Namještaljka

Sine, možeš li otići između 12 i 1 sat na polikliniku po nalaz, da ja ne idem? Doktor Đukić, samo kažeš moje ime. Ima neka crna radi, nekulturna, samo tipka po mobilnom dok radi sa strankama, mislim da se nikad nije nasmijala… tvoj broj.

Advertisements

Ti, prijatelju, imaš mladost i novo doba!

Simbolika je brutalno poražavajuća: da nije bilo fudbala, ne bi bilo ni mene. A isto tako, mogao sam se zvati Brajan i da me boli tegla javorovog sirupa.

Ako ćemo već po kanadski, na engleskom se to kaže (kad već ne znam francuski) long story short iliti ukratko: tehnički, kriva je moja tetka Zdravka koja se jako mlada udala i na taj način dospjela blizu fudbalskog stadiona F.K. „Naprijed“, gdje je – i što je – uz čiju pomoć je – njena mlađa sestra, a moja majka, upoznala mog oca. Ostalo je teška priča ispričana već u hiljadu komada na ovom blogu…

Elem, najvažnija sporedna stvar na svijetu je u mom životu od malih nogu, sa te dvije strane: već pomenuta tetka je izrodila tri sina fudbalera, od kojih su neki stigli da zaigraju i za reprezentaciju Jugoslavije (a onda se Jugoslavija raspala), a stari je imao isuviše niske humanističke ciljeve pa se nije puno odmaknuo od Mejdana. Ipak, i kao takav, postao je „junak jedne knjige“…

E, sad, nije ovo prvi put – „junak jedne knjige“. Nekad mi je to bilo zanimljivo, baš. Izašao stari u novinama. Kao sportista. Tad nisam bio svjestan koliki su glupani fudbaleri pa sam bio ponosan. Ali, bile su to neke lijepe priče. Poslije su slijedile knjige, iz dva pera, od kojih drugo nećemo spominjati. I sad, ova, Banjalučki ljudi fudbala. Jedan mali almanah gdje je stari, kao trener mlađih kategorija u malom klubu, prigodno i prikladno spomenut (naravno, nije odmoglo ni to što je autor knjige povremeno starom bio meta dodavanja lopte… eh, šta bismo mi bez protekcije 🙂 ).

Nego, kako god krenem pisati i razmišljati i pisati i razmišljati, uvijek su tu neke paralele i projekcije: Banjaluka je pred sam rat težila da postane grad. A onda je došao rat i veoma smo se udaljili od toga. Najveći banjalučki fudbalski klub, Borac, je pred sam rat postigao svoj najveći uspjeh… a sad više ne postoji ta kategorija(e). Kako Banjaluka, kao jedna osrednja sredina, „jede svoju djecu“, tako i mi kao nacija, jedemo sami sebe (a može se to napisati i uz pomoć vulgarizama), ne poštujući svoja dostignuća, tradiciju, kulturu i zaslužne ličnosti.

Na žalost, nekolicina je primjera u ovoj knjizi koji su upravo dokaz toga, odnosno one „niko nije prorok u svom selu“, gdje su neki fini fudbalski radnici zbog sitnih – uglavnom finansijskih – interesa bukvalno otjerani sa igrališta na kojima su ostavili svoj čitav život, žrtvujući porodice, zdravlje i sve ostalo. Ipak, i pored te sveprisutne doze gorčine nad globalnom i lokalnom glupošću, ova knjiga je draga.

Ne, u knjizi nije napisano skoro ništa baš zanimljivo, intrigantno, legendarno i uzbudljivo. Nema tu nijedna priča koja će ostaviti bez daha, nijedna sumanuta anegdota da dočara to vrijeme – kad je tjeranje lopte ipak bilo znatno bitnije i ljepše nego sad, nijedan detalj „iza scene“, stvarno… ništa seksi i prljavo. Sve je veoma kulturno svedeno, školski, novinarski, sportska elegancija (kravata + bijele čarape), sa dosta ponavljanja relativno dosadne ustaljene frazeologije…

Ipak, u knjizi su pobrojana imena ljudi koji su puno učinili za fudbal u ovom gradu, prije svega Borčevaca, s logičnim razlogom: najveći banjalučki klub, dugo godina SFRJ prvoligaš, osvajač Kupa Maršala Tita i evropskog Mitropa kupa, gdje su spomenuti oni direktno zaslužni za te uspjehe kao i neki malo stariji čikice koji su udarili temelje tome, što kao igrači u 60-im godinama prošlog vijeka, to i kao treneri u 80-im; na Borac se nadovezuju svi ostali, jer su svi oni „radili“ za Borac, na ovaj ili onaj način: gdje god da su počeli, težili su ka Borcu…

Inače, stari je svoju fudbalsku karijeru proveo u Naprijedu, fudbalskoj sili iz Mejdana odnosno, ako ćemo „romantičarski“, Harema, Petog kvarta, ruba Ćermetane, ovo-ono. Realno, puno je tu veltšmerca, Naprijed je uvijek bio gola voda, sirotinja i tuga, a stari je tamo bio jedan od rijetkih Srb(in)a – nešto što nikad nije smatrao za naročit lični kvalitet, pa ni u jeku rata – iz prostog razloga što je bio najjači. Vezano za to, jedna od rijetko simpatičnih stvari koje mi je ispričao vezano za svoju fudbalsku karijeru jeste da nije bilo mjesta gdje su igrali (onomad Krajiška zonska liga) a da se nisu potukli, te neke taktike oko takvih fajtova.

Dva su „pijemonta“ u njegovoj karijeri: prvi je osvajanje prvog turnira u malom fudbalu u dvorani „Borik“ (1976. godina, prvi se pamte!) a drugi je trenerska karijera, rad sa najmlađim kategorijama, posebno u šugavom ratnom vremenu, gdje je vaspitna i socijalna komponenta njegovog sportskog rada bila značajnija od rada i dostignuća zvaničnih vaspitno-obrazovnih ustanova u tom periodu (da ne spominjem degradaciju tih istih ustanova danas). Kako sam i ja trenirao taj fudbal nekoliko godina – i za to vrijeme starog uvijek zvao „druže treneru“ a nikad „tata“ – tako sam iz prve ruke posmatrao kako to izgleda. Štaviše, da sam trenirao kod nekog drugog, ne bih se ni upola toliko zadržao – nevezano za moj nedostatak fudbalskog talenta. Elem, stari je bio izuzetan trener, znao je da pristupi svakome i izvuče od njega ono najbolje, bio je strog ali i veoma duhovit i emitovao je nadasve pravilan uticaj na svoje fudbalske učenike, kako po pitanju fudbala tako i po pitanju života. Prosto je nevjerovatno da je to isti lik koji se danas grčevito bori za treći entitet kupujući očajne lubenice u „Konzumu“ (usput tvrdeći kako je to najbolja prodavnica!) ili u javnosti iznese tvrdnju kako je Dino Merlin najbolji pjevač – nema tog dlana koji tada može sakriti tupi bol mog čela…

Šalu na stranu, sve je to normalno i ljudski, svi mi imamo svoj vijek trajanja, stari je moj stari – i ja drugog nemam – moj jedini prezimenjak i zemljak vrovac u porodici (jer su stara i buraz „Lijevčanski klan“), i ponosan sam na njegovo mjesto u ovoj knjizi. Lijepo je što je spomenut, gdje je na taj način upućeno to neko malo priznanje… znači. Opet, stari je samo jedno ime u knjizi, jedno poglavlje od ukupno 24 za ovu priliku, i sva ta imena, lijepo je vidjeti na jednom mjestu. Zbog toga je ova knjiga draga. I da nije ništa naročito napisano, dovoljno je samo kao podsjetnik na te ljude, da ih se skupi. Jer, nema drugog načina za to; dobar dio njih ima priliku da se sastane tek na sahrani „jednog od svojih“, a nije ih malo koji su, na žalost, prerano otišli…

***

E, da, još Kanada, spomenuta na početku, fudbalski posmatrano: od starog je generalno teško izvući bilo kakvu pametnu ili zanimljivu priču – s godinama sve teže – ali je onomad nekako spomenuo da je imao ponudu da ode u Kanadu da igra fudbal, neki njegov otišao tamo pa onda i njega zvao. Bilo je to koju godinu prije nego što će upoznati moju majku, tako da taj faktor nije bio u igri, već isključivo glupost odnosno ljubav prema fudbalu/Mejdanu/Vrbasu/kartanju odnosno glupost. Eto, a mogao sam se zvati Brajan, biti možda i malo svjetliji crnac, da me sad boli briga za ćevapima i rodnom Bosnom, imao bih svoju lopatu za snijeg kojoj bih dao ime „Radenka“ i njome bih čistio prilaz garaži da mogu isparkirati neki nenjemački automobil iz garaže (zato što u Kanadi nema njemačkih automobila), vodio bih blog koji bi se zvao I Was Pushing Even Wider Things into Narrower Things. i isti bi se bavio… nečim totalno drugim. Al’ eto. Ništa od toga, sem odgovora na pitanja: Na koga si lijep? Na oca. Na koga si glup? Na oca.

U saobraćaju… I

I tako, od semafora do semafora, gledam ja, gledam… gledam i kočim redovno… zbog radi ispred: krst na retrovizoru, Ostrog na kontrolnoj tabli, naravno, Golf. Naravno, žena. Naravno, krst i Ostrog joj ne daju da ubaci u treću brzinu. Naravno, jebem ti – ženo – majku, i tebi i onome ko ti dade da voziš.

Moj Milane, nisi ti vidio ni D od dana…

Onomad, prije nego što sam bio mlad, bavio se sportom i zdravim životom, imao sam tu nesreću da idem u gimnaziju, a sa odlascima u gimnaziju su ruku pod ruku došli i išli odlasci u kafane. Iako sam se poodavno izliječio od toga, još se nekad sjetim nekih teških trenutaka…

Imao sam i omiljenu kafanu, „Knez“. Zapravo, i nisam išao u druge kafane, svojevoljno. Samo „Knez“; isti se prije toga zvao „Borac“ a poslije toga nekako a sad se opet zove nekako…pab, sa žutim pivom, jebem li ga. „Knez“ je bio prava rokenrol kafana, a i vrijeme je bilo znatno više rokenrol nego ovo danas… šta da se radi. Iako je „Knez“ bio prava rokenrol kafana, opet smo mi, momci sa stanice Ćermetana, zbog lijepog ponašanja povremeno imali takvu čast da budemo uskraćeni za piće i gostoprimstvo u istom, dok se očigledno heroinom drogirani likovi šetaju okolo, ali ovo nije priča o nekom takvom teškom trenutku…

Nego, boga_ti, prije godina 15-ak, kraj ljeta, kraj svijeta – novi početak. Netom završena gimnazija, riješen popravni ispit (jebotebog, kad samo skontam koliko mi nisu vjerovali da sam pametan pa sam i u četvrtom gimnazije morao na popravni, prim. aut.), nemam pojma jesam li bio upisao fakultet ili nisam, ne znam ni jesam li se tad bio odlučio šta ću studirati – i to je bila posebno teška odluka, ali… ravno do mora. Nema veze što nema para za more. Ko ga jebe. Kraj je ljeta, lagani početak nove školske godine… a ja više ne idem u školu, nakon 12 godina. Nije svejedno! Ha! Nemoguće brkove iskriviti u tužni osmijeh, samo sretni. 🙂 Ustanak tamo negdje oko 13:00, a otprilike sat poslije je i buđenje, ide se na kafu (produžena sa šlagom, naravno, kao pravi čovaburaz), ide se u „Knez“…

Prelijep dan, apsolutno prelijep, grad čista poezija, drvoredi pjevaju dok pločnici daju ritam, zgrade se njišu na toplom vjetru, sa neba se smiješi – tada još uvijek u dvocifrenom okviru kilaže – Miro Janjanin, bezbriga totalna… ili nije? Na „Knezu“ svi vrataprozori otvoreni, standardna ekipa sa sunčanim naočalama… okupljena oko TV-a. Koji k. Naručim kafu pa se priheftam sublizu. Zašto kog moga gledate CNN, zaboga? Ti ne znaš šta je bilo? Ne. A ono CNN prikazuje Njujork, iznad njega nebo plavo skoro kao naše, al’ realno, talašika za ovo naše, nego ono plavo nebo, neke zgrade, kad ono bogtejebo zakuca se i drugi avion u zgradu. A DAAAAAAAAJ! DAAAAAAJ!!! U tom trenutku, toplina među nama okupljenima kao žar numere „Kumova slama“ umnožen 1000 puta, snaga kao kad sendvič sa velikog odmora od četvrt hljeba i 7 grama parizera progutaš na eks, troprst ponosa kao kad je Zvezda jebala Bajern nasuvo, gori ona zgradurina, devojke plaču, ginu im mladići (ko im je kriv što se kače s nama), suklja crni dim preko njihovog plavog neba a naše… preplavo. Pa jebem ti majku, kakav je to bio dan, what a day what a day što bi rekli momci iz FNM, odavno nema takvih dana… ima kafana ali nema dana. Ptice nisu ni morale da pevaju aleluja, dovoljno je bilo samo da se pogledaju…

p1040117A gdje ste vi bili 11. septembra 2001. godine?

Definicija: čovaburaz

Čest oblik predominantno mlađeg Banjalučanina (do 50 g.); starost, pol i lokacija nisu isključivi.

Osnovna osobina čovaburaza je da mu sve smeta, sem njega samog, iako je niškorist. Čovaburaz je naročito srčan po pitanju lokalpatriotizma, jer ga baš nerviraju nebanjalučani u Banjaluci, dok se ne sjeti da su i banjalučani šupci. Zato mu žena može biti sa sela a auto od starog (ne nužno iz Njemačke).

U habitualnom pogledu, čovaburaz je parazitski organizam sa osobinom regulisanja domaćinskih organizama: pizdi na staru ako slučajno kasni sa pranjem njegovih džeparica i duksa ili on mora ići po hljeb. Uzrečica čovaburaza je „Opušteno!“, omiljena biljka marihuana a ime odmilja za djevojku je ‘prdara’.

U politici, čovaburaz je vokalan kritičar svake vlasti ali ne izlazi na izbore, nikad nije glasao i ponosi se time. Nema svoju inicijativu ali je protiv tuđe na koju će najčešće reagovati oštrim „Buraz!“, a ponekad i sa „Mojne to, e!“. Iako mrzi muriju, čovaburaz je legalista, izrazito protiv štele što se ne odnosi na situaciju kad mu tetka „nađe“ državni posao.

U pogledu sporta, čovaburaz je takmičar u dužinskom ispijanju kafe i nagrizanju plastične kašičice za istu, a takođe je uspješan u cuganju na tuđi račun kao i disciplini na otvorenom „14m sa gajbom bez prepona“. Sportsku karijeru mu ugrožavaju samo izbacivači iz BL noćnih klubova sa kojima je na ratnoj nozi („Ono jednom kad sam pijan pravio sranja…“).

rage-tschbPored toga, čovaburaz je i stalni posjetilac događaja iz oblasti iz visoke kulture. Tako je svake godine na Demofestu gdje cuga pivu na travi ispred tvrđave. Planira ući kad bude dolazio Bob Marli od kojeg očekuje zahvalnicu za promociju i njegovanje radničkih tekovina naroda Jamajke na Balkanu.

Od škole odnosno učešća u akademskoj zajednici, čovaburaz ima pregršt spomenica sa brucošijada u Indeksu i KSET-u. Ipak, to nije prepreka da uvijek bude spreman da civilizovano polemički diskutuje o svakoj temi, posebno onih 10 minuta dok sagovornike ne proglasi šupcima.

Čovaburaz je fenomen i po tome što se širi obrnuto proporcionalno svojoj (ne)aktivnosti. Ukoliko vas napadne neki primjerak ove vrste, pokušajte se odbraniti čašćenjem pivom i cigarama uz nasumično repliciranje ‘jest’ i ‘šupci’ ali morate biti dovoljno brzi da vas čovaburaz ne zapamti i da se ne infiltrira zapisivanjem broja telefona.

Čovaburaz je stvaran. Čovaburaz opušteno vreba.

Pornići (pornitji) II

Otprilike kao na slici, samo nekako obratno…

Dakle, drage moje, dragi moji, eto šta nam je, u krajnjoj liniji, donijela informatička revolucija: priprema, pozor, „dva klika“ i rukoblud! Sve na internetu, pa i gole ženske (i goli muškarci, valja navesti, jer je ovo rodno i politički korektan blog, prim. aut.). A nekad si morao znati lika koji zna lika koji se ne stidi uzeti pornić u video klubu, ili pak lika kojem nije frka na kiosku uzeti erotiku

Nego, nazirali su se problemi i prije nego što će internet uništiti sve. Iako je dostupnost rasla, materijali su postajali sve lošiji – sve je manje bilo naučnih sadržaja sa stručnim prikazima visokovještog vođenja ljubavi, a sve više [cenzura]. Takođe, saučesnik tome sa druge strane je bio video kodek DivX u narodu odmilja poznat kao diviks. Jeste, mogao je film stati na jedan ili dva kompakt diska, ilegalno se narezati i gledati, ali avaj, kvalitet. Kvalitet. (Ni blizu VHS-a…)

Za potrebe ove priče, jednu malu danas nepostojeću prodavnicu legalnih i ilegalnih audio-video sadržaja ćemo nazvati „Venecija“ a nezadovoljnog mušteriju te radnje ćemo nazvati „Ludi Miodrag“. Naravno, zarad zaštite lica i robnih marki vrijedi napomenuti da se radnja nije desila u Banjaluci. U „Veneciji“ su se prodavali kompaktni diskovi raznih tipova sa različitim sadržajima, između ostalih i pornografskim, ali avaj, kvalitet. Kvalitet.

Tako se jednog dana na vratima radnjice pojavio „Ludi Miodrag“ noseći u rukama kompakt disk na kojem je snimljen DivX film, zarad reklamacije. Prisutni radnik kojeg ćemo za ovu priliku nazvati „Ljubiša“ je bio ljubazan i uslužan, kao što ga i mnogi pamte…
– Ja vama moram ovo vratiti, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ne može se gledati.
– Šta je u pitanju, neće da čita disk?
– Ne, ne. Disk čita normalno ali je loša slika, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ništa se ne vidi od njih… Ne može se gledati!
– Dobro, moramo pogledati o čemu se radi, pa ćemo vidjeti da zamijenimo, može?
– Može.
Sporni kompakt disk se ubacuje u priručni računar, film počinje. Prvih minut-dva se ne dešava ništa, pa tako ni ništa sporno. „Ludi Miodrag“ sugeriše da se malo „premota“ unaprijed, što „Ljubiša“ i čini, prevlačenjem klizača po skali. Nailazi se do dešavanja, koja su poprilično nezgodna. Naime, film je pornografskog tipa ali je umjesto muškaraca uključivao domaće životinje muškog pola (zlurade čitateljke će reći da je to beznačajna napomena usljed realne nerazlike između dva pomenuta tipa, prim. aut.), tako da nije bilo svejedno kad se na ekranu u krupnom planu pojavio odnos žene i magarca. Malo zatečeni situacijom, svi prisutni sem „Ludog Miodraga“ su nijemo posmatrali dešavanja gdje su 60% ekrana zauzimali žena i magarac u zanosu strasti, 37% ekrana je bila pozadinska scenografija, te u jednom trenutku, na 3% ekrana u gornjem desnom ćošku se pojavilo par kockica pikselizacije, nimalo većih od prosječnog logotipa neke TV kuće…

Po pojavljivanju kockica, dokazavši svoje „Ludi Miodrag“ uzviknu:
– VIDITE LI VI TO?! O TOME VAM JA PRIČAM! TO SE NE MOŽE GLEDATI!
Nakon par trenutaka još tiše tišine se začulo:
– „Ljubiša“, zamijeni čovjeku CD, ovo se stvarno ne može gledati.

Prethodno: Pornići (pornitji)

Guzica Sanje Vučić i ostala čuda modernog svijeta

Demofest je banjalučka Zaječarska gitarijada, takmičarski festival demo bendova koji je ove godine održan po deveti put, od 21. do 23. jula na tvrđavi Kastel. Dosad nisam pisao o istom ali kako svake godine imam iste primjedbe, red je da to sročim, može se primijeniti retroaktivno a valjaće i za dogodine… lagano po stavkama.

svg

Impresivno: guzica Sanje Vučić
Sanja Vučić je pjevačica benda ZAA a guzica Sanje Vučić je integralan dio Sanje Vučić. Sanja Vučić je sa ZAA nastupila neke večeri Demofesta, rekavši kako je taj nastup početak revijalnog dijela večeri (iako je prije nje revijalno nastupio bend koji se visoko plasirao prethodne godine) i podarila nam mnoge živahne trenutke. Sanja Vučić je nosila nekakav jako vulgaran crni triko sa visokim (100-150%) procentom plastike tako da je njena guzica zauzimala srednji (najnapregnutiji) dio istog. Guzica Sanje Vučić je uglavnom komunicirala sa bubnjarem benda ali u rijetkim trenucima komunikacije sa publikom bili su to predivni monolozi i nastale su mnoge ljubavi koje će dugo trajati (sirotinja voli guzicu, pa to ti je). Inače, ZAA svira mješavinu svih žanrova koje mrzim (ska, dub, reggae, pička materina) a još su stigli da ubace i izvornu narodnu pjesmu tako da sam jebao mater Sanji Vučić, Aleksandru Vučiću i svim ostalim Vučićima koje znam a bend ubacio u kategoriju sa Dubiozom kolektiv (kategorija „Nije da vas mrzim ali ne bih imao ništa protiv da vam se dese najstrašnije stvari“). Bilo kako bilo, guzica.

Demofest, elementarno
Demofest je proizvod marketinške agencije A.O. (naziv poznat redakciji, prim. aut.). Marketing su reklame. Demofest je jedna velika reklama… za Demofest. Samo je problem što je Demofest pogrešan ili u imenu ili u konceptu: demo bendovi imaju priliku da odsviraju po jednu pjesmu (što je – jasno je – premalo; na to je ove godine ukazao jedan hrvatski bend 10-sekundi pjesmo-performans-manifestom), te se iz godine u godinu za pobjednike proglašavaju bendovi koju nemaju PJESME. Fore i fazoni, mode i trendovi, mirisi i boje… ali pjesama nema. Ko mi navede pet pjesama da je zapamtio sa svih dosadašnjih izdanja Demofesta ima i kafu i pivu od mene. Ja sam dobro upamtio jednu: Kuriri – F Song. Pored toga mogu reći da je najbliže pobjedi zahvaljujući pjesmama bend iz Banjaluke, Neuro, ali ne smijem hvaliti komšije a imam i za njih zamjerki pa ću tu stati sa tim… Bilo kako bilo, elementarno EPP.

Aktuelni problemi opet
Na Demofestu je među demo mladićima i djevojkama bila i izuzetna količina stomačina i sijedih glava. Da se razumijemo, ne mogu imati ništa protiv sijedih glava i stomačina – iako sam i ja star i propao ali još uvijek zgodan a moja kosa kestenjavo bujna – ali imam protiv da se jedni te isti ponavljaju. Naime, među izvođačima ove godine su bili ljudi koji su po 3-5-6. put tu, u istoj ili različitim varijantama… redovni turisti. Tako je pobijedio lik koji je tu treći put. Nakon minut je na video ekranu osvanuo tnjitter komentar „Dali mu nagradu da se više ne vraća.“… surovo. Zaboga. Bilo kako bilo, negativna selekcija.

Tehnički gledano
Sve uvijek izgleda savršeno, a tako je bilo i ovaj put. Šareno, ušminkano, dizajnirano… ekstra vrh beton. Bina je bila impresivna… ali ozvučenje ne baš. Zvuk je kod demo bendova uglavnom bio loš, što i nije naročito sporno uzimajući u obzir da nema vremena naročito da se štima te da mnogi od tih bendova i ne znaju da se uštimaju… međutim, i za revijalne izvođače je uglavnom bio loš zvuk, bas bubanj redovno presurov a bas gitara među oblacima. A to je osnova. Bilo kako bilo, pogrešna osnova.

Značajno – prvi javni nastup Kolje i Grobovlasnika u njemu rodnom gradu
Među revijalnim izvođačima su bili domaći i uvozni. Hladno pivo (neka mi oprosti EU, vodim ih kao domaće, prim. aut.), Bombaj štampa (pa i Đuro je jebeni slovenac) i Kolja i Grobovlasnici; Dub Pistols, The Sisters of Mercy i Mando Diao. Manje-više sam propustio sve njih – jer sam pratio demo bendove i nakon toga se vraćao kući umoran, a i ono što sam vidio ne bih komentarisao (The Sisters of Mercy). Nego, prvi nastup Kolje i Grobovlasnika u Banjaluci! Ako izuzmemo Rammstein bubanj, vrlo, vrlo, vrlo dobro. Kako je vrhunski glumac, tako je i vrhunski i izvođač, sa hrpom odličnih pjesama, uz vrhunsku ekipu muzičara, Kolja je priča za sebe. Njegov nastup u rodnom gradu je poprilično značajan, kako za njega, tako i za grad, a sam Kolja nije uspio sakriti suze tokom „Zulu uštipaka“ pa je još ispričao kako se taj događaj odigrao u Vilsonovoj ulici uz opasku da se „sve bitno desilo u trouglu Čaire – bulevar – Vilsonova“ na šta su se nasmijali neki neupućeni idioti iz publike. Realno, Vilsonova zaslužuje da uđe u Ginisovu knjigu rekorda jer nikad kraće ulice a više prometa opojnim drogama, al’ dobro. Na žalost, Koljin nastup je počeo prekasno tako da su samo rijetki dočekali kraj. Ipak, to je najznačajniji događaj na ovogodišnjem Demofestu, a Kolji ovaj grad treba dati ulicu što prije („Kad ti dosad nismo dali ništa, evo ti ulica, k’o da smo ti dali nešto.“), a prije toga Marijanu Benešu, dok je još čoek živ da mu se makar na taj način kaže da je jebena legenda… Bilo kako bilo, Kolja.

Zaključak presjeka ovog i dosad
Od početaka Demofesta pa do danas, nijedan pobjednik nije ostvario neku naročitu karijeru, a mislim da ih većina nije stigla ni do drugog studijskog izdanja (nagrada za pobjedu je finansijska pomoć za snimanje albuma). Ruku na srce, muzički biznis je u kurcu totalnom tako da to treba uzeti u obzir, ali je problem što iza Demofesta odnosno tih bendova ne ostaju pjesme… a to je problem zbog radi. Oni koji su krenuli negdje, oni će nastaviti prema tamo, bez obzira na Demofest. U situaciji „građenja scene“ uticaj Demofesta je minoran – to je samo prilika izvođačima da se testiraju na velikoj bini sa puno svjetala, odsviraju jednu pjesmu, pa ako ih to naloži za dalje… ništa drugo. Bilo kako bilo, značaj beznačajan.

Addendum
Iako kažem da nisam pisao o Demofestu, jesam i ZA i O. Dakle, lažno oglašavanje. Onomad sam se nekako prijavio, i odradio tri teksta o revijalnim izvođačima (Kelis, Skindred i oni treći, koja to godina bi…), zaradio nešto para i oprao nešto para za A.O.. Te godine se naplaćivao ulaz tako da sam bio samo jednu veče od tri, neko mi je dao kartu (mislim Nebojša; nisam tražio od A.O., da ne bude zabune i reakcije, prim. aut.). Karte su bile po 10 KM što je imalo za efekat da se odmah nakon Demofesta objavi kako isti više neće postojati. Mislio sam da je taj moj angažman bio posljednji ekser u kovčegu ali avaj… slab ekser. Pored toga, napisah nekad tekst „Po prvi put folk stage na Demofestu“ koji je dva puta – u dvije godine – prigodno objavljen na pokojnom parodičnom portalu Balkan Tajms. Dvije godine sam zajebao glupane. Bilo kako bilo, zajebao glupane.

ROKVENROL!!!

– Tu ima kafana pa možemo sjesti, samo ja odoh ovamo po rokvu pa ću doći…
– KOGA?!
– ROKVU!

#jtžm #pijačni_dan #povrće

Mrlja u karijeri

120220161614

Romantika… s vihorom

– Komšija, ti si mlad čovjek a opet malo stariji, pun iskustva iz ovog ali i onog vremena, i vezanih sjećanja, daj ti meni reci kako je sve to izgledalo onomad kad mobilni telefoni nisu bili zalijepljeni ženama za ruke?
– Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…
I tako je to bilo. Da.

Smiljan – New York – Šehitluci – New York

U sklopu redovne turističke šetnje na banjalučku izletničko-rekreativnu atrakciju Šehitluke (u blizini vrela Vratinac, je li), nailazim na omanje Mirandu i Charlotte koje se, sem umanjene skale (zbirni broj godina dvocifren, manji od 30; zbirni broj kilograma takođe dvocifren, manji od 60), ni po čemu ne razlikuju od svojih full size varijanti. Ukotvljene na klupi, ljute su kao dva leptira a ja u prolazu – iz nehata – presrećem njihov razgovor…
– Vratiću ti ja za ovo ок! Što mrzim kad mi tako napiše ок! – furiozno će Miranda reagujući na sadržaj ekrana njenog mobilnog telekomunikacionog uređaja.
– Majke mi, ako on ima kilu i po mozga, ja sam Nikola Tesla! – altruistički dodade Charlotte.

Prođoh a one su ostale… uzalud.
Što je čuto, ne može se odnečuti!

Nebesi… u krilo stjuardesi…

Ljudi na ovim prostorima imaju puno sličnosti sa Pobješnjelim Maksom. Tirani vladaju, bande haraju, opšti je motiv preživljavanje. Doduše, ne radi se tu o dnevnim operacijama, egzistencija je ugrožena na jednom dubljem nivou: pamet „od danas do sutra“ redovno vodi u juče. A juče? Juče se vrhunski ginulo u ratovima; danas je život zatrt na drugi način, realno, samozatrt.

Pokušaji izlaza (iz situacije) su razni. Evo, trenutno je aktuelno biti stjuardesa. Odlepršati kojekakvim šeicima, oni voze te avione i ostala skupa kola. Htio sam i ja da postanem stjuardesa, prijavio se, nisu me pozvali na razgovor (kme!). Poslije čujem da ove odavde što su otišle, sve je to teško kurvanje, s reputacijom. Pa mi onda još teže što me nisu primili (brutalni kme!)…

Nego, stjuardese odlete, pa se možda i vrate (kao Lesi). Ima i drugih slučajeva. Neki i neke se vrate, pogledaju malo gdje su, kažu „jebo ovo“ pa se vrate, tamo. Neki i neke se vrate samo da naprave veliku kuću u rodnom kraju. Neki i neke se ne vrate. Neki i neke se ne vrate a još promijene ime da efektnije sve ovo pošalju u pičku materinu. (Naći ćemo te, Đuro, tamo u Ameriki!)

„I tako“, stara i ja iskoristišmo trenutak godišnjeg odmora da prodiskutujemo o jednom prigodnom slučaju… Njena je uvodna riječ:
– Ja mislim da se ona udala za njega samo da ode odavde.
– Ne znam, može biti…
– Pa jeste, on onakav, kad ga vidiš, nema šta drugo biti.
– Pa da, nije nešto. Mislim, nije sad da je on neki da ništa ne valja…
– Pa jeste, obrazovan je čovjek…
– Da…
– Tih je, ljubazan, blagog karaktera… – teško se borim sa pridjevima.
– Da…
– Al’ nijedne prave muške karakteristike nema?
– Da.
– Hm…

I tu sam se zamislio, oko više stvari.

Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.

Trenutak sudara svjetova vrijedan 7.464 pjesme Crvene jabuke

Boro iz Dervente je moj stari ratni drug sa filozofijade u Herceg Novom. Godina je bila 2002, fakulteta sam bio prva godina, a Boro je bio prvi lik kojem sam se – nadasve kurtoazno – obratio u autobusu. Nikoga od saputnika nisam znao, te sam njega prvo upoznao, pitanjem „koja je godina?“. Boro je bio „godina sedamdesetšesta“, obzirom da u tom trenutku uopšte nije studirao; na filozofijadu je krenuo onako, sa četkicom za zube u jednom džepu vijetnamke i kupaćim gaćama u drugom. Rajko, Sanjin, Boro, Keki i još neki… tada, upoznašmo se. A organizator izgubljeni Ilija, čovjek kojem je nakon te filozofijade zabranjen pristup u SOFF (Studentska organizacija Filozofskog fakulteta). Šta reći pored činjenice da je fudbalski tim našeg fakulteta, na onu jednu utakmicu kad su zapravo našli gdje je stadion, izašao u „dresovima bez dresova“, sa brojevima napisanim karminom na leđima. A jebem ti život.

Nego, ovo nije priča o toj filozofijadi, a ni nekvalitetu naredne. Boro je, na žalost, jedini kojeg sretnem od tih ljudi, ostali su završili ko zna gdje. Uvijek se rado prisjetimo tih par dana sile i slave, ovoga i onoga. Nego…

Neki dan se zadesili, idemo buvljakom i zagledamo sitnice, prebacujemo pokoju, kad on ugleda cipele, brodarice. Kao onomad što je Midži imao i nosio kad nije išao na časove rep plesa u „Mjuzik Hol“. Fine brodarice, smeđa koža, očuvane. Proba ih Boro, pa nešto okreće glavu…
– Koji broj ti nosiš? – upita me.
– Pa, 44 uglavnom.
– Nisu ni za tebe…
– Tebi ne odgovaraju?
Velike.
– Kako velike? – upita ljubazna prodavačica, postarija žena a pomlađa baba.
– Velike mi za broj… – snuždeno će Boro.
– Pa to je 42. Koji ti broj nosiš?
– Pa 41…
– Čuj 41! Pa to nisam vidjela, muško da nosi 41! Tako mali broj! Jedini kojeg znam da je nosio 41 je bio moj pokojni muž…
U tom trenutku Boro pogleda pomlađu babu, a pomlađa baba pogleda njega. Takoreći se zgledaše. Prisutnima nije bilo svejedno. Osjetilo se tu nešto u zraku… ali na kraju cipele ipak ostadoše na prodaju.

Sladoled za dvojicu

I tako, izlazim iz popularnog maloprodajnog objekta, dan nije tmuran/mamuran, već baš onako pogodan. Proljetno sunce ne prolijeće, već veselo stoji na nebu. Bicikl za kurvanje je prigodno priblizu zavezan i prije no što ga zajašem treba kesu sa čokomlijekom da ubacim u ruksak, što i činim polako. U tom trenutku opazim da ispred objekta sublizu bicikla za kurvanje stoje dva mlada studenta obučena… moderno. Jedan mladi student liže sladoled i u nekom trenutku moje pažnje isti daje drugom mladom studentu koji isti nastavlja lizati. Nije problem što ga je lizao – teška vremena, prijatelju moj – nego što čitavo vrijeme gleda u mene… nestudentski. Nekako se mislim, nije valjda, ne može biti. U blažoj okolici svi pričaju hercegovački, kontam da ne smije biti pedera među njima. Samoubili bi se da skontaju. Mada ovaj gleda, realno… nestudentski. Nakon nekoliko trenutaka pridružuje im se i treći mladi student i odoše polako. Za to vrijeme sam polako odvezao bicikl za kurvanje i privezao ruksak za grudi, pa se sa istim pod rukom klackam polako prema kolovozu… Moj ljubičasti bicikl sa plavim felugama i ja pored obučen u usku nježno plavu trenerku sa suptilnim crnim akcentima, dok na nogama imam crvene patike kupljene onomad za dvaes-i-nešto maraka na školskom popustu… Skontah. Majku mu, ima i do mene.

Kad je internet bio mlad…

* paf, paf *
* cmok, cmok, cmok*
(Po ramenima bratski se tapšu, triput ljube – hrišćanski u obraz, za junačko pitaju se zdravlje.)
* sjed, sjed *

Prič(a)o mi jedan jedan čoek priču iz vremena kad je internet bio mlad. Sjećamo li se, druže stari, ispij tu rakiju još jedared da ti naspem… Sjećamo li se, onomad, kad još fejzbuk nije postojao a „Foto Risto“ bio uspješna multimjesnozajednička korporacija? Onomad davno, prije skoro 15 godina… pamte li se ta vremena?

Dođoše ti, božju ti majku, međ’ narod prvi personalni računari nemonohromatske vizuelne tematike. Nisu bili crno i bijeli nego sivi i šareni. Imadoše miša sa kojim preslažeš karte a syntax error load press play on tape cd.. run postadoše daleka prošlost, daleka kao i sama zemlja Japan koja napravi taj kojputer, duša mu crna DOS 6.22.

Kako je doš(a)o, sve je promijenio. Nije to više bila samo igračka za onog malog s naočalama što ne zna igrati fudbal. Tu ti je bilo svašta – te karte, te mine, te kucaš tekst, te crtaju djeca bmp, te čuvar ekrana sa ribama (jebo akvarijum) te now it’s safe to turn off your computer te sve ostalo između – divljenje i radost posjedovanja.

Ali, moj ti Stari druže stari, kao i za prvi televizor prije pedeset godina, krenu komšijskih krava trka, čija će biti veća brža druga prva. Komšija prvi ne smije dugo biti prvi, da bude makar prvi drugi. Kupuju se kojputeri, mjere im se megabajati, megaheraci, čija će disketa biti manja (!) i kome će ribe brže plivati po ekranu.

I tako ti je to bilo, kad su se kojputeri kupovali dok još nisu služili maltene ničemu, ni crtanju – slikanju – čitanju – pisanju – radu – šta’oćeš, već eto, bile igrice i imaš kojputer i jebiga. Imaš računar i nj. digitron. A onda dođe internet. Kako se krenuo uvoditi internet – i razna zla koja vrebaju na njemu, tako je postalo sumLJivo. SumLJivo, kažem ti!

I tako, prič(a)o mi čoek, kaže, bio jedan što je htio na internet – al’ kuglager – nema interneta, dok ga ne uvedeš. Moraš mater pitati da uvedeš pa ti pitaj mater, a mater lijepo jednog čoeka što zna čoeka što zna čoeka što zna nešto o tom internetu. I njojzi ti čoek sve lijepo objasni, pa će ona sinu svom:
– Ljubinko sine, nemoj ti ići na internet, na internetu ima virusa.
Ljubinko, šta će – slegne ramenima, kad ne može – ne može, a mater njegova, spredočima slikom ranjenika tifusara što četrestreće hladnu Neretvu gaze, misli se, majku li im jebem, mog Ljubinka da kleti virus zakači, epa neće! neće, ni tifus, ni malarija, ni sida, ni ebola, ni gripa, jebo vas vaš internet da vas jebo internet!

Kandidat! Jer neko mora!

Vidi sliku:

8677_o

Iz strane štampe…

Poštovani čitaoci bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari., danas će Vam biti predstavljen jedan tekst sa mog drugog bloga o jednom segmentu mog života koji je poprilično, subjektivno cijenim, odvojen od ovog bloga. Naime, pored toga što sam mladić u netakonajboljim godinama i imam svoja interesovanja u vidu dobre muzike, brzih kola, žena sa velikim grudima i generalno svega dobrog i zanimljivog, ja sam nezaposleno lice lošeg imovnog stanja koje se trudi da taj svoj status promijeni… sistemski. Tako sam napisao neke tužbe protiv različitih institucija a sudovi ne znaju šta će sa tim tužbama pa to razvlače, prekrajaju i smaraju. Ipak, napokon sam dočekao epilog jedne od tih… a još četiri su na čekanju. Evo na primjeru kako to izgleda…

 

KAKO SAM BRANIO REPUBLIKU SRPSKU OD PRAVOBRANILAŠTVA REPUBLIKE SRPSKE

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene – čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje… s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao – pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih… Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom…

Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012…

Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se – uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama… malo kontrasta onim tamo rođacima.

Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu – zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa… Zašto pisati između redova.

Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati…

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi… sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe…

E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti… zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci… a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji – u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče…

Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma… su administracija Republike Srpske.

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova...

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova…

Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost…), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi… i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.

E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.

Fin, pristojan momak, svira gitaru...

Fin, pristojan momak, svira gitaru…

Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ – o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ – gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM – 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali…

Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?

I na kraju, zašto sve ovo… a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi…

Logika Pravobranilaštva RS

Logika Pravobranilaštva RS

P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću… a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje – provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto…

Hzmajevi Hrano Hne Hlete

I tako reprezentacija Bosne i Hercegovine ode na svjetsko prvenstvo na fudbalu, tek da bi 49% građana te „države“ savršeno bolio k. za tim, a oni u Mostaru imali rašta da se tuku. Na sve to dođe „naš“ komentator „naše“ televizije BHT1 koji govori historija. Priključen Ladiju i Zoki pred malim ekranom, sugerišem da je to historija dvoznačno: sa jedne strane da se u skladu sa modernim tendencijama „bosanskog“ jezika uvali slovo H gdje god može; te da se ukaže na direktnu vezu „bosanskog“ naroda sa svojim praocima Latinima. Mislim, čak i ovi Srbi što se nazivaju Hrvatima ne govore historija već povijest. No, sva nacionalna mržnja i šovinizam na stranu, iskoristio bih priliku da ispričam kako je Ladi iskoristio priliku da ispriča poučnu priču o unikatnom primjeru divnih različitosti kojima smo objedinjeni, i to kroz prizmu slova H…

Nekad se išlo na more drugačije nego danas. Nije se išlo sem na Jadran; sem u prvi kamp na koji se naiđe; išlo se Škodom koja nije bila Superb. Kaže, tako se oni spakuju naveče, Slavko (otac, vozač; moj tetak pokojni) stavi sve na gepek pod najlon na preteču pak tregera, kreće se ujutru u četiri, prije no što pijetlovi protrljaju oči, a teškoodrživa budnost se održava pjevanjem. Ništa bez pjesme. Prvo stajanje je svega par kilometara od kuće, u Šeheru, uzimaju se kifle i to je to da se izdrži do Bugojna, gdje se uzimaju druge kifle. Auto nema klimu, tempomat, šiber, kasetofon, frižider. (Al’ zato imaju kifle u Bugojnu.)

Obzirom da su dometi amaterskog a cappella pjevanja ipak relativno ograničeni, Ladi je sa sobom kao ispomoć imao neki mali tranzistor koji bi uz povoljan položaj zvijezda mogao uhvatiti Radio Luksemburg, ali češće su tu bili Radio Zagreb i Radio Beograd. Mada, ponekad nije bilo ni njih, npr. kad bi se baterija (9V uložak) potrošila… što je bio slučaj u navedenom slučaju. Srećom, desi se da radi zadruga prodavnica u Bugojnu, tako da se on stupivši na sveto bugojansko tlo, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, sa tranzistorom u jednoj i baterijom u drugoj ruci, na pauzi za kifle uputi u STR s ciljem kupoprodaje. Uđe u prostor, pokazujući na bateriju i tranzistor objasni ženi za kasom šta mu je potrebno, na šta se ova glasno oglasi u pravcu brkajlije koji je malo dalje nešto prebirao po jednoj rafi:
– Haman, HAlija, Himamol’, Hovih, Hbaterija?
(Aman, Alija, imamo li ovih baterija?, približan prim. prev.)
Ladi, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, u strahu od susreta sa nepoznatim novim jezikom i kulturom užurbano krenu premu izlazu, gdje ga dočeka Slavko koji je upravo ušao…
– Tata, tata, šta priča ova žena? Koji je ovo jezik?
– Šta koji jezik? To je naš jezik, nemaš ti pojma… m(a)rš u auto.

Za razliku od danas, djeca su tad slušala roditelje tako da se Ladi bez pogovora vrati u auto, a ubrzo dođe i Slavko koji saopšti da HAlija, Hnije, Hnašao, Hbaterije. Ipak, iz auta se pjesma čula sve do kampa…

Mada… bolje i to nego Neša Galija!

I tako se ja spuštam niz omiljenu banjalučku asfaltiranu trim stazu na Banj brdu zvanom Šehitluci; prvobitno sam se uspeo sa željom da budem mršav pa silazim sa željom da siđem; u susret meni idu neke dvije onako, moj broj samo deset godina prestare (= imaju godina kao ja), jedna plava a druga nije, i kao bonus sa njima ne baš omalena djevojčica koja nije plava a jeste. Mimoilazimo se, na šta djevojčica počinje da viče:
– Mama, mama, vidi! Muškarac sa dugom kosom!
I što je najgore, ja na to ne pomislim JEBEM LI TI MAJKU SELJAČKU (pa zar nisi makar vidjela Seju Kalača na teleVIZORU), nego pomislim A NEKAD SAM BIO MOMAK (tužni smajli).