Pusti to ponovo, Simo: The Hot Spot (1990)

Šta da radi brz momak u sporom gradu?

TRADICIONALNI POZDRAV DONA DŽONSONA

The Hot Spot (kod nas Tačka usijanja, ako se ne varam, prim. aut.) je film u kojem Don Džonson glumi Dona Džonsona. Tačka.

Za one koji nisu ubijeđeni ovim dosad (a predaleko su da ih udarim šakom), to je jedan od šačice filmova režiranih od strane legendarnog holivudskog čudaka Denisa Hopera (Easy Rider, 1969: autorski krunski dragulj). Glumac, režiser, slikar, svestran umjetnik, Hoper nije radio previše, a kvalitet nj. rada je varirao… posebno u režiserskom pogledu, što će reći da je bio iskren prema sebi i svom osjećaju koji je često znao da prevari njeg… širu publiku.

Nemojte se uplašiti najava poput Film noir like you’ve never seen before i Noir for the ’90s. Кad čujem noir odmah se sjetim one što reče da sluša fado, a što je predaleko da je udarim šakom a i ne bih je udario jer to nije pristojno i džentlmenski. Ali je asocijacija prva ta šaka, noir i fado. Ovo je neki triler, romansa, triler, malo erotika klasični Don Džonson film što sve govori svima koji znaju bilo šta o bilo čemu. No, ima nas svakakvih.

Don Džonson u ovom filmu tumači Dona Džonsona pod imenom Heri Medoks, koji se bez upućivanja u biografiju pojavljuje u malom gradu, i već prvim skidanjem u potkošulju upada između dvije ženske vatre: jedne mlade/svježe punih obrva i bedara, i druge koja je, riječnikom trgovaca automobilima, „puno prešla a bila je i udarana“. Te dvije žene opisuju koliko je to mali grad kad se tu pojavio Don Džonson i samo njih dvije se navadile na njega.

Te dvije su, respektivno, Virdžinija Medsen i Dženifer Koneli, gdje nam je bitno da nas ova potonja, iako nadasve pristojna djevojka (doduše glumi nepristojnu), u filmu u par navrata časti sisama, kao da je to nešto. Ova druga je trebala da se pojavi komplet gola u jednoj sceni pa se stidila i nije, a onda je naknadno Denis Hoper priznao da je ona bila u pravu. Kao što sam rekao, čudak.

O Donu Džonsonu je Hoper imao da kaže sljedeće: „Nije bio tako loš. Na snimanje je dolazio sa dvojicom tjelohranitelja, kuvarem, ličnim trenerom, pilotom helikoptera koji bi ga ‘doletio’ na snimanje, dvojicom vozača, sekretaricom, frizerom, šminkerom i kostimerom.“ Dakle, standardna priča kad se radi o najmuževnijem muškarcu u istoriji svih muškaraca. Doduše, to je sasvim logična posljedica toga što je on upravo Don Džonson.

A u filmu, uz zvuke močvarnog bluza (Džek Niče: Džon Li Huker, Tadž Mahal, Roj Rodžers i Majls Dejvis) Don Džonson se pojavljuje kao mlad momak od 35-36 godina (taman), neznanac na stopljenom asfaltu bezvrijedne tačke na autoputu bespuća američkog sredozemlja, sa frizurom gdje je svaka dlaka na svom mjestu (vidljivo i na 480p ripu) i jasno je da će se desiti neka pizdarija. Tri puta namigne i prodao je auto, zaposlivši se brže nego član stranke u administraciji.

Kancelarija prekoputa je prva zamka – djeva mlada, lijepa gdje Don Džonson biva Don Džonson, upada odmah u priču („Šta ima, komšinice, stigla roba?“ – u prevodu: ćao + smajli) i bezbrižno povlači končić od tampončića, ne sluteći šta će se odmotati. Al’ ne lezi, vraže, u toj aktivnosti ga uoči starija profuknjača, žena mu od šefa, pa ga pozove da joj ide popraviti sudoper i tako to… nekolicinu puta. Čak toliko da je i sam Don Džonson u jednom trenutku morao reći, zakopčavajući hlače:

Pa kako to da me uvijek navuku ovakve kurve?

Ipak, eto, navuku ga… a svi znamo, „jedna stvar vodi do druge“, i brzo Don Džonson opljačka banku, zatim prebija siledžiju – kulturno, u rukavicama, sve zbog časti jedne dame, pa je tu neko puškaranje, zatim se još malo češlja, puši cigar, vozi auto, generalno izaziva zavist i ljubomoru ljudi iz malog grada koji bi da mu se napiju krvi zbog nekih stvari, al’ naravno, ne smiju jer on je Don Džonson.

I tako nekih 130 minuta. A onda, jebi ga, više nije moglo i Don Džonson završi sa dobrom ribom u kabrioletu, njih dvoje jašu u zalazak sunca, ona vozi a njega boli k., doduše, to je zato što su njegova muda završila u njenom džepu, al’ šta da se radi. Ima njena haljina dobre džepove za to. Jedna iskrena i mnogo puta doživljena životna priča Dona Džonsona sa polusretnim krajem, divan primjer filma koji nema pretenzije veće od toga da bude film.

A sve to zbog?

Ne naročito omiljen ni kod kritike a ni publike (promocija debelo zakazala), ovaj film je jedan od mojih omiljenih i jedan od rijetkih među istima u kojem niko [u potkošulji] ne nosi puškomitraljez (nadam se da će mi Hajrudin Krvavac ovo oprostiti). Dugo sam se pitao zašto mi je ovaj film zapravo toliko dobar… A onda je bilo jasno. Don Džonson. Naravno. Ne baš. Uozbiljimo se. Ipak tu ima nešto više od hodajuće reklame za Levi’s 501…

Uz odličnu atmosferu (muzika + scenografija), film u laganom ritmu opisuje prokletstvo ljudske prirode, nezajažljivost, beskrupuloznost i ljudski lanac ishrane. Svaki predator ima svog predatora. Don Džonson se pojavljuje kao brz momak u sporom gradu, sumnjive prošlosti i nesumnjivih sposobnosti. Živa ključa a ubrzo će početi da štrca iz termometra. Manje figurativno, Don Džonson štrca po navedenim ženama, a zatim superiornost počinje da ga opija i samo štrcanje više nije dovoljno (dešava se i Donu Džonsonu)…
I ne može stati. Izmiče mu kontrola. Njegova brzina nije prilagođena veličini grada. Jedna po jedna, padaju njegove domine. Planovi koji su izvršeni savršeno, dušmani su ih prozreli. Momci u plavom mu dišu za vratom. Ali on i dalje ne može stati, upetljan u trostruko klupko problema, zapliće se, proklinjući kurvu sudbinu i trenutak kad je njegova nešpicasta cipela stupila na tlo tog šugavog malog grada. Na kraju od brzog momka u sporom gradu postaje punopravan materijal za Foču ili Zenicu, no u tom trenutku scenario spašava stvar i on ne odlazi u zatvor već u zalazak sunca kao Talični Don…

Savršen film? Ne. Nešto duži nego što treba, sa nešto manje sisa nego što je trebalo i milion potencijala u drugom dijelu koji su mogli biti razvijeni u raznim pravcima. Veoma dobar film? Da. Don Džonson? Da. Preporuka? Da.

Jer, realno, svima nama se desilo da budemo brz momak u sporom gradu, samo, onaj kabriolet na kraju, treba prvo istjerati Dona Džonsona iz nj.

Неке ствари…

„Моја драга дјевојко, неке ствари се једноставно не раде, нпр. испијање Дом Перињона из ’53. ако му је температура изнад 38 степени Фаренхајта. То је једнако лоше као слушање Битлса без штитника за уши.“

– Џејмс Бонд (Goldfinger, 1964)

Proširenje spisateljičkih aktivnosti…

U okviru svog pisanja odnosno kucanja, pišem razne stvari. Ponešto liči na priču, ponešto liči na kratku priču, ponešto liči na kolumnu, ponešto liči na poemu, ponešto liči na naučni rad… sve u svemu, liči. Nego, tako pišem koješta, ali neke stvari zorno izbjegavam – pisanje molbi. Nekako mi je to odbojno i na globalnom i na lokalnom nivou: ovaj narod kojem pripadam previše moli (a kurči se kad ne treba), a i šta lično ja tu imam koga gdje da molim, kad uglavnom ne molim („neočekivana sila boga ne moli“ i to). Doduše, kad s gađenjem kažem „molba“, to se najviše odnosi na konkurse za posao, kad odem negdje da lično predam prijavu – što obično činim – pa ugledam prijave ostalih kandidata veoma pogrešno naslovljene: „molba“. Šta vi tu koji moj koga molite, nabijem vas na fakultet koji ste završili, kao da ste miševi a ne ljudi… Doduše, možda je to samo semantika, a možda ja imam (još jedan) ozbiljan problem.

Bilo kako bilo, idealna prilika da se zagrizem za jezik je uvijek. Prije nekog vremena sam napisao molbu preduzeću za promet naftnih derivata „Nestro Petrol“…

Poštovani,

ovim putem Vam se obraćam sa malo čudnom ali ne previše zahtjevnom molbom za pomoć.

Moje ime je Bojan Vlajić i nezaposleni sam profesor engleskog jezika iz Banjaluke. Ovom prilikom ne tražim od Vas ni posao, ni besplatno gorivo, već majice. O čemu se radi?

Naime, moj otac, Milan Vlajić nekad je bio fudbalski trener i snalažljiv menadžer. Bavio se treniranjem mlađih kategorija u banjalučkom F.K. „Naprijed“, i u najtežim vremenima je nalazio načine da od sponzora obezbijedi opremu za djecu. Jedna firma koja mu je u tome pomagala je bio i Energopetrol koji je svojevremeno darovao nekoliko kompleta sportske opreme, te i nekolicinu bijelih majica kratkih rukava sa logotipom/reklamom firme. Obzirom da sam spomenuo „najteža vremena“, to se, naravno, odnosi na period od prije dvadesetak godina, ratno vrijeme.

E, sad, ja sam kao „povlašteno lice“ (očigledan nepotizam), sa povlačenjem tih majica iz „zvanične“ sportske upotrebe dobio na korištenje par komada, te sam iste koristio sve donedavno, u različitim prilikama: one koje su bile u boljem stanju su mi bile „majice za grad“,one lošije su bile „majice za teretanu“. Te su mi majice bile jako drage, i postao sam prepoznatljiv po njima. Ipak, sa žalošću mogu konstatovati da je svega jedna ostala čitava danas (i ona, doduše, bez rukava), a većina ih se raspala od upotrebe ili nesretnim slučajem završila u krpama.

S tim u vezi, Energopetrola više nema, ali tu je Nestro. Moja molba se sastoji u donaciji par majica (pet ili deset, ili neki drugi broj), po mogućnosti bijele boje (ili neke druge), sa logotipom/reklamom vaše firme, koje bih ja ponosno nosio u svim prilikama, te na taj način očuvao sjećanje na dobrotu Energopetrola u onim vremenima ali i reklamirao Vašu trenutnu otvorenost, prijemčivost i kvalitet usluge.

Kontakt prilažem na kraju pisma, sve je stvar dogovora.

Hvala na Vašem vremenu, svako dobro!

Nakon nekog vremena sam dobio poziv da navratim do prostorija pravno-formalnog nasljednika firme Energopetrol…

NAREDNIH 10 GODINA - NESTRO

U trenutku fotografisanja, deseta majica je bila na meni. Sad su već neke poklonjene, ali, zadržaću većinu.

I neobično mi drago, brkovi se uvrnuli na krajevima. I zbog majica, a i ne zbog majica. A i zbog majica. Već kujem planove za sljedeću molbu, al’ to tek dogodine…

Prva rečenica koju sam pročitao o pivu

Penjao se puž na drvo dvije godine, penjao se i padne. A kad se podigao reče: „E, jeb’o ja sebe, kud sam i požurio.“

I uz taj vic pokojnog strica Zdravka, napravišmo garažna vrata. A stric Zdravko je bio dobar majstor.

Sposobnost je štetna…

Sumorna svakodnevica je sumorna i svakodnevna. Zato tvrdnja iz naslova nije humoristična. A nije ni od juče. Veliki uporno zezaju male, u bolnici pacovi pojeli bebe, kritičar pesnika javno vređa i sve to. Jedan od simptoma novijih u odnosu na 1981, godinu objavljivanja citirane poeme „Na zapadu ništa novo“, jeste i nezaposlenost kakvu ne pamte oni koji su bili mladi te iste 1981. godine. Svijet je tad unekoliko izgledao drugačije na svakom dijelu ove planete, pa tako i u dolini tada veoma svježih suza.

Sistemi koji su ovdje postojali tada, danas su dobrim dijelom srušeni. Za to se veže i zaposlenost i nezaposlenost ovih prostora. Ono što stvarno zapošljava sad uglavnom je napravljeno tad. Šta je napravljeno u međuvremenu? Ništa sem administrativnih struktura koje podsjećaju na mravinjake. Administracija, budžetska plata, državne jasle, san mnogih – posebno mladih – danas. Uvriježeno je mišljenje da je to ringišpil sa kojeg je jako teško pasti, jednom kupljena karta vrijedi 40-ak godina.

A kad se počne o zapošljavanju, svima su puna usta nepotizma i korupcije. Doduše, ne svima*, ali većini. Ipak, napune se usta a onda se proguta pljuvačka, svodi se na to. Nedavno istraživanje u Hrvatskoj je presjeklo taj Gordijev čvor prazne priče: na pitanje da li bi ispitanici bili spremni da neki njihov član porodice dobije otkaz ako se ustanovi neka od navedenih negativnih pojava, većina je bila složna u odgovoru NE. Nekad se to zvalo i: jebali bi se a da im ne uđe. Ipak, puna usta priče s vremena na vrijeme ispljunu i poneko pitanje…

Kad će se mladi i sposobni zaposliti i kako će oni doći do izražaja?

I, dok je mladost veoma jednostavna kategorija za klasifikaciju – ne može studentski popust za 42-godišnjaka, džaba indeks (privatnog) fakulteta, sposobnost je diskutabilno relativna kategorija. Naime, sposobnošću se smatra i snalaženje u zadatim uslovima, odnosno, kupovina prethodno spomenutog radnog mjesta – poprilično raširena pojava (SVJEŽ CJENOVNIK ZA SRBIJU). Ipak, ukoliko se u priču umiješa i moral (još nije umro, a ka’ će, ne znamo), dođemo do činjenice da to nije sposobnost, već nešto malo drugačije…

Dakle, sposobnost. Jedan od manifesta sposobnosti se može definisati kao disciplina, atletska. Brže, više, jače… raditi svoj posao. Uslovno rečeno posao, ne nužno u smislu posla. To je sposobnost. Ako nešto radiš, da to radiš dobro, primarno. Zakucavaš eksere, ne kupuješ svaki dan flastere za prstere, znači, sposobnost. Igraš fudbal, daš dva gola, znači, sposobnost. Pečeš hljeb, hljeb ne zagori, znači, sposobnost. Voziš kamion, ne zgaziš djecu na pješačkom, znači, sposobnost. Kucaš nešto na pisaćoj mašini, ne napraviš pravopisne i gramatičke greške, znači, sposobnost.

Upravo na prozaičnom primjeru pismenosti je najlakše objasniti zašto je sposobnost štetna. Dugotrajan rastući trend administracije (u čitavom modernom svijetu, vrijedi spomenuti) je povećao obim nj. proizvodnje. Proizvodnja su papirčine kojih je sve više u životu običnih ljudi: papir za ovo, papir za ono, papir za vađenje papira. Na papirima obično nešto piše. Većinu vremena to što piše i nema nekog smisla. Većinu vremena, to i nije pravilno napisano. A pismenost se uči u osnovnoj školi…

I tu će neko zavitlati šakom i reći: „Pa majku vam jebem, možete li makar biti pismeni!?“ Međutim, (mitska grupacija) oni većinu vremenu nisu pismeni. Manjinu jesu. Jer, manjina (mitske grupacije, kao i cjeline) je pismena a većina je nepismena. [Ubaciti neku latinsku poslovicu o ovcama.] Većina je većina a manjine je manje; i suštinske razlike među njima, to je priroda – manje je visokointeligentnih, onih koji imaju potencijal za sposobnost (uočavaju greške u radu, vježbom ih ispravljaju – napreduju). Mentalitet, psihologija, antropologija… Srbi. Mentalitet: vođa ili sljedbenik – druga grupacija brojnija. Psihologija i antropologija: definisanje ovih uloga kroz vrijeme – utiskivanje u svijest čovjeka. Srbi: inat stečen vijekovima tuđe vladavine – ko, bre, da ti bude pismen?!

Sad ubaciti dodatno (ekstra) sposobnog u jednačinu: pismen je i brzo kuca, ne troši više papira nego što treba. On prirodno sam sebe izbacuje iz priče. Ne zato što nije kao drugi, već zato što ne radi kao oni (razlika između postojati i činiti). Za isto vrijeme on radi više posla uz manje utrošenog materijala. Odstupa iz stroja, uslovno rečeno mašine. Sem u rijetkim slučajevima, dva su smjera: 1) dešava mu se „udri konja koji vuče“ scenario ili 2) „jeb’o ti Alija Sirotanović mater (ko si ti da svima nama dižeš normu)“ pakovanje.

Sad, ne zaboravimo o kakvim se poslovima radi ovdje, pri inicijalnoj ilustraciji primjera. Projektujte izloženo na vašu najbližu šaltersku ustanovu, uočićete neke veze i smjernice, posebno na šalterima. Tu je tako, četiri šaltera ne rade, tri rade, ali nije isti red ispred sva tri – razlika u sposobnostima. Tamo negdje iza šaltera stoji neko sposoban na višem nivou, onaj koji je postavio sistem. Njegov moral ponekad i nije upitan. Ipak, sve ispred njega je stroj uslovno rečeno mašina uslovno rečeno proizvodna traka, a brzina trake se ne mijenja u zavisnosti od pojedinaca koji rade na njoj…

Zašto aJfon pet ima četiri eS?

Zarad provjere rezultata, vrijedi jednačinu podići na stepen, korištenjem jednostavnih primjera. Volkswagen, san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2, dosanjani san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2 se desio Volkswagenu i nije se ponovio. Isto kao i W123 Mercedesu. Zašto? Bili su preblizu savršenom proizvodu, toliko dobri i pouzdani da mnogi nisu htjeli da kupe noviji model [mnogi ovdje to ne žele ni dan-danas, prim. kap. očigl.]. A bez prodaje novog modela, proizvodnja staje (što je veoma loše i po zaposlenost). Sve propade. Dakle, suština industrije je da se ne smije napraviti savršen proizvod, i to je globalni rezultat inteligencije čovječanstva…

Najlakše bi bilo reći da je ta vječna potraga za nesavršenstvom odraz samog čovječanstva, većina – nesavršenstvo – nesposobnost. Ipak, imalo je i čovječanstvo svoje izuzetne trenutke. Zato se neka imena se pišu zlatnim velikim slovom. Na žalost, dobar dio tih imena je posthumno zaradio takav status, jer i u njihovo vrijeme su postojali neki principi koji postoje i danas… „Glava koja štrči ne nosi se dugo“, a šta je ta glava nego sposobnost, a šta je sječa te glave nego mučan dodatni posao dželatu koji potencijalno može biti i nezgodan…

Dakle, sposobnost je štetna po ravnotežu nesposobnih zajednica, što su po svom postanku sve ljudske zajednice. Ako analiziramo zajednice kroz vrijeme dolazimo do toga da što je zajednica nesposobnija, sposobnost predstavlja veću prijetnju, a ako želimo da izračunamo nesposobnost zajednica na ovim prostorima… bolje da zaboravimo (na) vrijeme.

I zato je to odgovor na ono pitanje kad.

* U jednom od narednih tekstova će biti riječi o onima koji nisu obaviješteni o postojanju korupcije kod nas…

Šta to radiš, Buldožeru jedan?!

– Šta ima, komšija?
– Evo, oprao sam ploče pa čekam da se osuše.
– Kakve ploče?
– Kako kakve, gramofonske…
– Zar se to može prati?!
– Ploča je komad plastike, što se ne bi mogla prati…

Kao što se već dalo zaključiti iz uvodnog priloga, u današnjoj epizodi emisije „Htio sam i ja u JNA!“ na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. predstavljamo jednu retroaktivnost idealnu za dokolicu i tihovanje u ovim hladnim zimskim danima: pranje gramofonskih (vinilnih*) ploča.

Zašto, pitate se kao i pri svakom izboru teme emisije, zaboga zašto. Naime, pored toga što je to odličan vid treninga za mlade Nirvaniste, pranje ploča ima i veoma prozaičnu praktičnu vrijednost: poboljšava zvuk. Veoma jednostavno, većina šuštanja koja se čuje prilikom reprodukcije gramofonskih ploča je zapravo zvučni odraz prljavštine u rilnama, te se jednostavnim hidro-mehaničkim uklanjanjem prljavštine odnosno šuštanja zvuk poboljšava. Dakle, višestruko korisna aktivnost za sve siromašne studente koji kupuju ploče na buvljaku i generalno nemaju sreće u životu. Naravno, ploči sa ozbiljnim fizičkim oštećenjima u vidu ogrebotina i stopljenih dijelova nema puno pomoći, ali sa nagomilanom prljavštinom se da izboriti.

Rilna (zapis na ploči) uvećana 1000 puta

Sredstva za rad su bazično priručna i sveprisutna: deterdžent za suđe, šampon, tečni sapun… Logično, ništa (previše) abrazivno, dovoljno je sredstvo koje ima mogućnost otapanja masnoće; lavor komotan za ploču, mlaka do topla voda (ali ne i vrela), fina krpa odnosno spužva odnosno sunđer, po mogućnosti nov – garantovano bez ostataka ribanja tave u kojoj je isprženo mnoštvo svinjskih dijelova te magična krpa odnosno krpa sa mikrovlaknima zarad finalizacije procesa čišćenja.

Jedna od glavnih prepreka za ovu aktivnost jeste ideja: pa đe da močim ploču?! Ista je bezrazložna, jer ploča može bez problema da se uroni u vodu neko vrijeme, bez, primarno, straha za papirnu etiketu – ista je aplicirana bez ljepila direktno na ploču u toku proizvodnog procesa i tek bi žestoko izlaganje vreloj vodi ili hemikalijama ili neki nebulozan kontakt sa istom prouzrokovao otkidanje ili oštećenje. Dakle, bez straha, ploča zna plivati, te je pažljivo – kao i pri standardnom rukovanju, izbjegavajući dodir sa narezanom površinom – uroniti u lavor sa mlakom vodom a zatim prati kružnim pokretima – prateći rilne. Moguće je kretati se u oba smjera, da se iznenadi prašina koja se našla u rilnama. Nije potrebno biti naročito nježan, spužva/krpica se smije pritisnuti, a dovoljno je napraviti par krugova pa ispiranje sapunice mlakom vodom i sušenje.

Primitivna varijanta sušenja – puno posla za magičnu krpu

Što se sušenja tiče, najbolje je prirodno – bez ikakvog dodira krpama i ručnicima. U tom slučaju, najduže će se sušiti sama etiketa, a pri nekoj sobnoj temperaturi i vlažnosti vazduha, sam vinil će rastjerati vodu sa sebe u roku od dva-tri sata, čak i brže. (Koristiti metodu vizuelne inspekcije.) Bitno je, kao i kod skladištenja ploča, da sušenje ne bude previše blizu pri/u/na nekom izvoru toplote (ne! u rernu, ne! na radijator), a najjednostavnije bi bilo ploču postaviti na neku konzervu/čašu/generalno valjak površine otprilične veličine etikete na ploči, tako da narezana površina obe strane bude otkrivena za strujanje vazduha odnosno sušenje. Takođe, moguće je ploču i položiti na običan ručnik, s tim da to bude neki primjerak koji se davno olinjao, te istu rotirati nakon nekog vremena. Doduše, nije ni to nužno, jer je poželjno nakon sušenja dobro ploču prebrisati magičnom (neki je zovu i tragičnom) krpom, da se makne sva prašina koja se usputno ugnijezdila na ploču tokom sušenja. U iste svrhe može, naravno, poslužiti i neka specijalizovana četkica za čišćenje ploča…

Bolji rezultati pranja se obično postižu na kvalitetnijim pločama sa boljim zapisom – tzv. „audiofilskim“ 180-gramskim vinilima. Kako prepoznati iste? Po debljini i težini. Kad vidite da je deblja i teža, to znači da je bolja, a to se ne odnosi nužno samo na gramofonske ploče [tokom rada na emisiji uočavam neobičnu količinu sličnosti između ploča i žena, prim. aut.]. Isto tako, vrijedi spomenuti da je 180-gramsko štampanje u inostranstvu bilo rjeđe nego kod nas (uslovno rečeno – široko je inostranstvo), jer su kod nas (SFRJ) sve kuće koje su izdavale ploče sporadično (odnosno, nepoznatom logikom) štampale serije 180-gramskih vinila. Ipak, da kod nas nije bilo sve tako briljantno govori i činjenica da je počesto u proizvodnom procesu korišten veći nego dozvoljen procenat recikliranog vinila (dozvoljeno je 5% a korišteno je do 20%), te da su u jednom periodu ploče polirane do visokog sjaja što je, logično i tragično, uzrokovalo fizička oštećenja rilni te imalo loše posljedice na zvuk, posebno u visokim registrima…

Ipak, vratimo se na samo pranje ploča. Ukoliko ono ne podari željene (čujne) rezultate, moguće je ponovno pranje te nakon toga profesionalnije varijante poput čišćenja ploča uz pomoć medicinskog benzina, zatim tzv. lepkiranje (ljepilom za drvo se prekrije čitava narezana strana ploče, zatim se po sušenju prekrivač od ljepila skine jednim potezom i sa sobom povuče sve sem rilni), kao i upotreba uređaja koji istovremenu peru i usisavaju površinu ploče (ako vam već ne trebaju novi 17″ točkovi za Calibru – jer se otprilike radi o tim parama). Isto tako, vrijedi spomenuti da u svijetu gramofonskih ploča ne postoji konsenzus oko jedinstveno efikasnog i bezopasnog načina čišćenja ploča, tako da vrijedi razmisliti o prelasku na audio kasete…

I, to je to, za neki početnički nivo održavanja gramofonskih ploča – uz pravilno skladištenje i rukovanje pri slušanju – pranje ploča učiniće znatno ugodnijim uživanje u hitovima vaše i tuđih mladosti… Šuštanje i pucketanje možda ne nestane u očekivanoj mjeri, ali, ovaj proces pažljivo izveden ne može da škodi, a izgubićete vrijeme koje ste mogli izgubiti na nešto drugo.

***

U narednom nastavku emisije „Htio sam i ja u JNA!“ detaljno o drevnoj metodi čišćenja ploča medom:

* Nisu sve gramofonske ploče od vinila, a i sam sastav vinila je tajna; međutim pranje, za razliku od nekih drugih metoda čišćenja, može se upotrijebiti na svim vrstama gramofonskih ploča.

Literatura:
– Razni autori: Čišćenje ploča; Hi-Files forum; 2007-2013.

Da li si ti, ili neko koga poznaješ, trudna? Koga briga!

Dame, sigurna sam da smo sve već bile u ovakvoj situaciji: jedan dan, iznenada, prijateljica ili rođaka objavi da je trudna. Pošalje SMS na sve brojeve iz imenika, twita o tome na twitteru (hashtag #veletrudna), ili okači sliku svog ultrazvuka na fejzbuk. Naravno, kao što to društvena etikecija nalaže, od svakog u krugu od 10 milja se očekuje da skače od sreće i čestita budućoj majci na širenju nogu i dozvoljavanju da muškarac ejakulira u njenu vaginu. Bez sumnje, ona će biti osupnuta ovim tajfunom komplimenata i pažnje tokom čitavog trajanja trudnoće, sve dok malo čudo ne iskoči van, a onda makar dok ne izađe iz faze simpatičnosti (što se dešava otprilike poslije dvije godine).

Ali, ovdje i danas ja želim da zauzmem stav, dame. Tu sam da kažem, dosta više! Žena više ne treba da bude obasipana komplimentima i podrškom prilikom objavljivanja da je vekna u rerni. Nijedna žena više ne bi trebala da bude tretirana kao kraljevska porodica dok nosi taj međunožni nakot i izbaci ga u svijet, kad bude spremna. Dosta više, kažem. Ali, možda se pitate, zašto ne? Zašto ne zasuti ženu poklonima i pažnjom za donošenje novog života na ovaj svijet?

Reći ću vam zašto…

To je njen jebeni posao, eto zašto.

Žena ima samo jednu pravu svrhu u životu. A to je da zatrudni i podari život novim ljudima. Od trenutka kad dobije prvu menstruaciju, pa sve dok joj se uterus skroz ne pohaba od korištenja, njen najvažniji zadatak je da koristi jaja koja joj je dao Bog da bi stvarala djecu. Bilo šta manje je uvreda Bogu, sebi, i sestrinstvu svih žena na svijetu. To ne znači da se žena ne može vinuti u drugom smjeru i postati uspješna poslovna žena, poput mene, ili imati druge hobije pored reprodukcije. Ali kad tvoj muškarac želi da našprica svoj bebi sirup u tvoj kanal za bebe, bolje ti je da legneš na leđa i primiš ga, jer si za to rođena!

Zapitajte se, da li ikad zaspete svog mehaničara hvalom i plavim ili rozim pidžamicama kad vam dobro popravi automobil? A šta je sa likom koji vam je napravio kafu danas? Da li idete u restoran i trljate stomak kelnerici sa pitanjem koliko još dok vam ne donese hranu? Naravno da ne, to je apsurdno. Njihov je posao da vam pruže te usluge, baš kao što je ženski posao da svijetu pruže još djece. Dakle, zašto da žena dobija svu ljubav i pažnju, a prosječan radnik ne?

Na kraju, budimo realni. Žene čine 51% svjetske populacije, možda i više u ovom trenutku. To je mnogo trudnoća koje su uspješno privedene kraju. Dakle, nije to tako posebno, kao što mi to predstavljamo. Zapravo, poprilično je uobičajeno. I zato, moje dame, kažem da je dosta sa pumpanjem ega i ulagivanjem ženama kad objave da su trudne. Dovoljno je da ih potapšete po leđima uz riječi “samo nastavi”.

(Preuzeto sa stranice Modern Woman Digest.)