Pornići (pornitji) II

Otprilike kao na slici, samo nekako obratno…

Dakle, drage moje, dragi moji, eto šta nam je, u krajnjoj liniji, donijela informatička revolucija: priprema, pozor, „dva klika“ i rukoblud! Sve na internetu, pa i gole ženske (i goli muškarci, valja navesti, jer je ovo rodno i politički korektan blog, prim. aut.). A nekad si morao znati lika koji zna lika koji se ne stidi uzeti pornić u video klubu, ili pak lika kojem nije frka na kiosku uzeti erotiku

Nego, nazirali su se problemi i prije nego što će internet uništiti sve. Iako je dostupnost rasla, materijali su postajali sve lošiji – sve je manje bilo naučnih sadržaja sa stručnim prikazima visokovještog vođenja ljubavi, a sve više [cenzura]. Takođe, saučesnik tome sa druge strane je bio video kodek DivX u narodu odmilja poznat kao diviks. Jeste, mogao je film stati na jedan ili dva kompakt diska, ilegalno se narezati i gledati, ali avaj, kvalitet. Kvalitet. (Ni blizu VHS-a…)

Za potrebe ove priče, jednu malu danas nepostojeću prodavnicu legalnih i ilegalnih audio-video sadržaja ćemo nazvati „Venecija“ a nezadovoljnog mušteriju te radnje ćemo nazvati „Ludi Miodrag“. Naravno, zarad zaštite lica i robnih marki vrijedi napomenuti da se radnja nije desila u Banjaluci. U „Veneciji“ su se prodavali kompaktni diskovi raznih tipova sa različitim sadržajima, između ostalih i pornografskim, ali avaj, kvalitet. Kvalitet.

Tako se jednog dana na vratima radnjice pojavio „Ludi Miodrag“ noseći u rukama kompakt disk na kojem je snimljen DivX film, zarad reklamacije. Prisutni radnik kojeg ćemo za ovu priliku nazvati „Ljubiša“ je bio ljubazan i uslužan, kao što ga i mnogi pamte…
– Ja vama moram ovo vratiti, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ne može se gledati.
– Šta je u pitanju, neće da čita disk?
– Ne, ne. Disk čita normalno ali je loša slika, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ništa se ne vidi od njih… Ne može se gledati!
– Dobro, moramo pogledati o čemu se radi, pa ćemo vidjeti da zamijenimo, može?
– Može.
Sporni kompakt disk se ubacuje u priručni računar, film počinje. Prvih minut-dva se ne dešava ništa, pa tako ni ništa sporno. „Ludi Miodrag“ sugeriše da se malo „premota“ unaprijed, što „Ljubiša“ i čini, prevlačenjem klizača po skali. Nailazi se do dešavanja, koja su poprilično nezgodna. Naime, film je pornografskog tipa ali je umjesto muškaraca uključivao domaće životinje muškog pola (zlurade čitateljke će reći da je to beznačajna napomena usljed realne nerazlike između dva pomenuta tipa, prim. aut.), tako da nije bilo svejedno kad se na ekranu u krupnom planu pojavio odnos žene i magarca. Malo zatečeni situacijom, svi prisutni sem „Ludog Miodraga“ su nijemo posmatrali dešavanja gdje su 60% ekrana zauzimali žena i magarac u zanosu strasti, 37% ekrana je bila pozadinska scenografija, te u jednom trenutku, na 3% ekrana u gornjem desnom ćošku se pojavilo par kockica pikselizacije, nimalo većih od prosječnog logotipa neke TV kuće…

Po pojavljivanju kockica, dokazavši svoje „Ludi Miodrag“ uzviknu:
– VIDITE LI VI TO?! O TOME VAM JA PRIČAM! TO SE NE MOŽE GLEDATI!
Nakon par trenutaka još tiše tišine se začulo:
– „Ljubiša“, zamijeni čovjeku CD, ovo se stvarno ne može gledati.

Prethodno: Pornići (pornitji)

Advertisements

Romantika… s vihorom

– Komšija, ti si mlad čovjek a opet malo stariji, pun iskustva iz ovog ali i onog vremena, i vezanih sjećanja, daj ti meni reci kako je sve to izgledalo onomad kad mobilni telefoni nisu bili zalijepljeni ženama za ruke?
– Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…
I tako je to bilo. Da.

Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Znala je da nije trava

Siguran seks nije uvijek i siguran seks, ali je najbolje kad je siguran seks istovremeno i siguran seks, makar u onom nekom životnom dobu kad je čovjek mlad a brkovi mu masni. Dok još može, iza zgrade, ispred zgrade, na brdu, u liftu, u kukuruzima, na balkonu, na stolu…

Valja napraviti razliku: siguran seks je kad je sigurno da će biti seksa a siguran seks je kad makar jedno lice ima osiguranje, životno. To nije osiguranje osiguravajuće kuće, sem ako se pod tom kućom ne misli na Durex, Romed, Trojan, Crown, Trayal, Tigar… Ipak, od svih tih markiranih osiguranja najdraža su ona bezimena gratis što dolaze u kutijama od ~144 komada, a posebno kad ne smrde na Indiju i lateks već na zelene jabuke, banane, mango, marelice, papaju…

E, sad, kako ima raznih osiguranja, tako se ista primjenjuju na različite partnerke kojih ima raznih. One se primarno razlikuju po boji, veličini, količini, ukusu i mirisu. Dok su razlike po boji i veličini vidljive i prostom oku slučajnog prolaznika, neke suptilne nijanse su obično skrivene i rezervisane za druga čula. Tako neke mirišu na jorgovan, neke na vodopad; tu su i arome tropska svježina, planinska, koja sve ne; neke mirišu na bijele ruže, bademe i tajnu orijenta; a neke, boga mi, ne mirišu. A opet, osjeća im se miris. Štaviše. Ukus, pak, nije analogan sa mirisom, nego je izuzetno diskutabilan, ali to je već neka druga tema…

Šta se beli pod suknjicom Vašom,
Jestel’ ribu oprali (sa) Tašom?

Kako to zna biti, a tamo nekad kad to i nije znalo tako biti već tek počinjalo bivati, dešavaše se neke aktivnosti o kojima se ne uči u katoličkoj gimnaziji: dvoje mladih se upuštaju u odnos intimne prirode koji gradualno postaje sve intimniji; trenutak je u koji se vraćamo. Od tih dvoje, jedno sam ja, a meni izuzetno milo. Nakon uvoda po svim pravilima iz ženskih časopisa, spremajući se da guram (neke) stvar(i) u (neke) stvar(i), poučen iskustvima iz mnogo pogledanih njemačkih filmova u kojima uglavnom nisam razumio nijednu riječ, a počesto ni palio ton, grabim za donji dio tuđeg donjeg rublja, silinom i odlučnošću kojom se trudna žena ostrvljuje na poklopac tegle kiselih krastavaca, isti taj donji dio tuđeg donjeg rublja efikasno uklanjam a milo postaje još milije. Osupnut milinom, približih se za detaljnu inspekciju, kad tamo…

Tajna orijenta? Ako je tajna orijenta takva, onda je bolje da ostane sakrivena. Vodopad? Možda, ali rijeke Hoang Ho. Bijela ruža? Ta je odavno uvenula sa narcisom belim. Jorgovan? Sjeme mu se zatrlo. Tropska svježina? Nisam išao dalje od Bečića, al’ ni tamo nije bilo ovako. Planinska svježina? Pa, miriše sir, miriše sir (al’ nema prepečene rakije). Problem je samo što je to bio onaj sir koji ne miriše. Nakon refleksnog udaha na nos, u oku mi se pojavi iskrena muška suza te momentalno odlučih da preskočim onaj jedan dio koji sam vidio u njemačkim djelimično nijemim filmovima. Kupiću sebi sladoled poslije, pomislih.

Na kiosku:
-Teto, dajte mi taj jedan Step sok!
-Sine, nije ovo Step sok.
-A šta je to onda?
-To je za kad muškarac i žena rade one stvari…
-O, izvinite onda.

Gdje je, gdje je, gdje je… tu je. Otvorih to što je k’o Step sok al’ nije, a ono miris ispuni nozdrve moje i okolinu. Mmmm, jagoda. Udahnuh duboko. Mmmm, jagoda. A što lijepo miriše ova jagoda, baš lijepo. Mmmm, jagoda, mirišem i udišem, pa u jednom trenutku shvatim da me partnerka raširenih nogu čudno gleda. Ferdinande, ne ljuti matadora. (Nisam previše.) Al’ miriše ona jagoda… Bilo kako bilo, stavih ono na ono a zatim i ono u ono. To je bio jedan drugi mmmm. Problem je samo što to ne može tako ostati, nego moraš vaditi pa stavljati opet, jagode u sir, da budem piktoreskno slikovit.

Trajalo je to čitavu jednu mjernu jedinicu za seks (ime jedinice je ALBANDI, trajanje dva minuta), a zatim stadoh pa pokazah na virtuelni sat na mojoj ruci. -Jel’ dosta? -Nije! Tu nastade kraća rasprava nakon koje pristajem na nastavak započetih aktivnosti u trajanju od jednog ALBANDIJA, što je podrazumijevalo još lučenja tjelesnih tečnosti, prvo znoja i suza, a pri kraju ALBANDIJA i nekih drugih. Po isteku, izvadih ono iz onoga, kad me zapljusnu miris. Mmmm, jagoda. A, majku mu, što miriše ova jagoda, ne mogu vjerovati, posebno nakon svega što je preživjela. Mmmm, jagoda. A partnerka krajnje neoduševljena, jagodom, valjda.

I tako je ostalo to mmmm, jagoda. Pa i kad kupujem sladoled, nimalo slučajno, Rumenko (najjeftiniji!). A još onda mogu da ližem (Rumenka!) i mmmm, jagoda istovremeno. I u kafiću kad nema soka od kruške. -Ima jagoda. -Može. I ono naspe konobar a ja uzmem da njušim. Mmmm, jagoda. A onda se ovaj misli da sam ja lud. Al’ eto, jagoda. A sad je baš sezona jagoda. Valjalo bi otići na tržnicu vidjeti ima li ih, omirisati, a ko se zmije ljute ne plaši, u polje pa brati…

Pješčana žena u četiri slike

Svakako jedna od najboljih stvari u vezi žena, gledano iz muške šovinističko-svinjske pozicije (to je kad ti je u ruci piva a za reverom značka FK „Sarajeva“), je spavanje sa ženama. Pri tom mislim na ono kad ležiš i gledaš kako spava, a ne na eufeminizirano značenje koje podrazumijeva neke nadasve nepristojne stvari. Jastuci nisu uski kad spavaš „u probranom žensku društvu“ (svrab na proizvoljno), al’ su tu neke druge situacije.

stjui

Onomad godinama unazad, gledamo neki film, film je na televizoru (kako li se popeo samo?), gledaoci na kauču, a kauč i nije neki pa su gledaoci znatno stiješnjeni, nastranjeni, meni glava na jastuku a njoj glava na mojoj desnoj ruci, područje bicepsa. Kako kauč nije bio neki, ni film nije bio neki, te u nekom trenutku sanak pusti preuzme prirodno. Nakon neodređenog vremena, budim se na blic kako mi se to često zna desiti, a blic poslije uočavam zašto sam se probudio – ženski gledalac filma u polusnu drapa moju ruku i namješta je misleći da se radi o jastuku, a zatim vraća glavu na nj. dok na ekranu teče odjavna špica. Vrijeme je da počnem raditi definiciju, rekoh si.

A kad se kauč razvuče, onda se na njemu da i pošteno spavati. Mada mi to ponekad i nije polazilo za rukom. Legnemo, ona za minut zaspi k’o jazavac, a ja nikako. Al’ nema veze, bolje i ležati nego raditi. I onda gledam kako noć spada sa baglama. Ponekad gledam TV. Ponekad gledam kako ona govori u snu, razgovjetno i razumljivo. A onda zaspim i ja. I spavam. I okrećem se. Nekako završim na leđima pa spavam tako. A onda se san pomuti, krenem se buditi. Osjećam neku težinu, neugodno mi. Otvorim oči a ono na meni se u području stomaka nalazi ženska noga sa prevashodno koljenom. Aha, to je ta težina, a ja mislio da me nešto guši u duši.

A ne mora se spavati samo na kauču. Može i na krevetu. Bračnom. I kad nisi u braku. Doduše, ne znam da li je to u skladu sa opštenarodnim skladovima pristojnosti, čednosti, hrišćanstva, oprašoua, deklaracije o upotrebi bračnih kreveta i sl. K’o da je bitno. Nakon teškog dana, prilegnemo k’o veliki, svako na svoju stranu, pokrijemo se, laku noć – laku noć, gasi svjetlo na noćnom ormariću. Nastupaju mrak, san i tiha borba. Teče san, dolazi polako dan. U snu onako, nešto ne štima. Skupio sam se sav. Hladno. A nije zato što ne nosim pidžamu. Hladno do buđenja. Pa vidim što je hladno. Na krevetu nijednog pokrivača. Spali sa kreveta, gle, s njene strane. A nije joj hladno, da se zaključiti iz osmijeha na nj. licu.

A nekad se zna desiti i drugačija situacija. Doduše, sa drugačijom ženom. (Spavanje je bazično isto, krevet je suštinski isti.) Doduše, drugačiji je osjećaj. Kao kad si mali i krećeš u školu, a nećeš u školu, međutim, stave ti na leđa torbu veću od tebe pa te pritišću i torba i sama ideja polaska u školu kao preteče života prožetog radom – ideje neprirodne i neskladne čovjeku. Pritišće te. Pritišće. (Ponavljanje radi hipnotičkog efekta.) A onda spavaš pa se budiš. Pritišće te. U fetalnom položaju skupljen osjećaš neku čudnu toplinu. Vruće je. Pokušavaš da se pomjeriš a ne možeš. Otvoriš oči, a ono kao da je prvi dan škole, samo što ti je na leđima umjesto torbe usnula ženska osoba. Mada, to je puno bolje od školske torbe.

I, naravno, nijedna ne hrče. Dok im ne predočiš audio-video dokaz.

A neke ljude novac čini sretnim… II

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad šepam polako iz prodavnice, a veče lijepo, toplo, samo što nije noć. Iz teretane sam pa po mlijeko, a nije za mačke. Komšija iza pulta je, kao i obično, bio pun egzistencijalnih pitanja pa sam prebacio koju sa njim. Ipak, htio sam da što prije nalijem mlijeko u sebe pa se prepustim horizontalizaciji, tako da su neka ostala neodgovorena. Kako sam došao do prodavnice, dinamikom podmornice se lagano vraćam prema kući. Šuškajući kesom punom namirnica, nazad u sokak, blagom uzbrdicom krenuh nemilice, kad uočim na pendžeru kako mlada komšinica isprobava grudnjake. Zašušnem kesom u stav mirno pa osmotrim malo bolje, primjetna je dilema. Koji li je bolji, crni, bijeli ili onaj treći? A meni dobra oba. Ne sluteći gladne oči na šepavim nogama u daljini, probava komšinica a ja taman lijepo da odmorim, nezgodna je uzbrdica, otvorio sebi eurokrem blok pa šuškam punih usta. U to primjetih da se svega par metara od mene, iza živice, nalaze stare komšinice koje prebacuju uz kafu u pozni večernji sat. Da moje šuškanje nasred ulice ne postane sumnjivo, diskretno krenem prizivati mac, mac. A nije ni samo zbog toga, nije da nije mlijeko za mačke, htio sam i njima da dam, ozbiljno. Volim ja mačke. I ja tako mac, mac, jedem onaj eurokrem blok, a komšinica probava, a lijepo li ih probava a još ljepše se dvoumi. Malo manje biva sumnjivo to moje zadržavanje nasred ulice, sreća pa nije bilo prometno veče, malo mljac, mljac, malo mac, mac, završih eurokrem blok a komšinica završi isprobavanje grudnjaka, pa svako na svoju stranu, ja uzbrdo a ona sa pendžera. A mačaka, k’o za inat, nigdje nijedne.

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… I

Grašak koji nije iz porodice mahunarki…

ČLANAK KOJI SLIJEDI NA BLOGU SE NE PREPORUČUJE ČITAOCIMA MLAĐIM OD 18 GODINA JER SADRŽI EKSPLICITAN OPIS SEKSUALNIH AKTIVNOSTI POTKRIJEPLJEN STRUČNIM OBJAŠNJENJIMA I DIJAGRAMIMA.

I sad, kako to već zna biti kod intimnog druženja mladih ljudi suprotnog pola, desi se situacija da je ona na koljenima, iza sam ja i tu se dešava šta se dešava već, zamisli život drugačiji od ovog i igraj, igraj, igraj, igraj. U ritmu, muzike za ples, doduše ne tako sumanutom ritmu kao kod Masima i Jure – ipak valja uzeti u obzir moju starost, škripi krevet u gluvo doba noći i ometa san svim glodarima nastanjenim u zidu, što onomad reče ona neka baba „Ne zviždi, prizivaš stavore!“, al’ kontam da su oguglali (od engleskog glagola google, prim. prev.). Nego, solidna je vrućina a samim tim i količina znoja koja nas obliva i u jednom trenutku se bez upozorenja isključujem sa izvora inteligencije*.
– Šta radiš, što ga vadiš?
Odgovor je bio bez riječi jer već u narednim sekundama demonstrativno pokazujem prethodno dalek peškir koji je bio razlog mog isključenja, isti koristim za uklanjanje najintruzivnijih grašaka graška, al’ bogme i graha oliti pasulja zarez znoja. U tim momentima senzacije dubljih uzdaha nakon dubokih uzdaha stiže replika:
– Ti si se, kao, oznojio? Ti tu, kao, nešto radiš?

Slika 2.1 Šema položaja karakterističnih crta lica u trenutku replike

Sasiječe me to dok značajno smanjujem preprodajnu vrijednost peškira i razmišljam o tome kako sam otkrio neke nove detalje o svom tijelu odnosno dodatne lokacije manifestacija znojnih žlijezda. Kritička vrijednost replike, nailazeći na privremenu mutavost, u prvi mah dovodi do neverbalne reakcije – izraza bijesa na licu, s tim da je veoma upitno kakav je to izraz lica zapravo bio s obzirom na lokalnu atrofiju koja je zaobišla samo Ekvatorijalni pojas…

Slika 2.2 Približan dijagram prvobitne neverbalne reakcije

Nakon nekolicine trenutaka iznenadjenosti i uvredjenosti™, dok sam peškir pružio za zloupotrebu protivničkoj strani a doza krvi krenula prema glavi zarad odbrane časti na polju polemike, spontano stiže i verbalna reakcija, jednako nekvalitetna:
– E, sad ću ti… Ja ću… Ja ću…
Čak i nakon par pokušaja, mjerenje elokventnosti situacije je pokazalo negativnu vrijednost, što je naišlo na zdušno odobravanje i oduševljenje protivničke strane. Usljed toga, odustajem od izražavanja riječima te donosim odluku da posljednje atome snage utrošim na ponovno priključivanje na izvor inteligencije zarad napajanja daljnjih aktivnosti. Kako se to desilo, tako je kritička vrijednost replike na volšeban način postala irelevantna i protivnička strana je bez daljih uslova ratifikovala svoj potpis na sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. A nisam ništa posebno uradio. Mislim, samo sam nastavio, da ne radim ništa. U ritmu, muzike za ples, kao Jura i Masimo, poslužujući desert…

Slika 2.3 Korigovano očitovanje nakon ponovnog priključenja na izvor inteligencije

* Iz pitalice: Kad je muškarac najpametniji? Tokom seksa, jer je tad direktno priključen na izvor inteligencije.

A neke ljude novac čini sretnim… I

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad sam, kao uvod u pripremu za krizu srednjih godina, mršavost i mladost održavao trčanjem koje je poznato i kao džogiranje. Hoće to tako s vremena na vrijeme, da mi ne kažu da sam teretandžija kojem je neko nabio ____ u ____ (ne dopisati po želji). Ništa previše čudno sem toga da sam, usljed pomjerenog bioritma, mentalno i fizički bivao spreman za trčanje tek tamo negdje oko 23:00. To se treniranje odnosilo na ljetni period, šuškavac protiv eventualnog vjetra i sve potaman. Ruta je bila standardna, dužine oko 8,5 kilometara, od Ćermetane do Šehera i nazad. U skladu sa nedostatkom kondicije, na početku sezone rutu podijelim na dionice, trčanje odnosno odmor/hodanje, pa kako stičem kondiciju tako izbacujem dionice na kojima hodajući odmaram…

Desilo se tako jednom da sam trčao, pa na jednom mjestu, neću reći kojem, zastanem zarad odmora, duboko udahnem-izduvam pa krenem dalje lagano. Usput usputno hotimično obratim pažnju na kuću pored puta te uočim da u istoj neka mlada lijepa sprema krevet a na sebi ima samo gaćice. Malo se zamislim pa opet stanem, duboko udahnem-izduvam, a ona i dalje sprema, a što ga lijepo sprema, meni baš nešto bi toplo oko srca kad vidjeh kako pažljivo i s razumjevanjem ćaršav uvuče na ćoškovima madraca, ih! Posao je to sa puno naginjanja pa obratih posebnu pažnju na njen položaj kičme. Pravilnije teško da je moglo, ćaršav je na kraju zadovoljavao ISO 9000 a jastuke da ne spominjem. Od tog preciznog rada, mnogo sam se bio zadisao, duboko udahni-izduvaj, lijep nešto vazduh bio, a kad se uvjerih da je atest kreveta uspješno izvršen (ugasila svjetlo i pokrila se), nastavim sa onom aktivnošću koju sam u međuvremenu bio i zaboravio. Naravno, sutradan sam u isto vrijeme išao na trčanje…
I dok je jesen stigla, bio sam u životnoj formi, nadomak olimpijskog tima. Na kraju sam trčao sa samo jednom dionicom za odmor, nije teško pogoditi kojom. Ruku na srce, i ona je lijegala na vrijeme, u Japanu bi pijetlovi po njoj štimali budilnike a ne sumnjam ni u počasni crni pojas iz namještanja ćaršava…

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… II

Čudo od djeteta od dvadesete godine

U povjerenju mi se povjeri povjerilac o povjerljivim stvarima, muškim, za ne povjerovati. Kaže kako se desilo da mu se ne diže. A ne mislim na tegove. Diže on tegove i tako to. Trenira, mlad i zdrav momak, kakvih u teretani inače ima, al’ ono što treba da se diže u određenim životnim situacijama nasušno zabavnim i nadasve bitnim, neće. Doduše, nije to permenantna situacija…
Kaže, ona njemu standardan repertoar zabrinosti uruči, šta je, šta nije u redu, nisam ti dovoljno privlačna, da li mi dupe izgleda veliko, i tako to, a on će njoj, ma nije do tebe. Pa kako, zašto ne možeš, dosad si mog’o, nije da nisi, teče još uvijek rijeka zabrinutosti. Ma joj, pusti me, imam još 10 maraka u novčaniku a ima do kraja mjeseca… Treba sa tim izdržati još 10 dana, a ti me pitaš što mi se ne diže… Kakve to veze ima s bilo čim, pitam. Ih, pa kako neće imati veze, kaže. Hm, razmislim ja pa velim, ja sam onda šampion. Što, ti možeš i sa markom, pita. Ma i bez marke u novčaniku!
A kako sam tek mog’o kad nisam im’o novčanik…

Nema stajanja sve do kajanja!

U sklopu blog serijala Kucamo na vrata s razlogom zaboravljenih asova sam se sjetio jedne osobe koja svakako zaslužuje dužnu pažnju. To sam ja. Mnogo prije nego što su na TV ekranima obavezno ispisivane poruke “Program koji ćete upravo vidjeti sadrži opasne scene koje su izveli profesionalci. Ne pokušavajte ovo kod kuće.”, ja sam krčio put samovoljnom amaterskom ugrožavanju sopstvenog života. U sklopu tog projekta sam hodio mnogim neispitanim stazama od kojih su neke bile jako zarasle…

Bora Čorba je imao običaj reći kako je prvo onesvesti pa joj onda mirno smesti, a ja sam ponekad smatrao nužnim da se zamijene uloge pri tim radnjama (da se onesvijestim prije nego ga smjestim). To su neke situacije koje objašnjavam diplomatskom frazom Život me natjer’o, a znate kako se kaže Jebem ti život (kaže se “Jebem ti život.”). Ipak, malčice je drukčije u praksi, i u nesvijesti usljed sukoba svijesti i podsvijesti ostane aktivan minimum moždanih resursa, taman da čujem njeno AH kad ga smjestim. To i nije tako loše, nego se kod te jedne vala baš čulo AH. Mislim, svako od nas cijeni dobar AH, ali ovo je bio pretjeran AH. Kad ga smjestim malo dublje ono opet AH. Hm. Malo pliće, AH. Kako god, AH. Pitao sam može li da se ugasi ton ili utiša, kaže ne može. Kojem organu tu čovjek da se žali? Bilo kako bilo, tada sam tražeći ugodan smještaj slušao AH za AHom potajno misleći kako sam seksualni superheroj al’ je srećom preuranjena ejakulacija sprečavala da svemir čuje dužeg intervala nemir. Nego, nekad se znalo zakomplikovati…

Zalomi se tako jednom standardna postavka stvari, na patosu krevet, na krevetu ona, ja mu dođem kao šlag na tortu. A i bila je slatka k’o aspartam. Ja na nju odnosno u nju, a ona AH. Ja malo manje, ona opet AH. Drž’, ne daj, naprijed-nazad, pronađem neki ritam odgovarajući spor al’ neumitan, ona udara po AH a ja ćutim k’o riba, i da hoću ne mogu progovoriti, popustila membrana u vratu, krv se preselila u ekstremitete a posebno jedan. Vani lišće opada, djeca se ubiše crtajući akvarele u blok #5, a ja nabadam, odnosno, nab’o sam pa zabadam, druga strana izrabljuje AH dok taj kardio trening prijeti da postane Memorijal Hajle Selasije. Išlo je tako sve dok nisam spao 3% tjelesne masnoće, pa obustavim da priupitam može li malo neka kadrovska rotacija po ustavnim principima. Opozicija je tvrd pregovarač, ne odstupa od svoje pozicije. “A je li? E, sad ću ti j. mater!” mislim se u sebi a na licu osmijeh k’o Big Lale kad izvuče zeca iz šešira. Isturim se na rezervni PVO položaj pa u drugom otvaranju idem dva polja pješakom. Ona još glasnije AH. Vidim ja da nema druge nego da probam da okončam stvar probijanjem zvučnog zida rušenjem nosećih. Nakon početnog zagrijavanja sa manjom kilažom idem na ozbiljan trening za masu, zalijećem bolji dio svojih tadašnjih stotinjak kilograma, i bivam nagrađen sa progresivno glasnijim AH. Jedna serija, druga serija, treća serija – svako normalan bi prešao na drugu vježbu, al’ se ja i dalje borim nesmanjenom žestinom a protivnička strana uspješno amortizuje udare. Već popizdio od pizde, nije mi svejedno. Nije to tako česta situacija u životu mlada čovjeka, kad želi što prije da svrši, ali, dotle je bilo došlo. Nisam vidio drugog načina da zaustavim AH. U tom trenutku sam već pao na 1% tjelesne masnoće, umro bih da je hladan vjetar dun’o. Tad se mentalno očeličim melodijom najvećeg hita grupe Europe pa duboko udahnem, zatvorim oči i pustim da moje kukove vodi praiskustvo predaka ugrađeno u podsvijest. U finalnom pokušaju ugrožavanja slobode govora svom silinom pokušavam da dužim putem dođem do njenog govornog aparata ne bih li zaustavio AH, toliko da mi znoj sa čela u vidu grašaka graška, al’ bogme i graha oliti pasulja, njojzi pada po licu. Nije to bilo bez efekta, u jednom trenutku ona zaustavi produkciju AH pa me upita: “A što se ti znojiš toliko?”

A ja stao pa gledam. Ne bi to bilo tako čudno pitanje da mu nije prethodila vremenski neodređeno preduga agonija gdje sam ostavio srce na terenu ne štedeći nijednu hrskavicu u svom mladom tijelu. Da me je tad vidio bilo ko iz korporacije Caterpillar ne sumnjam da bi nazvali svoju liniju pneumatskih nabijača po meni: garanciji za krevet ubrzano ističe rok trajanja dok pronalazim izgubljenu vezu između čovjeka i kengura, pri tom lupam koljenom o stranicu kreveta od tvrde bukve, noga kreveta udara o gole pločice na patosu, goli zidovi funkcionišu kao rezonantna kutija gdje od buke pršti malter, vani komunalna policija ispisuje čitav paragon blok a hodža na minaretu pojačava zvučnik da zaguši nečastivu zvučnu kulisu bacajući fatve okolo ubijeđen da je opet počela turneja grupe Ruž, i ti me pitaš što se znojim… Zato što suze nisu dovoljne da izlučim sve što mislim o tebi.

Obnovimo mostove okruga Medison

U sklopu nove ali napuštene seks koncepcije istoj se vraćamo na mala vrata. Zabava je to miliona, siromašnih, starih, mladih, ovih, onih. Pored toga što je zabava česta je to tema u razgovorima mene i Osobe D. Ona kaže 90%, ali ne bih da to tako paušalno zaokružujem na desetine, lakše bi bilo na krupniju dekadnu valutu. Nego, tako smo se onomad dotakli nekih osnovnih postavki u vremenskom pogledu, dio rasprave izlažem prigodno:

Osoba B: не ваља ни предуго
Osoba B: боље два пута по пола сата него једном сат времена
Osoba D: zavisi cega
Osoba B: пенетрације
Osoba D: to ne valja dugo
Osoba B: а шта ваља дуго?
Osoba D: pa ono sto prethodi
Osoba B: наговарање?

Napomena: originalni vremenski intervali su promijenjeni da se zaštite krivci i zametnu tragovi (posle snegova nema tragova).

Pornići (pornitji)

porn-collection-vhs

Išao ti ja jednom sa komšijom Milenim u video klub*, (bezze, nisam nikad naročito imao živaca pretjerano gledati filmove a on se bio nešto navuk’o i pratio filmske hitove), i kad smo došli tamo, stojim k’o mulac a Mileni bira filmove, te za sebe, te za staru te za sestrinu djecu (sve gore od goreg), kad mu predložih: „E, aj’ bolan uzmi koji pornić, jebo ovo ostalo?“ On se krenu vaditi kako nema para vamo-tamo, ali napokon prista nakon što sam rekao da ću ja platiti za pornić i za ovih pet kaseta što je uzeo djeci…

I stadoh mudro pred policu sa omiljenim filmovima, te nakon dužeg posmatranja izvukoh jedan čiji mi se omot učini najzanimljivijim pa upitah ljubaznu djevojku iza pulta: „A o čemu se ovdje radi?“
Ljubazna djevojka (koja je bajdvej imala/ima oko 110 kg, ali zato divan osmijeh), fatalno se nasmija te reče: „Neeemoj da ti ja prepričavam…“
Komšija Mileni i ja se zgledašmo, a onda ja jedva izustih: „Hmmm, bolje ne…“

I tad dolazi do onog najgoreg – kako nisam iznajmljivao porno filmove, nisam znao za običaj: kad sam odlučio koji ću film uzeti već sam pristavio dotičnu kasetu pod mišku i spremao se da trčim kući (Mileni užasno sporo hoda), ljubazna djevojka me upita: „Hoćeš li crni omot?“, a ja pangla odgovorih: „Štooo, jel’ neko umro?“

* Jeste, video klub, sa VHS kasetama – onomad!