Vrba raste iznad vode, djecu ne donose rode?

Nešto sam razmišljao, valjalo bi dok sam još mladi nezaposleni student (a studenti i treba da budu nezaposleni reče, o, ta ženska osoba), dok još imam snage, aktivno da se uživim u ulogu i maksimalno ozbiljno posvetim rušenju države i ustavnog poretka. Iako bi najbolje bilo to učiniti suptilno, iznutra, prljavo, tendenciozno-maliciozno-kapriciozno, koristeći inteligenciju a ne lopatu, zlomisao a ne srp i čekić, ne valja kao Ikar odmah poletjeti previsoko, preblizu suncu, da se od topline istog ne istopi ljepilo kojim sam popunio rupe u đonu mojih najboljih patika na svijetu™ (septembarski školski popust, 28,90 KM) i da se usljed toga per aspera srušim na astal u punoj bašti kafića punog studenata koji nemaju novca, nemaju posla.

Zato bi valjalo proći redom sve oblike anarhističkog djelovanja, od onih najprimitivnijih pa sve do najprepredenijih. Za početak, pisanje grafita. Ne, nikakve tu veze ne bi bilo sa uličnom umjetnošću crtanja grafita (jer vaistinu ne znam da crtam), zapravo, ovo i ne bi bili grafiti, već parole. E, tako može, parole. Pisanje parola. Pored tradicionalnih parola poput „volim te sanja“ (bez poštovanja bilo kakvih gramatičkih normi) kakvima bih samo narušavao estetski izgled građevinskih objekata, u planu bi bile i lukave opasne zlosutne parole kojima bi se suptilno dalo do znanja „glavatoj gospodi“ da revolucionarna misao nije sasvim zatrta u korpusu tijela naše progresivne omladine. Naravno, kao što je za nekretnine najvažnija lokacija, tako je za parole najvažnija nekretnina na kojoj će se parola nalaziti. I sad, iako rekoh da ne bih da pucam previsoko, smislio sam da nekretnina na kojoj želim da napišem parolu bude, ni manje ni više (a višlje nekretnine realno i nemamo u čitavoj državi), zgrada Vlade Republike Srpske. Divan jedan primjer arhitekture stila koji je nemam pojma iskreno, svijetli u mraku, ističe se u zraku, upravo ta zgrada je projektovano mjesto za moju prvu parolu. A, ako je za parolu najvažnija nekretnina, a dotična nekretnina je najvažnija nekretnina, šta je sa porukom odnosno sadržajem parole? I u to je uloženo dosta truda, konkretno, oko 28 godina teškog razmišljanja i oko 7 sekundi nepasterizovane briljancije. Parola glasi: “Dole opozicija!” (uz poštovanje svih gramatičkih normi sa posebno malim početnim malim slovom druge riječi u paroli). Da, dobro piše, opozicija. Jer, svi znamo da pozicija ne valja. Ne samo zato što je takva kakva jest, nego i zato što je to pozicija. Ali, opozicija želi da postane pozicija, da ni ona ne valja. Zato, dole oni, iako su već donji. Nek’ i njima neko (sem pozicije) nešto kaže. Dakle, pozicija će da me zatvori u zatvor zbog vandalizma, a opozicija da me osudi zbog genijalnosti kojom sam prozreo njihove zle namjere. Sve to se savršeno uklapa u moju lokalnu trodijelnu političku podjelu scene: 1) pozicija, 2) opozicija i 3) buraz i ja.

To je to, za početak revolucionarnog djelovanja, plan razrađen. Skoro sve pripreme su izvršene: pustiti bradu (pustio), generalno izgledati kao propalica (izgledam), jedino još ostaje pitanje nabavke autolak spreja u revolucionarnoj crvenoj boji kojim će dotična parola biti ispisana… Gledao sam u garaži, nema. U prodavnici ima, ali, sprej košta određenu količinu novca. Novac = ono što zaposleni ljudi dobijaju u zamjenu za rad. Nemam. Mama je zaposlena ali mi sigurno ne bi dala pare da ga kupim (već vidim njeno pronicljivo pitanje: “Šta će nam crveni autolak kad nemamo crveni auto?”), a da joj kažem da je za nešto drugo, to bi bilo laganje. Nije lijepo lagati. Možda da ga ukradem? Uh, to je već kriminal…

Vrijeme je čudna stvar, nije tečnost a teče.

Stvari se mijenjaju. Bio je rat i problemi. Jedno od omiljenih izletišta Banjalučana je usljed rata i problema dobilo novo ime, Banj brdo. Meni to nekako tupavo zvuči. Tupo i tupavo. Kao nekakav ogroman bezobličan blok nečega, nešto od čega bi se u krajnjoj liniji mogao napraviti čekić. No, ostali su dokumenti. Izložio bih jedan od njih uoči dana crvenih karanfila za reverom…

LEGENDE: Šehiti
Brdo Šehitluci, koje je oduvijek slovilo kao odličan vidikovac na Donji Šeher (središte grada Banjaluke), predaja narodna veli, dobilo je ime po trojici junaka. Legenda koja stoljećima već živi kaže da su u nekom ljutom boju trojici junaka sabljom odsjekli glavu. No, iako su izgubili glavu, oni su s glavama u rukama počeli uzmicati uz brdo. Usput, na vrelu, prali su okrvavljene vratove, a tek kada su se ispeli na vrh brda srce im je prestalo kucati.
„Tako mogu samo šehiti“ – pripovijedali su starci. Po njima je brdo, navodno, dobilo ime Šehitluci, a vrelo Vratinac.

(Iz knjige Banjaluka: Razdoblja i stoljeća Aleksandra Ace Ravlića)

 

Dakle, kao što vidimo, upotreba opojnih droga je odavno raširena na ovom području. Inače, samo brdo Šehitluke već 50 godina krasi divan spomenik, na žalost, trenutno u poprilično jadnom stanju. Posvećen antifašističkoj borbi, spomenik od bračkog mermera koji je djelo Antuna Augustinčića ne podnosi baš najbolje život na 403 metra visokom brdu, ali novac grada teče nekud pored. Usput, iz profila, a profil se vidi iz velikih daljina, spomenik liči na vertikalni rep aviona, i to možda najviše na rep kasnijih verzija jednog od najpopularnijih lovačkih aviona ikad, stare ruske „rakete sa krilima“, MiG-21. Kad sam bio mali (i želio da budem pilot), mislio sam da je to gore što se vidi avion. Nepotrebno je reći da sam doživio ogromno razočaranje kad sam saznao da nije.