Priča o sedam muva u sobi

Bilo sedam muva u sobi. Bilo. Došlo još dvije muve u sobu. Došlo. Nije bilo devet muva u sobi. Nije bilo. Poslije nije bilo ni dvije muve u sobi. Nije bilo. Nije bilo krvavih mrlja na zavjesama. Sad ih ima.

90 60 90 100 100 100 TO JE TO

EKSKLUZIVNO NA BLOGU GURAO SAM I ŠIRE STVARI U UŽE STVARI!

Intimni dnevnik kapetana Mire Janjanina
Subota, 20.10.2012. godine
Devećani, opština Travnik

Vrijeme 10:30
Prva zvanična posjeta NPD „Nizbrdo“ planini Vlašić teče neplanirano sporo. Nakon nekih 20-ak minuta pješačkog kretanja nepotrebno se troši vrijeme na stajanje, razgledanje, fotografisanje i razgovor. Duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, komandant Mladi Z. Delić, ponaša se jako čudno: u potpunosti je odbacio marševska pravila o formacijskom hitanju te se sa neprihvatljivo primjetnim osmijehom šetka po livadi. Pukovnik Sikirica prećutno podržava grubo kršenje Člana 1. Pravilnika o kretanju NPD „Nizbrdo“ (navedeni član glasi: „Kretati se maksimalnom brzinom uzbrdo da bi se što prije stiglo nizbrdo.“), duboko u svojim mislima o slobodi koju trenutno osjeća daleko od stega posla, kuće, birtije a blizu travničkih ćevapa. Kapetan Miro Janjanin za to vrijeme probava da li mu naočale bolje stoje na glavi pod uglom od 78 ili 79 stepeni.
Takođe, raspravlja se o inicijaciji Linde u NPD „Nizbrdo“. Kapetan Miro Janjanin ističe da Linda, kao izabranica (srca) komandanta Mladog Z. Delića, odnosno osoba koja je izabrala da trpi Mladog Z. Delića, zaslužuje zlatno članstvo u NPD „Nizbrdo“ (neograničen broj termina + korištenje saune) a pukovnik Sikirica odobrava tu konstataciju. Linda je neobično počastvovana i zgranuta zaključkom pa stidljivo skreće temu na pogrešan izbor obuće Mladog Z. Delića.

Vrijeme 10:45
Pokret nastavlja. Olovka slabi, signal se gubi. Uputa: popraviti ugao položaja naočala.

Ostatak dnevnika kapetana Mire Janjanina na internet adresi:
http://www.mirojanjaninsmrtzamaloljetnice.com/
(Ne preporučujemo osobama mlađim od 18 godina.)

***

Nakon dužeg vremena neaktivnosti i rashodovanosti, NPD „Nizbrdo“ se u subotu 20.10.2012. godine, u svom punom sastavu (!) odlučilo na planinarski pohod. Iako je planinarenje kao vožnja bicikla – potencijalno smrtonosno usljed pada naglavačke, kao tačka za prisjećanje na otupjele planinarske sposobnosti je izabrana poprilično pitoma planina Vlašić koja se nalazi u centralnoj Bosni na području opštine Travnik, vazdušnom linijom udaljena 60-ak kilometara od Banjaluke. Ovom prilikom se, pored nezaobilaznih Mladog Z. Delića, Mladog M. Sikirice i Mire Janjanina u ekspediciji našla i Mlada Linda, inače djevojka Mladog Z. Delića, tako da je duhovni i nemoralni vođa bio moralniji no inače (i to mu nećemo oprostiti, op. a.). S obzirom na to prisustvo pripadnice ljepšeg pola, članovi NPD „Nizbrdo“ su prilikom penjanja uzbrdo i silaska nizbrdo veoma uspješno izbjegavali standardne NPD „Nizbrdo“ teme za razgovor kao što su kockanje, cuganje, kurvanje, dizanje tegova i generalni šovinizam te ih zamijenili sa uzavrelim polemikama poput one da li izbor zavjesa i stolnjaka za uređenje stambenih enterijera ima direktnu vezu sa karakterom po Jungovoj tipologiji ličnosti…

Nego, malo relevantnih podataka: Vlašić je dobio ime po Vlasima koji su se na tom lokalitetu bavili ovčarstvom, još od pada Rimskog carstva pa do do kraja XIX vijeka. Planina i dan danas služi u iste svrhe, širom iste se nalazi šačica raštrkanih katuna koji se nalaze na travnatim čistinama. Inače, masiv je u obliku velike tacne na nekih 1760 metara, a iznad se izdižu dva vrha, Paljenik (1943 m) i njegov brat blizanac vrh Vlašićka gromila (1919 m), koji su nastali tako što je izvrnuta bora, usljed slabosti unutrašnjeg dijela, pukla pa su ostala sedla (izvor: N. Vlajić, „Pogled na Vlašić na GE“, 2012). Još nešto karakteristično za kameniti plato i pomenute vrhove jeste da na njima uopšte nema drveća, tek pokoja endemična jelika koja se bori sa životom. Najpiktoreskniji dio Vlašića su svakako Paklarske stijene, odnosno južna padina planine iznad rodnog sela Josipa Pejakovića. Što se tiče pojmova po kojima je Vlašić još poznat, to su, prije svega, Vlašićki (ovčji) sir, ovca Pramenka kao i bosanski ovčar „Tornjak“ koji se definisao upravo tisućgodišnjim trčanjem za ovcama na Vlašiću. U toku rata 1992-1995. na Vlašiću je bila linija razgraničenja gdje su bile organizovane razmjene zarobljenika, pa je usljed toga jedan dio planine miniran duž pravaca putne komunikacije.

S obzirom na relativnu blizinu planine našoj početnoj lokaciji, tempirali smo polazak iz Banjaluke za 8:00 a već prije 10:00 smo bili na „parkingu Devećani“ – planinarskoj polaznoj tački koja se nalazi na početku makadamskog planinskog puta (polazna tačka je na nadmorskoj visini od nekih 1450 m). Kako se na vrhu Paljenik nalazi aktivan TV relej, a nekad je tu bilo i JNA radio-relejno čvorište, do samog vrha vodi veoma kvalitetan i održavan makadamski put koji, u nedostatku inteligencije, planinari izbjegavaju pa nastavljaju tabanati po brutalnoj uzbrdici od nekih 15-ak stepeni nagiba. Planinarska staza je u zimskom periodu označena vertikalnom signalizacijom (štapovima) dok u uslovima dobrog vremena, kakvo je bilo i subotu, za tim nema potrebe – postoji nekolicina veoma jednostavnih orijentira za planinarsku rutu: planinarski dom „Jusuf Pečenković“ koji se nalazi na 1763 m a nekih 100-ak metara udaljen od padine prema Paklarevu, te meteorološki stubovi u nj. blizini. Staza ide poprilično blizu južnog oboda planine tako da je i sama provalija orijentir. Takođe, antenski stub na Paljeniku, visine nekih 40-ak metara, štrči svojim crvenim vrhom iznad svega pa služi za navigaciju i izbjegavanje u vazdušnom saobraćaju. Vrijedi napomenuti da je isti vidljiv i sa udaljenosti od nekih 60 km vazdušne linije, sa proplanka na Poniru, rodnom brdu brutalnog Ponirskog pande.

Da li usljed izuzetno lijepog vremena, starosti, teškog stanja u državi ili nečeg četvrtog, ovo je planinarenje bilo popriličan presedan za NPD „Nizbrdo“ pa će se na idućem plenumu odlučivati o vokativnom preimenovanju iz „mi bilderi živčani od proteina“ u „mi bilderi malo manje živčani od proteina“. Naime, nakon neobično spore pripreme i oblačenja u necivilnu odjeću (tom prilikom me Mladi Z. Delić naoružao helioodbojnim Bata Trlaja naočalama koje sam uglavnom nosio u Miro Janjanin režimu*, op. a.), isto smo tako nastavili uzbrdo: polako i uživajući u pogledu. Nedopustivo. Što se pogleda tiče, karakteristično je i impresivno, te nas nije zaobišlo, vidjeti guste oblake iznad Travnika i u dolini Lašve, koji kao jednim potezom gumice brišu sve tragove civilizacije i ostavljaju vidljivim samo planinske vrhove kojih, sva sreća, u Bosni ima hrpa. Jedino što je djelimično otežavalo fotografsku aktivnost jeste to što smo se penjali „prema“ suncu koje je bilo neumoljivo. Bilo je izuzetno toplo i bez karakterističnog južnog vjetra tako da su kratki rukavi bili sasvim dovoljni.

Relativno brzo smo stigli do planinarskog doma, bez puno umora. Dočekao nas je domaćin i ponudio standardnom ponudom ali smo izabrali našu vodu iz flašica umjesto sarajevskog piva. Ipak, domaćin nije ostao bez pazara jer se u naših petnaestak minuta tamo skupilo poprilično gostiju – lijep dan je izmamio grupu od 20-ak starijih planinara koji su netom za nama stigli. Dok oni ostaju da piju rakiju od ovčijeg sira i jedu peksimete od ovčijeg mesa, mi nastavljamo dalje obodom planine baveći se petrološkom analizom. Članovi ekstremne sekcije NPD „Nizbrdo“ koriste priliku za pentranje po kojekakvim stijenama što ja svakako izbjegavam zadržavajući pravo da svoj život ugrožavam isključivo aktivnostima seksualnog tipa. Krećemo se po obodu neodređeno na istok, u potrazi za spomenikom poginulom planinaru koji, na žalost, ne nalazimo. Iako je na vidnom mjestu, spomenik se bio nekako sakrio od naše pretrage a vrijeme utrošeno na branje cvijeća je značilo da se zarad ekonomičnosti i smjene dana i noći moramo okrenuti na sjever i uputiti ka jednom od vrhova. Ipak, to smo učinili tek nakon što se izležali na travi, što je bila još jedna inovacija u radu NPD „Nizbrdo“…

Najveća varka u vezi sa ovom planinom jeste što je objekat na vrhu Paljenik ogroman i brutalno vidljiv tako da stalno izgleda da je blizu, a nije. Tako je i sa vrhom Gromila koji djeluje kao nježan brežuljak na platou. Ipak, u krajnjem neskladu sa tradicijom NPD „Nizbrdo“, prilikom pokreta na sjever odlučujemo se da Gromilu ostavimo za neki idući put te da se uputimo direktno na Paljenik, a sa nj. krenemo nizbrdo na ćevape. Linda iznosi neke sumnje u iskrenost naših namjera prema ćevapima na šta biva obaviještena da se o različitim stvarima da šaliti, ali ne i o ćevapima. Pri kretanju se orijentišemo prema antenskom stubu na vrhu te imamo priliku vidjeti zašto se dotični vrh zove kako se zove: na kamenitim brežuljcima se nalaze busenovi spaljene trave i sl. zeljastih biljaka. Mjestimično se može vidjeti i poneko, u uvodu spomenuto, potpuno suvo crnogorično drvo ne više od dva metra. Da li je to od brutalne nezaštićenosti od sunca, južnog vjetra i golog kamena ili nečeg drugog, ostaje da (is)pitamo.

Na vrh stižemo bez previše problema gdje zatičemo jednog planinara usamljenika koji se odmara na betonskom antenskom kaponiru. Koristimo priliku za odmor i fotografisanje sa NPD „Nizbrdo“ zastavom kao dokazom uspjeha, te stižemo zaviriti i u „pečurke“ za ventilaciju podzemnog vojnog objekta koji više nije u funkciji. Postoje dvije takve „pečurke“, a pored toga objekat ima trostruki ulaz na padini, nekih 30-ak metara ispod samog vrha. S obzirom da je sve otvoreno, uz pomoć baterijske lampe sam se uputio u tunel i ušao nekih 40-ak metara duboko, ali se vratih kad sam uočio da me niko nije slijedio. Na 15-ak metara od mene su se vidjela protiv-atomska vrata sa dvije brave, ali to ostaje za neki drugi put. Neosvijetljen betoniran tunel visine tri i širine dva metra se nije učinio zanimljivim ostatku ekspedicije. Po izlasku iz tunela vidim da su se ostali stuštili poprilično nizbrdo u čemu prednjači Mladi M. Sikirica, čovjek od malo riječi ali sa velikom ljubavlju prema ćevapima. Spuštamo se alternativnom rutom, nekad vojnim (kraćim) putem do vrha, danas neodržavanim ali opet veoma prohodnim za terenska vozila. Prethodno spomenuta grupa starijih planinara, koja je nakon odmora kod Jusufa išla direktno na vrh dok smo mi napravili krug, u trenutku našeg dolaska na Paljenik je upravo kretala nizbrdo tim pravcem pa nismo imali mnogo dilema oko sigurnosti staze. Tu kao orijentir mogu da posluže stubovi dalekovoda koji dosežu do nekih 100-ak metara ispod vrha. Doduše, stubovi djeluju relativno novi, da li je u planu parcelisanje i urbanizovanje te blage uvale, ostaje da se vidi.

Kad smo se spustili do auta, presvlačimo se u civilnu odjeću, ja skidam naočale sa glave i u potpunosti osjetim posljedice Miro Janjanin sindroma (i nakon skidanja naočala imam osjećaj da su mi na glavi), te se možemo uputiti ka onom najbitnijem: ćevapima na Babanovcu, turističkom naselju na Vlašiću. Naime, Vlašić se nalazi iznad Travnika a Travnik je svjetska prestonica ćevapa. Zanatski centri u Travniku imaju sljedeći sastav: ćevapdžinica – optičar – kafana – ćevapdžinica – butik – ćevapdžinica – obućar – ćevapdžinica – ćevapdžinica – advokat – ćevapdžinica. Kako sve te ćevapdžinice funkcionišu, nije baš najjasnije, ali to ipak nešto govori. Iako su mom želucu draži masniji i začinjeniji banjalučki ćevapi, kvalitet travničkih se ne može poreći a na Vlašiću se prave upravo tako. Velika porcija je 10 komada u čitavoj lepinji a kako se zove ova od 20 komada koju smo mi naručili, nisam siguran. Nije ni bitno. Čekanje je bilo dugo a izjedanje brutalno. Dok smo Mladi Z. Delić i ja teškom mukom savladali naših 20, Mladi M. Sikirica je pokazao zavidan nivo kondicije tako što je nakon svojih 20 riješio i 4-5 Lindinih. Ona je damski odustala nakon 12 komada što je svakako impresivan rezultat. Tom prilikom smo popili i neodređenu brutalnu količinu vode što nam je, izgleda, naplaćeno u neobično visokom računu tako da ne možemo preporučiti lokal u kojem smo bili pa ćemo idući put ići kod Harija.

U konačnici, nakon prve zvanične posjete Vlašiću od strane NPD „Nizbrdo“ se može donijeti zaključak da je to idealna planina: uspon blag, staza jednostavna, pogled impresivan, ćevapi odlični. Nezvanično, stvari stoje malo drugačije, ali uživajmo dok traje…

Dokumentarni foto-opisni album:
Photobucket: Vlašić 20.10.2012.
Fotografije su sa mog vjernog Panasonic Lumixa čija je baterija izdržala do samog vrha, ali ne i nj. Žalim što nisam mogao da uslikam unutrašnjost tunela i još neke detalje, no, ima vremena…

* Miro Janjanin je banjalučki muzičar koji je trenutno veoma posvećen ćevapima za šta ima vremena jer je u blagoj penziji od javnog bavljenja muzikom (nemam precizne podatke). Pored toga što je autor jedne od najpoznatijih i najboljih pjesama o Banjaluci „Moj grad“, poznat je i po tome što mnogo voli da nosi naočale ali ne na klasičan način nošenja naočala (vidi spot)…

Utisak subote

Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Prethodno: Brutalni prelazak brutalne granice II

S pogledom u oblake sa lijeve strane ali i one ispred nas, šef Nevenko i ja jezdimo autoputem depresije ravnice hrvatske na području opštine odličnog imena Sisak, procjenjujući mogućnost uspješnosti naše misije. Da li će Džontra uspjeti sletiti u Sarajevo ili će ipak biti preusmjeren na Zagreb? Dok Audi na auto-pilotu guta kilometre, saznajem detalje o jednoj sličnoj posjeti našoj lijepoj maloj zemlji za čije se obezbjeđenje pobrinula naša krovna agencija…

Naime, jedan drugi poznati holivudski glumac je prilikom svoje posjete Sarajevu imao samo za sebe čitav posljednji sprat hotela, dok su dva sprata ispod takođe bili prazni. Prilikom obilaska Baščaršije, nakon što je izabrao lokal u kojem će jesti ćevape, iz istog su gosti isplaćeno ispraćeni, kao i iz susjedna dva. Na sve to valja dodati kako se nikome od ljudi u obezbjeđenju nije direktno obraćao, nego sve preko svog ličnog asistenta… Da citiram Dadinog djeda: „Što je previše, previše je, a to je previše.“ Nakon tih detalja nastavljamo priču o različitim temama, ali što smo bliže zagrebačkom aerodromu počinje da se javlja crv sumnje da bi i Džontra mogao da ispadne par excellance holivudski šupak (ne na onaj homoseksualni način). Zar Džontra, plavooki plesni bog sa rupicom na bradi, idol žena i disku naklonjenih muškaraca svih generacija? Ta, nije on valjda takav…

Zagrebački aerodrom se zapravo ne nalazi u Zagrebu već pored istog u mjestu imena Velika Gorica (Popović). To je, na žalost, najbliže što sam prišao Zagrebu – u zračnoj luci sam se obreo nekolicinu puta u svojstvu taksi službe za rodbinu koja aeroplanom stiže iz udaljenih neprijateljskih zemalja. Naviknut na rutu, nekako sam izgubio iz vida da će ovo biti mnogo drugačije…

Na vrijeme smo stigli. Provjeravamo na monitorima podatke o letovima, ali se zatim, usljed specifičnosti našeg štićenika, obraćamo recepciji. S obzirom da posjeduje pilotsku dozvolu od svoje 23. godine, Džontra ne stiže redovnom linijom – on tiho stiže svojim avionom, privatni let. Bez obzira na posjetu zemlji u kojoj se nekad nalazila fabrika „Soko“, kao prevozno sredstvo nije poslužio Galeb G2 (u Travoltinom vlasništvu već četvrt vijeka), već poslovni avion Challenger 601, njegova najnovija igračka. S tim podatkom kao i brojem leta, još uvijek u nevjerici o tome šta mu je posao tog dana, šef Nevenko ljubaznoj gospođi na informacijama suptilno saopštava: „Došli smo da pokupimo Džona Travoltu zarez holivudskog glumca u zagradi najjebenijeg jebača u istoriji jebanja.“, a pri tom njen i inače šarmantan poslovni osmijeh postaje neobično srdačan. I ona je pomislila „Ti mene z.!“, samo što nije smjela to reći. Ipak, daje nam podatke kako je let N39JT dobio dozvolu za slijetanje te da putnike očekujemo na terminalu general aviation odnosno „generalna avijacija“. Ako se dobro sjećam, upravo tako piše, pomalo rogobatno čak i za hrvatski jezik (bitno drugačiji od srpskog). Dok se od recepcije krećemo prema navedenom terminalu, sve više počinje da mi dolazi u glavu…

Sletio je, znači, to je to. Fakat ćemo ga pokupiti. Džontra/jebotebog/volta. Sjeti se kakvo si otkrovenje doživio kad si ga iznova i iznova na VHS kasetama gledao kako sa puškomitraljezom ubija čitave brigade zlih Rusa, a zatim kulturno ošišan ali sa seksi bradom trenira po snijegu za veliki meč dok se njegov ljuti protivnik Ivan Drago steroidima bode u venu. Ček’, to je Stalone. Šta je, koji moj, Travolta uopšte snimio da valja? „Gle ko to govori“? „Bojno polje Zemlja“? „Urbani kauboj“? Sve šrot do šrota. „Operacija: Sabljarka“? Da nema onog krajnje nepotrebnog ali tako darovitog poluminutnog kadra sa sisama Hali Beri, to bi bio možda i najgori film ikada. A, da. Ima on jedan dobar film, „Eksperti“. Na žalost, taj je jako teško naći… Saberi se, čovječe! Ovdje si poslom. Budi profesionalac. Koji jebeni Džon Travolta, pa nije to Bogdan Diklić da padaš na koljena… 

Za „generalnu avijaciju“ su rezervisana jedna netransparentna vrata pored dolaznog terminala za svekoliko pučanstvo. Stojimo ispred, tri krajnje neprepoznatljiva Srbina. Ovoga puta nije bilo puno ljudi tu, nije bio svečani doček nikakvog hrvatskog teroriste koji je pušten nakon 30 godina zatvora u Americi (a i to sam doživio, komplet zakrčen terminal oduševljenim Hrvatima koji čekaju Zvonka Bušića, a jebeni eMPe Tompson vodi pjesmu, prim. aut.), tako da poprilično opušteno virim kroz prorez na vratima, u iščekivanju dragog nam gosta. U jednom trenutku vidim kako se pojavljuju teretna kolica sa najvećom torbom u istoriji torbi, a zatim i elegantan sredovječni muškarac u crnom sa kačketom na glavi. Vrata se otvaraju širom, kad tamo on! Džontra! Glavom i bradom. BRADOM, SA RUPICOM NA BRADI!!! Srce moje, ne treperi… Klimam glavom kao znak prepoznavanja a on prilazi i opušteno pruža ruku. „Mi smo ovdje da Vas dočekamo, nas trojica“, nakon pozdrava objašnjavam, pri tom pokazujući na šefa Nevenka i Nebu buraza, koji prilaze i rukuju se. „Oni su Vaši tjelohranitelji, a ja sam prevodilac.“ Džontra me blago zbunjeno gleda, sigurno ne zadivljen kvalitetom mog kaputa kojeg sam kupio kad sam krenuo na faks a ispod kojeg je mislio da imam pištolj. „A ti nisi tjelohranitelj?“, pita. „Ne“, odgovaram kroz smijeh. „Vaistinu?“, neuvjeren, postavlja potpitanje. „Pa, ako bude trebalo…“ Na to se nasmija i zagrli me (ne na onaj homoseksualni način), pa krenušmo prema autima, a to malopređašnje vaistinu (eng. really, prim. prev.) je bilo prvo vaistinu u dugom nizu izgovorenih vaistinu tog dana…

Slijedi: Brutalno plavetnilo brutalno plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

Sve su žene lude, a neke su i živčane!

Prije no što ekskluzivno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari bude objavljen nastavak priče “Kako sam dodirnuo Džona Travoltu, više puta, a i on mene, manje puta”, moram se osvrnuti na jedan gorući problem današnjice koji sve više pogađa i naš napaćeni narod…

Koji moj organ, reda i mira, na sve više slatkiša trpaju oznaku “posno”? Šta to uopšte treba da znači? Hoće li Isusa manje da bole rane od eksera ukoliko u odgovarajućim terminima jedemo odgovarajuće slatkiše? Hoće li nam to pomoći da imamo vidljive trbušne mišiće kao retuširani istuširani crnci sa interneta koji pjevaju reperske pjesme pa rade sklekove?

Da se razumijemo, nemam ništa protiv posta. Ne upražnjavam ga iz logičnih i očiglednih razloga – jerbo je posna hrana bezveze (a ćevapi uvijek nadohvat ruke), ali ne mogu reći da su ljudi koji poste redom budale, makar ne zbog posta. E, sad, post ima različite motive ali i aspekte, nije isključivo religijski pa da ovo bude tirada na tom fonu. Rekao bih da fiziološki aspekat posta ima smisla, te bih volio da imam nadljudske moći da to povremeno ispoštujem, ali, zračenje blizine ćevapa… ozračen sam od kratkih nogu.

Nego, sve to na stranu, posni (kupovni) slatkiši? Kako god okrenem, ipak je to oksimoron. Mislim, gutam neke odlične napolitanke, novi okus, nova cijena, novo! novo! novo! i na pola pakovanja uočim da piše “posno”. Zašto da u namirnicama namijenjenim za trenutke dokolice, tihovanja i zaboravljanja na ovozemaljske probleme putem unošenja konditorskih proizvoda neko mjeri i zakine na trunčićima materijala čiji je cilj zakrčenje krvnih sudova? Čemu taj besplatan kupon za 2% popusta na produženu vožnju po dolini suza koju zovemo život? Ugodno zvačući te iste napolitanke, nešto malo manje odlične nakon saznanja, opsujem po jednog sveca iz svake religije koje sam se sjetio u tom trenutku, pa nastavim do gole folije. A onda krenem razmišljati u širinu…

Kesica smokija od 40 grama i čips od 35 grama umjesto 50, table čokolade od 90 grama, gazirani sokovi i žvake bez šećera, margarin i majoneza sa manje masti… Sve je to dio iste priče. Šta je falilo smokiju od 50 grama? Ko može da se najede od ovih 40, po istoj cijeni kao nekada 50 grama? Gazirani sokovi bez šećera, laki, light… Pa šećer je svakako normalniji od svih onih E dodataka smišljenih u podzemnim laboratorijama, a ako je cilj zdravlje potrošača, onda je najbolje zaobići kompletnu paletu proizvoda korporacija koje prave ta čuda. Margarin sa 50% manje masti? To je onda 50% manje margarina, prostor ispunjen vazduhom u polučvrstom agregatnom stanju, pa pri konzumaciji odrežeš 50% manju šn(j)itu hljeba, ne namažeš ništa na nju i sutra si mršav k’o Keri Bredšo.

A mnoge bi vjerovatno bilo sramota da kupe crni kameni blok čokolade umotane u bijeli papir na kojem samo piše čokolada (ti si moja…), iako bi takva danas bila napravljena od mlijeka neke izuzetno duševne krave a ne surove ljubičaste profesionalke. I ne bi koštala zarez 49/95/99 feninga/para/lipa. Koštala bi ciglo jednu novčanicu omanju po apoenu, sa djevojkom koja žanje žito (usput, nisam odavno vidio nijednu djevojku da žanje žito) ili pak manje bitnim narodnim herojem (a ni takvih nema više, ako ne računamo Novaka Đokovića, iako bi taj bacajući bombu promašio i fudbalski teren).

Ali ne, druga su vremena. Šta god kreneš da radiš, reći će ti “nemoj ovako, nemoj onako”, ljudska prava, dječja prava, saobraćajni propisi, krivični zakoni i sve ostale pizdarije. Onda ti od muke dođe da se našikaš i praviš haos, kad ono pivo bez alkohola (riba bez vode, ptica bez slobode). Jebem ti život da ti jebem život. Hoćeš da jebeš (ne život), a ono sida. Nemoj, Sido, živa bila. Onda ne jebeš život da ti ne jebeš život. I na kraju, iscrpljen od pokušavanja pokušaja, ležeći na podu među praznim flašama pića koja sadrže elektrolite (to je za prave muškarce, pivo i rakija su za žene), hoćeš da zasladiš kad ono piše “posno”! Pa da hoću da postim išao bih u šumu da se, nisko i prljavo udarajući ispod pojasa mejdanskim stilom, sa brutalnim ponirskim pandom borim na život i smrt oko stabljika bambusa…

Ko mi to oduzima moj život, u želji da ga sačuva od mene? Ukaži se, ishlapjeli starče na vrhu jednooke zgrade! Ukaži se, da te polomim gore nego pandu! Uvalio si mi demokratiju umjesto drugova Tita i Gadafija, nisam ništa rekao, samo sam plakao. Uvalio si mi bezolovni benzin, da šuma dobije svijetlo smeđu umjesto tamno smeđe boje, nisam ništa rekao. Uvalio si mi Adidas patike proizvedene na Tajvanu umjesto Borovo patika proizvedenih u Borovu, a Borovo patike su najbolje patike, kaže moja stara! Uvalio si mi fejzbuk, mobilne telefone, depilaciju, Dejvida Bekama, grupu 2 Anlimited, recikliranje, seriju “Seks i grad”, sve sam trpio… Ali, posni slatkiši? Jedan metak je upravo dobio posvetu…