Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXX

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma, planetarno popularan serijal naučno-poučnih tekstova baziran na istinitim događajima je, između ostalog, poznat po specifičnom žargonu koji na liberalan način uključuje i termine koji su poznati kao vulgarizmi te su u prethodnom periodu upućene neke kritike na taj račun. Ipak, mora se shvatiti da forma služi suštini te da je upotreba vulgarizama nadasve primjerena prevashodno jer je adekvatno primijenjena. Na sljedećim primjerima ćemo pokazati gradaciju oštrine izražavanja zarad literarne dramatizacije…

1) „Jebao te hljeb.“ [koristi se u terminu za čaj odnosno oko 17:00]
2) „Jeb’o te kru’!“ [formalna konverzacija, pisana i govorna]

Postoji još jedan stepen gradacije koji je rezervisan za posebne slučajeve, a on glasi:
3) „Jebem ti kru’ krvavi!“ [stanje je kritično]

Ova kratka lingvistička vježba je uvod u predavanje jer je upravo jedan skoriji slučaj trećeg stepena (gradacije) današnja tema… Naime, iako je teretana Sokolskog doma drevan, širom otvorenih vrata za sve, topli hram zdravlja, sporta i hrišćanstva, redovno dizanje tegova i molitva ipak ne mogu jednako pomoći svim članovima. Tako neki imaju manjih zdravstvenih problema pa povremeno moraju na dvije-tri sedmice navratiti u određenu ustanovu „preko Vrbasa“, nekima se javi eksplozivni sindrom iritabilnog crijeva u toku vršenja seksualnih radnji što se loše odrazi na zidove sobe iznajmljene za „dnevni odmor“, a neki pak imaju slabu bešiku pa im nepravedni „čuvari reda i zakona“ pišu kazne za uriniranje na javnom mjestu… Ipak, do prave istine je teško doći, a kako zli jezici nikad ne miruju, tako se svašta pročuje. Srpski ratnik Veljko je bio posebno zabrinut za jednog mladog člana sa slabom bešikom („Sa tim dječakom se mora ozbiljno popričati!“), a kako je S.R. Veljko jedan nadasve ozbiljan i uvažen član teretane Sokolskog doma, čim prije je postupljeno po njegovom naputku…
– Je li, ____ [cenzura usljed neometanja istrage, prim. aut.], šta ono čujem, da si bio drkao na bazenu pa su te izbacili?
– NISAM! Ćuti! Ko ti je rekao?! Nisam!
– Kako nisi, meni su rekli…
– Nisam, lažu!
– Ma, slušaj, možeš meni reći…
– Nisam… hehehe… Samo sam ga malo nategao… hehehe…
– Ma, to je sasvim normalno! Ko ga neće drkati, kad vidi one guzice! Čim dođem na bazen meni se digne kurac, a onda šta ću, drkam ga i ja… samo mene nisu uhvatili, to moraš paziti!

Nakon takvog uspješno obavljenog razgovora sa mladim članom sa uputama za dalje liječenje, gdje mu je još objašnjeno da njegovo medicinsko stanje nije ništa čega se treba sramiti, mnogi sa sličnim problemom su bili ohrabreni da se više ne stide i podijele svoj problem u krugu sokolskog bratstva, tako da je to par dana bila veoma aktuelna tema i ispostavilo se da je broj članova sa slabom bešikom znatno veći nego što se to prvobitno procjenjivalo. Usljed toga, mlađi članovi pitali starije i iskusnije, da li je ta pojava vezana za moderan brzi način života ili je tako bilo i ranije…
– Je li, Ljubo, jesi li čuo da su ____ [cenzura iz medicinskih razloga, prim. aut.] uhvatili da drka na bazenu?
– Kako, kako, baćo moj?!
– Ma, uhvatili ga da drka na bazenu pa ga izbacili! Stajao iza borića i drkao i naiđe čuvar…
– Ma, nije valjda!
– A tako kažu…
– Ma, čekaj, baćo moj, možda je momka nešto zasvrbilo, pa se češao?
– BAĆO MOJ, u pravu si potpuno, to će mu biti odličan ISKAZ…

Kao i uvijek, ovo predavanje Seksualnog vaspitanja je obradilo sve aspekte navedenog problema, ali nije zgoreg navesti navesti distinkciju za nedovoljno upućene čitaoce: NE POMIJEŠATI ovo medicinsko stanje sa rukobludom (koji je obrađen u XIX nastavku Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma), a iako je prethodno već dosta toga rečeno na tu temu vrijedi napomenuti da u slučaju učestalih napada demona (ruko)bluda treba izvršiti adekvatnu pripremu terena za odbranu – postaviti brojanicu ispod jastuka, te prilikom napada demona (u toku odmora i sna) dohvatiti tu brojanicu, dirati one bobe na njoj i misliti na nešto lijepo, npr. ono kad je Srbija pobijedila Njemačku (u fudbalu, a i u ratu)…

Advertisements

Ono kad pištolj nije dovoljan da se izraziš pa moraš šakama: Plan bjekstva 3 (2019), utisak

Sporedne uloge ne postoje, samo statisti koji postaju body count.Escaoe Plan 3: The Extractors

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison, ovo je naša godina: Rambo 5 uskoro stiže u kina a zemlje trećeg svijeta poput Rusije i Bosne i Hercegovine imaju priliku da na velikom platnu uživaju u još jednom ostvarenju velikana akcionih filmova Silvestera Staloneta. Isti je definitivno precrtao glupu ideju da se pokušava dokazati kao karakterni glumac, shvatio da su mu tržišna niša ocvali mladići poput debelog radnika RTRS i mene kojima je potrebna bilo kakva doza antikolinafarelaleonardadikaprija i da, shodno tome, može da nam plasira i najgori šrot, mljevenu rižu umjesto proteina, lat mašinu umjesto zgibova i film od dva sata snimljen za sat i po.

Originalni Plan bjekstva (eng. Escape Plan) je film iz 2013. koji je sa 25-30 godina zakašnjenja spojio Staloneta i Švarcenegera u glavnim ulogama. Nijedan od njih se u istom ne pojavljuje go do pojasa niti u potkošulji, ali i pored toga to je sasvim pristojan film. Švarceneger je ispao iz igre za nastavak Plan bjekstva 2: Had, klasičan TV odnosno direkt-na-video film, jedan od najgorih filmova svih vremena, tek za 50-60% bolji od Titanika ili posljednjeg Pobješnjelog Maksa (odnosno Maksimilijane). I za TV film (koji je prikazan u kinima već pomenutih zemalja trećeg svijeta), loš je, tebra. Tim je veće bilo iznenađenje da je tu treći dio (punim imenom Escape Plan: The Extractors, bez broja, prim. aut.), svega par mjeseci prije Ramba 5…

I?

Dobar film.

Dobar, Ostroga mi.

Spektar emocija na Stalonetovom plastičnom licu je upravo ono što nam je potrebno u ovom politički korektnom vremenu: spektar se svodi na jednu emociju, a to je nema.

Jedina stvar apsurdnija od scenarija ovog filma je činjenica da 50 Sent (ponovo) glumi kompjuteraša. Mislim da bi realnije od toga bilo da je Veljko Bulajić uzeo delfina da glumi Titovog psa Reksa. Srećna okolnost je to što se 50 Sent u filmu pojavljuje manje od tri minuta, i njegove scene su snimljene preko Skajpa. Drugi lik sa plakata, Batista, takođe je svoju ulogu odradio u pauzi čupanja obrva, a većinu vremena na ekranu su dvojica azijata koji se šibaju u najboljem maniru Velike gužve u Kineskoj četvrti i negativac koji je zapravo jako dobra jeftina kopija Mela Gibsona i jako uvjerljiv u svojoj jako lošoj ulozi negativca koji pretjerano objašnjava uzroke svoje negativnosti.

Priča filma je… čisto da se nešto ispriča prije šamaranja. Sin bivšeg Stalonetovog poslovnog partnera (koji nije baš najbolje podnio raskid ugovora o radu) kidnapuje kćerku kineskog kontroverznog biznismena i zatoči je u ilegalnom privatnom zatvoru u Istočnoj Evropi da bi se obračunao sa Stalonetom. Stalone, naravno, nasjeda na tu provokaciju, nazove svog prekookeanskog operativca Batistu, ovaj mu pripremi logistiku, sleti u Bugarsku i nađe lokaciju iz prve i kreće šorka. Usput se desi da negativac otme i ubije Stalonetovu djevojku odnosno radnu kolegicu koju ovaj jebe i sa kojom je planirao na more nakon 20 godina neobavezne veze, na šta ovaj popizdi, ali ne puno, svakako ne dovoljno da to pokaže mimikom lica. Inače je za pozdraviti što je taj segment scenarija koji se tiče romantičnog aspekta Stalonetove veze sa kolegicom na skali od 1 do 10 razrađen 1, taman koliko treba biti u kvalitetnim muškim filmovima (vidi „Kobra“, „Surovi ugovor“ itd.).

Kompletan film je snimljen sa ukupno 15 ljudi (od kojih sedam nisu govorne uloge) i jednim 486 računarom koji je izrenderovao većinu scenografije koja je, nimalo slučajno, u mraku (4 MB RAM, jbg brt). Muzika za film je preuzeta direktno iz internet baze besplatne muzike za čije se korištenje ne moraju platiti autorska prava i naknade i montirana je tako da ide red tišine pa red tenzije kao da će se pojaviti Drakula, što i nije najsrećnije rješenje za srčane bolesnike. Takođe, moguće je uočiti jedan simpatični muzički omaž Kobri i inim Stalonetovim uspjesima iz 80-ih: pjesma na odjavnoj špici ima testosterona u sebi koliko i šupa žene koja se bavi dekupaž0m te podsjeća na antiklimaks koji se doživljava nakon što Marion Kobreti krene da jezdi u sumrak a slova krenu po ekranu…

U suštini, stvar je jasna: originalni film je najveći uspjeh postigao u Kini tako da su ova dva nastavka krojena za to tržište, zato je priča tako orijentisana a na plakatu [za određena tržišta] Maks Zeng (Stalone kineska drolja). Isto tako je zanimljivo kad se pogleda spisak firmi čija je ovo koprodukcija: svako iz raje dao po petaka i snimio se film (Stalone jeftina drolja). Međutim, suština je da je ovo klasičan B akcioni film iz 80-ih (danas je to C ili D produkcija), kakvih sada nema u tom izvornom obliku, a da nisu studentski ili parodija: priča nije komplikovana, nema razrade nepotrebnih elemenata, ne glumi Dvejn D Rok Ostroški, nema ozbiljnih tehničkih grešaka; kratki uvod sa postavkom priče, malo puškaranja, malo šibanja i crno-bijeli razvoj situacije gdje na kraju SNSD bude pobijeđen – to je ono što svakom normalnom muškarcu treba od sedme umjetnosti (pored noćnog programa TV Simić) i Stalone nam pruža tu slamku spasa tako da je najmanje što možemo učiniti da se prije svakog treninga u teretani pomolimo da mu niko ne uvali bofl HGH…

Dvejn D Rok Ostroški, pojava u kinematografiji česta koliko i upotreba kamere (fotografija ikone iz manastira Sv. Anavara i Trenbolona)

Realno, produkcija u 10-im godinama XXI vijeka „reaktiviranih“ akcionih heroja iz 80-ih godina XX vijeka je poprilično loša i svodi se na šrot (50-113%), omaže i podsjećanja (a moje recenzije tih filmova se svode na ponavljanje istih fraza, prim. aut.), i sa jedne strane je tuga da Stalonetu ne pravi naročitu razliku budžet od 3 ili 30 miliona, ali ostaje da je to – to, i da prave zamjene nema: ovi likovi (Stalone, Švarc, Dolf, Van Dam…) traju koliko traju – davno su prebacili rok trajanja, ali s obzirom na ponuđene alternative već sad možemo početi spremati suze za dan kad ih više ne bude… ili poslati sve u pičku materinu i preći na krosfit. Ili poslati krosfit u pičku materinu i gledati Komandos po 112. put. Hmmm, da, mislim da je to bolje.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Legenda kaže da na pećinskim zidovima podruma teretane Sokolskog doma stoji priča ispisana tribalnim hijeroglifima koja prevodom na današnji srpski jezik ide otprilike ovako…

Onomad, živješe jedan član teretane Sokolskog doma koji je usljed redovnosti višegodišnjeg teškog treniranja dostigao zen najvišeg nivoa: postao je imun na plaćanje članarine! Taj JE SE član zvaše Dmitar [u daljem tekstu Mitar, prim. prir.]. Mitar živješe život iz snova: prodavaše mobilne telefone, prao je auta, drkao kurac, trenirao tegove, čitao knjige na JuTjubu, drkao kurac ali ga onda đavo nanese da šalje poruke tipa „ćao + smajli“ rospijama na fejzbuku [u daljem tekstu rospije, prim. prir.]. I onomad mu jedna i odgovori! Upitaše ga ona šta vozaše on a on kazaše kako vozi X5 BMW, ROĐACI, i još motor Kawasaki. Duge milisekunde prođaše do njojzinog odgovora: „Pa dodži – i uzmi me – po mene (sa) BEMVEJOM X5!“, na šta joj Mitar odgovori kako je X5 na servisu (dvotačka plus otvorena zagrada u znak iskrene tuge). „Nema veze, dođi onda po mene (i uzmi me malo manje) motorom,“ cjenkala se rospija, na šta dobi odgovor: „Ne mogu motorom, nema zimske gume.“ Desilo se to jednog avgustovskog dana prije mnogo godina, a legenda kaže kako rospija još uvijek čeka da X5 dođe sa servisa…

Kao što je lako vidjeti, iz prvog dijela transkripta je jasno da se radi o motivu koji je poslužio kao inspiracija za priču iz Biblije o Evinom trganju jabuka i prognanstvu iz Raja (ti momci nimalo ne obraćaju pažnju na autorska prava ali neka im bude!), tako da će tema današnjeg predavanja biti određeni aspekti numerološkog značaja broja 5 (pet) i nj. višesmjerne poveznice u metafizici teretane Sokolskog doma…

Naime, Rječnik teretane Sokolskog doma sadrži i termin „prva petorka“, koji nema naročite veze sa košarkom, izvorom pojma. Prva petorka teretane Sokolskog doma je otvoren ograničeni skup izuzetnih ambasadora sporta i estetike, kako grane filosofije, tako i muške nesputane ljepote. To je kružok nadaleko čuvenih intelektualaca i istaknutih profesionalaca u njihovim stručnim oblastima, pionira spoja ljepote riječi i tijela. Njihove misli su u mnogim udžbenicima za visokoškolsko obrazovanje ali zbog prostora ćemo izdvojiti samo neke… Najapstraktniji od članova prve petorke (u jakoj konkurenciji) bi možda ipak bio Zdravko G. a mnogi od riječi do riječi pamte njegove izjave: „Dodik Lukač Dodik Lukač moja penzija ona kurva PIO američke babe tatina stopa Tito stopirao u Proke 20 cenata MRTAV!“ Nezaobilazan je i Neven P., čest posjetilac ustanove preko Vrbasa [poznato i kao LUDARA, prim. aut.] koji se u zvjezdani beskraj nebeske slave upisao riječima: „Šta ima u Sokolskom, jesu li još uvijek tamo sve budale?“ Takođe, tu je i polemičar grčko-rimskog stila Aco Š. čija se retorička gimnastika proučava na prestižnim svjetskim univerzitetima, koji sukobe mišljenja na sportskim utakmicama rješava besprijekornom elegancijom lakoće izraza: „To što je vas više i što ste glasniji, ne znači da ste u pravu.“ Na kraju, nipošto ne smijemo zaboraviti Acu T., prestižnog fitnes modela, šampiona Aušvica i Instagrama koji koristeći najmodernije IT platforme reklamira teretanu Sokolskog doma i sa blistavim osmijehom poziva sve članove da se učlane

Tu se opet vraćamo na broj 5 preko broja 2. Kao što je davno utvrđeno, teretana Sokolskog doma ima dva odsjeka, treniranje tegova sa ciljem da se postane: a) brutalni siledžija i b) romantični ljubavnik. Kako su došla teška vremena po muško mentalno zdravlje da čoek više ne može da stavi kitu rospiji u usta ako nije obrijana [„Onda joj to bude kao da liže kivi.“ – trener Sale], tako se usljed takvih trenutnih fluktuacija neobično velik procenat članstva teretane Sokolskog doma (oko 2,37%) odlučuje na pogrešan smjer u razvoju tijela i ličnosti, smjer romantičnog ljubavnika. Tako zna doći do incidentnih situacija u teretani Sokolskog doma da je moguće vidjeti treninge koji liče na krosfit [sic!], a mnogi od tih članova se i neskriveno bave neborilačkim i slaboborilačkim sportovima! Jedan od tih sportova je košarka a jedan od tih članova je Bata R. [u daljem tekstu Batar, prim. aut.], nadasve fin momak, član teretane, fakulteta, instagrama, biblioteke… Onomad se Batar pojavi u svlačionici teretane Sokolskog doma sa košarkaškom loptom u ruci, da usmrdi božanske arome teškog metala i još težeg znoja…
– Kako je bilo na košarci, Batar?
– Nismo puno igrali, više sam trčao tamo po sali… [užas, teror, ode masa, prim. aut.]
– Da li je to zato što si onda izgubio od ____ [klasična cenzura, prim. aut.]?
– Ko? Ja? Ja nikad nisam izgubio nijednu utakmicu otkad igram. Samo prvi put kad sam igrao košarku, morali su da mi pokažu gdje šta ide (lopta u koš) i to je bilo to…
– A je li, a ti nisi imao PRIRODNU INTELIGENCIJU da skontaš gdje šta ide? Šta je onda bilo kad si prvi put jebavao jebao? Jesu li ti i tad morali pokazati gdje šta ide?
Nakon toga, kako to reče bivši član teretane Sokolskog doma Hamlet, ostalo je ćutanje

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „iskrivio šipku na benču i pokvario lat-mašinu“ Anikić je bio mlad, plav, lijep, visok, brutalan i siledžija i brutalni siledžija: hiljadama kilometara daleko ali još uvijek na pravom putu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV

Teretana Sokolskog doma je dobila! Crveno crno je dole! Naravno, oni djelimično upućeni bi odmah mogli pomisliti da je teretana Sokolskog doma dobila menstruaciju (sjetimo se prvog dijela Seksualnog vaspitanja), međutim, teretana Sokolskog doma je muškog roda tako da nije mogla dobiti menstruaciju već je dobila… vizuelizaciju. Novu.

Naime, trener Sale, pored toga što je najpametniji živi Srbin (i jedan od najpametnijih u istoriji, odmah poslije Tesle), trener šampiona, predavač niza predmeta na Sokolskoj katedri, licencirani life coach za muško-ženske odnose, reiki majstor koji preciznim udarcima iza ušiju prenosi šalje energiju prisutnima u neposrednoj blizini, on je isto tako i Grunf teretane Sokolskog doma: od polovne letve volana Juga 45 i štrika za veš napravi kros-mašinu, njemačku avionsku bombu iz II svjetskog rata prepravi u bojler, uz pomoć kompleta tempera za likovno vaspitanje okreči čitavu teretanu i čini mnoga druga čuda na tragu biblijskih…

S obzirom da je teretana svježe okrečena i sprave ofarbane, ostalo je samo da se stavi šlag na tortu, ali sa donje strane: teretanu Sokolskog doma sada krase i novi itisoni čija je boja pažljivo izabrana u skladu sa naučnim istraživanjima („Radnici u crvenoj kancelariji su pravili manje grešaka od radnika koji su radili u zelenoj kancelariji…“), dok će zli jezici reći da crvena boja itisona (takođe poznata i kao „SNSD crvena“) nije nimalo slučajna jer trener Sale čuva red i mir i svoj kurac da mu neka rospija ne popuši upravo u restoranu „Agape“ koji je u vlasništvu porodice Dodik. Na pitanje o moralu te situacije, kako je moguće da uzima novac od siromašne porodice Dodik a istu je svojevremeno psovao, trener politički odgovara: „To je bilo davno, prije mjesec dana…“

Bilo kako bilo, djelimično renoviranje teretane Sokolskog doma je zadalo glavobolje menadžerima drugih sportskih centara po BL: marketing odjeli i portparoli SRC „Dorian“, fitnes centra 4Life i inih ustanova nisu bili spremni za ovakav Saletov potez i sada samo mogu da čupaju kose dok gledaju kako im se članstvo osipa i prelazi u teretanu Sokolskog doma; za to vrijeme lukavi trener likuje kako ovakvih uslova za treniranje nema ni u Njemačkoj, a svi znamo, Njemačka je obećana zemlja, možda čak i bolja od Amerike. E, upravo na primjeru naprednog njemačkog naroda je najlakše razumjeti opšti društveni uspjeh i visok standard naspram neuspjeha, propasti, ženidbe i sl…
– Taj seks, to je zabava za sirotinju – klasični je lagani trenerov uvod u priču – to je samo za glupe narode poput Srba i slične. Je li, ti mali – obraćajući se jednom mlađem članu – znaš li ti na šta se Švabi diže kurac?
Omladinac sliježe nejakim ramenima u neznanju, iščekujući odgovor od životnog značaja.
– Kad pere svog ES-a [Mercedes Sonderklasse, prim. aut.]! Znaš li ti šta je ES? – nastavlja trener.
– To je, to je… onaj auto? – odgovori mladac uz sufliranje pomoć prijatelja.
– Bravo, tako je, to je auto, nije kurac od ovce! – nastavlja se trener Sale – Švabo uzme onu spužvu pa umoči u šampon, pa je stisne a ona se pjena pojavi, pa kad ga krene sapunjati, samo mu se diže… A to, kad treba jebati, ne gubi vrijeme na te gluposti: lijepo odvede ženu u puff, tamo je jebe neki kao Jeka (Jugo jebe dugo – Švabo jebe slabo), on sjedi ispred, bavi se biznisom, laptop u krilu, mejlovi stižu, milion tamo, milion ovamo… Kad žena završi, pita je da li je bilo dobro, ona mu kaže da jeste, a on ode na recepciju pa kaže: „Molim Vas, nađite mi momka… Evo 50 eura od mene gratis, hvala!“, i opet mu ostane milion… A ovi glupi Srbi, evo ovaj konj (pokazujući na jednog prisutnog medicinskog radnika), on će čim dođe kući reći ženi: „‘Aj da se jebemo!“, a ona će: „‘Aj može!“… čisto gubljenje vremena, ta razmjena tečnosti! Il’ onaj blentavi ______ [cenzura, prim. aut.] kad dođe pa kaže: „Uh, jesam sad mrkn’o jednu!“, a ona k’o romanijski međed! Ima 100 kila a pobliže 150, glava za broj i po veća nego u Debelice! Sunce ti, to tri čoeka trebaju da pripnu kocem na ispašu, a ovaj mrkn’o i još se hvali… Ja to štapom dirnuo ne bih, a ovi neki jebu, a neki i žene, bogtejebo! – zaključi trener Sale izlaganje argumenata ZA „protiv“.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Swarovski“ Anikić je zakopčavao kaiš od ručnog sata. Inače, sat je skidao samo kad jebe, jer mu tad nisu potrebna dva topuza…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV

Najjači kad je najteže! I u vrelim julskim danima, kad oni slabe volje ostavljaju tegove zarad treninga u prirodi ili slanoj vodi, teretanom Sokolskog doma odzvanja neumorni klang-klang! Svaka pukotina na zidovima tog drevnog zdanja, starijeg od same tvrđave Kastel, luči sokolsku limfu u kojoj je zamiješan savršen alhemijski spoj sporta i anatomskog larpurlatizma. Teretana Sokolskog doma nije tek priprosta pučka teretana u koju dolaze momci sa malo kose i još manje pameti da bi imali što veće mišiće na rukama kojima bi tukli što više ljudi, ne. Primarni cilj treniranja je zamamna muška ljepota kao provokacija ženama protiv kojih se vježbač neće oženiti, a sekundarna je sveopšta ideja sportskog pristupa životu…

Ako je atletika kraljica sportova, zna se ko je kralj – fudbal. Drevna manjačka igra loptom izmišljena kao zamjena za dotad nacionalni sport gađanje kamenovima u glavu (nakon što je Ban Tisa Milosavljević uočio da je zbog popularnosti gađanja kamenovima u glavu prirodni priraštaj za samo 20 godina opao za 113%), svakako je omiljeni oblik sokolske sportske razonode, kad se izuzmu aktivnosti koje uključuju tegove i jebanje pičaka u pičku. Na kraju krajeva, sam trener Sale je nadaleko čuven fudbaler od čijih je preciznih pasova (40 godina bez pogrešnog dodavanja!) čuvenije samo njegovo psovanje konstruktivno kritikovanje saigrača (a i protivnika) biranim riječima koje najčešće uključuju likove sa postera okačenih na zidovima crkava. Pod idejom „život je lopta – šutaj!“, fudbal se igra u Sokolskom domu, ali i gleda na malom ekranu priručnog televizora koji je odlično očuvan, maltene nov, ni pet svjetskih prvenstava se na njemu nije gledalo…

Ove godine se svjetsko fudbalsko prvenstvo odigrava u Rusiji, našoj staroj prijateljskoj zemlji koja proizvodi mnoge korisne stvari poput AK-47, MiG-29, S-300 itd. te se u teretani Sokolskog doma sa posebnim žarom pomno prate utakmice i vrše stručne usmene analize u kojima se nerijetko pominju majke igrača i stručnog osoblja reprezentacija zemalja učesnica… Tako jedne od ovih večeri trener Sale sjedi na plavoj stolici i komentariše igru hrvatske fudbalske reprezentacije:
– Uf, što su dobre ove Hrvatice! Što bi’ ja der’o onu Kolindu! (Za razliku od, npr. Željke C., prim. aut.)
– Uuu, Kolinda… – čuje se žamor prisutnih.
– Kako su zgodne, a pristojne i kulturne. Dođe ti poslije utakmice i kaže: „Uf, što sam u euforiji zbog pobjede naše repke, tak ću dobro da ti popušim!“, a ona naša krava kad joj kažeš da ti popuši krene da vrti glavom: „A-A! TU SE ČESNICA MEĆE!“
– Kakva česnica? – upita jedan od prisutnih.
– Ona što je peče Vasilije Ostroški, jebo ti bog majku, kako ništa ne znaš! – na trenutak se deranžira trener pa nastavi – A još one Hrvatice kokete, pa kad vide mene ovako u dobroj formi i spremnog samo kažu: „Kak si zgodan, kak si preplanul…“, a ovdje ti se rospija prodere: „ŠTOS IZGORIJO TAKO, DA NIS ĐE NA MJEŠALCI RADIJO?“

Svi prisutni se nasmijaše na tu imitaciju tradicionalne srpske žene koja ne cijeni mediteranski ten (jer je podsjeća na ljude koji popravljaju kišobrane, prim. aut.) a trener nastavi sa antropološkom komparacijom ne skidajući pogled sa ekrana na kojem je u toku fudbalski dvoboj:
– A i reprezentacija im ima dobro ime, „Vatreni“, takve su i one, vatrene – pune vatre, kad ih jebeš one te bodre: „Tak me dobro jebeš! Zabij ga ko Šuker!“, a ove naše blentare samo vrište k’o da ih nožem bodeš ili kažu: „UĆERAJ MI DO KRAJA! UFAT SE DOBRO DA NE PANEŠ!“… Pa ne jašem rodeo, bog te jebo! Čim mi tako kaže, odmah mi se spusti (teg, prim. aut.)! I kako onda da Hrvati ne igraju ovako dobro, vidiš kakvu podršku imaju… Eno dadoše go, šta sam rekao!

Za to vrijeme, u neposrednoj blizini, dojučerašnji pobratim sokolaš Dejan „Zvijer sa Šehitluka“ „King of Cardio“ Jošić je u zagušljivoj kladionici pratio utakmicu na nekakvom bezveznom tv aparatu sa širokom slikom i digitalnim signalom umjesto da u teretani Sokolskog doma uživa u zimskoj briljantnosti analognog TV signala (ukroćenog pomoću kućne UHF antene) sa ljudima koji su mu do juče otimali tegove i psovali žensku familiju…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIII

Gospođo, imam primjedbu!

Gledam na Instagramu neku rospijetinu, fitnes trenerka, ‘vako-nako, red slika ona nešto trenira tegove (bez #tegova), red slika kako je pušila kurac tamo pa ‘vamo (pa se #tegovala), onda reklamira ovo pa ono, pa onda red motivacionih slika sve sa tekstom na engleskom jeziku kako (ti – najčešće – ženo!) treba da radiš na svom tijelu!hiljade trbušnjaka, hiljade sklekova!… težak rad!… (samo ne po kući i oko kuće metlom, koliko vidim)… sve to na engleskom jeziku (u kojem ne postoji riječ metla, prim. aut.), okačila na internet rospijetina bosanska.

A ono sise silikonske, usta ko zna od čega, trepavice navarene, kosa – ekstenzije, komplet glava kao da je Đepeto pravio pa odustao, svaki dan na tanjiru hemija i opet gro slika retuširano do besmisla a mali gro preko granice apsurda, uzaludno uvlači stomak a izbacuje guzicu, tuga i bol. Pa jebao te šaraf sa dedinih konjskih kola, kog kurca ti treniraš kad je na tebi pola zamjenskih dijelova a pola laži? Koja je poenta? Koga foliraš? Pocijepaj tu tepsiju krofni za kojom patiš od 2004. pa da se pohvatamo za glavu kao ljudi.

#no_filter_blog #tepsija #rospija

Pumpadžije vs Drkadžije: 35 godina društvenog napretka kroz prizmu bodibildinga

Iliti kako su se najljuće face sa plaže od likova uvijek spremnih za fajt i blud pretvorili u hrpu mikropenis nindža kornjača namazanih govnima.

Bodibilding: sport koji nije sport. Takmičenje ljepote koje sve manje ima veze sa ljepotom. Poligon za testiranje granica ljudskog tijela, posebno reakcije istog na nedozvoljene količine pogrešno upotrijebljenih medikamenata.

Znalo se – kao što se, naravno, nekad sve znalo – najbolji glumac filmski i čovjek generalno, prvi izbor za kuma, žiranta i predsjednika mjesne zajednice je Arnold Švarceneger. Ko nije pustio suzu dok je gledao kako nj. palac uranja u veliki kazan pun džema od marelica (Terminator 2, 1991), taj muškarac nije (eventualno frizer ili portparol); osjetio i saosjetio trudove sa njim (Junior, 1988); uz pomoć kabla u polunamignutom stanju nosio balvan na ramenu (Komandos, 1985); rekao ženi da ne bi smjela piti dok peče kolače (Surovi ugovor, 1986)… budimo realni, čovjek je važniji od osnovne škole, što je JNA izostavila, on je naučio svežnje sužnjih – fala mu.

E, sad, Arnold je prije filmske imao bodibilding karijeru, gdje je postigao što se postići može, zahvaljujući idealnoj kombinaciji svega: izuzetno motivisan u svojim namjerama da se popne do vrha, genetski prilično dobro postavljen, harizmatičan, a vrijedi reći i beskrupulozan, još dok se takmičio je dobijao epitete „jedan i jedini“, na vrijeme je napustio svijet aktivnog takmičenja u BB i okrenuo se drugim stvarima (glumi, nekretninama, politici, Meksikankama, crnkinjama…). Mnogostruko je unovčio svoje mišiće, može se reći, ako ćemo stvar posmatrati kroz mišiće – što je danas slučaj.

Istoriografski, bodibilding se kao samostalna grana sportske privrede pojavljuje na prelazu XIX u XX vijek u liku Judžina Sendova, ali prava popularnost nastaje tek šezdesetak godina kasnije (upravo u Arnoldovo doba), kad taj vizuelni fenomen može da se kvalitetnije i masovnije prezentuje (mali i veliki ekrani, štampa). Danas, bodibilding je iz tog egzotičnog miljea takmičenja ljepote stigao u svakodnevne živote; doduše, u nešto izmijenjenom obliku – teretane su punije nego ikad jer je lažni sjaj preduslov socijalne egzistencije, tamo ide „svako i njegova tetka“, razlozi su raznovrsni ali se zna: ko je gledao Pumping Iron (1977), taj je bilder, a ko ga je gledao na VHS kaseti, taj je 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka plodio nasumično po komšiluku sve do prvih pijetlova.

E, to „Pumpanje gvožđa“ je dokumentarni film o pripremama za najprestižnije bodibilding takmičenje, Mister Olimpiju 1975. godine, ono što je Arnold planirao kao njegov posljednji takmičarski nastup. Film prikazuje nekolicinu bildera i njihove živote uz malo romansiranih zapleta. Bazično, radi se o hrpi brkatih i manje brkatih mišićavih likova koji dižu tegove, idu na plažu, skidaju se i na ramenima nose rospije kojima ni ne čuju ime a već se nekako tu našlo nešto u nečemu a ponešto je izašlo, da budemo politički korektni u opisu jedne od najveselijih stvari na svijetu. Arnold je zvijezda tog filma, međutim, sem njega bitange i lezilebovića (ideal života), tu je još par likova koji imaju neke normalnije životne tokove. Film je imao produkcijskih problema pa je objavljen tek 1977. ali je maltene odmah po objavljivanju postao kult jer je to bio prvi – kakav/takav – uvid u život tih ljudi koji ne izgledaju kao obični ljudi… Red piletine, red tegova, red sojki, red marihuane uz sveopštu spremnost da se komšinici naduva guma na autu, ta stara dobra vremena su vaistinu bila dobra.

Ali, rečeno – učinjeno, Arnold se vaistinu povukao te 1975. godine, bodibilding svijet je nešto sporije nastavio ekspanziju bez njega… do 1980. godine kad se nenajavljeno pojavio na tom istom BB takmičenju i kontroverzno osvojio prvo mjesto, više zbog imena i znamenja nego zbog izgleda. Svijet bodibildinga je još neko vrijeme bio zanimljiv, a onda se pojavljuje Li Hejni koji osam puta zaredom osvaja titulu Magistra Olimpije (1984-1991) što je, bez obzira na ukuse, ipak malo bezveze (Brena je Brena, ali ni ona nakon sedmog puta nije zanimljiva). No, ubrzo postaje još dosadnije jer se nakon njega pojavljuje Dorijan Jejts koji započinje eru sumanute mase, isto tako i razvaljenih stomaka sa nasumično nabacanim trbušnim mišićima. Dorijan je nanizao šest pobjeda, od kojih su makar tri poprilično kontroverzne, i to protiv izuzetne konkurencije. Nakon toga silazna putanja nastavlja još brutalnije jer se ta izuzetna konkurencija umorila i ostarila a na scenu stupa Roni Kolman i njegov niz titula u eri još sumanutije mase, sumanutijih stomaka i sumanutijeg pocrnjivanja tijela – što kod crnaca, što kod necrnaca. Sve veze sa idealima antičke ljepote su raskinute, kao i sa anatomskom (i inom) funkcionalnošću. Jedino zanimljivo što se dešava sa njim jeste da je on prvi šampion, nakon dugo vremena, koji je skinut s trona – da nije elegantno odstupio odnosno pobjegao sa bojnog polja. Tu je čast imao Džej Katler koji je ubilježio dvije + dvije pobjede i nakon njega kreće era pobjeda Fila Hita (osam zasad), najglupljeg i najmlitavijeg pobjednika Olimpije dosad i najbezveznijeg perioda u istoriji tog takmičenja…

Umjesto tih hiljadu riječi, sva ta smorna hronologija može stati u jednu sliku složenu od dvije…

(Naravno, upotrijebljena je CNN metodologija objektivnosti, ali to je druga tema; desno Ed Korni 1970-i-neke, lijevo Big Leni 2000-i-neke.)

Elem, de gustibus non est disputandum, što bi rekli svršeni gimnazijalci, ali ideali ljepote su se promijenili, kako su Edovi brkovi ispali iz mode, tako su još kojekakve dlake ispale iz mode, šta da se radi / bože moj / vremena se mijenjaju / to je – što je, sad bilderi izgledaju drugačije… i žive drugačije.

Upravo te neke razlike nam je dočarao film Generation Iron (2013), s ponosno naglašenim ‘od izvršnih producenata Pumping Iron’: ista priča 35 godina kasnije, priprema za najprestižnije takmičenje u bodibilding svijetu, Fil Hit priprema prvu odbranu titule dok mu za vratom dišu „mladi vukovi“

I, ruku na srce, dok je koliko-toliko moguće bez povraćanja vidjeti tu ekipu bez takmičarskih ratnih boja – sve sa obrnutim kačketima na glavama da se odmah uoče visoki dvocifreni IQ bodovi, dotle je cijeli film za neku inovativnu kombinaciju plakanja, držanja za glavu i kolutanja očima. Hrpa tih likova sa „bodibilding Olimpa“ su zapravo maloumne tetkice sa osnovnim životnim ciljem zgutavanja redovnih osam obroka dnevno, to su ljudi koji se znoje i dobijaju tikove dok razmišljaju, a trčanje i zgibovi su za njih misaone imenice. Naravno, larpurlartizam nije od juče, samo što je ovaj njihov odsjek fazno pomjeren u pravcu koji niti je lijep, niti je zdrav. Na binu takmičenja ljepote se penju premazani sa nekoliko slojeva „Sadolina“ gdje se uz osvjetljenje kojeg bi se i Kaldera postidila ne vide tetovaže i strije, ali ni rupe od uboda injekcijama koječega kao ni različite kulture prišteva i bubuljica kojе su nuspojava „hemije“ koju naguravaju u sebe. Iako je sve stvar režije, krajnji rezultat ovog filmskog izlaganja je takav da ribolov na Vrbanji sa Zenicom i Suljom ima više testosteronskog uzbuđenja nego milioni malih ejakulacija tih napirlitanih balona koje doživljavaju prilikom pregleda lajkova na njihovim Instagram profilima. Takođe, poseban je nivo ironije kombinatorika činjenice koja sve glasnije odzvanja da dio novca u bodibildingu potiče iz homoseksualnog lobija zbog „obožavanja mišića“ (muscle worship) i ovih likova kojima je jedna od najvećih radosti u životu da gaće uvuku što dublje u guzicu ne bi li što bolje prikazali gluteus…

Naravno, uz fanfare omiljenog klasičnog djela „Burkina Faso“ („O Fortuna“, Carmina Burana, prim. aut.), sve ovo vrijedi podvući sažvakanom floskulom kako je svaka priča (pa i ova o bodibildingu) zapravo priča o nama. U šta se to pretvorio bodibilding? U šta smo se mi pretvorili? Hoće li se pravi brkovi ikad vratiti u modu? Da li je moguće izvršiti reverziju sveopšte erozije ili je ova propast konačna, kako u bodibildingu, tako i u nama?

Večernja smjena teretane Sokolskog doma…

Bili smo mladi i neoženjeni, trenirali tegove…

A vidi nas sad.

Elem, što se benča tiče, ako nekom trebaju savjeti:
1. Dobro zagrijati grudne mišiće da ne bi došlo do kidanja istih! Pored klasičnog zagrijavanja za teretanu, kad se krene raditi vježba postepeno dodavati težinu: lično radim četiri serije zagrijavanja sa 50 kg, 10-20 puta, mijenjam širinu hvata zarad „pogađanja“ svakog dijela grudnih mišića, a onda dodajem po 20 kg i ekonomično radim manje ponavljanja (3-6) do maksimalne težine sa kojom mogu raditi, 120-130-140 kg, gdje radim dvije ili tri serije jako blizu otkaza (6-12 ponavljanja u zavisnosti od težine što je otprilike neki trening za snagu).
2. Dobro se namjestiti na klupi! Noge moraju imati dobar oslonac, kičma mora imati svoju prirodnu krivinu, „ukopati se“ (leđa i dupe) i ne pomjerati se previše u toku izvođenja vježbe: samo ruke odnosno grudni mišići da rade kao mašina, precizan i pravilan pokret; posebno je bitno dobro se namjestiti na kosoj benč klupi jer ih ima svakakvih, uz fakat da je na njoj teže održati prirodnu krivinu kičme. Lično, ne koristim pojas za benč, ali dobar pojas svakako ne odmaže.
3. Hvat je stvar preferencije! Kako širina hvata tako i položaj palčeva: lično držim palac ispod šipke i nemam nikakav problem, ni bola u dlanu niti nesigurnosti da će mi se šipka prevrnuti preko ruke i ispasti; opet, znam ljude koji imaju taj problem, tako da ako radite ovako ili onako, u pravu ste u oba slučaja. Što se širine hvata tiče, zna se, uski benč popunjava sredinu grudi, široki benč širi grudi, a još širi ih razvlači: radite sve varijacije dok ne dođete u fazu finog štimanja grudi, kad ciljano popunjavate ono što (mislite da) vam nedostaje.
4. Spuštajte šipku do kraja, kontrolisano! Spuštanje do pola je… za krosfitere. Naučite da spuštate šipku do kraja jer kad se zna raditi pravilno, folirati je lako. Šipka se spušta otprilike na bradavice, ramena su zabačena unazad, cilj je da se ne udavite šipkom! Isto tako, može se malo „varati“ ali šipku ne treba u toku čitave serije odbijati od grudi. To može pomoći u kritičnom trenutku, međutim, kao tehnika je pogrešno i zbog mogućnosti povrede usljed gubitka kontrole kao i zbog činjenice da se efektivno gubi kontrakcija koja je i poenta serije. Dalje, ako ste mazohistički nastrojeni, isprobajte ekstremno sporo spuštanje i dizanje šipke… proklinjaćete i sasvim male težine.
5. Ne gledajte druge kako rade benč i ne imitirajte ih težinama! Danas je to posebno kritično jer je toliko hemije u opticaju i neko neiskusan se može prevariti da, kad vidi nekog šabana na ko zna čemu kako diže ko zna koliko, proba to isto i napravi problem (oštećenje svog grudnog mišića ili pak inventara teretane). Uz to, maksimalan izbačaj (x1) koji je ultimativni faktoid za kurčenje nije nešto što treba često praktikovati, ne više od jednom u tri mjeseca, ali uz pravu pripremu na tom treningu (kako zagrijavanje, tako i odmor i mentalnu pripremu… po potrebi i mirisne soli, ako je skupa teretana). Takođe, poslužiti se kalkulatorom maksimalnog izbačaja (za divno čudo, poprilično tačna stvarčica).

Benč odnosno ležeći potisak šipkom na (ravnoj i kosoj) klupi je najbitnija i najbolja vježba za grudi koju nijedna sprava ne može zamijeniti. Grudi su ukras svake žene i ponos svakog muškarca pa većina radi upravo njih prvi dan vježbanja u sedmici, gdje je benč kao najvažnija vježba logično prvi, a ostale vježbe ga slijede (u slučaju da je volumen vimena grudi zadovoljavajući, može se početi i sa kros mašinom… ali to je za krosfitere). Ipak, benč nije sve što treba raditi u teretani… treba raditi sve (pa i noge, iako je to veliki faux pas za bildere sa Starčevice), posebno vježbe sa sopstvenom težinom (zgibovi, propadanja), te ne zaboraviti ni druge oblike fizičkih aktivnosti zarad održavanja cjelovitog zdravlja – hodati, trčati, plivati, baviti se sportom po izboru: teretana će se pobrinuti za mišiće a pobrojane aktivnosti za ostalo… U zdravom tijelu – zdrav duh, vazda bilo (rekli još stari Latini!), a vaše je samo da izaberete dobru teretanu… Vidimo se na benč klupi!

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII

„It’s a Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll)!“ – Bon Scott, 1975.

I u teretani Sokolskog doma se zna: dug je put do uspjeha! Niko se nije nabildao preko noći (sem nekih), zaradio Mercedesa (sem nekih), nabavio dobar telefon (Samsung) ili postao dobar fudbaler. Za sve je trebalo vremena, promišljanja, procjene, pripreme. Improvizacija je nešto što može proći u amaterskom pozorištu ili na džem džez sešnu, ali u svim ostalim situacijama… ne baš.

Iako smo na prethodnim časovima Seksualnog vaspitanja naučili da su blud i nemoral nedopustivi za čvrste momke teretane Sokolskog doma, to pravilo nekad može malo da se iskrivi, što je po svim prirodnim zakonima fizike: kao šipka za benč kad se na njoj nalazi 130 kg. Naime, blud i nemoral su dozvoljeni kad se muškarac nalazi na udaljenosti većoj od 20 metara od svoje, nesrećnom sudbinom i nedostatkom pameti, izabrane partnerke.

U skladu s tim, dođu tako ponekad vremena da trener Sale svoje vitalno 49-godišnje tijelo 30-godišnjaka obuče u veoma uske hlače i napravi krug po lokalima sa polovnom robom polovnjačama, pa im pokaže šta bi mogle imati… mogle! Takvi povremeni izleti reklamnog karaktera su fiziološka potreba, kao što ptice moraju da lete, izbacivači da tuku ljude, političari da kradu… Ipak, i u tim situacijama se zna: ništa na brzaka, ništa na kvarnjaka.

– Jednom ono kad smo bili u „Posljednjoj šansi“, zagledala se ona neka plavuša u mene, polovnjača, ali ‘nako dobra… – pripovjeda trener Sale mladim članovima – ja se mislim, da li ona gleda u mene ili u koga, a kažu mi ovi da u mene gleda… Trebao sam ja to tad, ali đe ćeš, oko nje sve neke rospije, ne možeš ti tu prići, šta da ja odem tamo, a ona meni da kaže šta ‘oćeš ti? a rospije crknu od smijeha, k’o što je ona jedna u teretani „4life“ Mitru rekla puši kurac kad joj je htio pokazati kako se rade trbušnjaci…
– Pa dobro, treneru, nije to valjda bila jedina šansa u „Posljednjoj šansi“?
– Ma bježi, to i nekako, bolje nego ono kad je onaj blentavi ____ [cenzura, prim. aut.] htio da jebemo neke Slovenke. Pa đe ćemo ih jebati (geografski; zna se da se pičke jebu u pičku, prim. aut.), pitam ga ja, a on kaže da one imaju neku sobu – negdje u gradu iznajmile, pa da ja na jedan krevet a on će na drugi pored… Pa đe ću ja tako, meni trebaju savršeni uslovi! Povoljna temperatura, vlažnost vazduha, atmosferski pritisak, pa da možemo sjesti, malo se upoznati, da pitam odakle je, kako joj se zovu roditelji, ima li braće i sestara, čim se bavi, koliko je dugo na birou… Ne mogu tek tako jebavati! Ej, a ovaj htio da jebemo na dva kreveta, jedan do drugog… Pa bi vjerovatno još poslije htio da se i zamijenimo! – zaključi trener Sale priču o stativama koje nemaju veze sa fudbalom…

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnjem pobratimu sokolašu Arnoldu „Alenu“ „Lexingtonu“ Anikiću nisu bile potrebne nikakve posebne pripreme: plodio je nemilice (što uključuje i neke Milice), samo sa kraćim prekidima za treniranje tegova, dok je to sa strane posmatrao Herr Žika i komentarisao: „Pa ovo nije bilo ni u mojoj dinastiji…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Kad već paganke ne slave Sv. Trifuna, zaštitnika vinograda(ra)…

Svim ženama koje se zovu Mirjana (i osobama oba pola koje se osjećaju kao Mirjane), poklon za prozapadni Dan zaljubljenih: najljepše – tužne i manje tužne – ljubavne pjesme, uživo u teretani Sokolskog doma, u neponovljivom izvođenju Mitrovog strica Zdravka Rokija Kralja Une

Kruna karijere

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Prateći dosadašnje časove Seksualnog vaspitanja, neko sa malim kvocijentom pažnje, zlog jezika (i namjera!) ili pak jednostavno neupućen – u šta su male šanse – bi mogao ustvrditi da su nastupila neka naopaka vremena, da je zlo ušlo u ljude (pa čak i u velečasnog trenera Saleta!) i da se priča samo o poganim stvarima: seksu, politici, kriminalu… a nekad je bilo drugačije, pričalo se o sportu, patriotizmu, slavnoj istoriji…

Ipak, to nije tako. Ni blizu. Teretana Sokolskog doma – sa cjelinom pripadajućeg Sokolskog doma – je nadasve hram sporta i zdravog života. Članovi raznih uzrasta i društvenih statusa su prevashodno tome posvećeni, te daju sve od sebe, kako na zvaničnim sportskim takmičenjima (boks, fudbal, atletika…), tako i pri praktičnoj primjeni stečenih sportskih znanja i vještina (održavanje reda u ugostiteljskim objektima, usluge prinudne naplate potraživanja…).

Doduše, povremeno sportski ciljevi izgube prioritet. To, naravno, nailazi na nepodijeljene osude javnog mnjenja teretane Sokolskog doma i nikakvi izgovori ne mogu biti prihvaćeni kao validni. Ipak, to ne sprečava sportiste takmičare članove teretane Sokolskog doma da, uz iskreno pokajanje, iznesu razloge svog podbačaja…
– Baćo moj, sjećam se jednom na takmičenju ____ [cenzura, prim. aut.], trčim zadnji krug i padam u tempu, ne mogu, gledam kako gubim prvo mjesto ali džaba… Iscrpio se prethodnu noć – čitavu noć jebao bacačicu diska! Trener pored staze mi psuje majku… – ispovijeda se jedan stariji član sportista takmičar.
– Pa šta bi?
– Drugi bio na kraju, jebi ga.
– Ma sa tom bacačicom diska, kakva je bila? – ispravlja se potpitanjem član netakmičar.
– A ona je bila kao anđeo… Čim smo se vidjeli prvi put, to je sijevnulo! A onda kad sam je dograbio, uhvatim ja nju, pa kad ona uhvati mene… KAO DVA SVECA KAD SE UHVATE! Čitavu noć! – pristojan je bio u opisu član takmičar tako da članovi puritanci nisu morali da napuste čas.
– Pa dobro, ali ako si ti završio drugi, kako je ona prošla na takmičenju? Ko je tu koga… izjebao bolje?
Na to se član takmičar nasmija, te odgovori sa neobičnom sjetom u očima:
– Ona je završila negdje peta ili šesta, baš se dobro bila izmorila… baćo moj.

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić se bavio nadasve sličnom aktivnošću – kod mehaničara je posmatrao zamjenu diskova na njegovom nepouzdanom nenjemačkom automobilu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XI

Po davno dogovorenom principu u prirodi, kao što se poslije duge kiše pojavi duga, tako i poslije februara koji je mjesec u znaku mačora redovno uslijedi refleksno nezgodan mart s kulminacijom u uvijek kritičnom 8. koji nerijetko veoma razorno rikošetira – jedan 9. mart nam je podario Milića Vukašinovića (izmedju ostalih). Ipak, dok su neke opasnosti 8. marta prethodno već pomenute i razjašnjene u VIII nastavku Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma, nije bilo dovoljno riječi o najopasnijem elementu, podkontekstu: poklanjanje poklona, brižnosti i pažnje žen…rospijama kao nuspojavu može imati javljanje osjećanja sa njihove strane koji mladog člana teretane Sokolskog doma mogu satjerati u ćošak i stisnuti ga tamo gdje je najtanji (kod nekih su to listovi, kod nekih podlaktice…).

Stisnutost je samoobjašnjive prirode ako pitanje koje razvezuje omču oko vrata glasi KAKO SE NE OŽENITI.

Na žalost, tu ne pomaže ni vanvremenska i multidisciplinarna mudrost trenera Saleta, jer mnogi ne shvataju njegov nesebičan lični primjer žrtvovanja tog tipa (između ostalih). Mladost – ludost, moglo bi se reći za te članove teretane Sokolskog doma koji, ignorišući uputstva trenera, za 8. mart svojim – naizgled normalnim – izabranicama srca, ženskog pola (naravno, ženskog, jer ne može čoek da jebe čoeka!), kupuju „male znakove pažnje“ u zamjenu za seks ko zna šta. Počesto, to ko zna šta ih može odvesti ko zna gdje – pa i u drugu teretanu! A upravo to se dešava članovima teretane Sokolskog doma koji dopuste da im se zaveže ta omča oko vrata, posebno onima koji asistiraju pri vezanju! Isti od samonanesene sramote postaju članovi „fitness centara“, te analogno bivaju odbačeni, izopćeni i anatemisani. Njihova imena se u teretani Sokolskog doma pominju samo u prošlom vremenu, počesto u rečenicama tipa „A bio je dobar čoek onaj _____…“.

Imajući u vidu pomenute grijehe bivše braće po tegovima, kao i činjenicu da je pitanje KAKO SE NE OŽENITI svojevrsno „pitanje nad pitanjima“, neki hrabri članovi teretane Sokolskog doma se u večernjim časovima ipak usuđuju da filozofski kontempliraju nadasve nemoguću hipotezu bezbolnog bračnog života. Pri takvim razmišljanjima, u prah i pepeo bivaju satrvene ustaljene paradigme i okovi misli, a u tom procesu nijedna se ideja a priori ne odbacuje te se analiziraju najrazličitiji primjeri, ponekad iz životinjskog svijeta (društvene zajednice i seksualni rituali pataka, hobotnica, topi antilopa…) ili drugih kultura, pa čak i onih tradicionalno nemilih…

– Jesu dobri oni tamo šerijatski zakoni… Možeš imati deset žena!
– Jednu karaš, druga ti puši, a šta će ostale?
– Nek’ se snađu!
– Što bi to dobro bilo da ima kod nas!
– Jeste, samo nije to tako jednostavno. Da bi mogao imati više žena, moraš imati para da ih izdržavaš sve… Drugim riječima, moraš biti šeik!
– Eis!
– Da, tako da bi to, i da dođe kod nas… bilo malo drugačije.
– Pa da, odma’ bi ove guzonje lovatori pokupili sve pičke što valjaju…
– A šta bi nama ostalo?!
– Šta misliš šta bi ostalo…
– Jebote, pa šta ću ja sa deset krampova?!
– Kopati, volu jedan, eto šta ćeš!
Paučina na „španskom zidu“ teretane Sokolskog doma se plaho zatrese od tog pragmatičnog odgovora čiji se odjek još neko vrijeme zadrža u oznojenom vazduhu, dok za to vrijeme duboko u neprijateljskoj teritoriji usamljeni Arnold „Alen“ Anikić uslika svoje stopal biceps i pritisnu ПОШАЉИ.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma X

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma X

– A je li, ako ja preko tog kompjutera pošaljem poruku Jeleni Broćić, hoće ona meni znati odgovoriti?
– Jeleni Broćić? – jedan neupućeni upita.
– To ti je jedna pjevačica – objašnjenjem se ubaci trener Sale pantomimirajući kako se, priljubljene uz tijelo na području grudi, nose dvije košarkaške lopte – ona baš dobro pjeva.

Još od najranijih dana teretane Sokolskog doma, koja je nastala nešto prije same ideje treniranja tegova, zna se da se za vrijeme kratkih zimskih dana do dugo u noć, uz vino i pesmu treniraju tegovi, pričaju priče iz davnina i generalno preli. Zima je, naravno, vrijeme priprema za ljeto, a ljeto je, naravno, prilika da članovi teretane Sokolskog doma zablistaju u svoj sili i slavi uskih majica i još užih šorceva. Obzirom na svoju dugu tradiciju, teretana Sokolskog doma je mjesto gdje se mogu naći nosači uskih majica iz različitih epoha razvoja čovječanstva…

Jedan od njih je i Bišćanin Zdravko, autor uvodne rečenice, mnogima poznatiji kao Mitrov stric, rođeni. To je dvometraš visok oko 180 centimetara, čovjek povremeno zadužen za kulturnu komponentu sportsko-zabavnih vannastavnih aktivnosti u teretani Sokolskog doma, kad na svojoj bijeloj gitari zasvira hitove Dugmeta iz vremena Bebeka, Alena i Tife, prošarane repertoarom Tome Zdravkovića uz nezaobilazan krešendo u vidu bezvremenskih numera Unskog bluza patentiranog od strane Zeleta Lipovače, što je sasvim logično obzirom da je porijeklom iz Bihaća.

Rođen u vremenu kad je bilo pravde za ženske stidne dlačice, Zdravko je odmalena obećavao: proplivao je prije no što je prohodao a brkovi su mu narasli prije nego što se riješio mliječnih zuba. Dok je Jugoplastika harala parketima širom Evrope, on je harao plažama širom Jugoslavije, bio Kralj Une, atrakcija Makarske rivijere, a sad o tome pripovjeda mladim vježbačima u onim večernjim časovima kad trener Sale spokojno – misleći da je teretana prazna – hoda alejama kestena obučen u modernu jaknu sa čupavim okovratnikom ispod koje je muževna ružičasta Lacoste majica, hrišćanski pristojno držeći svoju ženu za ruku…

Kad smo moj tata i ja otišli tamo na Makarsku plažu, pa kad su ga vidjele one babe iz Amerike! A on gore go, dole go, samo šorc ima na sebi, a ono šorc se zategao… gledaju ga dvogledom i trljaju se! Vidjele one kod njega stopalo a zna se, koliko stopalo – toliki ponos! One slikaju, a onaj gore iz satelita mjeri! Sve bi ga zaskočile, straga i sprijeda… a i on bi njih, al’ ne smiješ! Da ih je moj tata natakao, odmah gotovo! Tata bi njih rasturio, odmah bi CIA došla pa bi Tito morao reagovati! Al’ idu one babe za njim po plaži, nose metar i mjere otisak u pijesku pa se čude, a u mog tate još veće stopalo nego kod mene! U mene 47, u njega 49!
U tom trenutku jedan istaknuti vježbač prekinu izlaganje obraćanjem Mitru koji je u ćošku teretane kaljao sveti Sokolski parket nečim nalik na krosfit…
– Je li, Mitre, koji ti ono broj cipela nosiš?
– Pa, 42. Što, da nemaš neke za prodati?
– Eto, Zdravko, kod ovog tvog nećaka Mitra stopalo 42, šta to govori o njegovom ponosu?
Zdravko za trenutak ozbiljno pogleda istaknutog vježbača koji je postavio pitanje pa mu, nakon izvršenog obračuna, pruži odgovor:
– A je li, ako ja preko tog kompjutera pošaljem poruku onim babama iz Amerike, hoće one meni znati odgovoriti?
Za to vrijeme u svlačionici, Arnold „Alen“ Anikić tiho – da niko ne čuje – ubaci svoje patike u torbu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Duboki udah, izdah. Minuta ćutanja za nestalu braću. Možemo početi.

Iza nas je još jedan 8. mart, praznik koji najteže od svih pada čvrstim momcima teretane Sokolskog doma; tad je posla više nego inače, posla kojeg ne treba… posebno imenovati. Iako i nakon skoro dva mjeseca još uvijek traje potraga za nekim članovima teretane Sokolskog doma koji su posljednji put viđeni kako učestvuju u bizarnim seks ritualima (organizovanim za „Dan žena“) po šumama u okolini Doboja, većina je stameno u stroju te u standardnom hajho, hajho režimu trenira tegove i bavi se metafizikom.

Ipak, na mladalačkom licu trenera Saleta, kremiranom najmodernijim kremama, uočljiva je sjena brige. Svako proljeće donosi nove žrtve koje odnosi pošast zvana street workout. „Sve one sprave pored Vrbasa, treba otići tamo i bonsekom posjeći! Tamo oni rade kojekakvi, rade kojekakve vježbe… bez stručnog nadzora!“, objašnjavao je onomad trener Sale zaprepaštenim članovima teretane Sokolskog doma od kojih mnogi nisu mogli povjerovati u podatak o treniranju u prirodi (!) bez tegova (!!) bez stručnog nadzora (!!!)…

Međutim, postoje i takvi. Da, da. Postoje i takvi koji treniraju bez stručnog nadzora, isto kao što postoje [cenzura] koji ne slušaju savjete trenera Saleta, najpametnijeg živog Srbina i jednog od najpametnijih u istoriji (zajedno sa Teslom)¹. Dugogodišnja sociološka i kulturna istraživanja, te proučavanje antropologije i geneaologije Srba, trener Sale je pretočio u mudrost nesagledive širine jezgrovito fermentisanu u rečenicu „NEMOJ SE ŽENITI!“. Ipak, neki od članova teretane Sokolskog doma se kreću u tom pogrešnom pravcu…

Jedan dugogodišnji član, koji će ostati anoniman ovom prilikom, siva eminencija [cenzura], negdje u doba najtežeg od svih praznika je uplovio u vode ozbiljne veze… sa osobom ženskog pola, što se kosi sa strastvenom vezom… sa teretanom Sokolskog doma. Tim tužnim povodom, trener Sale se sa iskrenom muškom suzom u oku osvrnuo na neke svjetlije trenutke iz biografije dotičnog člana…
– A sad, šta je – tu je, vidjećemo šta dalje. Možda bude kao sa „makaronkom“…
– Ko je „makaronka“? – upita jedan neupućen član teretane Sokolskog doma.
– Ne znaš ko je „makaronka“?
– Jel’ to nešto kao „bataljonka“?
– Slično, slično. To ti je jedna, što je nekad tu… studirala, a ovaj [cenzura] joj pomagao u učenju…
– Ih! Pa jel’ bilo tu još šta sem učenja?
– Pa jeste, on je nju jebao, a ona njemu pravila makarone.
– Eis, makarone! Pa kakva je to hrana za sportistu Sokolaša?! Sramota! – bio je komentar neupućenog člana na objašnjenje.
– Pa kad nije bilo ništa drugo! – usprotivi se blago unelagođeni prisutni konzument spomenutih makarona, tvrdnjom, na koju trener Sale reagova smirenim pedagoškim tonom…
– Ih, nije bilo ništa drugo… to ti samo misliš! Imala je ona pun frižider kojekakve mesine što joj je mater slala iz [cenzura], samo što je to čuvala za pravoga jebača!

Nakon te rečenice, pogledi teži od 1000 psovki biše razmijenjeni i jedna članarina zamalo da završi u nekoj drugoj teretani… A za svo to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić je svojim nježnim prstima tapkao po ekranu na dodir malog mobilnog uređaja. Na ekranu su bile ženske grudi a on je dodirivao ekran da ispita tvrdoću istih… i činile su mu se neobično tvrde. „Garant silikoni“, mislio je.

¹ Jojić, R.: „Trener Sale – Tarabić koji to nije htio biti“, diplomski rad, Fakultet sokolologije i treniranja tegova, Banjaluka, 2011.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

190D

I tako grupa muškaraca u teret… ovaj, grupa žena u frizerskom salonu otvoreno razgovara o uobičajeno polemičnim stavkama života u modernom dobu: pritisku okoline u trci za savršenstvom, stresu, problemima sa težinom…
– Jebomater, ja kako god računam onaj indeks tjelesne težine (Body Mass Index – BMI, prim. autora), meni ispadne da sam debo.
– A koliko ono bi, preko 16 kad imaš onda si debo?
– To je ono što se dijeli pa računa?
– Ma da.
– Ma to su gluposti! Isto kao i ono za idealnu žensku težinu, visina manje 110.
– Pa da.
– Evo, naprimjer, moja bivša djevojka visoka 190 cm a ima 100 kila… A građena kao zmaj! Nego, ‘aj što je zgodna, nego što je muško!
– *khm, khm* Gdje su oni moji tegovi? *khm, khm*

Novo na Vašem omiljenom blogu!

Zapravo, ne znamo šta je novo na Vašem omiljenom blogu, ali ovdje na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. počinjemo sa ambicioznim novim projektom; u pitanju je online web kurs seminar radionica projekat p. materina „Kako trenirati tegove i pronaći Levi’s 501 na buvljaku“.

U današnjoj lekciji, treniranje tegova kroz nekoliko lakih koraka uz video uputstvo. Koraci su sljedeći:
1. Pronaći tegove (najlakše u nekoj teretani);
2. Pronaći stvarno teške tegove;
3. Spremiti se psihički – skupiti svu ljutinu i gorčinu zbog pada Krajine i nesretnih gimnazijskih i post-gimnazijskih ljubavi (u ovom slučaju to je trajalo 17 minuta i 56 sekundi – isječeno sa video snimka);
4. Podići tegove;
5. Dizati tegove;
6. Još dizati tegove;
7. Spustiti tegove.

A to sve zapravo izgleda ovako:

Vidite da je lako, probajte i Vi!

Na narednom predavanju naredna lekcija – kako pravilno trenirati tegove u teretani Sokolskog doma. Dotad, sportski pozdrav!

Juče crnkinje, danas seljanke

Dvije kratke epizode iz zemlje gdje 90% stvari valja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. u latiničnom izdanju…

Matea, ljubavi jedina
Odem ti ja tako u neku teretanu, tamo 20 traka za trčanje a samo šest benč klupa. I još se na spravi za zadnju ložu moraš gurati sa nedebelim Njemicama sve dok ne dođe naci jugend ćelo trener i kaže da ima još tri sprave za zadnju ložu. Užas. Radiš veslanje i pazi kad ti pogađa leđa, al’ ne u smislu skolioze i lordoze. Svi tegovi gumirani, k’o da će ih neko bacati, a niko ih ne baca. Ipak, najgore od svega su švabe koji se lože da su crnci. Od njih su samo gore švabe koji se lože da su Džastin Biber. Od njih su samo gori turci koji se lože da su Džastin Biber.
I, naravno da sam morao preći preko pruge da dođem do teretane, u svakom trenutku sam kontao da će me zaskočiti Brus Springstin u špilhoznama i zapjevati „Ramo, Ramo, druže moj“, a u blizini teretane se nalaze dva veoma različita objekta, na jednom piše (bosanski) Islamski kulturni centar a na drugom Russian Babes (sto prozora a na svakom zavjesa). U koji ući, a u koji ući sa bombom, u dilemi sam, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku.

Prodajem golfa a nije TAS
I tako ti ja radim taj neki fin kancelarijski posao u maloj firmi imena Folksvagen, farbam uniformnim sivilom tamo neku trafo stanicu pored parkinga za polovnjake, kad nailazi potencijalni mušterija, ostariji čovjek (~60 godina), sa ženom i pitanjem:
– Entschuldigen Sie, eine Frage: für diese Gebrauchtwagen muss man… nešto-nešto… im Büro?
– Ja.
– Aber, im Büro… nešto-nešto… Gebrauchtwagen.
– Ja, ja.
Nakon mog ponovljenog odgovora, isti se razočarano okrenu te reče svojoj ženi:
– Па овај мене ништа не разумије.
A ja farbam li farbam, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku.

***

Uskoro na blogu kratki cenzurisani dnevnik iz Alemanije – „Zbogom, Minkene: pao u depresiju“…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Banjaluka, 6. januar 2051. godine.
Hladno zimsko veče u gradu koji je nekad bio poznat kao Krajiška ljepotica, a danas je, nakon Trećeg bosanskog rata koji je bio „rat svih ratova“, jedno od svega četiri naseljena mjesta unutar granica nekadašnje geografski Bosne i Hercegovine (ostala tri su Cazin, Ljubuški i Foča). Danas tu nema više ni Bosne ni Hercegovine, a skoro ni kamena na kamenu. Najcrnje je to otjelotvorenje pojma „apokalipsa“, prostor lišen svakog oblika uređenja na kojem vlada bezvlašće u svom praiskonskom obliku – oko za oko, zub za zub, a nestašica je i zuba i očiju. Po ulicama su barikade od ostataka zapaljenih automobila, ulične bande ratuju najprimitivnijim hladnim oružjem, horde bijesnih pasa su zadužene za sklanjanje leševa sa ulica…

Jedna od rijetkih građevina koja je preživjela sve bosanske ratove jeste zgrada Sokolskog doma sa teretanom u kojoj se članarina, kao ni sprave, nije mijenjala još od kraja prošlog vijeka. Teretana Sokolskog doma danas je mjesto na kojem se okupljaju umjetnici, naučnici, sportisti i ostala elita, a Sokolski dom je, usljed rušenja objekata te namjene, postao i crkva, glavna gradska sportska dvorana kao i prostor za razne kulturno-umjetničke manifestacije.

U prazničnom duhu, dobro izolovani od prljavih ulica, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su tegovima od 1,25 kg i 2,5 kg kitili stalak za tegove i smišljali božićne želje, kad se najednom ispred Sokolskog doma začu škripa kamionskih kočnica a zatim i zvuk metalne lomljave. Tragom praska, neki od članova izađoše da vide šta je posrijedi te ugledaše kako je u kontejnere ispred zgrade Sokolskog doma udario veliki kamion sa prikolicom na kojoj je natpis „Sinalko“, iz kojeg izađe neobično vitalan 84-godišnjak. Vidjevši ga, jedan od istaknutih članova teretane Sokolskog doma, ugledna starina Mitar, trgovac antikvitetnim mobilnim telefonima, poče bježati u kupatilo, ali ga stiže psovka vitalnog 84-godišnjaka:
– Kud bježiš, majku ti jebem, sigurno nisi platio članarinu!

Da, bila je to božićna čarolija, vitalni 84-godišnjak je bio niko drugi do trener Sale, koji je došao prvi put nakon više od 20 dugih i ugodnih godina u Americi. Naime, on je u jednom trenutku, umoran od glupih Srba, spakovao kofere i zapalio „preko bare“ kao i mnogi istaknuti članovi teretane Sokolskog doma prije njega. Tamo ga je, pored ostvarenja nekih snova, sačekalo i razočarenje u vidu činjenice da Amerikanci nisu znali šta je to Sinalko! Svi su pili Koka-Kolu, i tu se moralo nešto učiniti. Prvo je otvorio podružnicu firme „Sinalko“ u Las Vegasu, zatim u Čikagu, i ubrzo je uz slogan „Šta piješ to američko govno, pij Sinalko, pička ti materina!“ osvojio američko tržište, a nedugo poslije toga je kompanija Koka-Kola proglasila bankrot. Nakon gaziranih sokova, uz pomoć stečene slave i novca, trener Sale je svoju misiju nastavio uvodeći srpski jezik u američke škole kao obavezan predmet, zatim popularizujući fudbal umjesto priglupih američkih sportova, a onda je prešao u političke vode i postao guverner Mičigena gdje je amnestirao Roda Blagojevića te su zajednički počeli rad na izgradnji Knina pored Čikaga. Nezvanično, treneru Saletu se pripisuje i odluka NATO pakta o bombardovanju Fiatove fabrike u Torinu, ali ti dokumenti neće biti otvoreni još 50 godina…

Ipak, prokleta je Amerika i zlato što sja, tako da se trener Sale zaželio da posjeti mjesto gdje sve počelo – ponovo je bio na pragu drevnog hrama treniranja tegova, a zbog toga su žene u krugu od 3 km osjetile čudne vibracije u njihovim [cenzura]. Midži, šef obezbjeđenja Sokolskog doma a ujedno i direktor agencije za obezbjeđenje Soko-Marjanović, uz duboki naklon otvori vrata starom ali vitalnom treneru, a ovaj obrisa svoje Diadora patike o otirač pa zakorači…
– Lijepo, lijepo ovo izgleda, vidim, redovno krečite… Šta ima novo?

Vječito mladi Arnold „Alen“ Anikić, koji se u međuvremenu od treniranja tegova smanjio na 181 cm visine tako da je sada bio tačno 1 cm niži od trenera Saleta, savladan emocijama briznu u plač:
– Nedostajao si nam, treneru! Nedostajale su nam tvoje psovke! Nedostajale su nam tvoje priče! Otkako je general Veljko uništio sve primjerke zbirke priča o Seksualnom vaspitanju u teretani Sokolskog doma, ostala su samo tiha sjećanja na te legendarne anegdote, a sjećanja polako blijede…
– General Veljko?
– Da.
– Čekaj, naš Veljko, srpski ratnik?
– On, ko bi drugi.
– Eto vidiš – nastavi se trener – nikad se nije prestao ljutiti na sedmi dio Seksualnog vaspitanja, al’ nisam baš tako nešto očekivao… da to uništi.
– Zato što se stidi svojih skromnih početaka, a čovjek je svojeručno (svojekitno) obnovio natalitet srpskog naciona… trenutno ima 3264 djeteta, koje priznaje kao svoje!
– De, Alene, ne zajebavaj me.

Ipak, Arnold „Alen“ Anikić je bio veoma ozbiljan. Iz ormara izvadi požutjeli primjerak novina sa pričom o generalu Veljku i njegovih (u tom trenutku) 2877 djece … Trenera Saleta obli hladan znoj takoreći gola voda.
– Eto vidiš! Ma sjećate li se vi kakav je on bio… A to je sve krenulo od one jedne…
– Koje, treneru? – upitaše neki mlađi članovi koji nisu upoznati sa pričom.
Trener skide torbicu i okači je na prozor, sjede na plavu stolicu pa poče…
– E, ta jedna je sve ovo započela. Ne znate vi kakav je on nekad bio! Mlad, mršav, stidljiv… ali uvijek uzoran srpski ratnik. Pošten, častan, pristojan. Nije htio da zgriješi prije braka, mi ga jedva nagovorili!

Na to neki prisutni krenuše vrtjeti glavama u čudu, a trener Sale nastavi:
– Da, da. On je želio da oženi neku poštenu, pristojnu, časnu… neku što nije kurva, što se ne kupa gola! Na žalost, bila je nestašica takvih, a nečim se moralo baviti, pa smo mu našli jednu konobaricu. Malo se on stidio, pa sam ga morao sokoliti. Govorio mi je tad: „Treneru, ne znam kako ću ja to uspjeti!“ Objašnjavao sam mu fudbalskim riječnikom: „Veljko, nemaš mnogo utakmica u nogama, zato moraš igrati kad god imaš priliku“, a on je samo klimao glavom. Ipak, nije tu bio kraj nedoumicama: „Ali, treneru, kako ću se ja snaći? Da li ću znati šta treba, hoću li biti dobar?“ Tada sam mu rekao: „Pa jeste ona malo iskusnija, prošla je svuda – Norvešku, Švedsku, Podgradce i Lamince, al’ nema to veze… Nema ona brojčanik, samo ti to udri, srpski ratniče!“

Teretanom Sokolskog doma prozuja neka čudna jeza, kao da se i duhovi predaka nasmiješiše na to toplo sjećanje na taj junački dan… Trener Sale nastavi:
– Da, da, tako sam ga ubijedio, i otišao je da jeb… igra u gostima, u Gradišku! Na tom teškom terenu je izborio pobjedu od 2:1, s tim da je on bio strijelac jednog gola… ali je asistirao drugom! I, eto, otvori se dizna. Poslije je naučio svirati harmoniku, pa kad je krenuo da jebe po okolini Čelinca, nezaustavljiv je bio! Al’ opet, niko nije mogao ni slutiti ovu masovnu pojavu, prvi ja! Gdje je uopšte danas, zna li se? Nego, Dado, šta misliš, radi li još ona kurva iz Gradiške? Sad će Mitru rođendan, sjećaš se šta smo pričali onda… A vi, jebem vas blentave, ostavljajte te bučice, idemo u podrum po prangiju, jel’ Božić il’ nije?!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX

U skladu sa visokom reputacijom teretane Sokolskog doma u obrazovnim i naučnim krugovima, logično je da katedra te ustanove angažuje čitav niz stručnjaka različitih profila, da bi sveobuhvatna nastava za čvrste momke teretane Sokolskog doma bila dobro izbalansirana između prirodnih i društvenih nauka, teorijskih znanja i praktičnog pristupa problemu, slobode filozofske misli i preciznosti naučnog jezika itd. Vrijedi spomenuti i da većina tih stručnjaka ima zvanje redovnih profesora u toj ustanovi, što je rijetkost danas kad imamo u vidu poplavu „sumnjivo diplomiranih“ gostujućih profesora koji haraju visokoškolskim obrazovanjem.

Jedan od takvih istaknutih predavača u teretani Sokolskog doma je Cezar, čvrstim momcima teretane Sokolskog doma odmilja poznat kao Ceza, bioenergetičar svjetskog glasa uz pomoć čijih se magičnih ruku ali i telekinetičkih sposobnosti ljudi širom svijeta liječe od različitih nesposobnosti, počesto u domenu „problema u krevetu“. Pored svoje primarne djelatnosti, Ceza je i odličan pjevač, višestruko nagrađivan sportista, ali i naučni radnik koji se u svojim medicinskim istraživanjima služi inovativnim multidisciplinarnim pristupom a rezultate svog rada javno prezentuje lako razumljivim narodnim jezikom. Vedrog duha, humanistički nastrojen, Ceza je uvijek spreman da pomogne, objasni, osokoli…

Tako se u jednoj prilici desilo da je Ceza, koristeći znanja iz seksologije, psihologije, urologije i ginekologije, jednom članu, malo živčanom od proteina, veoma jednostavno objasnio kako njegova anksioznost, usljed svog anatomskog pra-korijena i mentalne manifestacije, može biti i uzrok fizičkih posljedica odnosno ozbiljnih bolesti. Situacija je bila da se član, malo živčan od proteina, vulgarno izražavao u teretani Sokolskog doma (što je nedopustiv model ponašanja i nadasve rijetka pojava u toj ustanovi), spominjao je neke seksualne aktivnosti i tuđe roditelje ženskog pola, na šta je Ceza morao akademski i stručno da reaguje:
– Pazi, to što ti pričaš nije dobro… štaviše. Jer, sad ću ti ja objasniti kako nastaje rak. Znaš, kad muškarac radi ono sa ženom – čuo si za to, vjerujem, on treba da svoj gurne do kraja da bi zadovoljio ženu. Međutim, ako je muškarcu kratak, onda on ne može stići do kraja i nastaje tzv. čep, prostor između vrha njegovog organa i njene tačke do koje treba doći… U tom prostoru se skuplja čežnja. Kad se ta akcija guranja ponavlja, taj se čep nabija, a onda čežnja počne da metastazira i od nje nastane rak! E, vidiš, zato bi dobro bilo da ti ne jebeš ništa, k’o što već ne jebeš…

Nakon par trenutaka sabiranja i oduzimanja, uslijediše psovke, od strane člana malo živčanog od proteina, koje su samo dodatno verifikovale nalaz i mišljenje istaknutog stručnjaka…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI