gdje Rambo i pukovnik ladniji od Laneta Gutovića šutaju replike (usput, tu je procenat tjelesne masti kod Ramba bliže 2% čemu svakako pomaže trčanje bez majice po pustinji)…

Sva tri filma su imali i politički podkontekst, od kojih je najbolniji i najrealniji bio u prvom dijelu samo što je bilo prekasno za taj sentiment post-ratnih trauma, a ni anti-establišment nije bio naročito popularan kod establišmenta, a teško da će ikad i biti. Veterani svuda prolaze isto, a bar mi sa ovih prostora to znamo – oni koji su dali najviše za Majku Srbiju od nje dobiju najmanje, a umjesto njih se učešćem u ratu hvale ratni profiteri… Politički kontekst drugog i trećeg dijela je prozaičan, patriotizam za očuvanje cijene burgera uz napomenu promašaja u trećem dijelu gdje Rambo pomaže mudžahedine koji će kasnije postati Svjetski neprijatelji #1™ (na stranu sam rasplet situacije u Afganistanu).

E, snimljen je i taj četvrti dio koji je bio podgrijavanje trećeg samo bez pukovnika, brutalizovan u skladu sa vremenom, bez trbušnjaka, Rambo noža, sa hrpom iritantnih likova, dvadeset godina nakon trećeg dijela, dvadeset godina prekasno. Rambo nije preživio grandž eru, ispario je pa vaskrsao… Pa vaskrsao opet, 2019. godine. Dolazimo do onog jednog razloga contra…

Razlog zašto Rambo V nije loš film jeste zato što to nije loš film

Realno, nije. Istina je da ovo nije trebao biti Rambo film, tačni su komentari da je ovo mješavina Otmice (Taken) po zapletu i Sam u kući (Home Alone) po posljednjoj trećini filma odnosno karambolu na farmi, ali ovo je sasvim pristojan akcioni film starog kova, ušminkan novim CGI bojama. Brutalnost je na adekvatnom nivou, kako u pogledu Rambovog proširenog arsenala načina ubijanja, tako i vezano za smrt djevojčice/krah te porodice koja je Džonu trebala da pruži dugo traženi mir. Patetični monolog jeste relativan višak ali u poštenom pokušaju da se zaokruži priča, kljukanje tabletama isto tako jedan simpatičan detalj ali nepotreban („Druže, priznaj da si na steroidima.“), generalno, nema tu puno tehničkih promašaja sem neriješenog statusa lika novinarke koja je tu čisto eto deus ex machina, kad se već Ramo nije mogao sam podići iz jarka pa na bicikl…

Dakle, stavljanje Ramba van Rambo konteksta, u kontekst (surogat) porodice, Meksika, seks-trefikinga (trgovine bijelim robljem), glasne muzike za mlade u disko klubovima je bilo pogrešno, a opet sasječeno od strane kritike iz potpuno pogrešnih razloga i pokušaj da na taj način Džon zatvori krug… nije baš uspio. I ne može uspjeti. I neće nikad uspjeti, a evo i zašto: Rambo je Staloneov kvintesencijalni lik, a ne Roki. Roki je samo imao sreće što je bio glup u pravo vrijeme, pa je i kritika priznala tu priču o autsajderu. Rambo nije nimalo glup, samo je sjeban, a kad se pojavio to nije bilo u modi za razliku od, recimo, danas (vidjeti: Džoker ili bilo koji film sa Kristijanom Bejlom). Originalni Rambo je lik koji je zapravo znatno kompleksniji od Rokija, samo što je to umotano u akciju koja tradicionalno smeta kritičarima, a da je taj film ostao usamljen odnosno da nisu snimljeni nastavci u kojima Rambo maše (sa) M60 kao Ljuba Aličić flašom vinjaka, veliko je pitanje koji bi danas bio odnos snaga kultova…

Isto tako, Stalone je originalni akcioni heroj iz teretane na šta je kritika alergična. Zašto danas cvjetaju franšize superheroja a i akcioni filmovi dobro prolaze kod kritike? Zato što su glavni junaci likovi sa aerobika, kružni trening, salate i proteinski šejk, nabace se trbušnjaci i malo ruku, a leđa nikakve dubine, grudi isto očajne, prednji dupli biceps sramota za čitavu porodicu… I oni žive i dobijaju nagrade, a Stalone to gleda svojim beskonačno tužnim očima, ne tražeći ništa sem da mu priznaju očinstvo. Sa te strane, saga o Rambu je poprilično saga o njegovom tvorcu: Stalone još nije zatvorio krug. Ovo nije bio najsrećniji način da se okonča serijal, ali teško da je moglo bolje jer je ovo iskrena sudbina autsajdera. Roki je davno pronašao svoj unutrašnji mir i prestao da udara (i pored Instagram oznake #KeepPunching), dok Rambo odnosno Stalone nastavlja, do posljednje kapi krvi… a i poslije.

Ono kad pištolj nije dovoljan da se izraziš pa moraš šakama: Plan bjekstva 3 (2019), utisak

Sporedne uloge ne postoje, samo statisti koji postaju body count.

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison, ovo je naša godina: Rambo 5 uskoro stiže u kina a zemlje trećeg svijeta poput Rusije i Bosne i Hercegovine imaju priliku da na velikom platnu uživaju u još jednom ostvarenju velikana akcionih filmova Silvestera Staloneta. Isti je definitivno precrtao glupu ideju da se pokušava dokazati kao karakterni glumac, shvatio da su mu tržišna niša ocvali mladići poput debelog radnika RTRS i mene kojima je potrebna bilo kakva doza antikolinafarelaleonardadikaprija i da, shodno tome, može da nam plasira i najgori šrot, mljevenu rižu umjesto proteina, lat mašinu umjesto zgibova i film od dva sata snimljen za sat i po.

Originalni Plan bjekstva (eng. Escape Plan) je film iz 2013. koji je sa 25-30 godina zakašnjenja spojio Staloneta i Švarcenegera u glavnim ulogama. Nijedan od njih se u istom ne pojavljuje go do pojasa niti u potkošulji, ali i pored toga to je sasvim pristojan film. Švarceneger je ispao iz igre za nastavak Plan bjekstva 2: Had, klasičan TV odnosno direkt-na-video film, jedan od najgorih filmova svih vremena, tek za 50-60% bolji od Titanika ili posljednjeg Pobješnjelog Maksa (odnosno Maksimilijane). I za TV film (koji je prikazan u kinima već pomenutih zemalja trećeg svijeta), loš je, tebra. Tim je veće bilo iznenađenje da je tu treći dio (punim imenom Escape Plan: The Extractors, bez broja, prim. aut.), svega par mjeseci prije Ramba 5…

I?

Dobar film.

Dobar, Ostroga mi.

Spektar emocija na Stalonetovom plastičnom licu je upravo ono što nam je potrebno u ovom politički korektnom vremenu: spektar se svodi na jednu emociju, a to je nema.

Jedina stvar apsurdnija od scenarija ovog filma je činjenica da 50 Sent (ponovo) glumi kompjuteraša. Mislim da bi realnije od toga bilo da je Veljko Bulajić uzeo delfina da glumi Titovog psa Reksa. Srećna okolnost je to što se 50 Sent u filmu pojavljuje manje od tri minuta, i njegove scene su snimljene preko Skajpa. Drugi lik sa plakata, Batista, takođe je svoju ulogu odradio u pauzi čupanja obrva, a većinu vremena na ekranu su dvojica azijata koji se šibaju u najboljem maniru Velike gužve u Kineskoj četvrti i negativac koji je zapravo jako dobra jeftina kopija Mela Gibsona i jako uvjerljiv u svojoj jako lošoj ulozi negativca koji pretjerano objašnjava uzroke svoje negativnosti.

Priča filma je… čisto da se nešto ispriča prije šamaranja. Sin bivšeg Stalonetovog poslovnog partnera (koji nije baš najbolje podnio raskid ugovora o radu) kidnapuje kćerku kineskog kontroverznog biznismena i zatoči je u ilegalnom privatnom zatvoru u Istočnoj Evropi da bi se obračunao sa Stalonetom. Stalone, naravno, nasjeda na tu provokaciju, nazove svog prekookeanskog operativca Batistu, ovaj mu pripremi logistiku, sleti u Bugarsku i nađe lokaciju iz prve i kreće šorka. Usput se desi da negativac otme i ubije Stalonetovu djevojku odnosno radnu kolegicu koju ovaj jebe i sa kojom je planirao na more nakon 20 godina neobavezne veze, na šta ovaj popizdi, ali ne puno, svakako ne dovoljno da to pokaže mimikom lica. Inače je za pozdraviti što je taj segment scenarija koji se tiče romantičnog aspekta Stalonetove veze sa kolegicom na skali od 1 do 10 razrađen 1, taman koliko treba biti u kvalitetnim muškim filmovima (vidi „Kobra“, „Surovi ugovor“ itd.).

Kompletan film je snimljen sa ukupno 15 ljudi (od kojih sedam nisu govorne uloge) i jednim 486 računarom koji je izrenderovao većinu scenografije koja je, nimalo slučajno, u mraku (4 MB RAM, jbg brt). Muzika za film je preuzeta direktno iz internet baze besplatne muzike za čije se korištenje ne moraju platiti autorska prava i naknade i montirana je tako da ide red tišine pa red tenzije kao da će se pojaviti Drakula, što i nije najsrećnije rješenje za srčane bolesnike. Takođe, moguće je uočiti jedan simpatični muzički omaž Kobri i inim Stalonetovim uspjesima iz 80-ih: pjesma na odjavnoj špici ima testosterona u sebi koliko i šupa žene koja se bavi dekupaž0m te podsjeća na antiklimaks koji se doživljava nakon što Marion Kobreti krene da jezdi u sumrak a slova krenu po ekranu…

U suštini, stvar je jasna: originalni film je najveći uspjeh postigao u Kini tako da su ova dva nastavka krojena za to tržište, zato je priča tako orijentisana a na plakatu [za određena tržišta] Maks Zeng (Stalone kineska drolja). Isto tako je zanimljivo kad se pogleda spisak firmi čija je ovo koprodukcija: svako iz raje dao po petaka i snimio se film (Stalone jeftina drolja). Međutim, suština je da je ovo klasičan B akcioni film iz 80-ih (danas je to C ili D produkcija), kakvih sada nema u tom izvornom obliku, a da nisu studentski ili parodija: priča nije komplikovana, nema razrade nepotrebnih elemenata, ne glumi Dvejn D Rok Ostroški, nema ozbiljnih tehničkih grešaka; kratki uvod sa postavkom priče, malo puškaranja, malo šibanja i crno-bijeli razvoj situacije gdje na kraju SNSD bude pobijeđen – to je ono što svakom normalnom muškarcu treba od sedme umjetnosti (pored noćnog programa TV Simić) i Stalone nam pruža tu slamku spasa tako da je najmanje što možemo učiniti da se prije svakog treninga u teretani pomolimo da mu niko ne uvali bofl HGH…

Dvejn D Rok Ostroški, pojava u kinematografiji česta koliko i upotreba kamere (fotografija ikone iz manastira Sv. Anavara i Trenbolona)

Realno, produkcija u 10-im godinama XXI vijeka „reaktiviranih“ akcionih heroja iz 80-ih godina XX vijeka je poprilično loša i svodi se na šrot (50-113%), omaže i podsjećanja (a moje recenzije tih filmova se svode na ponavljanje istih fraza, prim. aut.), i sa jedne strane je tuga da Stalonetu ne pravi naročitu razliku budžet od 3 ili 30 miliona, ali ostaje da je to – to, i da prave zamjene nema: ovi likovi (Stalone, Švarc, Dolf, Van Dam…) traju koliko traju – davno su prebacili rok trajanja, ali s obzirom na ponuđene alternative već sad možemo početi spremati suze za dan kad ih više ne bude… ili poslati sve u pičku materinu i preći na krosfit. Ili poslati krosfit u pičku materinu i gledati Komandos po 112. put. Hmmm, da, mislim da je to bolje.

Adrijanaaa!!!

Neki dan sam tako pogledao film Get Carter, ali ne original iz 1971. nego „2000 turbo“ verziju za novu generaciju sa Silvesterom Stalonetom, pa se prisjetio zašto mi je Stalone omiljeni glumac. Stalone i u tom filmu, koji je na par mjesta proglašen za najgori rimejk svih vremena, uspješno glumi Staloneta: bez ikakvog obzira prema očajnom scenariju, lošoj režiji, nebuloznom izboru muzike, totalno modernoj fotografiji, on svim srcem glumi samog sebe. To se mora poštovati. To, kao i fora kad pusti bradu s pokušajem promjene izgleda.

Al’ ono, to je čovjek koji sad ima preko 65 godina i još jače živi za fajt nego prije 45 godina. I to se mora poštovati. Mora se poštovati i brutalno uporna samostalnost i izbjegavanje rada sa kvalitetnim režiserima te kontinuitet u biranju loših scenarija. Još, mora se poštovati i njegov opušten odnos prema svemu. Jer, realno, jedina stvar jača od Staloneta su parodije na Staloneta, a opet, najbolje parodije na Staloneta radi sam Stalone, a za to ipak treba imati ego dobrano pod kontrolom.

Sve ovo pišem jer će na blog uskoro ponovo biti postavljen pisani utisak za film Expendables 2, iz avgusta prošle godine, a vjerujem da će isti tekst biti lako primjenjiv na Expendables 3 koji slijedi u avgustu iduće godine, i kojeg željno čekaju svi mladići svih generacija koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i žive za fajt. Takođe, još jedna filmska tema čeka da se vrati na svjetlo dana…

* * * * *

Ipak, i pored toga što mi je filmska umjetnost primarno razbibriga, te najviše gledam komedije (od Mela Bruksa do braće Fareli), moja tri omiljena filma su:
– American Graffiti (1973)
– Vanishing Point (1971)
– Easy Rider (1969)
Sva tri sam pogledao po nekoliko puta, ne gledam ih često ali uvijek ostave jednako jak utisak na mene… to valjda nešto znači. I, naravno, svaki put plačem kad gledam kako Arnoldov palac uranja u topljeni metal, ali, mislim da svi osjećaju isto u tom trenutku…

Bilo kako bilo, uskoro na blogu spomenuti stariji filmski tekstovi, a u neko dogledno vrijeme i nekoliko riječi o trilogiji omiljenih iz inostrane produkcije.