RECENZIJA: Top Gunj, Petar Mihajlović – Jaran (2022), posljednji leteći Srbin na američkom nebu zemalja koje ugrožavaju savezničke zemlje…

Još jedan dokaz da protok vremena ne donosi nužno napredak… ali dobro je, kako je moglo biti („sine, nakon one žurke dobro je da ne laješ“ zonfić).

Misli o predračunu servisa mene gone sve do kraja vasione.

Let je civilizacijsko dostignuće. Svi mi rođeni tamo nekad neke u nekoj državi sa vazduhoplovstvom koje je uključivalo špicaste aparate sa fiksnim krilima smo željeli da budemo piloti istih. Oni gluplji među nama su sanjali da budu fudbaleri. Opet, sanjali su – valjda – da budu muževni brkati fudbaleri što bludniče sa ženama po šumicama pored plaže a ne prokleti Dejvid Bekam (praotac fudbalskog pederluka) i nj. nasljednici. Sa te strane je prvi film značajan. Jeste, imali smo prije toga Partizansku eskadrilu i Daleko nebo ali audio-vizuelna prezentacija Ray-Ban naočala, homoeroticizma i austrijsko-američke narodne muzike je baš puno učinila na promociji Ray-Ban naočala, homoeroticizma, austrijsko-američke narodne muzike i tjeranja mlaznih aviona pun gas u krivinu… Realno, na stranu određene gluposti tipa F-5 = MiG-28, prvi film je jezgarno bio poprilično apsurdan ali je dobro izgledao, što je nijezlatosveštosija zapravo bitnije od suštine…

Godina kasnije 36 eto ga snimili smo, napokon, nastavak, „Tom Kruz nije ostario ni dan“, naslovi su propagandni na osnovu retuširanih promo fotografija. Zaboga. Nemam ništa protiv da starija omladina masturbira na Lidiju Vukićević ali… stara je. U kategoriji oglasa „za dijelove“, da ne kažem nešto gore. Isto tako, niko ne želi da vidi Ninu Badrić u kupaćem. Ne znam da li je iko ikad i želio da je vidi, s obzirom da je sa 14 imala 480 godina. Analogno, Tom Kruz je star. Ono što je dobro je što je to prihvatio, u ovom slučaju.

Film počinje parodično-omažno: Tom Kruz čekića po oldtajmeru u svojoj garaži, po broju prisutnih igračaka je lako moguće zaključiti da se nije ženio (PAMETAN!), svaki udarac čekićem nas pogađa tamo gdje smo najtanji – u mošnice nostalgiju: tu su stara jakna, stari motor, stare slike, stare pjesme… Ipak, starim motorom u staroj jakni mora se na novi posao: Tom je sad testni pilot za prototip Novog (modela) Stojadina koji treba da probije magičnu granicu krstarenja brzinom od 100 km/č bez otpadanja dijelova. Naravno, ne bi film bio film da nema scenario [Hmmm, prim. aut.], stiže priča da hoće da ukinu projekat Novog Stojadina (uz obrazloženje da ćemo voziti Mercedese tužni emotikon) ali Tom sjeda, veže pojas, namješta retrovizor, prva-druga, pun gas ode u crveno na 4.500 obrtaja a hladan motor, postiže ciljane parametre testa a onda mu se javlja duh dede Živadina Mihajlovića, prvog srpskog pobjednika trke u Monte Karlu, duh koji mu govori „vozi ga kao da si ga ukrao“ (što je u dedinom slučaju bilo vrlo tačno jer nikad nije imao auto registrovan na svoje ime), Tom ne pušta gas, desna traka šleper, kasno se prestroji, kamenčić u šajbu, zakuca se u drvo pored puta, šteta milijardu dinara („Starih dinara!“ viče sa druge strane deda Milan), ribanje od strane nadređenih koji imaju toliko godina da ne znaju šta je štimanje glave na C64 i onda opet scenario: „DA SE JA PITAM TI VIŠE NIKAD NE BI VOZIO KAMION NI ZA JEDNU FIRMU IZ SLOVENIJE ALI TE ZOVU NA AKADEMIJU DA TAMO NEŠTO RADIŠ JER JE MAJKA SRBIJA VITALNO UGROŽENA…“

U ovom trenutku su mošnice već ispolirane od udaraca nostalgijom, tamo negdje porodica Balašević traži nadoknadu zbog upotrebe ideje „Neki novi klinci“, stare slike se mijenjaju novima ali Tomov potpis je još uvijek na zidu WC-a gimnazije, njemu lik ono e, druže a ovaj reci, druže u fazonu kaže znaš, druže ono kolut očima a čovjeka ovaj kontaš, buraz, ukratko, sve gola štela kao posao preko Ujedinjene Srpske, jaro Ajsmen mu je sredio ove neke instrukcije da daje preko raspusta, ono, ima ta neka misija TEK TAKO, moraju se razbucati PONOVO NEIMENOVANI zlikovci jer žele da otmu i čine nedopustive stvari američkom ćelavom orlu što je nedopustivo. Misija je na nivou misije sa helikopterićima iz GTA: Vice City, ideš pun gas kroz kanjon Vrbasa a ono zatvoreno zbog prvenstva u raftingu, onda moraš stati da ukradeš pečeno jagnje iz pecane kod lika na broju 236 u Karanovcu, s tim da ispred djeca voze bicikliće pa je malo frka, opet pun gas i guliš preko mosta dok ovaj nije skontao i zvao rođaka koji radi u MUP-u… Lakše reći nego učiniti. Tu je Tom, tu su neki novi klinci, među njima Guskov sin koji ima najapsurdnije čičak brkove ikad, tu je kafana koju drži stara simpatija, još malo starih pjesama, neloše šale na račun Tomove starosti, scena na plaži gdje mladići golih nauljenih torzova igraju plažni sport, s tim da su ovaj put imali i nekih žena u ekipama pa je OK, te se tu negdje završava prvi dio filma, po tonu.

E, sad, ipak je ovo skup film na kojem je bilo puno rada, te je simpatično da se poštuju ta neka pravila igre koja su klasika za ratne filmove (što ovaj i jeste i nije): nakon žovijalnog uvoda uslijedi ta neka promjena, kad se muzička podloga promijeni iz Cecinih ratnih albuma sa Futa bendom „Koka Kola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki“ zonfić u „Your body has parts your country can spare, by the way, son, here’s your wheelchair“…

Drugi dio filma je klasična priča o nekoliko isprepletenih priča o prijateljstvu (svi smo prijatelji sem neprijatelja) te pokušaju stupanja u telefonski kontakt sa mrtvim ljudima. Val Kilmer u svoju scenu u par ispisanih i izgovorenih rečenica sabija mudrost 1224 knjige samopomoći, nadasve dominantno i sa stilom, pomalo podsjećajući na govor Mikija Rurkija o „opasnim Srbima“ u prvom dijelu filma Plaćenici. Taj neki rad, samo neseljačka varijanta, Kilmer ipak nije dileja lik. Tu negdje Tom smekša srce svoje stare ljubavi pipničarke Peni, omladinci što idu na instrukcije djelimično popeglaju svoj unutrašnji Top Gunj i shvate da je sudbina Majke Srbije iznad svega, prelaz sa retrospekcije na introspekciju, nema više muzike za vožnju sa otvorenim prozorima na autu, sve više se osjeti na vratu toplohladni zadah neimenovanih zlikovaca… To sve dok ih Tom uči kako da bolje voze avion, ono, likovi ne vjeruju kako lik vozi, nerealno, taj neki tim-bilding mejl-bonding ejč-ar pi-ar NWO one more for the good guys. Usput ispadne situacija da stari Tom mora da leti misiju, pošto je sensei velikim falusom izudarao omladinu po usijanim glavama… Naravno da smo to očekivali, lik ga baš dobro vozi, ono, iako je stariji model koji nije Euro 5 standard a neimenovani zlikovci imaju avione sa E5 (EGR/DPF OFF), malo tu ima te neke dramaturgije, ćelavi orao štedi na Topu Gunju, da suzicu pusti i Sirogojno dok jede komad hljeba star 34 dana…

Treći dio filma je (uspješno) izvođenje same misije, na dvije-tri granice nevjerice: prvo što ga lik vozi ali ono baš ga vozi a drugo je kompjuterski generisana PVO zbog koje bi dobro bilo zaboraviti sve što se zna o PVO da bi se moglo koliko-toliko uživati u filmu bez ruke na čelu. U suštini, vraćamo se u duboki apsurd koji je temelj priče: projektant zgrade Gradskog odbora NEIMENOVANIH ZLIKOVACA je dr Zlo, lično. Koncept, bez da pokvarimo film (unaprijed) PREVIŠE: drveni šporet za koji se očekuje da će raditi dok pluta u bazenu i Tom sa 12 metara ubaci drvo u isti a zatim čičak-brko Gusak, nakon imaginarnog razgovora telefonom sa mrtvim ćaćom, sa 16 metara udaljenosti žmireći ubacuje upaljenu šibicu. Sreća pa nisu izmišljeni internet mimovi inače bi se ljudi nasmrt zezali na taj račun. Naravno, nakon tog krešenda slijedi još jedan krešendo gdje Tom pokida sajlu od ručne da bi Gusku spasio život, ovaj njemu uzvrati spašavanjem života, Tom zatim osvoji Jahorina Trejl trku po snijegu dok dotrči do Guska i u prikrivanju duboko neheteroseksualnih osjećanja se sporječkaju ono kao druže, jesam ti rekao, druže, da to ne radiš a ovaj će njemu ali, druže, rekao si, druže, ali si rekao i ono drugo, druže, pa se ovaj prekonta ono jesam, druže, bolje mi je da ćutim, to neko rvanje u blatu u bikinijima u pilotskim kombinezonima na snijegu a još ovaj lik ima baš loše brkove ono transfer blama tipa „šta će djeca reći“… I tu još onda ta dva druga u jedinom neuništenom kaponiru neimenovanih zlikovaca nađu F-14 MAČORA, ono, taman mu likovi odradili keramičku zaštitu, čipovan na 215 KS, prešao STVARNIH 250.000 KM, NOV NOV NOV. Oko njih sve gori u toj nekoj bazi neimenovanih zlikovaca, devojke plaču, ginu im mladići, F-14 upali na pola ključa i gas, pri tom obori i znatno bolji avion neimenovanih zlikovaca (popravio ga limar iz Cazina, nije prošlo ni sedam dana bio je na oglasima), zamjenski Ajsmen obori drugi taj avion da bi pokazao da, kad je Majka Srbija u pitanju, dva mala penisa čine jedan prosječan, Tom i Gusak slete na palubu nosača aviona, sve se dobro završi, Tom odleti u sumrak sa pipničarkom Peni u svom oldtajmer avionu kojeg je čekićao na početku…

Dakle, istorija se ponavlja, što nije toliko loše¹, na žalost². Uočićemo. Postavka filma je, kao i u prvom slučaju, apsurdna, sama realizacija filma korektna. Da nema dijelova sa avionima to bi bilo još bolje AL’ ‘AJ. Film je sa jedne strane reciklaža i omaž a sa druge strane je vrlo decentno ažurirana reciklaža i omaž. Zadržano je VRLO dovoljno elemenata da se zadovolje ljubitelji starog filma a opet je napravljen iskorak u današnje vrijeme ali u zadatom okviru, nije napravljen nijedan pogrešan korak, uspješno su zaobiđena sva opterećenja političke korektnosti današnjeg vremena, tih gluposti nema u filmu jer su piloti dobri momci, njihov posao je da bace bombu tamo gdje im se kaže da je bace da bi u prodavnicama bilo dovoljno čokolada i bombona po prihvatljivim cijenama i to svi cijene. Bukvalno, ovaj obrazac herojskog filma sa avionima radi posao još od starog Egipta pa do danas i samo ne treba previše pametovati i pare su naše. Tako je i učinjeno.

Sve u svemu, film je dobar… za školsku ocjenu dobar (3). Problem je što je taj prosjek pao. Ovi što su danas vukovci, nekad bi jedva bili odlikaši ali ovaj je dobar i za danas i za nekad, (š)to je taj ključ opšteg uspjeha. Danas je taj neki PROSJEK ZLATAN i to je ono na žalost². A zašto to nije toliko loše? Zato što je moglo biti puno gore sa – danas krajnje popularnim – restartom serijala sa nekom „novom vizijom i tonom“… Ovako je to pristojna filmska zabava, što nije toliko loše¹.