Plan za oporavak srpske kinematografije: AKCIJA!

Srpska kinematografija je u očajnom stanju, kino dvorane su nikad praznije, publika nezainteresovana za domaći proizvod a sve zaluđenija šarenim lažama iz holivudske „Fabrike snova“. Takvo stanje stvari ne priliči dugoj tradiciji pokretnih slika u nebeskog naroda koja je iznjedrila niz naslova koji mogu rame uz rame s bilo čim iz domena bjelosvjetske sedme umjetnosti. Ipak, čak i pri šetnji kroz zlatne stranice istorije ovdašnje kinematografije, teško se oteti utisku da se moglo postići mnogo, mnogo više, posebno na polju akcionih filmova…

(Marko Kraljević i Vila Ravijojla, N. Pejić, 1998.)

Akcioni filmovi i to ne oni švedski, bez trunke artističkih aspiracija i trenutaka za dva uzastopna duboka uzdaha trebalo je da budu najjači stub domaće kinematografije. Jer, ako nešto karakteriše život na ovim prostorima, to je akcija, i to ona brutalna. Ipak, ideal akcionog heroja apsolutno nije iskorišten i predstavljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Sa druge strane, prokleti Američani kod kojih je prosječna težina nacije 167 kg žive vage od toga napraviše posao, a Srbi vitki, visoki, stasiti, plećati, brkati, kurati… ništa. Kod njih Ljubiša Samardžić Smoki postade glumac. Pa jebotebog. Znači, valja raditi potpuno drugačije…

Plan je jednostavan: zamislite velebrkatog Marka Kraljevića sa tijelom Mr Olimpije, zubima boje maslačka i pogledom zavodljivim kao međunožje Mire Furlan, kako potpomognut ogromnim količinama supstance koja bi, da se logika i zakon sretnu, bila debelo ilegalna – šljivovice, je li, radi serije različitih vježbi za grudi, biceps i produžavanje polnog organa, samo bez tegova. Npr. zlim Turcima blokira prolaz na autoputu. Stane svojim golfom na sredinu ceste i ne da Turcima proći („Š’a bilo, Musa?“), džaba što špediteri čekaju robu, a onda kad situacija postane nategnuta pa oznojeni vozači krenu prijetiti i turirati, Marko izvadi papir iz advokatske kancelarije. A Turci, stari legalisti, srce im sišlo u špiceve špicastih opanaka koji su, uzgredbudirečeno, misteriozno napravili kambek početkom novog milenijuma (paralelno sa dolaskom demokratije u srpske zemlje), prvo u ženskoj nožnoj galanteriji a zatim i u muškoj.

A to je tek, izuzetno blag, početak franšize (šta god da znači ta riječ). Ubrzo slijedi i, npr., drugi dio, Kraljević Marko blokira Bugare, zatim Kraljević Marko blokira transevropski vazdušni saobraćaj („More, jevropljani, nemoj avion da letite da se ne bacim buzdovanom!“) i slični gdje će Marko, uglavnom oskudno obučen sa vidljivim autentičnim srpskim trbušnjacima (koji nisu lažni kao oni u filmu 300), na ovaj ali i onaj način jebati majku (i ostatak ženskog roda i poroda) svim dušmanima i pri tom promovisati tradicionalne vrijednosti srpskog društva kao što su sloboda, demokratija, treniranje tegova, prednost žiranta nad kumom, partijarhat, kurvanje, tihovanje, žena može biti sa sela al’ auto mora biti iz Njemačke, psovanje, rakija, ratnički duh i sl.

Zatim, valja preuzeti dobru ideju iz inostrane produkcije, ako se već nudi: Marko Kraljević protiv (anti)heroja drugih naroda i narodnosti. Tako bi se u seriji protiv našli naslovi poput Kraljević Marko protiv Boška Buhe: Posljednji svrab, Kraljević Marko protiv Zdravka Mamića: Posljednji penal, Kraljević Marko protiv Halida Bešlića: Posljednji poljubac, kao i kombinacije udruživanja Marka Kraljevića sa različitim autentičnim srpskim herojima, npr. Kraljević Marko i trener Sale naoružani samo ez-šipkama osvajaju Bihać, zatim Kraljević Marko i Šešelj ručno bacaju atomsku bombu na Njujork, Kraljević Marko i F.K. „Crvena Zvezda“ iz ’91. protiv horde LBGT zombija, Kraljević Marko i Zmaj od Šipova protiv svih skandinavskih učesnica na Evroviziji

Uz ovakve ideje i iole kvalitetnu produkciju, ne bi puno trebalo da Marko Kraljević postane omiljeni junak cijelog Balkana (za početak), kojem bi se klanjale i nacije iz čijih redova dolaze njegove žrtve. U priču bi odmah bila uključena i logistika (sve sa ćiriličnom oznakom ®): školski pribor sa likom Marka Kraljevića – olovke i bojice u obliku buzdovana, šestar kao dva ukrštena mača; akcione figurice (Šarac sold separately); video igre za sve igračke platforme – posebne serije za japansko tržište „Samuraj Marko“; odjevni predmeti – majice sa autentičnim srpskim trbušnjacima, pancirni prsluci; seks igračke za dame i sve koji se tako osjećaju – umjetni penis Marko Kraljević u autentičnoj veličini (50 cm) kao i umjerenija verzija (35 cm, model „Marko je malo umoran“); proizvodi za njegu i higijenu – aparat za brijanje koji zaobilazi brkove, pasta za zube i vodica za ispiranje usta sa okusom šljivovice, i još mnogo, mnogo toga.

Naravno, ne može se ignorisati činjenica da su na ovim prostorima već snimljeni neki akcioni filmovi kao i filmovi o Marku Kraljeviću, međutim, iz izloženog je jasno da potencijal nije ni zagreban. Filmaši, imate li dovoljno guste brkove oko mošnica da napravite pravu stvar? Plan je jednostavan i lako izvodljiv, Bata Živojinović još uvijek u naponu snage (zar ste i pomislili da neko drugi dolazi u obzir za glavnu ulogu?), dovoljno (mu) je dva mjeseca teretane, steroida seoske hrane i ispijanja krvi mladih djevica i može da počne srpsko pokoravanje svijeta… za početak onog filmskog.

P.S. A još ovdje uopšte nisu spomenuti neki drugi akcioni segmenti života na ovim prostorima. Npr., jedna svakodnevna disciplina koja spaja iskrenu opasnost, neslućene nivoe uzbuđenja, dlakave nadlaktice, znoj i muškost – cijepanje drva! Sinopsis sigurnog filmskog hita: sreću se njih dvojica, pa uz rakiju počinju…
– Preko vikenda sam iscijepao 27 metara drva!
– Ja sam iscijepao 30 metara koje sam svojeručno složio!
– Ja sam prvo silovao medvjeda pa ga natjerao da složi drva.
– A ja sam svoje iscijepao malom sjekirom!
– Ti si koristio sjekiru?!

Pojeo sam sve oblande

„Da je svijet jedna velika ćevapdžinica, Mate Mišo (ja sam) Kovač (svoje sreće) bi bio direktor.“

Kao što svi znamo, djevojke vole mladiće a mladići vole fudbal. Hm. Zbog toga nastaju problemi u svijetu, zbog te neuzvraćene ljubavi. Ne samo što mladići vole fudbal, nego što jedni vole crvene a drugi crne a treći zelene, pa se onda oko toga još svađaju i tuku a djevojke ih uzaludno vole. („Htjela si reći nešto? Ipak ništa?“)

I sad se raspravljaju njih dvojica, jedan je Delija a drugi Grobar. Kaže jedan drugom: „Zamisli ti sad, da se ponovo rodiš, da li bi mogao zamisliti da navijaš za Zv(ij)ezdu?“ Ovaj odrično vrti glavom, negira, opšta neverica. „E, pa isto tako ni ja za Partizan!“ Kaže njima ovaj treći skoro neutralan ali naravno da nije, malo da se umiješa, sve to u redu, ali Torcida su odlični navijači, dragog im Hajduka iz Splita. Imaju šalove, imaju himnu, imaju Hajduk, imaju rivu (imaju „Rok mi bejbi“). Himna im je, za neupućene poput domaćina bloga, „Dalmatinac sam“, Mladena Grdovića. Na velikom ekranu se pusti spot, ide Mladen a raja mu na stadionu kliče. Stižu primjedbe publike pred ekranom: „Vidi koliko je star spot, svi im šalovi na ćirilici.“, i slične pošalice. Ipak, slijedi ozbiljna sugestija. „Kad si već krenuo, ‘de ti nama pusti Matu Mišu Kovača pa nek’ sve ide kud je pošlo.“ Rečeno, učinjeno. Na velikom ekranu se ukaza Mate Mišo Kovač. Delija rezignirano okrenu glavu od ekrana. „A, j…te, Mate Mišo Kovač… ustaša!“ A Mate Mišo Kovač pjeva tamo nekoj ženi, bol boluje, sjekire padaju, srce mu k’o Hirošima, ljubavi moja. Dok on pjeva, ostali pažljivo analiziraju napjev kao i imidž Mate Miše Kovača te pronalaze logičku vezu sa likom Dorijana iz filma Mi nismo anđeli III. Pjeva Mate Mišo Kovač kao hor bečkih slavuja dok tisuće hercegovaca režu vene motornim testerama i pokušavaju da se objese predebelim zlatnim lancima. Ipak, Delija je sav snužden i dalje. „Pa šta je reći, jel’ tako gadno?“ Odmahuje glavom. „A vidiš kako ovi Grobari gledaju Matu Mišu Kovača, slušaju ga i poštuju! To je zato što im je Tuđman bio predsjednik… nimalo slučajno!“ Delija se malo trgnu, pa će neutješno: „Ma dobro Tuđman, al’ Mate Mišo Kovač je stvarno ustaša!“