Recenzija – Creed 2 (2018): Zašto si se, Vojvodo, iz Haga vratiJO, EJDRIJEN!

Ili: kako je Silver Testelone postao glumac u crnačkim blic žena filmovima.

Da se odmah razumijemo: nisam gledao Krid (Creed, prvi), jer je šesti Roki bio tragično loš i zažalio sam tad. Zaboli me što ga je kritika pohvalila jer šta je koji kurac kritika ikad znala o kvalitetnim muškim filmovima. Realno. A Roki je dobar momak, nije bio neki učenik ali se volio potući za raju i nije mu bio problem da na fudbalu brani dvije utakmice zaredom. Cijenjen je kao Rambov mlađi brat, svi su znali da je malo retard, ali s obzirom da je Rambo zajeban momak, tu je bila distanca respekta…

Ako ćemo iskreno, prvi Roki je vrlo dobar po svim parametrima, ozbiljan film; drugi Roki je reciklaža prvog sa očiglednim rupama; treći Roki je naučno-fantastični sportski film; četvrti Roki je nešto kao Top Gan samo sa bokserima i više vazelina; peti Roki je božićna priča o povratku kući; šesti Roki, snimljen 16.000 godina nakon petog je jedno nepotrebno dizanje serijala iz mrtvih, sa ispunjavanjem svih klišea za osvježavanje po modernim standardima: Roki je propo, tu su sad crnci. Međutim, ako se malo bolje osmotri istorijat serijala, Roki je oduvijek više bio crnačka kurva nego što je bio bracika: teško da ga je ijedan intimni odnos sa Ejdrijen ispunio kao onomad kad je sa Apolom trčao po plaži u majicama do pola stomaka. Znači, ta neka once you go black priča je oduvijek vrebala iz prikrajka.

Tako je Silver Testelone zvan Roki, sredinom sedme decenije života naslutio da mu se bliži kraj za nekih 200-300 godina pa odlučio da težište priče prebaci na sina njegovog omiljenog (u svakom pogledu) protivnika (u svakom pogledu)… I dok nisam gledao prvi dio, za ovaj drugi me debeli radnik RTRS zajebao pa sam otišao u kino (‘aj u kino, rekao je, biće guzica, rekao je). Možda je taj izostanak Krida (1) učinio da prelaz bude kao pad sa dvaneste stepenice umjesto sa treće, odnosno, da bi prvi film – da sam ga pogledao – poslužio da olakša tranziciju za prihvatanje novog Rokijevog usmjerenja, ali opet, to ne mijenja činjenicu da je ovo jebeni crnački blic žena film:
– Roki mijesi pitu
– crnca smuva rospija i ekspresno se tu napravi dijete
– ona „ide u studio“ (PFFFFFFF) a crnac čuva dijete
– crnac ima te neke emotivne ispade i teške trenutke
– Roki mijesi pitu
– Ivan Drago i njegov sin klasični brutalni siledžija šibaju ljude širom Istočne Evrope
– Drago junior iznabada crnca (realno)
– Drago povrati davno izgubljeni ugled u carskoj Rusiji, primi ga Putin
– Drago i sin se sjebu kad ugledaju kurvu materu bivšu ženu Brigit Nilsen
– Roki odvede crnca da u pustinji trenira sa nekim likom što je ležao na Tunjicama [Kazneno-popravni zavod Banja Luka, prim. aut.]
– crnac pobijedi Dragu juniora (PFFFFFFFFFFFFFFFFFFFF)
– Roki umijesi još pite

Jedino što valja u cijelom filmu je magistar i olimpijac Dolf Lundgren, koji je, htio to neko priznati ili ne, poprilično kvalitetan glumac. Ostalo je takav šrot da je to strašno. Ukoliko je nadasve hrišćanski da prihvatimo nedostatak kvaliteta u aktuelnoj produkciji holivudske akcione gerijatrije, dotle je ovako pogrešno usmjerenje filma neoprostivo: ovo je jedan takav čokoladni sufle od filma posut ženskim sredstvom za intimno pranje da bi trebalo poslati Kristijana Greja Golubovića da Rokija i crnca brutalno iznabada kurcem šakom, ne bi li ih podsjetio da oni ne bi trebalo da budu pičke… Naravno, teror feministički obojene političke korektnosti nije samo u tome: dok je razumljivo da žene vole retarde, jer 1) ima posla oko njih (majčinski kompleks instinkt) i 2) lakše je njima manipulisati, ovdje je to apsurdno jer se u filmu radi o liku kojem je posao da ga udaraju šakom u glavu, kojeg o životu uči lik kojem je bio posao da ga udaraju šakom u glavu… Ali eto, nije dovoljno što su Mostovi okruga Medison Mostovi okruga Medison, sad treba i Roki da bude Mostovi okruga Medison… PAJEBOTEBOG.

Vremena se neumitno mijenjaju, tako da nije sporno što se Bora Čorba pretvorio u tetku Bore Čorbe, ali, tetka, ne moraš sve da nas ljubiš kao prije 27 godina kad ti nije toliko smrdilo iz usta… i nemoj nam slati pite, imamo.

Tajna konstantnosti pite ili što sad ljubav ima s tim…

Mnog(aj)e vojske su prolazile ovuda, padale glave careva, smjenjivale se bijeda i još veća bijeda, al’ jedna stvar je stajala postojana, bez razloga, smisla i izgovora: kvalitet domaće pite u mojoj porodici (od izvora prema ušću sa majčine strane).

Sa babine babe na babu, sa babe na staru (majku), sa ognjišta na mladu (snaju), tradicija se prenosila i kvalitet. A nije da je babina baba znala nešto po kuhinji. Nije ni da je baba znala. A nije, vala, ni da stara (majka) zna. Štaviše, svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura i novi eksperiment. Provjeri da li je slano? Nije? Malo sam drugačije stavila nego prošli put, pa zato nije. A treba biti slano. Realno. Nego!

Da nema ćevapa i pomfrita, pita bi bila najbolje jelo ikad. Al’ eto. Nego, kad se kaže pita, ima raznih pita, a ima i terminoloških barijera. Ono, burek – pita. U Bosni je pita (sa ___), u Srbiji burek (sa ___). A i jedno i drugo, pita. A može biti motana ili slagana. A može biti slana ili slatka. A može biti od domaćih ili kupovnih jufki. A ja kad kažem pita, mislim na sirnicu, prevashodno, moja omiljena, kao Frodi buljavom onaj prsten maj prešs.

Baba je savršeno motala pitu, šta jes’ – jes’. Al’ je baba napustila Dolinu suza prije par godina, upokojila se i zaputila se ka Velikoj tepsiji na nebu, da odatle posmatra svijet. Na seoskom ognjištu rodne kuće ostao je ujak moj, pripadajuća mu porodica sa ženom odmilja zvanom snaja. I vraća se stara onomad sa sela pa onako, s neskrivenim ponosom: „Dobro je snaja naučila kuvat’ pitu.“ Nakon cirka oko 50 godina života, 25 godina braka, 5 godina bez babinog stručnog nadzora. Što b’ se reklo, polož’la je.

A moja stara (majka) je to davno položila. Da kvalitet pite nije konstantan kao što jeste, ko zna u kojem po redu nesretnom braku bih ja bio danas, mršav i indisponiran. Al’ eto. Međutim, i pored tog neospornog kvaliteta koji kvantitativno prevodim kao pite su uvijek od 3 do 5 na skali od 1 do 5, stara zna da iznenadi, u smislu, je li, kako da to kažem, da probije skalu… zgornje strane. (Blog trpi što papir ne može, da ja hvalim moju staru.)

Tako ti je neki dan stara, da dočeka omiljenu tetku i prihrani je, ukuvala pite dvije, sirnicu i krompirušu. I sad, krompir volim u svakom obliku sem u tom gdje je umotan u jufke pa sam krompirušu preskočio. Al’ sirnica. Što b’ Ćiro Blažević rek’o, SINEMOJ. Već nakon prvog zalogaja sam plakao znajući da je mršavost moja prošlost te da će me zaustaviti samo tupi zid tepsije. U ti boga, samo reče, pa nastavi da jede. Pita bila k’o zmaj zmajeva, vrh vrhova. Znači, Šako u Trokaderu je naspram ove pite bio kao Motajica naspram Kilimandžara. Veleodlična pita, i to sa kupovnim jufkama. Uskličnik! Iako je 100% domaća uvijek 100% bolja, nekad zbog nezgodne konstelacije vremena i prostora mora se pribjeći kupovnim jufkama. Tako je. Jeste. Al’ odlična pita, da naglasim, kulturno.

I tako, ne samo na blogu, pohvalim ja moju staru (majku), kako joj je odlična pita. Vjerovatno najbolja ikad u kategoriji „kupovne jufke“. Volim ja pohvaliti moju staru (majku), a posebno kad zasluži. A zasluži. A lijepo je dati kompliment, pa priložim isti.
– A, daj nam reci, u čemu je bila tajna? Da li je to zato što si ovu pitu pravila s ljubavlju?
– Ma kakva ljubav, to sam ja na brzinu smotala.

I, eto, drage moje, odgovora na pitanje iz naslova. Ljubav nema ništa s tim, dovoljne su samo brzina i kupovne jufke, a pri tom ne mislim samo na pitu.

Mara se o sitnoj djeci stara, nije kao Dara što se po čitav dan…

Život čine male stvari kao i malo veće stvari kao i one stvari srednje veličine, najčešće kupljene gotovim novcem. Radost posjedovanja. Naravno, tugu vrijedi utapati i u prezaslađenoj i masnoj hrani ali o tome neki drugi put. Nego, novac je zlo i valja ga uništavati, potrošnjom. Ne treba dopustiti da se novac skuplja. Trošiti, trošiti i samo trošiti. Zato buraz i ja idemo po tržnim centrima i jeftinim prodavnicama pa kupujemo slatkiše, sijalice za auto i cipele. Tako ti on onomad kupi cipele marke SUPA. Nije baš „Manolo Blanik“ a ni „Sani Armani“, al’ eto. Proizvodnja Kazanstan. Da smo u Americi ne bismo imali viceve u Husi i Hasi nego samo loše igre riječima kao primjer iz prošle rečenice. Elem, cipele su SUPA. Onako penzionerske, al’ svako ima svoj stil.
Dolazimo kući, stara se interesuje šta smo kupili…
-Nenad je kupio cipele SUPA, a imaju još patike SARMA.
-Daj, mali, nemoj lupetati.
-Stvarno, sad ću ti pokazati…
Gleda stara one cipele, pa nisu loše, pa obrni okreni, a ono stvarno piše SUPA.
-Pa dobro, a kad ćete po te patike?
-Kako kad, pa kad bude slava…

(Ako neko zna gdje se mogu nabaviti PEČENJE čizme ili PITA papuče, neka javi.)

O sahranama u Srba u jednom selu u Lijevču polju

Iz predstojeće knjige Trenera Saleta pod naslovom Srbi su najgluplji narod na svijetu, majku ti jebem! i podnaslovom Priče Trenera Saleta, kratki izvod:

Oni ludi Srbi, majku ti jebem, pa kod njih ni sahrane nisu normalne. Eno oni u Vilusima, (ma jedno selo u Lijevču tamo) na sahrani poslužuju čitav meni. Dvaput moraš jesti! Ide supa, sarma, pečenje, pita i torta na kraju. Bio tamo na nekoj sahrani, a njih dvije sjede i jedu onu pitu, onako je valjaju po prstima, pa majku ti jebem, čovjek umro a njih dvije, i tamo neka došla onako sa punđom, a njih dvije jedu onu pitu pa jedna ‘nako pita drugu: „A nije mi ovo baš frizura za sahrane?“, a ona druga jede onu pitu. O jebem ti majku, a onda kad je došla torta, kaže ona druga: „Pih, slabo je ovo, nema orasa…“ Pa jebem vam majku blentavu, a na groblju hoće od tuge u grob da skoči, jauče k’o da je režu! Ti Srbi, to je sve blentavo!

On Tanzania is only black people. On Serbia?

– Šta ima, komšija, ne daš se vidjeti…
– Istina, komšija, nema me nigdje, al’ biće u narednom periodu. Evo, riješili smo slavu – sve sam tanjire svojeručno oprao, sve spremljeno. Tri sam dana jeo samo kolače, pa sad lagano treba da vratim so u ishranu.
– Pa kako samo kolače, ništa sarma?
– Ma kakva sarma, ne jedem ja ta srpska jela. To da išta valja, ne bi Srbi bili ovoliko blentavi.

A, realno, nije ta sarma toliko loša, niti su kolači nesrpski, nego, ako mogu birati između kolača i nečega – prehrambenog artikla a da to nisu ćevapi i pomfrit, biram kolače. A znaju Srbi praviti kolače (posebno slavske), al’ nekako su šiptari ispali majstori za to. Zato Srbi kod njih idu na šampitu. Al’ ja ne.

Od tad, a to je bilo onomad kad sam radio kao zamjena u osnovnoj školi. Moje prvo radno iskustvo, popriličan šok kad sam uvidio u šta se škola pretvorila. Doduše, imam malo tvrđu kožu tako da je šok bio dvosmjeran, koliko god da sam se ja šokirao, učenici su bili jednako šokirani mojim antičkim nastavnim metodama naslijeđenim, sa jedne strane, od učiteljice Branka Ćopića, a sa druge strane, od oca fudbalera koji, u rijetkim trenucima evociranja na slavnu prošlost, zna izjaviti kako „nema mjesta u Bosni gdje se nisu potukli“. A išli igrati fudbal.

Nego, šiptari i zašto ne kupujem od njih.

Dio I
Sjedi taj mali u zadnjoj klupi i priča i priča i priča. Deveti je on razred, a ima ga 30 kilograma zajedno sa stolicom i klupom (mada, bolje i to nego oni od 100 kg, njih je teže manuelno izbaciti iz razreda, prim. autora). Tako mali a tako puno priča. Vidim da ne planira da stane, đavo odnio šalu, moram ustati sa tapacirane stolice. Priđem mu lijepo, upitam ga kako se zove. (Ne znam ih, tu sam kao zamjena.) Kaže Derim. Pedagoški nježno spustim svoj nježni prosvjetni dlan na njegovu glavu pa ga još jednom upitam kako se zove. Derim, ponovi, kao da sam gluv i glup. Sukladno ideji da on mene z., nepedagoški nenježno svojim prosvjetnim dlanom stisnem njegovu malu glavu pa ga još jednom upitam. Stisak izmami suze u nj. očima pa mi reče da se zove tako kako se zove i da provjerim u dnevniku. Ja tamo kad ono fakat. Samo nije Derim nego Nderim, al’ se to N prečesto izgubi u izgovoru. Gledam ime u dnevniku, dijete plače, a meni žao. Al’ neće biti zadugo…

Dio II
U nedostatku gradiva odnosno ideja za rad, za prvi čas druge (i posljednje) sedmice mog radnog boravka u školi, odlučim da djeci devetog razreda zadam da pišu sastav tj. essay. Tema relativno slobodna, odnosno, šta su radili na svom kratkom proljetnom raspustu, a ukoliko ne znaju da opišu šta su stvarno radili, neka izmisle. Neka koriste riječi koje znaju, probaju sklopiti nekakav sastav, ko uradi dobro – dobiće dobru ocjenu, ko ne uradi dobro neće dobiti lošu. Krajnje pedagoški po novim pedagoškim principima, svi vole nastavnika koji daje samo dobre ocjene. I dok su neki pisali kako su se proveli na raspustu, neki pisali kako im je Vladimir Putin ujak, Nderim je otišao na sasvim treću stranu… Njegov sastav na temu „Moj proljetni raspust“ (My Spring Break) počinje rečenicama „My best freund is Hashim Tachi. He and I killed much people.“, a nakon toga još koješta. Kad sam to pročitao, nije mi bilo svejedno. Pokažem nekim kolegicama, a zatim i direktoru. Gleda čovjek, problijedio, šećera i vode. „Pa ovaj će nama bombu baciti u školu!“, reče, uze dotični komad papira koji je tad posljednji put viđen u javnosti. (Dalji postupak povodom tog slučaja je vođen metodom ništa.)
Ipak, ja djeci moram podijeliti sastave. Dođe Nderimov razred na red, pa i sam dotični. Vokativom ja njega po prezimenu pa mu kažem kako ono što je napisao nije normalno, te da će već biti nešto urađeno po tom pitanju, ali ne s moje strane (meni je to bio posljednji čas). Al’ kad sam već tu, da ja njega malo propitam engleski. Pred tablu, pa mu kažem da piše rečenice na srpskom, a onda će ih prevesti na engleski. Uze Nderim kredu u ruku, a ja počeh diktirati: „Moj najbolji prijatelj je Mitar Mirić. On i ja smo poljubili mnogo ljudi.“ Gleda on u mene kao da je gluv i glup. Ponovim mu isto, uz još intenzivniju reakciju ostale djece u vidu smijeha. Napisa on to nekako, pa onda krenu prevoditi: „My best freund…“, i kako napisa freund, ja njemu lijepo marš na mjesto. (Iako smatram da je previše da djeca uče dva strana jezika u osnovnoj školi, to nije moj problem.) Nderim ljutito sjede na svoje mjesto, i kako sam okretao stranice dnevnika, ljutito mi reče: „Šta je sad, da mi nećeš dati jedinicu?“ Pogledam ga, a on i dalje 30 kg sa stolicom i klupom a brutalno ljut, pa mu odgovorim potvrdno, a zatim upišem solidnu jedinicu na odgovarajuće mjesto. A nisam planirao. Ovoga puta su uzalud bile suze i povici nemoj, nemoj.

Nego, takav stepen zatrovanosti u tom stadijumu razvoja… nisam očekivao. Upućuje, rekao bih, na genetski poremećaj. Veoma žalosno, kako god se okrene. I sad, šta to za mene znači? Ni u ludilu kod šiptara. Ni na kolače, ni na pitu, ni u šali, ni greškom. Doduše, sam podatak da je meni ovako nešto trebalo da ukaže na problem je dokaz koliko su Srbi glup narod – bezveze je da se vadim da sam rođen u finoj porodici gdje sam učen da ljude dijelim na dobre i loše. Bilo lijepo 500 godina pod turcima, pa još onda ‘ajmo tamo na more, biće nam k’o kod kuće, ima baklave i bureka. Doduše #2, Srbi gdje god da se okrenu, svi bi nam ili jesu već j. mater, tako da ne može ni međa sa bodljikavom žicom na sve strane. Zato i razmišljam gdje i kako da počnem učiti japanski.

Zdravo Layne Staley živo

I tako ti ja jedem pitu i hodam po kuhinji i gledam nešto, tamo-pa-ovamo, zamislio se, pa se prisjetim da dohvatim nešto iznad sudopera i dok sam se protegao, ispadne mi komad pite u sudoper. A dobar komad. Gledam ja njega onako, gleda on mene, gledam ja njega, uzmem ja njega (i dalje govorim o komadu pite), obrišem krpom pa nastavim.

I sad mi je smiješno kad se sjetim.