LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj je ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

Trauma u našoj bašti: Boemska rapsodija (2018)

Ono kad si žestok momak pa odeš u kafić i naručiš gusti sa šlagom a ono umjesto šlaga nešto kao sir: namaz a nije… pa ti ostane na brkovima.

Da je kojim slučajem dosanjao 2018. godinu, Džordž Orvel bi sasvim sigurno drugačije nazvao osamdes’četvrtu… ali nije. Srećom. Jer ne treba pretjerivati. Treba znati kad stati. Na žalost, neki ne znaju. Tako je biografski film o Frodoljubu Živanoviću iz grupe Kralj’ca pretjeran. Apsolutno. Toliko je pretjeran da su to zapravo dva filma: prvi dio filma je najbolji film svih vremena; drugi dio filma je najgori film svih vremena.

Životi rok (za domaće tržište: turbo folk) zvijezda su počesto vrlo živopisni: „seks, droga, rokenrol“, što je nadasve zanimljivije od „kravata i stalan posao“. Kao takvi, izuzetno su pogodni za romansiranje i ekranizaciju, ali filmska industrija to još uvijek nije uzela u mašinu: sa jedne strane zbog činjenice da je dobar dio tih ljudi još uvijek živ da priča o tome, a sa druge strane su tu dokumentarni filmovi. Dalje, većina toga se dogodila na putu do ludila, gdje postoje kontradiktorni izvještaji od strane ljudi koji su stajali jedni pored drugih, uz onu foru „ne vrijedi pričati, morao si biti tu“… U jednačinu još možemo ubaciti da je filmska hiperbolizacija dvoznačna, te da pored iskrivljivanja karaktera zarad arhetipičnosti i scenario obično dobije karakterističan luk koji ignoriše hrono-istorijske činjenice, umjesto da se samo posloži dobra kompilacija anegdota… Eh, kad bi sve bilo samo malo jednostavnije.

Bilo kako bilo, „Boemska rapsodija“ (Bohemian Rhapsody, 2018.) je već u ovom trenutku najkomercijalniji muzički biografski film svih vremena, publika je veoma zadovoljna, kritika malo manje ali opet i od njih svakako pozitivna ocjena i to je još jedna od onih klasičnih situacija pa jel vi to mene zajebavate, kakvih je sve više u ovom svijetu.

Genezično, film je bio u nastajanju od 2010. godine, vrijedi spomenuti da je izvjesni gospodin Baron Koen bio u timu i izašao iz istog kad je vidio u kojem se smjeru kreću stvari, stručni nadzor su vršili aktivna dva člana grupe (Mej i Tejlor), priča je autorizovana i zvanična, Adidaske su original, garantovano…

I, šta smo dobili?

Mladi Ramiz koji glumi Frodoljuba Oskara komotno može da proslijedi Neletu Karajliću, s obzirom da prvi dio filma zapravo tumači Nerminu Curbrigen iz skeča Škola za dresuru cura 8. mart, što je smisleniji dio filma. Kasnije samo imamo razradu prethodno pomenute hiperbole: pokojni F. jeste imao karakteristične zube, međutim, u filmu su oni razmjera dabar-dabar-kuna-dabar; brkovi su dio legende ali je njihov značaj formiran životom poslije smrti jer svakako nisu bili neraskidivo vezani za lice nosioca ovog filma. Te fizičke karakteristike su stvarno nepotrebno isforsirane, a što se tiče govora tijela, on je sveden na položaj ruke za tacnu na ramenu uz uzrečicu „dragi“: Nerminu Curbrigen je naslijedio Dik Vaelentajn iz spota „Rejdio Ga-Ga“ gdje dolazimo do korijena problema – zvanični omaž je veća parodija od parodije.

Kroz blago iskrivljen i ubrzan istorijat benda, sasvim su nepotrebno istaknuti homoseksualni momenti na način da je to čisti pederluk. Film teži da prikaže rastrzanost Frodoljuba između Marice koja je „ljubav njegovog života“ i pušenja kurca, a već nakon pola priče Marica njemu otvoreno saspe da je on… peder (ni 5 ni 6); zato scena razmjena pogleda sa kamiondžijom kod WC-a traje pet puta više nego što je potrebno. I sad, u ovom nekom hipersenzitivnom (fol polit-korektnom) vremenu, gdje se pederu više ne smije reći da je peder, ovakav pristup „tematici“ je vrhunski dijaboličan: Frodoljub je ipak primarno bio veliki umjetnik a ne pederčina, a ovo je autorizovana priča što će reći da ga autorizatori zavukoše pederima, ali ne onako kako bi to pederi željeli.

Što se samog toka priče tiče, kolažno su posloženi bitni momenti iz života grupe, dok je ekstravagancija maksimalno izbačena da bi film bio klasifikovan kao porodično prihvatljiv. Najveći hronološki prekršaj je potpuno nepotreban: završetak priče u 1985. godini i preslagivanje elemenata u skladu s tim je glupost koju je teško objasniti s obzirom da je istorija poprilično zanimljiva: grupa jeste bila koncertno neaktivna od 1986. godine ali su do 1991. godine izašla dva poprilično raščlanjena studijska albuma, a čika F. je teško bolestan i slabo pokretan uspio da snimi numeru „Šou mora nastaviti“ što je bio njegov ultimativni poklič koji nije trebalo shvatiti bukvalno, što nisu skontala ova dva konja koji i dalje sviraju pod imenom firme…

Realno, film nije trebalo da bude ovakva limunadica, da prvi dio bude smiješan ovoliko koliko je smiješan (ne baš planirano), a da drugi dio filma bude jako traljava drama. Međutim, treba to posmatrati sa druge strane: Mej i Tejlor posljednjih osam godina nastupaju sa Adamom Lambertom, papagajem sa televizijskog takmičenja talenata, američka publika to puši vrhunski. To nije šala. To je zvanično. To ide u amanet. To je svijet danas, i ovaj film se uklapa u njega. Kao što onomad neki nisu shvatili da je Kičmena slavina parodija, tako će i danas ovaj film biti shvaćen kao realan, od strane generacije životnih saznanja preko ekrana mobilnih telefona, i tu se ništa ne može učiniti. Svako vrijeme ima svoje („Matori, ćuti, ko se još seća…“). Ipak, zbog tematike je nemoguće prenebregnuti činjenicu da je rokenrol vrijednost ovog filma čista nula, istorijska veoma blizu nule, a zabavna vrijednost je – poprilično nenamjerno – 5/10 i nije da trend pretenduje da nastavi silaznom putanjom (što je svakako fakat), već da nas nasilno natjera na rekalibraciju parametara…

Kralj’ca je bila grupa koja je nosila mnogo različitih šešira, promijenila priča, bila veće Bijelo dugme od Bijelog dugmeta: bili su i rok bend ali i Top 40 bend. Ovaj film je to drugo.

„Stara dobra vremena“

Stara dobra vremena… ona tamo nekad za nama.

(Strip iz serije „Budalići“, autor Aleksandar Botić.)

To je ta neka najčešća konotacija, kad smo bili mladi, kad smo ovo, kad smo ono… romansirana prisjećanja. Lijepo se prisjećati lijepih stvari, činjenica. Priče, fotografije, video snimci… a sad i fejzbuk bilježnica, arhivski materijali, kad zapne siva masa.

Lično, nemam puno arhivske građe, sem onog što iz sive mase izručim na ovaj nedužni blog. Sigurnije je bez dokaza. Međutim, direktna veza sa „starim dobrim vremenima“ mi je muzika. Šta sam slušao kad, šta sam radio tad, šta sam mislio o tome, kako sam se osjećao… Muzika je čudo, za mene još uvijek, dok je za druge to samo način da se malo manje plaše tišine (usamljenosti) i nešto što šušti sa mobilnog telefona.

A muziku sam „počeo slušati“ neke 1994. godine, tad sam kupio svoju prvu ploču: Anthrax 12″ singl „Make Me Laugh“ (B-strana „Friggin’ in the Riggin'“ i „Antisocial [live]“). Na to sam se usmjerio pod uticajem starijeg brata i njegove kolekcije kaseta koju sam nedugo prije i počeo koristiti na svoju ruku: Iron Maiden, Black Sabbath, Deep Purple, Pink Floyd, Metallica, Leb i sol, Riblja čorba, Zabranjeno pušenje… inicijalna kapisla je zapravo bila numera „Thunderstruck“ i AC/DC, bend koji se tu sasvim slučajno našao, budući da to moj brat nikad nije zavolio. A šta’š. I tako je to krenulo…

Tih godina se na preteči današnjeg RTRS-a emitovala emisija Pop-Rokaut (originalni format) koju je vodio jedan strašno kul tip koji je vječito nosio crne ‘očale u studiju, a spotovi koji su išli na top-listi, suvi dragulji, izuzetno bitna emisija za muzički ukus u tom formativnom periodu… Vrijeme je to kad je Van Gogh bio dobar bend, pa vi sad vidite. Van Gogh sa albumom Strast, Atheist Rap sa prvim albumom, Ritam nereda sa dvije šake u glavu pune hitova snimljenih uživo na Pogo Live, Majke i Razdor (najbolji album na ovim prostorima ikad!), EKV prije odlaska u legendu i kovanja u zvijezde, Partibrejkersi i „Hoću da znam“ (Marijo, majko božija!)…

Sa druge strane tu je bio Big radio (prvi kanal), i sva ta emocija u svom pra-obliku: rokenrol radio, gdje nema laži i nema prevare (a ni povlačenja), gdje je bitna samo dobra pjesma, nema video spota da je čupa ili bilo kakvih drugih trikova (reklamne upotrebe i slično) zarad nastajanja „hit singla“. I najbolnije od svega je bilo čuti pjesmu na pola, bez informacije ko je izvođač i o čemu se radi… čuti je tako na pola i uživati u njoj, željeti je čuti opet, ali kako i kad? Ipak, neke priče imaju srećan kraj, jedna od tih pjesama je ova:

Crna dama je crnogorski bend koji je svoj prvi album objavio na kaseti (’94) a zatim i na ploči (’95) a sa nj. su se izdvojila dva VELIKA hita, „Ne traži me“ kao prvi i poznatiji i „Jedina“ kao drugi (zapravo, „Jedina“ se ne nalazi na kasetnom izdanju ali je postojala u tom periodu, u malo drugačijem obliku, uočićemo kasnije!). Aranžman za numeru „Ne traži me“ uključuje neki hammond organ na refrenu tako da stvar djeluje pomalo arhaično – kao Deep Purple u drugoj polovini ’80-ih – i neko bi se mogao prevariti i pomisliti da je bend (pjesma) stariji nego što jeste, da ga to „deranžira“ u potrazi. „Ne traži me“ se relativno često mogla čuti na radiju i iako je to vrhunska pjesma koja instantNO evocira „stara dobra vremena“, njena sestra pjesma „Jedina“ koja se manje „vrtila“ je bila ta munja koja je mene pogađala kad joj se najmanje nadam, ali svaki put kad je čujem…

I ko zna koliko godina nisam znao ko to izvodi, odnosno nisam imao načina da je nađem i slušam redovno. I kad sam imao nekoga pitati, ko bi se sjetio da pita u tom vremenu, prije nego što nam je Google svima postao drugar. A „Jedina“ se znala oglasiti na radio talasima… i kako tad nisam znao kako je naći, tako ni sad ne znam kako sam je našao. Vjerovatno preko potrage za „Ne traži me“ koju sam čuo pa se nakanio da je tražim, budući da imam album u mp3 obliku, te da se pored našla i „Jedina“. Nekolicina je tu faktora zapleta: em što nisam znao koji je bend, niti da je to isti bend, em što su ploče iz 1995. godine bile ekstremno rijetke i te 1995. godine – a kamoli poslije, a kaseta je izdanje RTV CG. Mislim da nisam nikad vidio nijednu kasetu sa tom etiketom, a kamoli da posjedujem…

Bilo kako bilo, „Jedina“ teško da je jedina pjesma koja ima efekat „stara dobra vremena“ (jebem ti Magazin da ti jebem Magazin), ali je neobično draga… teško je to opisati. Sa klavirom na refrenu malo povlači na pop dalmatinske škole ali sveukupno ima neki poletan power-pop šmek, iako je rif čisti rokenrol, što se da vidjeti na prvoj verziji (?) pjesme koja se ne zove „Jedina“ nego malo drugačije (jedno žensko ime teško), gdje je uticaj AC/DC više nego očit (If You Want Blood… Shot Down in Flames). Svakako je izuzetna numera i jedan skriveni dragulj, malo poznatog benda i albuma… i drago mi je što sam je našao, „Jedinu“, pa eto je, za sve one koji traže jedinu ili više njih… ili makar znaju šta traže. Valja uvijek nešto tražiti…

P.S. U planu je da složim za blog kompilaciju apokaliptičnih pjesama iz perioda 1993-96. godine, poprilično teškog vremena koje je muzika makar malo ublažavala… Chamade – Uzmi me bože, Istok iza – Dobar dan, Viteški ples – Sjećanje i slične (da ne otkrivam sad koliko sam ih „skupio“)… i uz njih preživješmo sve… i vidi nas sad.

Sa planine šakal zavija, tamo je Jugoslavija

Kratki cenzurisani dnevnik boravka jedne neimenovane osobe u jednoj neimenovanoj zemlji…

Dan 1.
Nije to tako k’o što ti misliš.
Dan 5.
Nije to tako k’o što ti misliš.
Dan XY.
Nije to tako k’o što ti misliš.
Dan XYZ.
Nije to tako k’o što ti misliš.

Inače, veoma univerzalna a nadasve poštena i tačna rečenica.

Sposobnost je štetna…

Sumorna svakodnevica je sumorna i svakodnevna. Zato tvrdnja iz naslova nije humoristična. A nije ni od juče. Veliki uporno zezaju male, u bolnici pacovi pojeli bebe, kritičar pesnika javno vređa i sve to. Jedan od simptoma novijih u odnosu na 1981, godinu objavljivanja citirane poeme „Na zapadu ništa novo“, jeste i nezaposlenost kakvu ne pamte oni koji su bili mladi te iste 1981. godine. Svijet je tad unekoliko izgledao drugačije na svakom dijelu ove planete, pa tako i u dolini tada veoma svježih suza.

Sistemi koji su ovdje postojali tada, danas su dobrim dijelom srušeni. Za to se veže i zaposlenost i nezaposlenost ovih prostora. Ono što stvarno zapošljava sad uglavnom je napravljeno tad. Šta je napravljeno u međuvremenu? Ništa sem administrativnih struktura koje podsjećaju na mravinjake. Administracija, budžetska plata, državne jasle, san mnogih – posebno mladih – danas. Uvriježeno je mišljenje da je to ringišpil sa kojeg je jako teško pasti, jednom kupljena karta vrijedi 40-ak godina.

A kad se počne o zapošljavanju, svima su puna usta nepotizma i korupcije. Doduše, ne svima*, ali većini. Ipak, napune se usta a onda se proguta pljuvačka, svodi se na to. Nedavno istraživanje u Hrvatskoj je presjeklo taj Gordijev čvor prazne priče: na pitanje da li bi ispitanici bili spremni da neki njihov član porodice dobije otkaz ako se ustanovi neka od navedenih negativnih pojava, većina je bila složna u odgovoru NE. Nekad se to zvalo i: jebali bi se a da im ne uđe. Ipak, puna usta priče s vremena na vrijeme ispljunu i poneko pitanje…

Kad će se mladi i sposobni zaposliti i kako će oni doći do izražaja?

I, dok je mladost veoma jednostavna kategorija za klasifikaciju – ne može studentski popust za 42-godišnjaka, džaba indeks (privatnog) fakulteta, sposobnost je diskutabilno relativna kategorija. Naime, sposobnošću se smatra i snalaženje u zadatim uslovima, odnosno, kupovina prethodno spomenutog radnog mjesta – poprilično raširena pojava (SVJEŽ CJENOVNIK ZA SRBIJU). Ipak, ukoliko se u priču umiješa i moral (još nije umro, a ka’ će, ne znamo), dođemo do činjenice da to nije sposobnost, već nešto malo drugačije…

Dakle, sposobnost. Jedan od manifesta sposobnosti se može definisati kao disciplina, atletska. Brže, više, jače… raditi svoj posao. Uslovno rečeno posao, ne nužno u smislu posla. To je sposobnost. Ako nešto radiš, da to radiš dobro, primarno. Zakucavaš eksere, ne kupuješ svaki dan flastere za prstere, znači, sposobnost. Igraš fudbal, daš dva gola, znači, sposobnost. Pečeš hljeb, hljeb ne zagori, znači, sposobnost. Voziš kamion, ne zgaziš djecu na pješačkom, znači, sposobnost. Kucaš nešto na pisaćoj mašini, ne napraviš pravopisne i gramatičke greške, znači, sposobnost.

Upravo na prozaičnom primjeru pismenosti je najlakše objasniti zašto je sposobnost štetna. Dugotrajan rastući trend administracije (u čitavom modernom svijetu, vrijedi spomenuti) je povećao obim nj. proizvodnje. Proizvodnja su papirčine kojih je sve više u životu običnih ljudi: papir za ovo, papir za ono, papir za vađenje papira. Na papirima obično nešto piše. Većinu vremena to što piše i nema nekog smisla. Većinu vremena, to i nije pravilno napisano. A pismenost se uči u osnovnoj školi…

I tu će neko zavitlati šakom i reći: „Pa majku vam jebem, možete li makar biti pismeni!?“ Međutim, (mitska grupacija) oni većinu vremenu nisu pismeni. Manjinu jesu. Jer, manjina (mitske grupacije, kao i cjeline) je pismena a većina je nepismena. [Ubaciti neku latinsku poslovicu o ovcama.] Većina je većina a manjine je manje; i suštinske razlike među njima, to je priroda – manje je visokointeligentnih, onih koji imaju potencijal za sposobnost (uočavaju greške u radu, vježbom ih ispravljaju – napreduju). Mentalitet, psihologija, antropologija… Srbi. Mentalitet: vođa ili sljedbenik – druga grupacija brojnija. Psihologija i antropologija: definisanje ovih uloga kroz vrijeme – utiskivanje u svijest čovjeka. Srbi: inat stečen vijekovima tuđe vladavine – ko, bre, da ti bude pismen?!

Sad ubaciti dodatno (ekstra) sposobnog u jednačinu: pismen je i brzo kuca, ne troši više papira nego što treba. On prirodno sam sebe izbacuje iz priče. Ne zato što nije kao drugi, već zato što ne radi kao oni (razlika između postojati i činiti). Za isto vrijeme on radi više posla uz manje utrošenog materijala. Odstupa iz stroja, uslovno rečeno mašine. Sem u rijetkim slučajevima, dva su smjera: 1) dešava mu se „udri konja koji vuče“ scenario ili 2) „jeb’o ti Alija Sirotanović mater (ko si ti da svima nama dižeš normu)“ pakovanje.

Sad, ne zaboravimo o kakvim se poslovima radi ovdje, pri inicijalnoj ilustraciji primjera. Projektujte izloženo na vašu najbližu šaltersku ustanovu, uočićete neke veze i smjernice, posebno na šalterima. Tu je tako, četiri šaltera ne rade, tri rade, ali nije isti red ispred sva tri – razlika u sposobnostima. Tamo negdje iza šaltera stoji neko sposoban na višem nivou, onaj koji je postavio sistem. Njegov moral ponekad i nije upitan. Ipak, sve ispred njega je stroj uslovno rečeno mašina uslovno rečeno proizvodna traka, a brzina trake se ne mijenja u zavisnosti od pojedinaca koji rade na njoj…

Zašto aJfon pet ima četiri eS?

Zarad provjere rezultata, vrijedi jednačinu podići na stepen, korištenjem jednostavnih primjera. Volkswagen, san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2, dosanjani san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2 se desio Volkswagenu i nije se ponovio. Isto kao i W123 Mercedesu. Zašto? Bili su preblizu savršenom proizvodu, toliko dobri i pouzdani da mnogi nisu htjeli da kupe noviji model [mnogi ovdje to ne žele ni dan-danas, prim. kap. očigl.]. A bez prodaje novog modela, proizvodnja staje (što je veoma loše i po zaposlenost). Sve propade. Dakle, suština industrije je da se ne smije napraviti savršen proizvod, i to je globalni rezultat inteligencije čovječanstva…

Najlakše bi bilo reći da je ta vječna potraga za nesavršenstvom odraz samog čovječanstva, većina – nesavršenstvo – nesposobnost. Ipak, imalo je i čovječanstvo svoje izuzetne trenutke. Zato se neka imena se pišu zlatnim velikim slovom. Na žalost, dobar dio tih imena je posthumno zaradio takav status, jer i u njihovo vrijeme su postojali neki principi koji postoje i danas… „Glava koja štrči ne nosi se dugo“, a šta je ta glava nego sposobnost, a šta je sječa te glave nego mučan dodatni posao dželatu koji potencijalno može biti i nezgodan…

Dakle, sposobnost je štetna po ravnotežu nesposobnih zajednica, što su po svom postanku sve ljudske zajednice. Ako analiziramo zajednice kroz vrijeme dolazimo do toga da što je zajednica nesposobnija, sposobnost predstavlja veću prijetnju, a ako želimo da izračunamo nesposobnost zajednica na ovim prostorima… bolje da zaboravimo (na) vrijeme.

I zato je to odgovor na ono pitanje kad.

* U jednom od narednih tekstova će biti riječi o onima koji nisu obaviješteni o postojanju korupcije kod nas…