„Sad stavi ruke tu i stišći.“

Samo što se ovoga puta nije pojavio ON, sa rupicom na bradi, širokog osmijeha i… spremnih ramena.

Svježe mudrosti VII

„Kad nekoga voliš, voliš ga i kad prestaneš da ga voliš i počneš da ga mrziš, intenzivno.“

PRETHODNO: SM VI

Sramota

Idu dvije djevojčice.
– Pazi, tu ima jedna sramota!
– Koje?
– Jedan čojek se skino.
– A koji je to čojek?

Pederi su jedini pravi muškarci

Tehnologija i emancipacija su opasno stale na put prirodnoj selekciji. Narod više ne vjeruje narodnim izrekama. Đavo je ušao u ljude, sa zadnje strane.

Ipak, nije sve tako crno u svemu. Opšta progresija – da to tako nazovemo – stavlja neke stvari na svoje mjesto. Nakon ko zna koliko vijekova – ničim opravdanog – patrijarhata, sve je više i više jednakosti među polovima, sa svim njihovim nejednakostima… koje se pokušavaju izjednačiti (uočićemo kasnije). Ultrabrzi kanali komunikacije su sve više otvoreni za onaj pol koji ultrabrzo komunicira, žene. Žene piju kafu, puše, pričaju na mobilni… odjednom! Muškarci turiraju motore dok ono malo trče za ženama a onda ono malo više bježe od njih, traljavo i nadasve neuspješno. Takve scene u prirodi… pa to je materijal za dokumentarni film.

Kako žene sve više imaju pravo glasa, tako su i sve glasnije. Izražavaju se slobodno. Slobodnije. Nejasno i glasno, izražavaju se žene po mnogim pitanjima, kao što je npr. pitanje „Šta žene žele?“ u zagradi od muškarca života. A, realno, ne znaju šta žele.

„Ti bi htjela da ja pušim marihuanu do šest ujutru a ustajem u pet!“ – Rambo Amadeus

Prije svega, jedino činjenično je to da žene žele da budu voljene željene i shvaćene. Taj fakat je opšta kultura, odgovor u Slagalici. Samo, kako shvatiti neshvatljivo, kad u jednoj sekundi žele da budu nježni cvijet a u drugoj surova alpska lavina koja po običaju oduzima živote siromašnim istočnoevropskim turistima. Uspješna majka i poslovna žena koja pronalazi vremena za pilates, fitnes, nes, prljavi ples; onaj stub „iza svakog uspješnog muškarca“; simultano Džek Nikolson i Hit Ledžer… u ulozi Džokera. I to muškarci treba da shvate… razumiju. Da tačno znaju kad ne treba (ništa) nešto reći, vještina na višem nivou od aikida, shinobi.

Kako to muškarci treba da shvate, tako to treba i da isprate. Pravovremenom reakcijom, na… Tad budi takav; tačno takav; ne takav, majku ti jebem. Obrij brkove; pusti brkove. Slušaj me; tlači me. Cvijeće, bombonjera; šamarčina. Daj pare; daj pare. (Ne, to se ne odnosi na bijedni materijalni segment uloge [nedostatka] finansija u moralnom urušavanju lokalnom, već na jednostavne ženske svakodnevne ekonomske operacije spičkavanja para.) Poštuj moje drugarice; sve su to kurve; ne gledaj nijednu; utroje može samo sa nekom ružnijom od mene. Nisam ti rekla; to si trebao da znaš. Usljed svega toga, imamo znatne varijacije u kvalitetu proizvedenih muškaraca. Ni zbog čega drugog, svakako ne zbog njihove pameti, jer pameti nemaju. Već zbog utapanja u sumanutom vrtlogu konfuzije gdje se žene odmaraju na dušeku uz koktel.

Misterija je to, šta biti, činiti (ponoviti), za ženama se svidjeti, za muškarca. ŠTA?! KAKO?! Agonija. I kako žene ne znaju šta žele da budu po postavkama – a neke npr. žele da budu muškarci (samo bez rada u šumskom gazdinstvu) – tako muškarci ne znaju kako da se postave kao adekvatan kontrapunkt tim željama. Zato se i neki npr. ponašaju kao žene (samo bez rada u kuhinji). Naravno, vrijedi spomenuti kako je suština ovog izlaganja činjenica da su – anatomski verifikovane, je li – žene izvor života, ah, to slatko davljenje. Jebi ga. Realno.

„A meni je do plivanja… u njoj.“ – Momčilo Bajagić Bajaga

Međutim, tu se sad miješa ona stavka kako žene žele da budu željene, da se pridoda malo paradoksa (uočićemo ubrzo) u vrtlog. Žene žele da ih žele. Da budu potrebne, korisne, upotrebljene, zloupotrebljene. Jer to je najprirodnija priroda žene, uloga, da bude majka. Da bude majka djetetu, da bude majka beteru, volusini, debilu (daj šta daš), samo da bude majka. Da bude zamjenska majka nesrećniku koji čitav život oko sebe sije samo bijedu usljed neke Frojdologije i da joj isti upropasti život, ekstreman slučaj ali na žalost ne tako rijedak. A „ima samo jedna mama“. Nezamjenjiva, jedina, potrebna… neophodna. Dakle, željena. I ženama najteže pada kad ih ne žele. Od toga polude. Protiv toga se bore, jer ne mogu to podnijeti. To žele da promijene. Džaba što ih milioni žele ako ima samo jedan da ih ne želi… to ih privlači više nego išta. NE MOŽEŠ TI DA ME NE ŽELIŠ, posebno ako ja želim tebe, prva je linija u programskom kodu žene.

„Poješću sve kolačiće, tebi u inat postaću debela!“ – Marina Perazić

A ko je to potpuno imun na tu ljepotu, prirodnu, vještačku, Instagram, L’oreal i ostalo? Ko to začepljava nos kad zamiriše sir, miriše sir? Ko može samo da okrene glavu na treptanje *trep, trep* i namigivanje *mig, mig* (za strano tržište *wink, wink*), ko to ne reaguje na poruku „cao + :)“? Ko to zna više od žena o lubrikantima, dijetama, odnosima sa javnošću i domaćinstvu? Ko to može ići na aerobik i jogu i ostati potpuno hladan na vagone guzica u helankama? Ko je to nepopravljiv toliko da (po ženskoj logici) mora biti popravljen? Ko to ne želi žene toliko da žene to ne mogu podnijeti i moraju da ga se dočepaju? Peder.

„Ima nešto u tom što me nećeš.“ – Željko Joksimović

I tu je sav kuršlus, zato što ono što žene ultimativno žele – od pokretne imovine, je li – su pederi. Jer je njihovo ponašanje nedopustivo, a pri tom se ne misli na homoseksualnu sodomiju. One moraju to popraviti. Majčinski instinkt, izazov EXPERT LEVEL HARD. Ma kako oni to sebi mogu da dopuste, da ih žene ne zanimaju?! Pa šta oni misle?! Čupanje kose, ludilo, stres, cigareta za cigaretom, podočnjaci, pala sam ispit, mamu mu jebem. A pederi ultimativno nezavisni, jer ne pate za pičkom. Nisu pičkopaćenici, takoreći. Boli ih briga. Slobodni, potpuno, da turiraju motor do mile volje. Neograničeni naponskom ogradom konvencija, neopterećeni oblikovanjem svog lika i djela prema potrebama suprotnog pola. Kad odu kod automehaničara nimalo ih ne zanima kalendar na zidu. Nesputani kontriranjem ženama, shvatanjem neshvatljivog. Hladnokrvni, urednih obrva, željeni uzaludno. Oni se tapšu po dupetu i kad izgube poen u odbojci, a one kip(t)e na tribinama… Pederi su, u ultimativnom zbiru svih prava i sloboda, jedini pravi muškarci… sem onih pedera koji se ponašaju kao žene.

„Nekad je 90% ljudi živjelo dobro a 10% odlično, a danas je obratno… Čekaj, šta sam ja rekao?“ – neimenovani prodavač sa pijace

Tačno tako.

Svježe mudrosti VI

„Ko je lud, pamet mu teško pada!“

PRETHODNO: SM V

Guzica Sanje Vučić i ostala čuda modernog svijeta

Demofest je banjalučka Zaječarska gitarijada, takmičarski festival demo bendova koji je ove godine održan po deveti put, od 21. do 23. jula na tvrđavi Kastel. Dosad nisam pisao o istom ali kako svake godine imam iste primjedbe, red je da to sročim, može se primijeniti retroaktivno a valjaće i za dogodine… lagano po stavkama.

Impresivno: guzica Sanje Vučić
Sanja Vučić je pjevačica benda ZAA a guzica Sanje Vučić je integralan dio Sanje Vučić. Sanja Vučić je sa ZAA nastupila neke večeri Demofesta, rekavši kako je taj nastup početak revijalnog dijela večeri (iako je prije nje revijalno nastupio bend koji se visoko plasirao prethodne godine) i podarila nam mnoge živahne trenutke. Sanja Vučić je nosila nekakav jako vulgaran crni triko sa visokim (100-150%) procentom plastike tako da je njena guzica zauzimala srednji (najnapregnutiji) dio istog. Guzica Sanje Vučić je uglavnom komunicirala sa bubnjarem benda ali u rijetkim trenucima komunikacije sa publikom bili su to predivni monolozi i nastale su mnoge ljubavi koje će dugo trajati (sirotinja voli guzicu, pa to ti je). Inače, ZAA svira mješavinu svih žanrova koje mrzim (ska, dub, reggae, pička materina) a još su stigli da ubace i izvornu narodnu pjesmu tako da sam jebao mater Sanji Vučić, Aleksandru Vučiću i svim ostalim Vučićima koje znam a bend ubacio u kategoriju sa Dubiozom kolektiv (kategorija „Nije da vas mrzim ali ne bih imao ništa protiv da vam se dese najstrašnije stvari“). Bilo kako bilo, guzica.

Demofest, elementarno
Demofest je proizvod marketinške agencije A.O. (naziv poznat redakciji, prim. aut.). Marketing su reklame. Demofest je jedna velika reklama… za Demofest. Samo je problem što je Demofest pogrešan ili u imenu ili u konceptu: demo bendovi imaju priliku da odsviraju po jednu pjesmu (što je – jasno je – premalo; na to je ove godine ukazao jedan hrvatski bend 10-sekundi pjesmo-performans-manifestom), te se iz godine u godinu za pobjednike proglašavaju bendovi koju nemaju PJESME. Fore i fazoni, mode i trendovi, mirisi i boje… ali pjesama nema. Ko mi navede pet pjesama da je zapamtio sa svih dosadašnjih izdanja Demofesta ima i kafu i pivu od mene. Ja sam dobro upamtio jednu: Kuriri – F Song. Pored toga mogu reći da je najbliže pobjedi zahvaljujući pjesmama bend iz Banjaluke, Neuro, ali ne smijem hvaliti komšije a imam i za njih zamjerki pa ću tu stati sa tim… Bilo kako bilo, elementarno EPP.

Aktuelni problemi opet
Na Demofestu je među demo mladićima i djevojkama bila i izuzetna količina stomačina i sijedih glava. Da se razumijemo, ne mogu imati ništa protiv sijedih glava i stomačina – iako sam i ja star i propao ali još uvijek zgodan a moja kosa kestenjavo bujna – ali imam protiv da se jedni te isti ponavljaju. Naime, među izvođačima ove godine su bili ljudi koji su po 3-5-6. put tu, u istoj ili različitim varijantama… redovni turisti. Tako je pobijedio lik koji je tu treći put. Nakon minut je na video ekranu osvanuo tnjitter komentar „Dali mu nagradu da se više ne vraća.“… surovo. Zaboga. Bilo kako bilo, negativna selekcija.

Tehnički gledano
Sve uvijek izgleda savršeno, a tako je bilo i ovaj put. Šareno, ušminkano, dizajnirano… ekstra vrh beton. Bina je bila impresivna… ali ozvučenje ne baš. Zvuk je kod demo bendova uglavnom bio loš, što i nije naročito sporno uzimajući u obzir da nema vremena naročito da se štima te da mnogi od tih bendova i ne znaju da se uštimaju… međutim, i za revijalne izvođače je uglavnom bio loš zvuk, bas bubanj redovno presurov a bas gitara među oblacima. A to je osnova. Bilo kako bilo, pogrešna osnova.

Značajno – prvi javni nastup Kolje i Grobovlasnika u njemu rodnom gradu
Među revijalnim izvođačima su bili domaći i uvozni. Hladno pivo (neka mi oprosti EU, vodim ih kao domaće, prim. aut.), Bombaj štampa (pa i Đuro je jebeni slovenac) i Kolja i Grobovlasnici; Dub Pistols, The Sisters of Mercy i Mando Diao. Manje-više sam propustio sve njih – jer sam pratio demo bendove i nakon toga se vraćao kući umoran, a i ono što sam vidio ne bih komentarisao (The Sisters of Mercy). Nego, prvi nastup Kolje i Grobovlasnika u Banjaluci! Ako izuzmemo Rammstein bubanj, vrlo, vrlo, vrlo dobro. Kako je vrhunski glumac, tako je i vrhunski i izvođač, sa hrpom odličnih pjesama, uz vrhunsku ekipu muzičara, Kolja je priča za sebe. Njegov nastup u rodnom gradu je poprilično značajan, kako za njega, tako i za grad, a sam Kolja nije uspio sakriti suze tokom „Zulu uštipaka“ pa je još ispričao kako se taj događaj odigrao u Vilsonovoj ulici uz opasku da se „sve bitno desilo u trouglu Čaire – bulevar – Vilsonova“ na šta su se nasmijali neki neupućeni idioti iz publike. Realno, Vilsonova zaslužuje da uđe u Ginisovu knjigu rekorda jer nikad kraće ulice a više prometa opojnim drogama, al’ dobro. Na žalost, Koljin nastup je počeo prekasno tako da su samo rijetki dočekali kraj. Ipak, to je najznačajniji događaj na ovogodišnjem Demofestu, a Kolji ovaj grad treba dati ulicu što prije („Kad ti dosad nismo dali ništa, evo ti ulica, k’o da smo ti dali nešto.“), a prije toga Marijanu Benešu, dok je još čoek živ da mu se makar na taj način kaže da je jebena legenda… Bilo kako bilo, Kolja.

Zaključak presjeka ovog i dosad
Od početaka Demofesta pa do danas, nijedan pobjednik nije ostvario neku naročitu karijeru, a mislim da ih većina nije stigla ni do drugog studijskog izdanja (nagrada za pobjedu je finansijska pomoć za snimanje albuma). Ruku na srce, muzički biznis je u kurcu totalnom tako da to treba uzeti u obzir, ali je problem što iza Demofesta odnosno tih bendova ne ostaju pjesme… a to je problem zbog radi. Oni koji su krenuli negdje, oni će nastaviti prema tamo, bez obzira na Demofest. U situaciji „građenja scene“ uticaj Demofesta je minoran – to je samo prilika izvođačima da se testiraju na velikoj bini sa puno svjetala, odsviraju jednu pjesmu, pa ako ih to naloži za dalje… ništa drugo. Bilo kako bilo, značaj beznačajan.

Addendum
Iako kažem da nisam pisao o Demofestu, jesam i ZA i O. Dakle, lažno oglašavanje. Onomad sam se nekako prijavio, i odradio tri teksta o revijalnim izvođačima (Kelis, Skindred i oni treći, koja to godina bi…), zaradio nešto para i oprao nešto para za A.O.. Te godine se naplaćivao ulaz tako da sam bio samo jednu veče od tri, neko mi je dao kartu (mislim Nebojša; nisam tražio od A.O., da ne bude zabune i reakcije, prim. aut.). Karte su bile po 10 KM što je imalo za efekat da se odmah nakon Demofesta objavi kako isti više neće postojati. Mislio sam da je taj moj angažman bio posljednji ekser u kovčegu ali avaj… slab ekser. Pored toga, napisah nekad tekst „Po prvi put folk stage na Demofestu“ koji je dva puta – u dvije godine – prigodno objavljen na pokojnom parodičnom portalu Balkan Tajms. Dvije godine sam zajebao glupane. Bilo kako bilo, zajebao glupane.