Sramota

Idu dvije djevojčice.
– Pazi, tu ima jedna sramota!
– Koje?
– Jedan čojek se skino.
– A koji je to čojek?

Hjustone…

I tako, vraćam se iz rekreativne šetnje tužno klackajući ljubičasti bicikl (sa svježe ispoliranim tamno plavim felugama) pored sebe – pukla mi guma – kad ugledah na ulici djevojčicu omalenu u Barseloninom dresu boje breskve i pripadajućim patikama, kako gore-dole ganja fudbalsku loptu, pa je još i, da prostite, titra. Zamalo kao Vjeko onomad, djevojčica pretitra pola ulice…
Ona od 10 godina i 30 kila žive vage titra loptu a ja od 30 godina i 100 kila žive vage preskačem vijaču u teretani odnosno šibam se komadom gume po tricepsu isključivo lijevom (malo sam felšav). Ona to, ja to. A nije prvi april. Mislim, jeste, ali nije. Hm… Hjustone, šta ti misliš, da li mi tu imamo neki problem?

P.S. U narednom nastavku ćemo razmotriti Jarmilin uticaj.

Ispovesti tačka 1.0

Pored toga što sam na osnovnoškolskoj ekskurziji u Bečićima 1997. godine vidio kako Neđo M. kuvano jaje – srećom, oguljeno – maže eurokremom i jede, pamtim i neke manje upečatljive (a znatno ukusnije) stvari: krofne na plaži. Doduše, ne sjećam se da sam ih jeo nego teško da su mogle biti gore od prethodno navedene kombinacije.

Krofne na plaži nisu bile naročito različite od krofni na velikom odmoru koje su žene prodavale na kapiji škole a mi ih u drugoj smjeni na kraju velikog odmora molili da nam poklone one neprodate (jerbo smo bili – i ostali – sirotinja), ali su krofne na plaži imale drugačiju, veoma zvučnu reklamu:

„Vruće, taze kod čika Laze!“

U skladu sa tim, moja se današnja ispovijest sastoji od zareza. Naime, za mene je to bilo „Vruće taze kod čika Laze!“ i ja sam se tad pitao zašto lijepo ne kažu „krofne“ nego govore „taze“. Zli jezici bi imali štošta da kažu o tome, međutim, zle jezike je najbolje preduprijediti, što ću i učiniti: nije problem što sam se ja tad to pitao, već što sam se pitao šta su „taze“ i nekolicinu godinu nakon toga. Eto, šta ću, nije imao ko da mi kaže… nije bilo interneta.

Smiljan – New York – Šehitluci – New York

U sklopu redovne turističke šetnje na banjalučku izletničko-rekreativnu atrakciju Šehitluke (u blizini vrela Vratinac, je li), nailazim na omanje Mirandu i Charlotte koje se, sem umanjene skale (zbirni broj godina dvocifren, manji od 30; zbirni broj kilograma takođe dvocifren, manji od 60), ni po čemu ne razlikuju od svojih full size varijanti. Ukotvljene na klupi, ljute su kao dva leptira a ja u prolazu – iz nehata – presrećem njihov razgovor…
– Vratiću ti ja za ovo ок! Što mrzim kad mi tako napiše ок! – furiozno će Miranda reagujući na sadržaj ekrana njenog mobilnog telekomunikacionog uređaja.
– Majke mi, ako on ima kilu i po mozga, ja sam Nikola Tesla! – altruistički dodade Charlotte.

Prođoh a one su ostale… uzalud.
Što je čuto, ne može se odnečuti!

Nekad je za sreću bilo potrebno samo 8

„U moje vrijeme…“ tamo prije, jebotebog, zamalo 20 godina, stvari su bile drugačije. U školu se išlo da bi se naučilo nešto. Posebno u onu osnovnu. Dalje, kako kome. I sad, da li je bilo bolje (za vrijeme druga Tita) moje djetinjstvo ili ovo sad, bespredmetno je raspravljati, ali, suština razlike se odražava u činjenici da sam ja u osnovnoj školi imao predmet Domaćinstvo, a ovi sad, umjesto tog istog, imaju Demokratiju. Zluradi bi rekli, isto je to, dva predmeta na D, oba beskorisna, al’ sjetiće se toga kad im više ne bude imao ko smotati pitu.

Nego, onomad je i Tehničko vaspitanje bilo znatno drugačije. Danas na nastavi Tehničkog vaspitanja maltene ne prijeti nikakva opasnost od povrede alatom, a nekad: srp, čekić, škrip, pila, šperploča, utičnica… bio je to Rambo 3 izazov u školskom kabinetu. Ipak, da spriječe krv i suze tu su bili prisutni izuzetno obučeni i školovani nastavnici, svaki od njih poseban, da ne kažem specijalan. I dok ću Seniju H. upamtiti po tome što me je za svog mandata vječito zvala Vlajniču, gdje to nije bilo moje prezime, ona nije tema ove emisije.

Paralelno sa Senijom, tamo nekad malo poslije smo dobili drugog nastavnika, kojeg se sjetim svaki put kad (na internetu) pročitam riječ awesome. Riječ je to iz engleskog jezika, pridjev, u knjiškom značenju strašan, užasan, ali koju mladi ljudi koriste u obrnutom smislu, da kažu kako je nešto jako dobro (kao što je onomad Majkl Džekson učinio sa pridjevom bad). Ta ista riječ se izgovara približno osom (срп. осом), približno kao što je to naš nastavnik tehničkog izgovarao… broj 8 (срп. осам). Goran je ime čovjeku, koliko se sjećam, stariji je bio malo onako, malo onako je došao sa strane – nije bio iz Banjaluke već negdje malo dalje od Banje Luke, ‘aj znaj. S tim u vezi, izgovor mu je malo bio kriv, a Klara Šuman te parabole izgovora bila je upravo u slučaju broja 8 (Hej, šoferu, kondukteru…).

Da li baš zbog numere Atomskog skloništa, ili ko zna čega drugog, ali to njegovo osom je nama djeci (što smo čučali ispod jorgana) bilo, u današnjem žargonu, vrh, ekstra. Svaku priliku smo koristili da ga navedemo da kaže osom. Na žalost, mjesečno 8. dođe samo jednom, u 8 smo dolazili u školu, nije nas bilo 8 u grupi (nego više), tako da smo morali smišljati alternativne metode navođenja. Jednom se desilo da smo, u iščekivanju nastavnika kojeg su i njegove kolege prozvali osom, kompletnu tablu (i okolni region zida) išarali sljedećim sadržajem: 8 8 8 8 888 88 88 8 888 8 88 8 88 88 8 8 (zamalo pa 666). Nakon prigodno smještene „zamke“, smjestili se u klupe i čekamo nastavnika. Isti ulazi. Osmatra. Zbunjeno konstatuje: „Šta ste vi ovo čitavu tablu ispisali sa osom?“ Na to kreće kanonada smijeha gdje su se neki morali pridržati za škripove da se ne bi srušili sa stolica, jedan onako pošten dječiji smijeh kao refleksna kontrateži školovanju koje je tuga, a nastavnik će na to, onako više za sebe: „Ma šta je toliko smiješno sa tim osom…“

Ni dan-danas ne znam šta je toliko smiješno bilo… al’ me smijeh uhvati kad god se sjetim. Za nas je osom bilo awesome.

Drugovi (učenici) su živi ljudi, pa i oni…

Nekada je na brdovitom Balkanu (ili makar nekim nj. dijelovima) bilo vrijeme kad su učiteljice zvali drugaricama, iako to one nisu bile (ili makar nisu svima). Da li su danas učiteljice drugarice učiteljice ne može se reći bez opsežnog i višeslojnog istraživanja koje ćemo ostaviti za neki drugi put…

Osnovna škola je osnovna, da se u njoj steknu osnovna znanja. Ipak, u osnovnu školu se svakako ne dolazi bez ikakvih osnova. Neko ne dolazi bez sendviča, neko ne dolazi bez ručnog privjeska u vidu brižne mamice, neko bez preteške torbe koja sluti krivljenje kičme a neko ne dolazi bez kućnog odgoja. Svako ponešto. A i učiteljica je nosila naočale. Bilo kako bilo, jedan dječak, kojeg ćemo zbog programa zaštite svjedoka nazvati Miroslav, onomad se ubilježio u zlatnu knjigu anegdota pomalo pogrešnom upotrebom terminologije koju je usvojio van škole. Desilo se to u dva sukcesivna događaja koja ćemo ovom prilikom smjestiti u dva razreda – godinu dana razmaka.

I razred – premijera
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, moram ići kakiti.
– Miroslave, to se ne kaže tako, nije pristojno.
– Ali ja moram!
– Možeš u toalet.

II razred – repriza sa korekcijom
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, mogu li ići srati?
– Miroslave!
Slijeganje ramenima nije pomoglo, Miroslavu i dalje nije bilo jasno u čemu je pogriješio ovoga puta… A djeca k’o djeca.

Fejzbuk i djetinjstvo

Fejzbuk, ta megapopularna društvena mreža koja počesto izaziva nedruštvenost kod ljudi, prelazi sve granice, razara sve barijere. Od pametnih ljudi će napraviti glupe (iako od glupih neće napraviti pametne), od šume će sakriti drveće. Nekima se, čak, od zgrada učini šuma, pa onda počnu pisati koješta…

Nisam imao iPhone, ni laptop, ni xBox. Igrao sam se žmire, vozio bmx . Išao sam kući kada se počeo mračiti. Mama me nije zvala mobitelom, već je vikala: UNUTRAAAAA!Umjesto facebooka igrao sam nogomet s prijateljima. Nije bilo antibakterijskog gela, već smo se igrali blatom i zemljom. Svako jutro smo gledali Tom & Jerryja, a ne Naruta. Sretnog li djetinjstva! Stavi ovo na svoj zid ako si ikada pio vodu iz šlaufa, a ipak preživio!!!

Ovo je samo jedna u nizu tirada „dole fejzbuk, gore djetinjstvo!“, ovdje bez ikakvih lektorskih intervencija (i prevoda na srpski jezik). S obzirom da je do mene stigla kopiranjem (preko internet foruma), ne bih znao koji je to korisnik fejzbuka ovako otvorio srce pred svima pa mu se ne mogu lično obratiti, ali…

ŠTA, KOJI MOJ, DROBIŠ?

Počnimo od ironije koju valja debelo naglasiti. „Stavi ovo na svoj zid“… Jel’ vanjski, unutrašnji, noseći, španski? Koji zid? Fejzbuk zid? Šta će nekom ko je imao sretno djetinjstvo fejzbuk zid? Stavi na fejzbuk zid, da internet kitom od pola metra udariš u čelo one cirka 10-15 godina mlađe od tebe koji imaju čast da odrastaju u sve-informatičkom dobu? Ili je to možda upućeno dedi na fejzbuku koji je umjesto igranja fudbala bježao u kukuruze od švaba? Ako je upućeno djeci, nije to lijepo, a ni u skladu sa dječjim pravima… a za dedu još gore, samo što on nema svoja prava.

Jadna dječica odrastaju uz fejzbuk umjesto uz padanje s drveća u blato. Jadni oni. Doduše, oni samo rade što i svi drugi rade, uz ono što im je ponuđeno. I pola ovih koji su padali sa drveća lomeći ruke i noge su to radili samo zato što nisu imali Komodor 64 ili Spektrum računare, ili pak električne gitare i pojačala. Misliš da bi manuelno puštali klipe niz ulicu da su imali „aplikaciju“ za puštanje klipa? A kad je krenula radiodifuzija, prvi televizori i radio aparati dolazili po selima i gradovima, čitav bi se komšiluk okupljao oko njih. Sumnjam da je iko rekao: „E, jebeš te male ljude u kutiji, ‘ajmo mi padati sa drveća!“

Gledao si Toma i Džerija a ne Naruto, ali samo zato što su Tom i Džeri tada bili na programu, izabrao ih Đelo Hadžiselimović. Misliš da je Naruto glup, a da su Tom i Džeri genijalci. Šta god da je Naruto, i on ima neki svoj smisao, tebi skriven ali svakako jasan onima koji su ga napravili i onima koji ga gledaju. Da bi dokazao da su Tom i Džeri bolji od Naruta, u krajnjoj liniji bi došao do toga da moraš srušiti onu latinsku izreku kako se o ukusima ne raspravlja. Sretno u tom pokušaju. Ako kreneš u tu borbu, podržaću te podrškom u vidu podignutog palca u elektronskoj formi.

Prao si ruke običnim sapunom a ne antibakterijskim gelom jer tad nije bilo antibakterijskog gela. Pa šta. Neki su prali ruke sapunom napravljenim od svinje. Svinja je brutalno najkorisnija životinja. Još da daje mlijeko za preradu i mogle bi se sve ostale životinje ukinuti. Nego!

Šta uopšte hoćeš? Imao si jebeni BMX kao BMX banditi iz filma „BMX banditi“ dok su se druga djeca vozala na ponijima i mislili za tebe da si šaban!

Radio si sve što su i ostali radili u tom trenutku, sem ako si sa kišobranom skakao sa garaže – ako jesi, Respekt! (izlazi ponedjeljkom). Ne pišaj bez potrebe po onima koji slijede isti princip u drugim okolnostima. Oni sutra će možda imati čipove ugrađene u lobanju, a oni prekosutra se tući kostima pred pećinom. Otkud znaš da to njihovo neće biti sretno djetinjstvo? Kao da tvoje nije moglo biti bolje…

I koliko god misliš da si najjači u raji, legenda Mejdana i Ćermetane, da si jebeni Ber Grils koji će da ubije brutalnog ponirskog pandu i pojede mu oči, da nisi spomenut u pjesmi Ramštajna (We’re all living in Amerika, Amerika ist wunderbar), da nisi dio stranputice kojom je krenuo svijet, jesi. Jesi, mili moj, jesi. Sve to piše na tvom fejzbuk zidu.

Dunavom još šibaju vetrovi…

I sad, u sklopu stvari koje mogu navesti kao pozitivne u vezi mog trenutnog posla, pored slave, novca i žena, tamo negdje na 172. mjestu te liste se nalaze toplina i ljubav kojima zrače oči djece iz VI razreda kojima predajem. Mada se, međusobno, ta djeca čudno gledaju. Štaviše. I sad, različite su tu situacije, imam različite tipove malih antagonista. Iz različitih razloga djeca ulaze u male sukobe, ali dosad najbolji je taj da se svađaju dva tabora oko toga ko bolje zna engleski. Njih dvojica, jedan nizak i crn, tačno kao Maverik (iz filma Top Gun), a ovaj drugi nizak i plav, skoro kao Ajsmen. Njih dvije onda dođu nešto kao Telma i Luiz. I tako, par časova je rastao antagonizam na toj liniji, a onda dođem na ideju – premještanje: Maverik će da sjedne sa Telmom, a shodno tome, Ajsmenu „pripadne“ Luiz.

Nije im lako palo. Premjeste se, po instrukciji, nevoljno, Maverik i Luiz, i sjednu sa novim drugarima u klupe. Pardon, sa strana klupa. Bukvalno. To je taj neki period u životu, gdje muški primjerci bježe od ženskih, potpuno suprotan od onog perioda koji će uslijediti i trajati čitav život (kod zdravih heteroseksualnih primjeraka ljudske vrste). Taj neki period koji izrodi rečenice poput ove Maverikove:

– Nastavniče! Ne mogu ja sjediti sa njom. Ona je… ŽENSKO!

Jedan od boljih izgovora, moramo se svi složiti. A Telma ne može biti simpatičnija nego što jeste, djevojčica krupnih kesten očiju u roza majici sve sa minđušama u obliku srca. Odbacio sam Maverikov prigovor kao neosnovan te se čas nastavio, a u sklopu časa kratki sastav – treba napisati par riječi o svom drugu iz klupe. On o njoj, ona o njemu. Kako se zove, kakvu kosu ima, oči, koliko ima godina, omiljena boja i slično. I sad, krenuše djeca sva raditi, samo se Maverik još više odmaknu od Telme te poče da je kritički razgleda… minut, dva… a zatim to prekinu pitanjem upućenim njoj:

– A kako se ti zoveš?

Da ne spominjem reakcije koje su uslijedile, njen protest, njegov protest na njen protest, proteste njihovih saigrača… ali, prođe od tada trines’ bajrama, ne baš, par časova, a njih dvoje nastaviše sjediti sa sve manje i manje koškanja. Usput, uočih da Maverik čudno mlati/maše/klati nogama (koje ne dohvataju pod) dok sjedi pored nje i čita. Upitah ga da li zna šta to znači. Nije znao. Upitah razred. Ruku diže Luiz:

– To se radi kad čovjek laže ili kad je zaljubljen ili kad je bolestan.

Rekoh Maveriku da izabere jedno od to troje, a on samo krenu odrično klimati glavom, tako definitivno potvrđujući o čemu se radi.

Pomfrit

Pomfrit mi je oduvijek bio nadrealan.
Prženi krompirići, iliti French fries u Americi. U Francuskoj samo fries. Umalo da napišem fires.

Kad sam bio mali vjerovao sam da moram četiri puta jesti krompir čorbu da bi mi stara napravila pomfrit. Tako sam i zavolio krompir čorbu.
Ali zna se šta je bilo ono pravo.
Kad bih pojeo krompir čorbu četiri puta, za mene nije postojalo ništa drugo. Nisam priznavao druge oblike prerađenog krompira. Onaj krompir uz piletinu, pa to je bila blasfemija; baciti krompir pored užasnog mesa, u onoliko masti, mjesto da se napravi pomfrit. U srce me je pogađalo.

Sjećam jednog povratka iz škole. Osnovne, bio je to vjerovatno prvi razred.
Moj prvi susret sa brzom hranom.

Bila je to bijela prikolica koja je bila prerađena u prigodan gril.
Moj drugar M.L. (mislim da je bio on, mada je to možda bio i Š.A., a možda i V.Ž. – nije ni toliko bitno sad) je zastao da kupi sebi pljeskavicu. Ja sam imao neku averziju prema pljeskavicama, a i nikad nisam imao ni pare uz sebe tako da sam samo stao pored, da pričekam dok se to sve ne…
Posmatram.

Meni:
….
…
…..
Pomfrit
…
….

Oči su mi zasjale. Dotad sam mislio da niko na svijetu ne zna šta je pomfrit.
I to da se kupi. EJ!!!

Sutradan sam, naravno, imao u džepu nešto novca. Tad sam prvi put jeo pomfrit sa kečapom jer sam, u opštem neznanju, slučajno potvrdno odgovorio kad sam upitan o istom. Bilo dobro.

Počela je da se rađa ideja o nezavisnosti. Impuls.
Šta će mi roditelji kad sve potrebno za život mogu naći sam, uključujući i pomfrit…