Iz strane štampe…

Poštovani čitaoci bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari., danas će Vam biti predstavljen jedan tekst sa mog drugog bloga o jednom segmentu mog života koji je poprilično, subjektivno cijenim, odvojen od ovog bloga. Naime, pored toga što sam mladić u netakonajboljim godinama i imam svoja interesovanja u vidu dobre muzike, brzih kola, žena sa velikim grudima i generalno svega dobrog i zanimljivog, ja sam nezaposleno lice lošeg imovnog stanja koje se trudi da taj svoj status promijeni… sistemski. Tako sam napisao neke tužbe protiv različitih institucija a sudovi ne znaju šta će sa tim tužbama pa to razvlače, prekrajaju i smaraju. Ipak, napokon sam dočekao epilog jedne od tih… a još četiri su na čekanju. Evo na primjeru kako to izgleda…

 

KAKO SAM BRANIO REPUBLIKU SRPSKU OD PRAVOBRANILAŠTVA REPUBLIKE SRPSKE

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene – čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje… s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao – pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih… Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom…

Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012…

Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se – uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama… malo kontrasta onim tamo rođacima.

Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu – zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa… Zašto pisati između redova.

Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati…

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi… sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe…

E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti… zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci… a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji – u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče…

Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma… su administracija Republike Srpske.

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova...

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova…

Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost…), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi… i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.

E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.

Fin, pristojan momak, svira gitaru...

Fin, pristojan momak, svira gitaru…

Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ – o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ – gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM – 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali…

Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?

I na kraju, zašto sve ovo… a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi…

Logika Pravobranilaštva RS

Logika Pravobranilaštva RS

P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću… a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje – provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto…

Advertisements

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

i-should-delete

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

Program za fotošop

– Koji program koristiš za fotošop?
– Program za fotošop?
– Da, za fotošop?
– Fotošop.
– Za fotošop?
– Fotošop.
– Ali koji program?
– Fotošop.
– Fotošop?
– Da, fotošop. Tako se program zove, fotošop.
– Fotošop?
– Fotošop.

Inače, fotošop je uglavnom retuširanje.