Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX

Kao što znamo, na časovima Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma nema zabranjenih tema. Nadasve kritički, analitički ali sa dužnim poštovanjem, sažimaju se rezultati istraživanja o relevantnim pitanjima sa svih strana, ma koliko bile različite ideološke i kulturne osnove tih naučnih dostignuća. Ipak, u teretani Sokolskog doma je osnova svega hrišćansko učenje i posmatranje bluda – seksualnog odnosa van braka – kao teškog grijeha. Članovi teretane Sokolskog doma su upozoreni da se u takvo nešto ne upuštaju, kako van braka, tako i u braku – da budu više nego pažljivi! Ipak, jedna podvrsta bluda se izdvaja kao poseban problem…

Naime, rukoblud (ili nehrišćanskom terminologijom: samozadovoljavanje, masturbacija, onanija, drkanje…) je možda i najopasnija kategorija bluda te se na časovima Seksualnog vaspitanja mnogo pažnje posvećuje prevenciji i suzbijanju te pojave. Prate se bilteni hrišćanskih ustanova, saopštenja sveštenih lica i nj. portparola, redovno se analiziraju najnovija istraživanja i metode borbe protiv rukobluda sve u cilju apsolutnog, kako vanjskog tako i unutrašnjeg, zdravlja mladih Sokolova. Tako je u teretanu Sokolskog doma dospio veoma kvalitetan članak uvaženog pp. Milana Ristivojčevića na tu temu, te je isti promptno upotrijebljen u praksi, i to prvo na jednom neimenovanom hrišćaninu koji povremeno skreće s pravog puta na makadam…
– A je li, kad se tebi dešava da ti demon bluda prijeti, ubacuje bludne maštarije, ujutru ili naveče? – pitanje je koje sačekuje neimenovanog hrišćanina, međutim, on se brani ćutanjem i prekrstom.

Tada se pojavljuje jedan višestruki prestupnik u krivičnom djelu rukobluda…
– A je li, Mitre, kad ti najčešće vršiš rukoblud?
– Šta?
– Rukoblud!
– Rukodrk?
– Rukoblud!
– Drkoblud?
– Rukoblud, volu jedan! Kad se tebi to dešava, demon bluda da te napadne pa ti se digne kita, ujutru ili naveče?
– Stalno!
– Pa to nije dobro! Ako ti se dešava naveče pred spavanje, treba odmah da ustaneš iz kreveta i staneš na molitvu, dok se tijelo sasvim ne umiri od strasnih pokreta! Ako ti se dešava ujutru, taj prirodan pokret polnog organa, to nije strast već prirodan pokret, treba da ustaneš i prošetaš, staneš na molitvu, to sve odmah prođe. Nipošto ne smiješ da ostaneš ležati budan zatvorenih očiju jer će ti đavo u glavu ubaciti bludne maštarije i može doći do ru-ko-blu-da!
– Dobro!
– Odmah da se prošetaš, da staneš na molitvu… Samo nemoj da se moliš ispred bogorodice, da ne bi počeo drkati na nju!
– Dobro!
– Isto tako, porno filmove i časopise bi najbolje bilo da ne gledaš, da ne uvodiš sebe u borbu u kojoj se slastoljubivi um pokaže kao izdajnik i čovjek padne u grijeh, kao što si ti pao mnogo puta dosad! Jesi li razumio?
– Jesam! – odlučno odgovara višestruki prestupnik dok mu kroz glavu prolaze slike kurvi sa Instagrama.
– Odlično, tako ću i ja odsad, čim se probudim ujutru odmah ustajem da šetam. Ako me ona pita što sam ustao, samo ću reći: „Idem šetati da ti ne drkam na sestru, jebem ti staru!“

Radeći trbušnjake, sve to iz prikrajka pažljivo sluša jedan stari moreplovac pa pomalo revoltiran rezignirano dodaje…
– Ma ko to piše? Neki pop? Ma šta on ima pričati, baćo moj?! Pa ja kad sam vidio onu jednu popadiju, odmah sam morao otići drkati iza kestena, a on da meni priča da ustanem i prošetam!

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „zet/kum/fin momak“ Anikić je u svom pet metara dugom nenjemačkom automobilu prolazio ispred jednog ugostiteljskog objetka gdje su dvije rospije upravo raspravljale o njemu. Jedna kritički upita drugu: „Šta misliš, da li je njemu ovaj auto kompenzacija za nešto…“, na šta ova zamišljeno zaškilji i odgovori: „Moraćemo provjeriti.“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII

Kruna karijere

Plan za oporavak srpske kinematografije: AKCIJA!

Srpska kinematografija je u očajnom stanju, kino dvorane su nikad praznije, publika nezainteresovana za domaći proizvod a sve zaluđenija šarenim lažama iz holivudske „Fabrike snova“. Takvo stanje stvari ne priliči dugoj tradiciji pokretnih slika u nebeskog naroda koja je iznjedrila niz naslova koji mogu rame uz rame s bilo čim iz domena bjelosvjetske sedme umjetnosti. Ipak, čak i pri šetnji kroz zlatne stranice istorije ovdašnje kinematografije, teško se oteti utisku da se moglo postići mnogo, mnogo više, posebno na polju akcionih filmova…

(Marko Kraljević i Vila Ravijojla, N. Pejić, 1998.)

Akcioni filmovi i to ne oni švedski, bez trunke artističkih aspiracija i trenutaka za dva uzastopna duboka uzdaha trebalo je da budu najjači stub domaće kinematografije. Jer, ako nešto karakteriše život na ovim prostorima, to je akcija, i to ona brutalna. Ipak, ideal akcionog heroja apsolutno nije iskorišten i predstavljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Sa druge strane, prokleti Američani kod kojih je prosječna težina nacije 167 kg žive vage od toga napraviše posao, a Srbi vitki, visoki, stasiti, plećati, brkati, kurati… ništa. Kod njih Ljubiša Samardžić Smoki postade glumac. Pa jebotebog. Znači, valja raditi potpuno drugačije…

Plan je jednostavan: zamislite velebrkatog Marka Kraljevića sa tijelom Mr Olimpije, zubima boje maslačka i pogledom zavodljivim kao međunožje Mire Furlan, kako potpomognut ogromnim količinama supstance koja bi, da se logika i zakon sretnu, bila debelo ilegalna – šljivovice, je li, radi serije različitih vježbi za grudi, biceps i produžavanje polnog organa, samo bez tegova. Npr. zlim Turcima blokira prolaz na autoputu. Stane svojim golfom na sredinu ceste i ne da Turcima proći („Š’a bilo, Musa?“), džaba što špediteri čekaju robu, a onda kad situacija postane nategnuta pa oznojeni vozači krenu prijetiti i turirati, Marko izvadi papir iz advokatske kancelarije. A Turci, stari legalisti, srce im sišlo u špiceve špicastih opanaka koji su, uzgredbudirečeno, misteriozno napravili kambek početkom novog milenijuma (paralelno sa dolaskom demokratije u srpske zemlje), prvo u ženskoj nožnoj galanteriji a zatim i u muškoj.

A to je tek, izuzetno blag, početak franšize (šta god da znači ta riječ). Ubrzo slijedi i, npr., drugi dio, Kraljević Marko blokira Bugare, zatim Kraljević Marko blokira transevropski vazdušni saobraćaj („More, jevropljani, nemoj avion da letite da se ne bacim buzdovanom!“) i slični gdje će Marko, uglavnom oskudno obučen sa vidljivim autentičnim srpskim trbušnjacima (koji nisu lažni kao oni u filmu 300), na ovaj ali i onaj način jebati majku (i ostatak ženskog roda i poroda) svim dušmanima i pri tom promovisati tradicionalne vrijednosti srpskog društva kao što su sloboda, demokratija, treniranje tegova, prednost žiranta nad kumom, partijarhat, kurvanje, tihovanje, žena može biti sa sela al’ auto mora biti iz Njemačke, psovanje, rakija, ratnički duh i sl.

Zatim, valja preuzeti dobru ideju iz inostrane produkcije, ako se već nudi: Marko Kraljević protiv (anti)heroja drugih naroda i narodnosti. Tako bi se u seriji protiv našli naslovi poput Kraljević Marko protiv Boška Buhe: Posljednji svrab, Kraljević Marko protiv Zdravka Mamića: Posljednji penal, Kraljević Marko protiv Halida Bešlića: Posljednji poljubac, kao i kombinacije udruživanja Marka Kraljevića sa različitim autentičnim srpskim herojima, npr. Kraljević Marko i trener Sale naoružani samo ez-šipkama osvajaju Bihać, zatim Kraljević Marko i Šešelj ručno bacaju atomsku bombu na Njujork, Kraljević Marko i F.K. „Crvena Zvezda“ iz ’91. protiv horde LBGT zombija, Kraljević Marko i Zmaj od Šipova protiv svih skandinavskih učesnica na Evroviziji…

Uz ovakve ideje i iole kvalitetnu produkciju, ne bi puno trebalo da Marko Kraljević postane omiljeni junak cijelog Balkana (za početak), kojem bi se klanjale i nacije iz čijih redova dolaze njegove žrtve. U priču bi odmah bila uključena i logistika (sve sa ćiriličnom oznakom ®): školski pribor sa likom Marka Kraljevića – olovke i bojice u obliku buzdovana, šestar kao dva ukrštena mača; akcione figurice (Šarac sold separately); video igre za sve igračke platforme – posebne serije za japansko tržište „Samuraj Marko“; odjevni predmeti – majice sa autentičnim srpskim trbušnjacima, pancirni prsluci; seks igračke za dame i sve koji se tako osjećaju – umjetni penis Marko Kraljević u autentičnoj veličini (50 cm) kao i umjerenija verzija (35 cm, model „Marko je malo umoran“); proizvodi za njegu i higijenu – aparat za brijanje koji zaobilazi brkove, pasta za zube i vodica za ispiranje usta sa okusom šljivovice, i još mnogo, mnogo toga.

Naravno, ne može se ignorisati činjenica da su na ovim prostorima već snimljeni neki akcioni filmovi kao i filmovi o Marku Kraljeviću, međutim, iz izloženog je jasno da potencijal nije ni zagreban. Filmaši, imate li dovoljno guste brkove oko mošnica da napravite pravu stvar? Plan je jednostavan i lako izvodljiv, Bata Živojinović još uvijek u naponu snage (zar ste i pomislili da neko drugi dolazi u obzir za glavnu ulogu?), dovoljno (mu) je dva mjeseca teretane, steroida seoske hrane i ispijanja krvi mladih djevica i može da počne srpsko pokoravanje svijeta… za početak onog filmskog.

P.S. A još ovdje uopšte nisu spomenuti neki drugi akcioni segmenti života na ovim prostorima. Npr., jedna svakodnevna disciplina koja spaja iskrenu opasnost, neslućene nivoe uzbuđenja, dlakave nadlaktice, znoj i muškost – cijepanje drva! Sinopsis sigurnog filmskog hita: sreću se njih dvojica, pa uz rakiju počinju…
– Preko vikenda sam iscijepao 27 metara drva!
– Ja sam iscijepao 30 metara koje sam svojeručno složio!
– Ja sam prvo silovao medvjeda pa ga natjerao da složi drva.
– A ja sam svoje iscijepao malom sjekirom!
– Ti si koristio sjekiru?!

Đavo je 14

Žene su, pored svih divnih stvari koje se vežu za njih (zapravo, od kojih su sačinjene), ipak (!) i uzrok mnogih problema kod mladih ljudi muškog pola od 7 do 107 godina. Nehotično, nenamjerno, ali jesu, uzrok. Na stranu to što su ti mladi ljudi muškog pola emotivci koji ne čitaju pažljivo ženske časopise pa sami sebi nanesu sav svoj bol…

Pričamo nešto kapetan Zec i ja, on je sav u nekom emotivno pomjerenom stanju. Držeći flašu rakije, suznih očiju drhti i ponavlja: „Ona… kurva!“, dok sa njim i za njim na grani obližnjeg jabukovog stabla plače 12 malih anđela dok čekaju Avrama koji je otišao u „Rodić“ po pivo. Pokušavam da oraspoložim kapetana, ali ne ide…
– Sve sam joj dao! Ružu u obliku M-16, dušu ranjenu gore nego Car Lazar na Kosovu polju i ovo, prokleto da je, snažno tijelo obučeno u odijelo posuto činovima kao zlatnom prašinom! A ona… kurva! Nije htjela… A nije, kriv sam ja…

Na to mu kažem da to rakija govori iz njega, te da ne smijemo doći u fazu da razmišljamo kako žene imaju pravo da se ponašaju onako kako mi to od njih ne tražimo. On otpi još malo rakije pa nastavi…
– Ma nije tako, ja sam kriv! Mislio sam da može nešto što ne može! Previše sam razmišljao… to je problem! Ne treba previše razmišljati! Što se manje razmišlja, to je bolje!

Tu se složim sa njim uz primjer prikladnog djelovanja:
– Tačno tako! Nikakvog razmišljanja ne treba biti! Samo dođeš i kažeš joj: „Zdravo! Ovo je moja kita, tvoj budući najbolji drug!“
Podignute obrve, kapetan uloži repliku:
– Ne znam… To možda može Mladi Z. Delić… ja ne.
(Za one koji su se tek uključili u rad ovog bloga, M.Z. Delić je duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, indijanskog imena „Onaj koji gleda pravo u oči, čvrsto drži za ruku dok drugom rukom čini čuda i još kuca poruku na mobilnom“, mladić koji je uvijek za pet lajkova i deset zgibova bolji od svih zgodnih mladića [nalickanih pedera, prim. aut.] koji su prošli kroz emisiju „Red Carpet“, čovjek koji je svojom nerazumnom odlukom na dugu vezu natjerao tisuće i tisuće djevojčica na gašenje fejzbuk profila i masovna samoubistva na području zapadne Bosne i južne Švedske.)
– A, ne – ispravih kapetana Zeca. – M.Z. Delić ima sasvim drugi pristup. On dođe i kaže: „Zdravo! Ovo su moji trbušnjaci, možeš na njima rendati jabuke!“
– Jabuke? – upita kapetan.
– Jabuke, jabuke… a mogu i lubenice.

Marketing – naš prijatelj?

Rad čini čovjeka, a čovjek radi da bi radio odnosno bio čovjekom. Ili nije tako. Da je rad krojen prema čovjeku, ne bi tako teško bilo ustati ujutru. Bilo bi teško ustati popodne. A tad je lako ustati. Nego, čovjek radi da bi radio, ali i da bi zaradio. I onda (neki tamo zli oni novi svjetski poredak, autoritet, gospodari svemira) dođu i kažu kako ne treba da budeš materijalista. Čemu rad onda, paradoksalno se zapadne u kvaku 22…

Međutim, eto, nametnuta je ta ideja rada kao spasenja, stari je to marketing, treba da radiš k’o pseto a ne da spavaš kao jazavac da bi bio uzoran član društva, na grudima da ti sija značka udarna. I onda za taj rad dobiješ novca da možeš sebi kupiš dva proizvoda slična čokoladnom desertu sa kestenom i da se… hm. A gdje je tu mladost, gdje su tu snovi, gdje je tu mali momački auto? Kupićeš (ga) mali momački auto kad budeš mali starac.

Nego, čitam ti ja tako neki marketing za jedan mali nemomački auto pa kaže kako je tamo neki motordžija izabran da bude reklamno lice za jedan tako mali nemomački auto. Da se razumijemo, taj motordžija nije kao čika Dule motordžija, junak i delija, nego je sav neki mršav i frizura kao prateći vokali u grupi Mirzino jato i 40 kg žive vage sa krevetom (a krevet na sprat). Dakle, neprihvatljiv, jer u ime nas izjavljujem da ne želimo da budemo pederi. A auto mali nemomački, nježan i živopisnih boja.

Oštro uložim verbalni protest skoro nikome na taj marketing! Taj automobil treba da reklamira djeva mlada bujnih grudi, naložim! Čitaj, jest jednako, dobra mačka sa velikim sisama! Jes’ kad ne bi bilo kao što jeste, odmah se jave se nevladine organizacije i drugi strani faktori mrvljenja dosad dovoljno smrvljenih ostataka našeg starog sistema vrijednosti pa kažu, a zašto mačka sa velikim sisama? Zato što je to mali nemomački auto, borba argumentima se nastavlja!

Kaže marketing za taj mali nemomački auto kako se nudi 62.000 kombinacije boja enterijera i 82.000 kombinacije boja eksterijera. To je otprilike 81.998 kombinacija previše, ukoliko se radi o malom momačkom autu, ali ne radi, borba se odvija Sokratovom metodom. Je li? Nije! Treba li muškarcu 82.000 kombinacija? Ne, je odgovor. Muškarcu treba dvije kombinacije eksterijera, crna i još crnja, a u unutrašnjosti volan i mjenjač blago falusoidnog oblika čisto da bi se muževni muškarac tokom vožnje manje hvatao za svoj lični falusoidni oblik.

Međutim, sve je to marketing, i kad je obrnut od principa. A princip je drevan. Ono reklama za one ženske stvari (npr. mali nemomački auto), a na reklami ženska. Većinom dobra mačka sa velikim sisama. Ono reklama za one neke muške stvari što žene kupuju muškarcima, a na reklami opet ženska. Uvijek dobra mačka sa velikim sisama. Realno, dobre mačke su prodale hrpu stvari i ženama i muškarcima, a muškarci, muževni ili ne, uglavnom tek sebe uspiju da prodaju i ženama i muškarcima (na prihvatljiv način). Bez da se išta oduzima dobrim mačkama sa velikim sisama, malo je to čudno, pitanje se nametne a jedna obrva spusti…

Đođe lik sa licem glatkim kao (polomiću) čaše (od kristala), obrva uređenih (zamalo) kao natpis u dvorištu do VMA vidljiv iz vazduha, uzme brijač sa uvijek +1 oštricom i obrije obrijano lice, a onda naiđe gorevišeputaspomenuta mačka i zagrli ga. Pouka: ako budeš brijao lice (a u XXI vijeku i ostale dijelove tijela) + budeš glumac u reklami = mogao bi se naći u poziciji da te zagrli gorevišeputaspomenuta mačka. Naravno da to želiš jer peder da budeš ne želiš. Svi su razlozi ZA, a oni PROTIV neustavni i neutemeljeni.

Al’ čekaj malo.

Zar nije brijanje brade više zbog toga što ne želiš da ti brada upada u tanjir dok jedeš čorbu od divljeg vepra i divljeg zeca koje si onako usput ubio u šumi dok si velikom sjekirom zamahivao po velikom drvetu, a čorbu je spremila djeva mlada bujnih grudi nakon što te grlila 45 minuta (za prvo poluvrijeme) po povratku iz šume? Zar nije to zbog onog što jesi, a ne zbog onog što želiš da budeš? Zar nije jasno da ono što jesi to ćeš i biti, a to ti nijedan marketing nije prodao i neće prodati?