Večernje doze nervoze III: Trčanje kao sportsko dostignuće

Pali smo nisko, jarane. Koliko nisko? Toliko da je trčanje… sport. Pri tom ne mislim na to je ono što jebe naše kokoške a nije pijetao kad novosaџani u drečavim šorc0vima jebu naše rospije na filozofijadi, nacionalnu propast u vidu potopa timskih sportova (i tog načina života: tzv. wife sharing) i poleta Đnoleta (i tog načina života: kad oženiš Jelenu udata Đoković pa ne pojedeš šniclu godinama) već činjenicu da su svi nešto uhvatili trčati… i to loše.

Da se razumijemo, trčanje nije loše. Ono, OK. О-КЕИ, što bi rekli stariji ljudi. Jedan segment sportskog života. Segment. S tim u vezi, nemoguće bi bilo objasniti da za mršavljenje i održavanje fit šlank linije – što je povod trčanja za jedno 80% ljudi koji sada džogiraju – trčanje nije najoptimalnija metoda. (Onaj zonfić kad ulazi ženska od 40 kila u teretanu i kaže: „Ja bi’ da se zategnem al’ ne da se nabildam.“ „Šta studiraš? Ispiši se odmah.“) Nego, aj_dede, stiže sezona, maratoni, polumaratoni, ulične trke, svi ti divni načini blokiranja saobraćaja, po gradu trim staze („… a ujutru trim.“), svi ti divni ljudi trče, te neke žene čiji su laktovi zaheftani za kukove a koljena jedno za drugo, likovi koji na sebi imaju 250 konjskih snaga u reklamama na odjeći a čija se brzina trčanja može uporediti sa brzinom uvođenja 5G mreže u Bosnu i Hercegovinu, rasipa se znoja više nego evra na muziku na ciganskoj svadbi, a NIKO, BOLAN, TU NE ZNA TRČATI. Mislim, pa makar smo mi imali rašta trčati, ono istorijski: trčo bježo od međeda, trčo bježo od turčina, trčo bježo od švabe, trčo bježo od ustaše, trčo bježo od lopate, trčo krao po Švedskoj, trčo bježo od međeda, trčo bježo od žene… PAJEBOTEBOG. Trčanje je ono što savladaš dok si omalen pa te onda upišu na sport. Odakle se pojaviše sve te kreature sa peglama umjesto stopala, ne znam da me jebeš, što reče pokojni Menza, fuck me running…

Najgora socio-filozofska podvala od svih!

„Čuli smo da ne mo’š nabiti loptu na zgradu!/Ma ko ne može!“, i lopta ostane na zgradi a onda se, djeco, k..cem igrajte. Srbe je vazda bilo lako nagovoriti na glupost.

Iako nisu izmislili glupost, Srbi su svakako među modernim šampionima iste, makar na Balkanu (veoma takmičarski nastrojen prostor u toj disciplini). Glupost se očitava na mnogo nivoa, a krajnji rezultat je ekstremno nizak kvalitet života, ništa drugo. Hoćeš nov auto, neće da može. Hoćeš na more, neće da može. Hoćeš salamu u kojoj ima mesa, neće da može. Naravno, živjelo se, živi se, živjeće se i dalje (u manjim količinama), ali kako? Sve lošije, iako „vladari“ ubjeđuju da je sve bolje… nije problem što ubjeđuju, nego što im to prolazi.

Naravno, problem je uvijek negdje drugdje. Iluminati, masoni, teorija zavjere… drugi su krivi, nismo mi glupi, bježi se u izgovore. Opet, kao kontra tome se razvila jedna specifična grana defetizma kod jednog dijela mladih Srba koja je apsolutno nezdrava (tema za sebe koja zaslužuje da bude pošteno obrađena, prim. aut.), a to je nekakav anti-patriotizam koji se ogleda u prihvatanju svakog sranja koje dolazi sa strane uz negaciju svega sa 4C predznakom: minđuša u obrvi u inat djedu koji je nosio opanke… umjetnost kontrasta. Realno, teško je – sa makar „gramom inteligencije“ – biti patriotski orijentisan i ponosan u ovom trenutku vremena, ali ne vrijedi se ni zatrpavati u oblandu depresije i kornet mržnje prema porijeklu već pokušati biti konstruktivan i iskreno napredan. „Ako nemaš nešto lepo da kažeš, onda nemoj ništa reći.“ Ovo-ono.

Dakle, činjenično, silazna je putanja, već jako dugo. I kad kažu, krivi su oni što su nam podvalili, ne. Kod naših prijatelja Kineza ima ona „zajebi me jednom, zajeb’o si me; zajebi me drugi put, nož-žica-zabranjeni grad do mene je“, dakle, prema zajebima se mora djelovati progresivno. Pa kako to da nas svaki put zajebu?

Kažu da su možda najgore podvale bile pred one tamo ratove, kad nam Jenglezi skovaše „Bolje rat nego pakt!“ i „Bolje grob nego rob!“… odlične pjesmice, lako se pamte, pjevaš ih pa pogineš. Veoma upečatljivi džinglovi, a obzirom na njihov učinak, mora se odati priznanje autorima. Isto tako, naknadno smo imali čast da budemo domaćini prvog potpuno televizijskog rata na području Evrope, i tu je bilo propagande ali zbog drugačijeg karaktera rata, efekti su bili drugačiji. Ipak, iako se takve parole ciklično periodično ubacuju u rotaciju da im ne bi istekao rok trajanja odnosno da ih se ne izbaci iz stila života, ima jedna puno gora, univerzalna, svakodnevna, apsolutno ubilačka…

„Pametniji popušta.“

Aplauz. Ko je to smislio, svaka mu čast. Dva počasna doktorata odmah, iz Antropologije i Političkih nauka. Posebno što se kod Srba ne zna ko je glup a ko je gluplji, pa tako ni izlaz iz debate/polemike/fajta putem narečene parole najčešće nije dokaz ničega. Određeni popuštaju, činjenično: spakuju kofere i odu odavde pa ostvare karijere. Eno, Nikola Tesla, Novak Đoković, Ivana Slavković Cherry Kiss… Za Teslu govorili da je blentav, skače sa kuće držeći kišobran, svašta su zli jezici izmišljali a ono čoek ode u Ameriku i napravi struju. Ivana je bila na glasu da je kurva, a ono jako talentovana porno glumica… Đogana valjda ne treba dodatno objašnjavati, taj kad iz Monaka sa bijelim puloverom oko vrata mahne rukom, nacija u transu. Ristekpa.

Dakle, potvrda one narodne „niko nije prorok u svom selu“, ako se razmotri zajednički nazivnik za ove primjere: za uspjeh je potrebno otpizditi odavde. Šta onda ostaje ovdje? Pa neuspjeh. (Blogeri.) Žabokrečina. Popust (popuštenih). Nije dobro.

I dok rođenu glupost ne dijelimo tako lako, pamet nam je djelimično univerzalna što će reći pokradena: stari Latini, još stariji Kinezi, naši dobri Švabe, svi oni imaju makar pola narodnih mudrosti koje i mi imamo, „ko drugome jamu kopa…“, „jedna lasta…“, „žena može biti sa sela…“, „nauči čoeka da peca…“ i hiljade ostalih primjera, ali „pametniji popušta“, e, to nećete čuti nigdje, sem ovdje. Švabo igra svih 90 minuta pa onda još doda gas u sudijskoj nadoknadi; Kinez strpljenje, pamet i šaka riže dnevno i osvaja svijet, metar po metar; stari Latini su sami sebe diskvalifikovali pretjerivanjem u širenju polno prenosivih bolesti (al’ su se i nauživali, prim. aut.). A mi? Dva loša ubiše Miloša – standardna situacija, on se iznervira i otjera ih u k..ac, ostavi sve i ode; dva loša trljaju ruke uspjehom i logaritamski se umnožavaju a jadni Miloš konta da je to tako trebalo, jer, „pametniji popušta“. Nije, Miloše, jebotebog, nije trebalo i ne treba tako. Ko će, ako nećeš ti, kad će, ako ne sada? Ko si, gdje si, ima li te, i gdje ćeš biti sutra ako popustiš, a kamoli za 100 godina?

Dakle, od svih podvala ta je najfatalnija, a kad se još uhvati u kolo sa još nekim surovo preciznim kratkim opisoidima narodnih karakteristika poput „da komšiji crkne…“, „srbuj makar slamu…“, „od zla oca i još gore…“ dobije se naizgled beskonačna vožnja unutar betonskog zida smrti propasti koja može imati samo jedan tip kraja: fatalan. Obzirom na to, možda se čini da je samo porijeklo parole nebitno – da to nisu bile zle strane službe već domaća pamet/“pamet“, međutim, valja se zapitati: šta ako je to drugo – motiv intrinzički? Ako smo sami sebi zabili nož u leđa, treba li ga uopšte vaditi ili ga dublje zabiti, da prođe?

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Jedan od bitnih činilaca u propasti modernog svijeta jeste svakako i dio plana u te(r)oriji zavjere koji se počesto zanemaruje i odbacuje kao nebitan, izjednačavanje značaja prirodnih i društvenih nauka. Po samoj prirodi stvari tu postoji ogroman jaz, a lako vidljiv efekat primjene dostignuća društvenih nauka jeste činjenica da u XXI vijeku još uvijek imamo socijalne odnose na nivou praistorijskih ljudi, nerazumijevanje, ratove te popularizaciju sedam smrtnih grijeha kao manira pobjede.

Sa druge strane, prirodne nauke su nosilac opšteg progresa planete, način poboljšanja kao i očuvanja onog što ovaj svijet razlikuje od svih ostalih – ljudskog života. Iako se može steći utisak da se naučni program teretane Sokolskog doma priklonio modernim tokovima i da su prirodne nauke skrajnute zarad društvenih, to nije istina. Svi studenti teretane Sokolskog doma, pored obaveznih (Akustika slaganja tegova, Dinamika plaćanja članarine, Matematika benč klupe…) imaju po još nekoliko kurseva koji se tiču prirodnih nauka, sve sa praktičnim vježbama. Jedan od najčešćih kurseva je Priprema audio-vizuelne prezentacije utakmice na Samsung TV aparatu…

Naime, teretana Sokolskog doma je, pored vrhunskih sprava za vježbanje, opremljena i najmodernijim multimedijalnim aparatima tako da se, za one nedovoljno usmjerene, treninzi počesto mogu pretvoriti u ležerno slušanje muzike, gledanje vijesti ili pak sportskih sadržaja u kojima se zdušno bodre srpska i njemačka (rezervna srpska) reprezentacija. Tako je bilo i tokom prošlog prvenstva u fudbalu. Trener Sale ulazi u salu:
– Hoćete li da gledate utakmicu?
– Hoćemo! – uglas odgovaraju mladi vježbači.
– E, pa onda vam treba kabl. Brada, ‘ajde za mnom da razvučeš kabl!

Pažljivo, antenski RF kabl se vuče od IKM (istureno komandno mjesto, prim. aut.) trenera Saleta pa sve do Samsung TV aparata koji se nalazi na dominantnoj koti u teretani, te je potrebno malo alpinizma da se kabl uključi u aparat. Prvi pokušaj je neuspješan, trener Sale nezadovoljan učinkom anten-majstora…
– Pa, volu jedan, kabl ne znaš ubosti, vidiš da ne radi! ‘Aj ti, mali, uključi to!
Drugi član teretane Sokolskog doma zadužen za taj važan zadatak uspjeva te ga trener Sale usmeno pohvaljuje a zatim kritikuje prvi neuspješan pokušaj…
– Dobro si ga namjestio! Niko da ne dira! Jebo mater svoju, ovaj nije znao ubosti kabl, pa gluplji je od Nikole Tesle!
Na ovu konstataciju trenera Saleta se štrecnuše neki mlađi članovi.
– Pa kako Nikola Tesla glup?
– E, pa lijepo, glup, sad ću da ti objasnim! – osupnu se trener Sale usljed neznalačkog pitanja… – Znaš li ti kako je to bilo? Sjedi Tesla u kafani i klati se na stolici, a onda mu dođe onaj Edison pa kaže: „Nikola, imam ovaj jedan zadatak što treba riješiti, ja sam pokušavao ali ne ide, u mene je slabo znanje.“ Tesla njemu kaže: „Ma daj da vidim taj zadatak!“, pa uze onaj papir i ode kući, draufa to čitavu noć, udri-udri-udri i riješi zadatak. Sutra dođe u tu istu kafanu pa kaže Edisonu: „A jesi glup, ovo nisi znao riješiti!“ i dadne mu papir sa riješenim zadatkom, a Edison će odmah: „Svaka ti čast! A jesi ljudina! Dajte čovjeku kafu! Dajte mu i pivu! Dajte mu i pivu i kafu!“ i plati piće Tesli a onda sa onim papirom ode u zavod za patente, registruje i njegovi praunuci i danas kupe pare od toga… A Tesla, popije onu kafu i pivu pa ode hraniti golubove… I đe nije bio glup, jebo ti bog majku!

Na to se nadovezuje jedan drugi član teretane Sokolskog doma sa još dokaznih materijala vezanih za Teslu:
– A bio je on malo čudan čovjek, imao je fobiju od rukovanja i ljubljenja…
– Isto kao i ja! Kad vidim neku ženu, samo bih je spucao šakom u glavu, ništa rukovanje i ljubljenje! – trener Sale, ipak, pohvali neke Tesline kvalitete.
– I nikad se nije ženio…
– E, to mu je bilo najpametnije, što se nije ženio! Šta je još trebalo, da ga neka rospija handri, a onda djeca plaču, pa dolazi njena mater u posjetu, pa ideš kupovati namještaj, pa kod kume moraš na slavu, pa ovo, pa ono, sto nekih budalaština… Baš mu je pametno što se nije ženio, ionako je ono pušenje kurca precijenjeno! – zaključi trener Sale važnu biografsku jedinicu o jednom od najpoznatijih Srba poslije Novaka Đokovića.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „moderna brada“ Anikić je načisto PROPO.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX

Novak Đoković – slika propasti naše

Tenis je za mene oduvijek bio pederski sport. Čak i kad ga igraju žene.

Doduše, ima tu brkanja pojmova kao i isteka roka trajanja jedne ljudske jedinke [mene, da ne bude zabune, prim. aut.]. S obzirom da su neki od nas ponosno Titovi pioniri – jubilarna posljednja generacija! – još uvijek vreba temperatura od plamena vječne vatre duha vremena kad je „bijeli sport“ bio okarakterisan kao buržujski, što će reći neprikladan za drugove i drugarice svih naših naroda i narodnosti. Buržujski, pederski, na isto mu dođe. Buržuji su, dakle, pederi u tom nekom smislu koji najmanje veze ima sa seksualnim opredjeljenjem.

A u vezi prethodnog vrijedi spomenuti i ono da su drug Tito i ostali drugovi sa velikim d igrali tenis iza visokih živica ispred visokih kuća, kao svojevrstan primjer apsurda i licemjerja. Bilo kako bilo, nabijem ih, oni su malo kome bili drugovi, mojim roditeljima svakako nisu, što je dovelo do činjenice da smo moji drugovi i ja igrali fudbal (a sad uglavnom kukamo na fejzbuku kako današnja djeca premalo igraju fudbal).

Usput, da li je iko uočio da nam je ova moderna demokratija (ili kapitalizam, ‘aj znaj), donijela to da su kamermani prilikom kadriranja tokom ženskih mečeva postali pretjerano politički korektni odnosno da se ponašaju pederski? Nekad je bilo zanimljivo iščekivati doček servisa (štaviše, bila je to jedina zanimljiva stvar u TV prenosima tog sporta), a danas samo prikazuju gornji dio leđa žene, a ponekad se taj gornji dio leđa žene nimalo ne razlikuje od gornjeg dijela leđa nekog muškarca… Naravno, nekog koji ne ide u teretanu Sokolskog doma.

Nego, tenis je takav-kakav je, a bio je i prije, dok se nije pojavio Novak Đoković. Od tad više nije, isti. I, dok nema smisla bilo šta oduzimati Đoletovoj sportskoj veličini, jer biti najbolji na svijetu je značajna stvar i kad se radi o štrikanju, a kamoli o pederskom sportu u kojem se vrte tisuće tisuća novčanica od tisuću (njemačkih maraka), nuspojava Đoletove pojave je da se od Đoleta „ne može živjeti“. Pored naslovnih strana i malih ekrana, popularni Đole iskače iz praška za veš, praška za pecivo, iz peciva posutog praškom itd., a kako je krenulo, počeće i da se pojavljuje na stranicama sa golim ženskama na internetu (posljednja slobodna teritorija!). Svakodnevno saznajemo kako je igrao, šta je jeo, gdje je bio, šta je rekao, koga je imitirao, koga nije imitirao, šta nije jeo, šta nije rekao… Naravno, sve to saznajemo jer nas to zanima, za razliku od nekih stvari koje direktno imaju veze sa našim životima.

Al’ nije ni to, problem. Igra Đole taj tenis vrhunski, jebe ih on tamo negdje, ne bira, a ‘vamo kod nas bijeda nikad gora. Satire njih Đole, jede Nadale a prdi Federere, a država propade k’o žeton u luna parku. Ruku na srce, nije Đole kriv za to. Štaviše. Đole nema nikakve veze sa tim. Da se nešto države pitalo, ne bi Đoleta bilo nigdje. Đole je sam svoj projekat, unikat u kojeg je puno uloženo, prije svega od strane njegovih roditelja, a to se isplatilo. Debelo isplatilo. Odlična investicija, vrhunski posao. Koliko je to dobar posao govori i to da Đoleta koriste političari za svoju promociju. “Jebi ga, jes’ ovo malo kod nas kriminal i korupcija, nezaposlenost, male su plate, problemi, al’ jeste li vidjeli što onaj mali napuca lopticu!“

Al’ nije ni to, drugostepeno. A ni gledati kako u vrijeme najgore bijede brižni mamice i tatice kupuju rekete dječici. Samo je bljutavo. A i ironično. Bijeda. Buržuji. Bijeda. Buržuji. A revolucije nigdje, giljotine zarđale. Al’ dobro, to je ta moderna demokratija i kadriranje tokom ženskih mečeva. Danas ni zbog skidanja glave ne možeš nikome skinuti glavu, a kamoli zbog reketiranja ili kupovine reketa.

Al’ nije ni to, prevashodno. Nije ni što je buržujski pederski sport, nego više što je individualni. Mislim, i muška odbojka je pederska al’ nekako pretrpim kad vrtim po kanalima pa naiđem kako se „plavi“ međusobno tapšu po pozadinama nakon poena zadatog mrskom neprijatelju (a ako slučajno naiđem kako to isto rade „vatreni“, nasmijem se kikotom). Nego, individualan pederski. I to je suština, što mi liči i podsjeća me na propast našu. Jer, bili smo ekipno – takvi kakvi smo bili, a sad smo pojedinačno, ovakvi kakvi jesmo. I u ovom i onom smislu. U kojem god smislu hoćete. I zato mi ništa ne znači kad pobijedi Đole pojedinac. Štaviše. Svakako hvala Đoletu za sve kolektivne orgazme koje je priuštio dragoj naciji napucavajući lopticu, i naravno da to više cijenim od, npr., euforije onomad kad hermafrodit Šerifović osvoji zlato na pjesmi Evrovizije, ali taj kolektiv u orgazmu je sve manje ekipa, a i taj orgazam je sve više običan grč. To mene boli, taj grč (u onom smislu). Bilo koje Đoletovo tozla rado bih zamijenio za nešto poput iskrenog zagrljaja „plavog“ četverca sa kormilarom nakon osvojenog srebra na „Balkanskim igrama učenika osnovnih škola“ u Donjim Karajzovcima ili zajedničkog osmijeha naše, minimum bronzane, ekipe u navlačenju konopca na srpsko-australijskim „Igrama ljudi sa četiri ili manje zuba“ ili makar „večitog derbija“ na kojem niko nikome ne bi opsovao majku (sem u dobronamjernom seksualnom smislu)…

Nekad nismo mogli bez šljivovice i slaninice, a danas ne možemo bez FitLine suplemenata. A nije Đole kriv za to. Ali je tenis i dalje pederski sport. A ja ne bih da budemo pederi, ni u ovom ni u onom smislu.

Sve su žene lude, a neke su i živčane!

Prije no što ekskluzivno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari bude objavljen nastavak priče “Kako sam dodirnuo Džona Travoltu, više puta, a i on mene, manje puta”, moram se osvrnuti na jedan gorući problem današnjice koji sve više pogađa i naš napaćeni narod…

Koji moj organ, reda i mira, na sve više slatkiša trpaju oznaku “posno”? Šta to uopšte treba da znači? Hoće li Isusa manje da bole rane od eksera ukoliko u odgovarajućim terminima jedemo odgovarajuće slatkiše? Hoće li nam to pomoći da imamo vidljive trbušne mišiće kao retuširani istuširani crnci sa interneta koji pjevaju reperske pjesme pa rade sklekove?

Da se razumijemo, nemam ništa protiv posta. Ne upražnjavam ga iz logičnih i očiglednih razloga – jerbo je posna hrana bezveze (a ćevapi uvijek nadohvat ruke), ali ne mogu reći da su ljudi koji poste redom budale, makar ne zbog posta. E, sad, post ima različite motive ali i aspekte, nije isključivo religijski pa da ovo bude tirada na tom fonu. Rekao bih da fiziološki aspekat posta ima smisla, te bih volio da imam nadljudske moći da to povremeno ispoštujem, ali, zračenje blizine ćevapa… ozračen sam od kratkih nogu.

Nego, sve to na stranu, posni (kupovni) slatkiši? Kako god okrenem, ipak je to oksimoron. Mislim, gutam neke odlične napolitanke, novi okus, nova cijena, novo! novo! novo! i na pola pakovanja uočim da piše “posno”. Zašto da u namirnicama namijenjenim za trenutke dokolice, tihovanja i zaboravljanja na ovozemaljske probleme putem unošenja konditorskih proizvoda neko mjeri i zakine na trunčićima materijala čiji je cilj zakrčenje krvnih sudova? Čemu taj besplatan kupon za 2% popusta na produženu vožnju po dolini suza koju zovemo život? Ugodno zvačući te iste napolitanke, nešto malo manje odlične nakon saznanja, opsujem po jednog sveca iz svake religije koje sam se sjetio u tom trenutku, pa nastavim do gole folije. A onda krenem razmišljati u širinu…

Kesica smokija od 40 grama i čips od 35 grama umjesto 50, table čokolade od 90 grama, gazirani sokovi i žvake bez šećera, margarin i majoneza sa manje masti… Sve je to dio iste priče. Šta je falilo smokiju od 50 grama? Ko može da se najede od ovih 40, po istoj cijeni kao nekada 50 grama? Gazirani sokovi bez šećera, laki, light… Pa šećer je svakako normalniji od svih onih E dodataka smišljenih u podzemnim laboratorijama, a ako je cilj zdravlje potrošača, onda je najbolje zaobići kompletnu paletu proizvoda korporacija koje prave ta čuda. Margarin sa 50% manje masti? To je onda 50% manje margarina, prostor ispunjen vazduhom u polučvrstom agregatnom stanju, pa pri konzumaciji odrežeš 50% manju šn(j)itu hljeba, ne namažeš ništa na nju i sutra si mršav k’o Keri Bredšo.

A mnoge bi vjerovatno bilo sramota da kupe crni kameni blok čokolade umotane u bijeli papir na kojem samo piše čokolada (ti si moja…), iako bi takva danas bila napravljena od mlijeka neke izuzetno duševne krave a ne surove ljubičaste profesionalke. I ne bi koštala zarez 49/95/99 feninga/para/lipa. Koštala bi ciglo jednu novčanicu omanju po apoenu, sa djevojkom koja žanje žito (usput, nisam odavno vidio nijednu djevojku da žanje žito) ili pak manje bitnim narodnim herojem (a ni takvih nema više, ako ne računamo Novaka Đokovića, iako bi taj bacajući bombu promašio i fudbalski teren).

Ali ne, druga su vremena. Šta god kreneš da radiš, reći će ti “nemoj ovako, nemoj onako”, ljudska prava, dječja prava, saobraćajni propisi, krivični zakoni i sve ostale pizdarije. Onda ti od muke dođe da se našikaš i praviš haos, kad ono pivo bez alkohola (riba bez vode, ptica bez slobode). Jebem ti život da ti jebem život. Hoćeš da jebeš (ne život), a ono sida. Nemoj, Sido, živa bila. Onda ne jebeš život da ti ne jebeš život. I na kraju, iscrpljen od pokušavanja pokušaja, ležeći na podu među praznim flašama pića koja sadrže elektrolite (to je za prave muškarce, pivo i rakija su za žene), hoćeš da zasladiš kad ono piše “posno”! Pa da hoću da postim išao bih u šumu da se, nisko i prljavo udarajući ispod pojasa mejdanskim stilom, sa brutalnim ponirskim pandom borim na život i smrt oko stabljika bambusa…

Ko mi to oduzima moj život, u želji da ga sačuva od mene? Ukaži se, ishlapjeli starče na vrhu jednooke zgrade! Ukaži se, da te polomim gore nego pandu! Uvalio si mi demokratiju umjesto drugova Tita i Gadafija, nisam ništa rekao, samo sam plakao. Uvalio si mi bezolovni benzin, da šuma dobije svijetlo smeđu umjesto tamno smeđe boje, nisam ništa rekao. Uvalio si mi Adidas patike proizvedene na Tajvanu umjesto Borovo patika proizvedenih u Borovu, a Borovo patike su najbolje patike, kaže moja stara! Uvalio si mi fejzbuk, mobilne telefone, depilaciju, Dejvida Bekama, grupu 2 Anlimited, recikliranje, seriju “Seks i grad”, sve sam trpio… Ali, posni slatkiši? Jedan metak je upravo dobio posvetu…

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…