Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V

(Svi likovi i događaji u ovom tekstu su fiktivni. Svaka sličnost sa stvarnim licima i mjestima je sasvim slučajna.)

Anarhija u teretani Sokolskog doma! Tegovi razbacani na sve strane, nalaze se svuda samo ne na mjestu predviđenom za iste! Na TV prijemniku žovijalni zabavni programi umjesto naučnih i dokumentarnih! Članovi se raskalašeno ponašaju, treniraju goli! Prođe i po nekoliko minuta a da se ne začuje psovka… S obzirom da teretana Sokolskog doma može proglasiti neradni dan samo u slučaju direktnog pogotka (NATO rakete u teretanu Sokolskog doma ili metka u čelo Milorada Dodika – za šta se čuva poseban šampanjac u vinskom podrumu teretane Sokolskog doma), prethodno navedeno podrazumijeva vanrednu situaciju u vidu situacije da je šef sale Sale na godišnjem odmoru, te da se uputio ka morskoj obali veoma precizno isplaniranom rutom koja uključuje što veći broj nizbrdica koje će uz optimalnu brzinu od 34 km/h omogućiti njegovom Mercedesu prosječnu potrošnju od 2,32 litra modernog dizel goriva na 100 pređenih kilometara.

Ipak, ni raspašoj raskalašenosti nije sveobuhvatan jer teretanom Sokolskog doma i van radnog vremena (!) kruži duh predaka Sokolaša, a i njihove sprave za vježbanje (marke Moskvič) su još uvijek tu. U ovakvoj, nešto ublaženoj udarničkoj atmosferi, neki članovi vrijedno rade domaću zadaću – pišu sastav na temu „Ko je ljepši: trener Sale ili proljeće?“, drugi se bave preciznim matematičkim konstelacijama da procentualno izračunaju koliko su njihovi treninzi lošiji bez stručnog nadzora trenera Saleta (procjene su svedene na uski krug rješenja: 60-100%), a neki treći, opet, pričaju o nekim trećim temama. Kao što je u teretanama na Starčevici standardan ritual ponedjeljkom monolog istaknutih članova na temu „Koliko sam likova razbio za vikend“, tako je u teretani Sokolskog doma uobičajeno, za članove u razvojnoj sekciji „Romantični ljubavnik“, da pripovjedaju o tome sa koliko su ženskih osoba brutalno opštili u posljednjih 24 časa te koliko od tih ženskih osoba u narednih pet godina slavi 18. rođendan (i na koliko istih će biti pozvani). Ipak, ponekad se u razvojnu sekciju „Romantični ljubavnik“ umiješaju oni iz sekcije „Brutalni siledžija“ kako bi prikazali da plamen ognja buktinje Bečke škole visoke kulture, viteštva i lijepog odgoja još uvijek gori nesputano…

S obzirom da je ljeto, doba godišnjih odmora, svakodnevnih izlazaka i boravaka u prirodi sa osobama koje nisu članovi teretane Sokolskog doma, polemika je skrenula u smjeru nadasve bitnog pitanja „kako najbezbolnije izgubiti vrijeme između dva treninga?“… I dok neki članovi teretane Sokolskog doma vole otići „na muziku“, neki u slobodno vrijeme posjećuju koncerte vokalno-instrumentalnih sastava zabavne glazbe. Povela se diskusija o nezaobilaznom banjalučkom ljetnjem događaju tog tipa, čuvenom Demofestu, gdje se ubačeni element iz razvojne sekcije „Brutalni siledžija“ našao u rafalnoj paljbi pitanja…
– Jesi išao na Demofest?
– E, nisam… Ostali smo u teretani do 11 (post meridiem) [potpuno fiktivna rečenica, prim. aut.].
– A jesi išao ikako?
– Jesam! Bio sam prošle godine, kad je bio Kosheen [nastup grupe Kosheen je bio 2009, prije četiri godine, prim. aut.]…
– I, kako je bilo?
– Ajoj, bilo super! Pjeva ona ženska, bilo raje…
– A jel’ bilo žena?
– Uh! Pičke k’o salate, buraz!
– I, jesi šta uradio?
– Jesam! Napio se k’o majka!
– …

Nakon par trenutaka apsolutne tišine začu se brutalan klang-klang iz svih dugih cijevi teretane Sokolskog doma.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV

Advertisements

Preporučljivo je jesti laganu hranu tokom proljeća zarad čišćenja organizma

– Hoćeš još paradajza uz to?
– Ne.
– Krastavaca?
– Ne.
– Kupus salate?
– Zašto?
– Pa da jedeš.
– Šta će mi…
Ispred mene su bili ćevapi. Ništa mi više nije važno, našao sam dobar bend...

Međutim, rijeka meda i mlijeka (i ćevapa) ne teče svaki dan. Težak život, neravnopravnost i jučerašnji hljeb od juče su višednevna svakodnevica ljetne depresije. Ilustrovaćemo proljetnim primjerom…

Fantom iz potkrovlja, moj stariji brat, silazi u cik poslijepodneva, tek se probudio, plesao je čitavu noć po disko klubovima sa djevojčicama koje imaju 1/2 do 2/5 njegovih godina. Brižna majka svježe s posla došla ga brižno salijeće:
– Jesi li jeo išta?
– Nisam.
– Mogu ti spremiti _____, pa ima i _____ a u frižideru imaš ____ i ____ [sve je cenzurisano da se ne otkrije kakvim obiljem raspolažemo, prim. aut.]…
– Dobro, uzeću nešto poslije.
Vidjevši razvoj situacije ulijećem bez ikakvih sumnji u velike šanse za ličnu prihranu…
– A čekaj malo, mene nisi pitala jesam li jeo?
– Pa dobro… Jesi li ti jeo išta?
– Nisam.
– A što nisi?
I tako sam ostao i bez riječi i gladan. Bio je to auto-gol za šah mat u drugom minutu susreta.

MSN (Windows Live Messenger) – povratak iz mrtvih!

Jedan od svojevremeno najpopularnijih IM (instant messaging) programa, Windows Live Messenger odnosno MSN onomad, je u fazi nestajanja odnosno „mirne reintegracije“ sa programom Skype, kojeg je firma Microsoft kupila za neke solidne pare sredinom 2011. godine.

Skype se, ne znam kojom retardiranošću, nametnuo najširem krugu korisnika, tako da je Microsoft odlučio da njega zadrži a ukine MSN. Najava je bila da će MSN, sem u Kini, biti dostupan do 14. marta 8. aprila ove godine, što je potrajalo malo duže, ali, i oni koji su se opirali spajanju MSN i Skype usluga su tamo krajem aprila ili početkom maja „morali“ da pristanu da instaliraju „najnoviju verziju“ Skypea koja suštinski nije donijela ništa novo nego je samo bila način da se na prevaru deinstalira MSN i korisnik natjera da poveže svoj MSN nalog na Skype platformu.

Ipak, korištenje Windows Live odnosno MSN naloga unutar Skype okvira je poprilično autonomno, odnosno, postoji mogućnost razdvajanja naloga, te se MSN povezuje na posebne servere. Korisnici sa XP operativnim sistemima to mogu vidjeti ukoliko se pokušaju prijaviti na MSN servis uz pomoć u OS ugrađenog Windows Messengera (kojeg Skype ne može deinstalirati), a isto je bilo očito i ljudima koji koriste različite programe koji nude povezivanje na više servisa (npr. Digsby koji integriše MSN, Yahoo Messenger, Gtalk…). Međutim, MSN je MSN.

E, sad, zašto je MSN uopšte zanimljiv, odnosno, zašto ne Skype? Pa, MSN nema puno nekih prednosti na svojoj strani, realno. Izgled – kome se sviđa isti, integraciju „na klik“ sa Windows Live/Outlook/Hotmail poštom, te unikatne smajliće koji se mogu ručno unositi u program odnosno kreirati od sličica i animacija. Tako je to na papiru. U praksi još se doda stvar navike. Meni lično, iako imam Skype nalog, dotični program se ne sviđa, ne samo zbog stvari navike, već i zbog izgleda, kao i činjenice da tu negdje meni neko (dušmani!) pokušava da naplati nešto. IM koristim upravo zbog osnovne ideje – instant poruka, ne zanima me zvanje telefonskih linija, niti video i audio pozivi – svako radi onako kako je navikao. I, sad, dok se putem slušalica, mikrofona i kamere prenose poruke bez umaranja ruku (kucanjem), te aktivnosti obično traže više pažnje od standardnog dopisivanja pa je multitasking u vidu glasnog slušanja muzike, razgovora sa više ljudi istovremeno, ozbiljnijeg rada na računaru ili bilo kakvog rada uglavnom nemoguć… al’ opet, sve je stvar navike.

I u tom grmu leži (bogdan) zec. Za one, poput mene, koji su (bili) navikli na MSN, postoji rješenje povratka istom:

MESSENGER REVIVER (stranica sa opisom i linkom za preuzimanje)

Mali program koji zaobilazi Microsoftovu ideju uklanjanja MSN-a u svakom obliku, traži da li je isti instaliran na računaru (da li ga je Skype uklonio), te nudi mogućnost instalacije nekoliko prethodnih verzija. Bez prevelikog detaljisanja i objašnjavanja, dovoljno je reći da je na mom računaru za par minuta bio uspostavljen MSN odnosno Windows Live Messenger 2009 (14.0.###svaštanešto), isti onakav kakav je bio prije nego što ga je Skype uklonio, sa svim kontaktima, profil slikama i unikatnim smajlićima (Ramo, Ramo, druže moj).

Iako su MSN-u dani duplo odbrojani – prvo ukidanjem zvanične podrške/upotrebe, a zatim pretpostavkom da će serveri preko kojih se odvija sve biti ugašeni u martu 2014. godine, lijepo je makar na kratko (par mjeseci) vidjeti jedan djelić prošlosti, nasilno izuzet. U nekoj mjeri, to podsjeća na posjetu starim blog adresama putem Internet mašine za putovanje kroz vrijeme, poput šetnje kroz grad duhova…

Zastavnik Džemo (č.k. naše armije)

Nešto mi tako pričamo onomad, sitno, je li, sreli se, sjeli, pa šta ima i tako. Kaže ona kako je baš pričala putem telefonske žice sa majkom njenom i tako. Kurtoazno istim tragom nastavljam i pitam, kako joj je majka i tako. Kaže kako je majka na vikendici, sa babom kuva džem i tako.
– Aha, to je onda kod njih neki džem sešn (срп. џем сешн).
Završio rečenicu i ja legenda, osmijeh k’o divlja svinja u Hutovom blatu, sav ponosan na izjavu, iz ušiju mi rastu stabljičice ruže… a ona misli da sam totalni kreten. A kod nas tradicija džem sešna debelo prije Parkera, Gilespija i Koltrejna, realno.

Tajna konstantnosti pite ili što sad ljubav ima s tim…

Mnog(aj)e vojske su prolazile ovuda, padale glave careva, smjenjivale se bijeda i još veća bijeda, al’ jedna stvar je stajala postojana, bez razloga, smisla i izgovora: kvalitet domaće pite u mojoj porodici (od izvora prema ušću sa majčine strane).

Sa babine babe na babu, sa babe na staru (majku), sa ognjišta na mladu (snaju), tradicija se prenosila i kvalitet. A nije da je babina baba znala nešto po kuhinji. Nije ni da je baba znala. A nije, vala, ni da stara (majka) zna. Štaviše, svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura i novi eksperiment. Provjeri da li je slano? Nije? Malo sam drugačije stavila nego prošli put, pa zato nije. A treba biti slano. Realno. Nego!

Da nema ćevapa i pomfrita, pita bi bila najbolje jelo ikad. Al’ eto. Nego, kad se kaže pita, ima raznih pita, a ima i terminoloških barijera. Ono, burek – pita. U Bosni je pita (sa ___), u Srbiji burek (sa ___). A i jedno i drugo, pita. A može biti motana ili slagana. A može biti slana ili slatka. A može biti od domaćih ili kupovnih jufki. A ja kad kažem pita, mislim na sirnicu, prevashodno, moja omiljena, kao Frodi buljavom onaj prsten maj prešs.

Baba je savršeno motala pitu, šta jes’ – jes’. Al’ je baba napustila Dolinu suza prije par godina, upokojila se i zaputila se ka Velikoj tepsiji na nebu, da odatle posmatra svijet. Na seoskom ognjištu rodne kuće ostao je ujak moj, pripadajuća mu porodica sa ženom odmilja zvanom snaja. I vraća se stara onomad sa sela pa onako, s neskrivenim ponosom: „Dobro je snaja naučila kuvat’ pitu.“ Nakon cirka oko 50 godina života, 25 godina braka, 5 godina bez babinog stručnog nadzora. Što b’ se reklo, polož’la je.

A moja stara (majka) je to davno položila. Da kvalitet pite nije konstantan kao što jeste, ko zna u kojem po redu nesretnom braku bih ja bio danas, mršav i indisponiran. Al’ eto. Međutim, i pored tog neospornog kvaliteta koji kvantitativno prevodim kao pite su uvijek od 3 do 5 na skali od 1 do 5, stara zna da iznenadi, u smislu, je li, kako da to kažem, da probije skalu… zgornje strane. (Blog trpi što papir ne može, da ja hvalim moju staru.)

Tako ti je neki dan stara, da dočeka omiljenu tetku i prihrani je, ukuvala pite dvije, sirnicu i krompirušu. I sad, krompir volim u svakom obliku sem u tom gdje je umotan u jufke pa sam krompirušu preskočio. Al’ sirnica. Što b’ Ćiro Blažević rek’o, SINEMOJ. Već nakon prvog zalogaja sam plakao znajući da je mršavost moja prošlost te da će me zaustaviti samo tupi zid tepsije. U ti boga, samo reče, pa nastavi da jede. Pita bila k’o zmaj zmajeva, vrh vrhova. Znači, Šako u Trokaderu je naspram ove pite bio kao Motajica naspram Kilimandžara. Veleodlična pita, i to sa kupovnim jufkama. Uskličnik! Iako je 100% domaća uvijek 100% bolja, nekad zbog nezgodne konstelacije vremena i prostora mora se pribjeći kupovnim jufkama. Tako je. Jeste. Al’ odlična pita, da naglasim, kulturno.

I tako, ne samo na blogu, pohvalim ja moju staru (majku), kako joj je odlična pita. Vjerovatno najbolja ikad u kategoriji „kupovne jufke“. Volim ja pohvaliti moju staru (majku), a posebno kad zasluži. A zasluži. A lijepo je dati kompliment, pa priložim isti.
– A, daj nam reci, u čemu je bila tajna? Da li je to zato što si ovu pitu pravila s ljubavlju?
– Ma kakva ljubav, to sam ja na brzinu smotala.

I, eto, drage moje, odgovora na pitanje iz naslova. Ljubav nema ništa s tim, dovoljne su samo brzina i kupovne jufke, a pri tom ne mislim samo na pitu.

mojnoviblog.rs

http://m0jblog.wordpress.com/

‘Ajmo tamo da se raspravljamo.

Usred bijela dana podno Malovana

„Tabletu progutati sa čašom vode.“

Tako piše u upustvu za Rodavan N tablete proizvođača Bosnalijek. Tačno tako. Nisam uspio progutati čašu. Nisam ni pokušao. Protiv mučnine u vožnji, potrebno mi je kad me voze.

Na fotografiji je nekakva kućica podno planine Malovan; sir i med se prodaju pored puta duž Kupreškog polja, a bliže Šipovu djeca iskaču na put sa teglicama šumskih jagoda.

Snijega je ostalo tek na nekim od najviših planina u Bosni, Čvrsnici i Vranu; ipak je jul. Sa puta se vidi i Vitorog, čist i spreman za Peti Janjski višeboj. Mašalanje na 1907 m, mašala.

And the road goes on forever…

Nekad je za sreću bilo potrebno samo 8

„U moje vrijeme…“ tamo prije, jebotebog, zamalo 20 godina, stvari su bile drugačije. U školu se išlo da bi se naučilo nešto. Posebno u onu osnovnu. Dalje, kako kome. I sad, da li je bilo bolje (za vrijeme druga Tita) moje djetinjstvo ili ovo sad, bespredmetno je raspravljati, ali, suština razlike se odražava u činjenici da sam ja u osnovnoj školi imao predmet Domaćinstvo, a ovi sad, umjesto tog istog, imaju Demokratiju. Zluradi bi rekli, isto je to, dva predmeta na D, oba beskorisna, al’ sjetiće se toga kad im više ne bude imao ko smotati pitu.

Nego, onomad je i Tehničko vaspitanje bilo znatno drugačije. Danas na nastavi Tehničkog vaspitanja maltene ne prijeti nikakva opasnost od povrede alatom, a nekad: srp, čekić, škrip, pila, šperploča, utičnica… bio je to Rambo 3 izazov u školskom kabinetu. Ipak, da spriječe krv i suze tu su bili prisutni izuzetno obučeni i školovani nastavnici, svaki od njih poseban, da ne kažem specijalan. I dok ću Seniju H. upamtiti po tome što me je za svog mandata vječito zvala Vlajniču, gdje to nije bilo moje prezime, ona nije tema ove emisije.

Paralelno sa Senijom, tamo nekad malo poslije smo dobili drugog nastavnika, kojeg se sjetim svaki put kad (na internetu) pročitam riječ awesome. Riječ je to iz engleskog jezika, pridjev, u knjiškom značenju strašan, užasan, ali koju mladi ljudi koriste u obrnutom smislu, da kažu kako je nešto jako dobro (kao što je onomad Majkl Džekson učinio sa pridjevom bad). Ta ista riječ se izgovara približno osom (срп. осом), približno kao što je to naš nastavnik tehničkog izgovarao… broj 8 (срп. осам). Goran je ime čovjeku, koliko se sjećam, stariji je bio malo onako, malo onako je došao sa strane – nije bio iz Banjaluke već negdje malo dalje od Banje Luke, ‘aj znaj. S tim u vezi, izgovor mu je malo bio kriv, a Klara Šuman te parabole izgovora bila je upravo u slučaju broja 8 (Hej, šoferu, kondukteru…).

Da li baš zbog numere Atomskog skloništa, ili ko zna čega drugog, ali to njegovo osom je nama djeci (što smo čučali ispod jorgana) bilo, u današnjem žargonu, vrh, ekstra. Svaku priliku smo koristili da ga navedemo da kaže osom. Na žalost, mjesečno 8. dođe samo jednom, u 8 smo dolazili u školu, nije nas bilo 8 u grupi (nego više), tako da smo morali smišljati alternativne metode navođenja. Jednom se desilo da smo, u iščekivanju nastavnika kojeg su i njegove kolege prozvali osom, kompletnu tablu (i okolni region zida) išarali sljedećim sadržajem: 8 8 8 8 888 88 88 8 888 8 88 8 88 88 8 8 (zamalo pa 666). Nakon prigodno smještene „zamke“, smjestili se u klupe i čekamo nastavnika. Isti ulazi. Osmatra. Zbunjeno konstatuje: „Šta ste vi ovo čitavu tablu ispisali sa osom?“ Na to kreće kanonada smijeha gdje su se neki morali pridržati za škripove da se ne bi srušili sa stolica, jedan onako pošten dječiji smijeh kao refleksna kontrateži školovanju koje je tuga, a nastavnik će na to, onako više za sebe: „Ma šta je toliko smiješno sa tim osom…“

Ni dan-danas ne znam šta je toliko smiješno bilo… al’ me smijeh uhvati kad god se sjetim. Za nas je osom bilo awesome.