Pumpadžije vs Drkadžije: 35 godina društvenog napretka kroz prizmu bodibildinga

Iliti kako su se najljuće face sa plaže od likova uvijek spremnih za fajt i blud pretvorili u hrpu mikropenis nindža kornjača namazanih govnima.

Bodibilding: sport koji nije sport. Takmičenje ljepote koje sve manje ima veze sa ljepotom. Poligon za testiranje granica ljudskog tijela, posebno reakcije istog na nedozvoljene količine pogrešno upotrijebljenih medikamenata.

Znalo se – kao što se, naravno, nekad sve znalo – najbolji glumac filmski i čovjek generalno, prvi izbor za kuma, žiranta i predsjednika mjesne zajednice je Arnold Švarceneger. Ko nije pustio suzu dok je gledao kako nj. palac uranja u veliki kazan pun džema od marelica (Terminator 2, 1991), taj muškarac nije (eventualno frizer ili portparol); osjetio i saosjetio trudove sa njim (Junior, 1988); uz pomoć kabla u polunamignutom stanju nosio balvan na ramenu (Komandos, 1985); rekao ženi da ne bi smjela piti dok peče kolače (Surovi ugovor, 1986)… budimo realni, čovjek je važniji od osnovne škole, što je JNA izostavila, on je naučio svežnje sužnjih – fala mu.

E, sad, Arnold je prije filmske imao bodibilding karijeru, gdje je postigao što se postići može, zahvaljujući idealnoj kombinaciji svega: izuzetno motivisan u svojim namjerama da se popne do vrha, genetski prilično dobro postavljen, harizmatičan, a vrijedi reći i beskrupulozan, još dok se takmičio je dobijao epitete „jedan i jedini“, na vrijeme je napustio svijet aktivnog takmičenja u BB i okrenuo se drugim stvarima (glumi, nekretninama, politici, Meksikankama, crnkinjama…). Mnogostruko je unovčio svoje mišiće, može se reći, ako ćemo stvar posmatrati kroz mišiće – što je danas slučaj.

Istoriografski, bodibilding se kao samostalna grana sportske privrede pojavljuje na prelazu XIX u XX vijek u liku Judžina Sendova, ali prava popularnost nastaje tek šezdesetak godina kasnije (upravo u Arnoldovo doba), kad taj vizuelni fenomen može da se kvalitetnije i masovnije prezentuje (mali i veliki ekrani, štampa). Danas, bodibilding je iz tog egzotičnog miljea takmičenja ljepote stigao u svakodnevne živote; doduše, u nešto izmijenjenom obliku – teretane su punije nego ikad jer je lažni sjaj preduslov socijalne egzistencije, tamo ide „svako i njegova tetka“, razlozi su raznovrsni ali se zna: ko je gledao Pumping Iron (1977), taj je bilder, a ko ga je gledao na VHS kaseti, taj je 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka plodio nasumično po komšiluku sve do prvih pijetlova.

E, to „Pumpanje gvožđa“ je dokumentarni film o pripremama za najprestižnije bodibilding takmičenje, Mister Olimpiju 1975. godine, ono što je Arnold planirao kao njegov posljednji takmičarski nastup. Film prikazuje nekolicinu bildera i njihove živote uz malo romansiranih zapleta. Bazično, radi se o hrpi brkatih i manje brkatih mišićavih likova koji dižu tegove, idu na plažu, skidaju se i na ramenima nose rospije kojima ni ne čuju ime a već se nekako tu našlo nešto u nečemu a ponešto je izašlo, da budemo politički korektni u opisu jedne od najveselijih stvari na svijetu. Arnold je zvijezda tog filma, međutim, sem njega bitange i lezilebovića (ideal života), tu je još par likova koji imaju neke normalnije životne tokove. Film je imao produkcijskih problema pa je objavljen tek 1977. ali je maltene odmah po objavljivanju postao kult jer je to bio prvi – kakav/takav – uvid u život tih ljudi koji ne izgledaju kao obični ljudi… Red piletine, red tegova, red sojki, red marihuane uz sveopštu spremnost da se komšinici naduva guma na autu, ta stara dobra vremena su vaistinu bila dobra.

Ali, rečeno – učinjeno, Arnold se vaistinu povukao te 1975. godine, bodibilding svijet je nešto sporije nastavio ekspanziju bez njega… do 1980. godine kad se nenajavljeno pojavio na tom istom BB takmičenju i kontroverzno osvojio prvo mjesto, više zbog imena i znamenja nego zbog izgleda. Svijet bodibildinga je još neko vrijeme bio zanimljiv, a onda se pojavljuje Li Hejni koji osam puta zaredom osvaja titulu Magistra Olimpije (1984-1991) što je, bez obzira na ukuse, ipak malo bezveze (Brena je Brena, ali ni ona nakon sedmog puta nije zanimljiva). No, ubrzo postaje još dosadnije jer se nakon njega pojavljuje Dorijan Jejts koji započinje eru sumanute mase, isto tako i razvaljenih stomaka sa nasumično nabacanim trbušnim mišićima. Dorijan je nanizao šest pobjeda, od kojih su makar tri poprilično kontroverzne, i to protiv izuzetne konkurencije. Nakon toga silazna putanja nastavlja još brutalnije jer se ta izuzetna konkurencija umorila i ostarila a na scenu stupa Roni Kolman i njegov niz titula u eri još sumanutije mase, sumanutijih stomaka i sumanutijeg pocrnjivanja tijela – što kod crnaca, što kod necrnaca. Sve veze sa idealima antičke ljepote su raskinute, kao i sa anatomskom (i inom) funkcionalnošću. Jedino zanimljivo što se dešava sa njim jeste da je on prvi šampion, nakon dugo vremena, koji je skinut s trona – da nije elegantno odstupio odnosno pobjegao sa bojnog polja. Tu je čast imao Džej Katler koji je ubilježio dvije + dvije pobjede i nakon njega kreće era pobjeda Fila Hita (osam zasad), najglupljeg i najmlitavijeg pobjednika Olimpije dosad i najbezveznijeg perioda u istoriji tog takmičenja…

Umjesto tih hiljadu riječi, sva ta smorna hronologija može stati u jednu sliku složenu od dvije…

(Naravno, upotrijebljena je CNN metodologija objektivnosti, ali to je druga tema; desno Ed Korni 1970-i-neke, lijevo Big Leni 2000-i-neke.)

Elem, de gustibus non est disputandum, što bi rekli svršeni gimnazijalci, ali ideali ljepote su se promijenili, kako su Edovi brkovi ispali iz mode, tako su još kojekakve dlake ispale iz mode, šta da se radi / bože moj / vremena se mijenjaju / to je – što je, sad bilderi izgledaju drugačije… i žive drugačije.

Upravo te neke razlike nam je dočarao film Generation Iron (2013), s ponosno naglašenim ‘od izvršnih producenata Pumping Iron’: ista priča 35 godina kasnije, priprema za najprestižnije takmičenje u bodibilding svijetu, Fil Hit priprema prvu odbranu titule dok mu za vratom dišu „mladi vukovi“…

I, ruku na srce, dok je koliko-toliko moguće bez povraćanja vidjeti tu ekipu bez takmičarskih ratnih boja – sve sa obrnutim kačketima na glavama da se odmah uoče visoki dvocifreni IQ bodovi, dotle je cijeli film za neku inovativnu kombinaciju plakanja, držanja za glavu i kolutanja očima. Hrpa tih likova sa „bodibilding Olimpa“ su zapravo maloumne tetkice sa osnovnim životnim ciljem zgutavanja redovnih osam obroka dnevno, to su ljudi koji se znoje i dobijaju tikove dok razmišljaju, a trčanje i zgibovi su za njih misaone imenice. Naravno, larpurlartizam nije od juče, samo što je ovaj njihov odsjek fazno pomjeren u pravcu koji niti je lijep, niti je zdrav. Na binu takmičenja ljepote se penju premazani sa nekoliko slojeva „Sadolina“ gdje se uz osvjetljenje kojeg bi se i Kaldera postidila ne vide tetovaže i strije, ali ni rupe od uboda injekcijama koječega kao ni različite kulture prišteva i bubuljica kojе su nuspojava „hemije“ koju naguravaju u sebe. Iako je sve stvar režije, krajnji rezultat ovog filmskog izlaganja je takav da ribolov na Vrbanji sa Zenicom i Suljom ima više testosteronskog uzbuđenja nego milioni malih ejakulacija tih napirlitanih balona koje doživljavaju prilikom pregleda lajkova na njihovim Instagram profilima. Takođe, poseban je nivo ironije kombinatorika činjenice koja sve glasnije odzvanja da dio novca u bodibildingu potiče iz homoseksualnog lobija zbog „obožavanja mišića“ (muscle worship) i ovih likova kojima je jedna od najvećih radosti u životu da gaće uvuku što dublje u guzicu ne bi li što bolje prikazali gluteus…

Naravno, uz fanfare omiljenog klasičnog djela „Burkina Faso“ („O Fortuna“, Carmina Burana, prim. aut.), sve ovo vrijedi podvući sažvakanom floskulom kako je svaka priča (pa i ova o bodibildingu) zapravo priča o nama. U šta se to pretvorio bodibilding? U šta smo se mi pretvorili? Hoće li se pravi brkovi ikad vratiti u modu? Da li je moguće izvršiti reverziju sveopšte erozije ili je ova propast konačna, kako u bodibildingu, tako i u nama?

Večernja smjena teretane Sokolskog doma…

Bili smo mladi i neoženjeni, trenirali tegove…

A vidi nas sad.

Elem, što se benča tiče, ako nekom trebaju savjeti:
1. Dobro zagrijati grudne mišiće da ne bi došlo do kidanja istih! Pored klasičnog zagrijavanja za teretanu, kad se krene raditi vježba postepeno dodavati težinu: lično radim četiri serije zagrijavanja sa 50 kg, 10-20 puta, mijenjam širinu hvata zarad „pogađanja“ svakog dijela grudnih mišića, a onda dodajem po 20 kg i ekonomično radim manje ponavljanja (3-6) do maksimalne težine sa kojom mogu raditi, 120-130-140 kg, gdje radim dvije ili tri serije jako blizu otkaza (6-12 ponavljanja u zavisnosti od težine što je otprilike neki trening za snagu).
2. Dobro se namjestiti na klupi! Noge moraju imati dobar oslonac, kičma mora imati svoju prirodnu krivinu, „ukopati se“ (leđa i dupe) i ne pomjerati se previše u toku izvođenja vježbe: samo ruke odnosno grudni mišići da rade kao mašina, precizan i pravilan pokret; posebno je bitno dobro se namjestiti na kosoj benč klupi jer ih ima svakakvih, uz fakat da je na njoj teže održati prirodnu krivinu kičme. Lično, ne koristim pojas za benč, ali dobar pojas svakako ne odmaže.
3. Hvat je stvar preferencije! Kako širina hvata tako i položaj palčeva: lično držim palac ispod šipke i nemam nikakav problem, ni bola u dlanu niti nesigurnosti da će mi se šipka prevrnuti preko ruke i ispasti; opet, znam ljude koji imaju taj problem, tako da ako radite ovako ili onako, u pravu ste u oba slučaja. Što se širine hvata tiče, zna se, uski benč popunjava sredinu grudi, široki benč širi grudi, a još širi ih razvlači: radite sve varijacije dok ne dođete u fazu finog štimanja grudi, kad ciljano popunjavate ono što (mislite da) vam nedostaje.
4. Spuštajte šipku do kraja, kontrolisano! Spuštanje do pola je… za krosfitere. Naučite da spuštate šipku do kraja jer kad se zna raditi pravilno, folirati je lako. Šipka se spušta otprilike na bradavice, ramena su zabačena unazad, cilj je da se ne udavite šipkom! Isto tako, može se malo „varati“ ali šipku ne treba u toku čitave serije odbijati od grudi. To može pomoći u kritičnom trenutku, međutim, kao tehnika je pogrešno i zbog mogućnosti povrede usljed gubitka kontrole kao i zbog činjenice da se efektivno gubi kontrakcija koja je i poenta serije. Dalje, ako ste mazohistički nastrojeni, isprobajte ekstremno sporo spuštanje i dizanje šipke… proklinjaćete i sasvim male težine.
5. Ne gledajte druge kako rade benč i ne imitirajte ih težinama! Danas je to posebno kritično jer je toliko hemije u opticaju i neko neiskusan se može prevariti da, kad vidi nekog šabana na ko zna čemu kako diže ko zna koliko, proba to isto i napravi problem (oštećenje svog grudnog mišića ili pak inventara teretane). Uz to, maksimalan izbačaj (x1) koji je ultimativni faktoid za kurčenje nije nešto što treba često praktikovati, ne više od jednom u tri mjeseca, ali uz pravu pripremu na tom treningu (kako zagrijavanje, tako i odmor i mentalnu pripremu… po potrebi i mirisne soli, ako je skupa teretana). Takođe, poslužiti se kalkulatorom maksimalnog izbačaja (za divno čudo, poprilično tačna stvarčica).

Benč odnosno ležeći potisak šipkom na (ravnoj i kosoj) klupi je najbitnija i najbolja vježba za grudi koju nijedna sprava ne može zamijeniti. Grudi su ukras svake žene i ponos svakog muškarca pa većina radi upravo njih prvi dan vježbanja u sedmici, gdje je benč kao najvažnija vježba logično prvi, a ostale vježbe ga slijede (u slučaju da je volumen vimena grudi zadovoljavajući, može se početi i sa kros mašinom… ali to je za krosfitere). Ipak, benč nije sve što treba raditi u teretani… treba raditi sve (pa i noge, iako je to veliki faux pas za bildere sa Starčevice), posebno vježbe sa sopstvenom težinom (zgibovi, propadanja), te ne zaboraviti ni druge oblike fizičkih aktivnosti zarad održavanja cjelovitog zdravlja – hodati, trčati, plivati, baviti se sportom po izboru: teretana će se pobrinuti za mišiće a pobrojane aktivnosti za ostalo… U zdravom tijelu – zdrav duh, vazda bilo (rekli još stari Latini!), a vaše je samo da izaberete dobru teretanu… Vidimo se na benč klupi!

Kruna karijere

Dirljivo

Cijepam ja drvo a ono pjeva „Men’ se, dušo, od tebe ne rastaje“. Bila je to skraćena verzija pjesme.

#no_emotion

Novak Đoković – slika propasti naše

Tenis je za mene oduvijek bio pederski sport. Čak i kad ga igraju žene.

Doduše, ima tu brkanja pojmova kao i isteka roka trajanja jedne ljudske jedinke [mene, da ne bude zabune, prim. aut.]. S obzirom da su neki od nas ponosno Titovi pioniri – jubilarna posljednja generacija! – još uvijek vreba temperatura od plamena vječne vatre duha vremena kad je „bijeli sport“ bio okarakterisan kao buržujski, što će reći neprikladan za drugove i drugarice svih naših naroda i narodnosti. Buržujski, pederski, na isto mu dođe. Buržuji su, dakle, pederi u tom nekom smislu koji najmanje veze ima sa seksualnim opredjeljenjem.

A u vezi prethodnog vrijedi spomenuti i ono da su drug Tito i ostali drugovi sa velikim d igrali tenis iza visokih živica ispred visokih kuća, kao svojevrstan primjer apsurda i licemjerja. Bilo kako bilo, nabijem ih, oni su malo kome bili drugovi, mojim roditeljima svakako nisu, što je dovelo do činjenice da smo moji drugovi i ja igrali fudbal (a sad uglavnom kukamo na fejzbuku kako današnja djeca premalo igraju fudbal).

Usput, da li je iko uočio da nam je ova moderna demokratija (ili kapitalizam, ‘aj znaj), donijela to da su kamermani prilikom kadriranja tokom ženskih mečeva postali pretjerano politički korektni odnosno da se ponašaju pederski? Nekad je bilo zanimljivo iščekivati doček servisa (štaviše, bila je to jedina zanimljiva stvar u TV prenosima tog sporta), a danas samo prikazuju gornji dio leđa žene, a ponekad se taj gornji dio leđa žene nimalo ne razlikuje od gornjeg dijela leđa nekog muškarca… Naravno, nekog koji ne ide u teretanu Sokolskog doma.

Nego, tenis je takav-kakav je, a bio je i prije, dok se nije pojavio Novak Đoković. Od tad više nije, isti. I, dok nema smisla bilo šta oduzimati Đoletovoj sportskoj veličini, jer biti najbolji na svijetu je značajna stvar i kad se radi o štrikanju, a kamoli o pederskom sportu u kojem se vrte tisuće tisuća novčanica od tisuću (njemačkih maraka), nuspojava Đoletove pojave je da se od Đoleta „ne može živjeti“. Pored naslovnih strana i malih ekrana, popularni Đole iskače iz praška za veš, praška za pecivo, iz peciva posutog praškom itd., a kako je krenulo, počeće i da se pojavljuje na stranicama sa golim ženskama na internetu (posljednja slobodna teritorija!). Svakodnevno saznajemo kako je igrao, šta je jeo, gdje je bio, šta je rekao, koga je imitirao, koga nije imitirao, šta nije jeo, šta nije rekao… Naravno, sve to saznajemo jer nas to zanima, za razliku od nekih stvari koje direktno imaju veze sa našim životima.

Al’ nije ni to, problem. Igra Đole taj tenis vrhunski, jebe ih on tamo negdje, ne bira, a ‘vamo kod nas bijeda nikad gora. Satire njih Đole, jede Nadale a prdi Federere, a država propade k’o žeton u luna parku. Ruku na srce, nije Đole kriv za to. Štaviše. Đole nema nikakve veze sa tim. Da se nešto države pitalo, ne bi Đoleta bilo nigdje. Đole je sam svoj projekat, unikat u kojeg je puno uloženo, prije svega od strane njegovih roditelja, a to se isplatilo. Debelo isplatilo. Odlična investicija, vrhunski posao. Koliko je to dobar posao govori i to da Đoleta koriste političari za svoju promociju. “Jebi ga, jes’ ovo malo kod nas kriminal i korupcija, nezaposlenost, male su plate, problemi, al’ jeste li vidjeli što onaj mali napuca lopticu!“

Al’ nije ni to, drugostepeno. A ni gledati kako u vrijeme najgore bijede brižni mamice i tatice kupuju rekete dječici. Samo je bljutavo. A i ironično. Bijeda. Buržuji. Bijeda. Buržuji. A revolucije nigdje, giljotine zarđale. Al’ dobro, to je ta moderna demokratija i kadriranje tokom ženskih mečeva. Danas ni zbog skidanja glave ne možeš nikome skinuti glavu, a kamoli zbog reketiranja ili kupovine reketa.

Al’ nije ni to, prevashodno. Nije ni što je buržujski pederski sport, nego više što je individualni. Mislim, i muška odbojka je pederska al’ nekako pretrpim kad vrtim po kanalima pa naiđem kako se „plavi“ međusobno tapšu po pozadinama nakon poena zadatog mrskom neprijatelju (a ako slučajno naiđem kako to isto rade „vatreni“, nasmijem se kikotom). Nego, individualan pederski. I to je suština, što mi liči i podsjeća me na propast našu. Jer, bili smo ekipno – takvi kakvi smo bili, a sad smo pojedinačno, ovakvi kakvi jesmo. I u ovom i onom smislu. U kojem god smislu hoćete. I zato mi ništa ne znači kad pobijedi Đole pojedinac. Štaviše. Svakako hvala Đoletu za sve kolektivne orgazme koje je priuštio dragoj naciji napucavajući lopticu, i naravno da to više cijenim od, npr., euforije onomad kad hermafrodit Šerifović osvoji zlato na pjesmi Evrovizije, ali taj kolektiv u orgazmu je sve manje ekipa, a i taj orgazam je sve više običan grč. To mene boli, taj grč (u onom smislu). Bilo koje Đoletovo tozla rado bih zamijenio za nešto poput iskrenog zagrljaja „plavog“ četverca sa kormilarom nakon osvojenog srebra na „Balkanskim igrama učenika osnovnih škola“ u Donjim Karajzovcima ili zajedničkog osmijeha naše, minimum bronzane, ekipe u navlačenju konopca na srpsko-australijskim „Igrama ljudi sa četiri ili manje zuba“ ili makar „večitog derbija“ na kojem niko nikome ne bi opsovao majku (sem u dobronamjernom seksualnom smislu)…

Nekad nismo mogli bez šljivovice i slaninice, a danas ne možemo bez FitLine suplemenata. A nije Đole kriv za to. Ali je tenis i dalje pederski sport. A ja ne bih da budemo pederi, ni u ovom ni u onom smislu.

Pojeo sam sve oblande

„Da je svijet jedna velika ćevapdžinica, Mate Mišo (ja sam) Kovač (svoje sreće) bi bio direktor.“

Kao što svi znamo, djevojke vole mladiće a mladići vole fudbal. Hm. Zbog toga nastaju problemi u svijetu, zbog te neuzvraćene ljubavi. Ne samo što mladići vole fudbal, nego što jedni vole crvene a drugi crne a treći zelene, pa se onda oko toga još svađaju i tuku a djevojke ih uzaludno vole. („Htjela si reći nešto? Ipak ništa?“)

I sad se raspravljaju njih dvojica, jedan je Delija a drugi Grobar. Kaže jedan drugom: „Zamisli ti sad, da se ponovo rodiš, da li bi mogao zamisliti da navijaš za Zv(ij)ezdu?“ Ovaj odrično vrti glavom, negira, opšta neverica. „E, pa isto tako ni ja za Partizan!“ Kaže njima ovaj treći skoro neutralan ali naravno da nije, malo da se umiješa, sve to u redu, ali Torcida su odlični navijači, dragog im Hajduka iz Splita. Imaju šalove, imaju himnu, imaju Hajduk, imaju rivu (imaju „Rok mi bejbi“). Himna im je, za neupućene poput domaćina bloga, „Dalmatinac sam“, Mladena Grdovića. Na velikom ekranu se pusti spot, ide Mladen a raja mu na stadionu kliče. Stižu primjedbe publike pred ekranom: „Vidi koliko je star spot, svi im šalovi na ćirilici.“, i slične pošalice. Ipak, slijedi ozbiljna sugestija. „Kad si već krenuo, ‘de ti nama pusti Matu Mišu Kovača pa nek’ sve ide kud je pošlo.“ Rečeno, učinjeno. Na velikom ekranu se ukaza Mate Mišo Kovač. Delija rezignirano okrenu glavu od ekrana. „A, j…te, Mate Mišo Kovač… ustaša!“ A Mate Mišo Kovač pjeva tamo nekoj ženi, bol boluje, sjekire padaju, srce mu k’o Hirošima, ljubavi moja. Dok on pjeva, ostali pažljivo analiziraju napjev kao i imidž Mate Miše Kovača te pronalaze logičku vezu sa likom Dorijana iz filma Mi nismo anđeli III. Pjeva Mate Mišo Kovač kao hor bečkih slavuja dok tisuće hercegovaca režu vene motornim testerama i pokušavaju da se objese predebelim zlatnim lancima. Ipak, Delija je sav snužden i dalje. „Pa šta je reći, jel’ tako gadno?“ Odmahuje glavom. „A vidiš kako ovi Grobari gledaju Matu Mišu Kovača, slušaju ga i poštuju! To je zato što im je Tuđman bio predsjednik… nimalo slučajno!“ Delija se malo trgnu, pa će neutješno: „Ma dobro Tuđman, al’ Mate Mišo Kovač je stvarno ustaša!“