Pusti to ponovo, Simo: The Hot Spot (1990)

Šta da radi brz momak u sporom gradu?

TRADICIONALNI POZDRAV DONA DŽONSONA

The Hot Spot (kod nas Tačka usijanja, ako se ne varam, prim. aut.) je film u kojem Don Džonson glumi Dona Džonsona. Tačka.

Za one koji nisu ubijeđeni ovim dosad (a predaleko su da ih udarim šakom), to je jedan od šačice filmova režiranih od strane legendarnog holivudskog čudaka Denisa Hopera (Easy Rider, 1969: autorski krunski dragulj). Glumac, režiser, slikar, svestran umjetnik, Hoper nije radio previše, a kvalitet nj. rada je varirao… posebno u režiserskom pogledu, što će reći da je bio iskren prema sebi i svom osjećaju koji je često znao da prevari njeg… širu publiku.

Nemojte se uplašiti najava poput Film noir like you’ve never seen before i Noir for the ’90s. Кad čujem noir odmah se sjetim one što reče da sluša fado, a što je predaleko da je udarim šakom a i ne bih je udario jer to nije pristojno i džentlmenski. Ali je asocijacija prva ta šaka, noir i fado. Ovo je neki triler, romansa, triler, malo erotika klasični Don Džonson film što sve govori svima koji znaju bilo šta o bilo čemu. No, ima nas svakakvih.

Don Džonson u ovom filmu tumači Dona Džonsona pod imenom Heri Medoks, koji se bez upućivanja u biografiju pojavljuje u malom gradu, i već prvim skidanjem u potkošulju upada između dvije ženske vatre: jedne mlade/svježe punih obrva i bedara, i druge koja je, riječnikom trgovaca automobilima, „puno prešla a bila je i udarana“. Te dvije žene opisuju koliko je to mali grad kad se tu pojavio Don Džonson i samo njih dvije se navadile na njega.

Te dvije su, respektivno, Virdžinija Medsen i Dženifer Koneli, gdje nam je bitno da nas ova potonja, iako nadasve pristojna djevojka (doduše glumi nepristojnu), u filmu u par navrata časti sisama, kao da je to nešto. Ova druga je trebala da se pojavi komplet gola u jednoj sceni pa se stidila i nije, a onda je naknadno Denis Hoper priznao da je ona bila u pravu. Kao što sam rekao, čudak.

O Donu Džonsonu je Hoper imao da kaže sljedeće: „Nije bio tako loš. Na snimanje je dolazio sa dvojicom tjelohranitelja, kuvarem, ličnim trenerom, pilotom helikoptera koji bi ga ‘doletio’ na snimanje, dvojicom vozača, sekretaricom, frizerom, šminkerom i kostimerom.“ Dakle, standardna priča kad se radi o najmuževnijem muškarcu u istoriji svih muškaraca. Doduše, to je sasvim logična posljedica toga što je on upravo Don Džonson.

A u filmu, uz zvuke močvarnog bluza (Džek Niče: Džon Li Huker, Tadž Mahal, Roj Rodžers i Majls Dejvis) Don Džonson se pojavljuje kao mlad momak od 35-36 godina (taman), neznanac na stopljenom asfaltu bezvrijedne tačke na autoputu bespuća američkog sredozemlja, sa frizurom gdje je svaka dlaka na svom mjestu (vidljivo i na 480p ripu) i jasno je da će se desiti neka pizdarija. Tri puta namigne i prodao je auto, zaposlivši se brže nego član stranke u administraciji.

Kancelarija prekoputa je prva zamka – djeva mlada, lijepa gdje Don Džonson biva Don Džonson, upada odmah u priču („Šta ima, komšinice, stigla roba?“ – u prevodu: ćao + smajli) i bezbrižno povlači končić od tampončića, ne sluteći šta će se odmotati. Al’ ne lezi, vraže, u toj aktivnosti ga uoči starija profuknjača, žena mu od šefa, pa ga pozove da joj ide popraviti sudoper i tako to… nekolicinu puta. Čak toliko da je i sam Don Džonson u jednom trenutku morao reći, zakopčavajući hlače:

Pa kako to da me uvijek navuku ovakve kurve?

Ipak, eto, navuku ga… a svi znamo, „jedna stvar vodi do druge“, i brzo Don Džonson opljačka banku, zatim prebija siledžiju – kulturno, u rukavicama, sve zbog časti jedne dame, pa je tu neko puškaranje, zatim se još malo češlja, puši cigar, vozi auto, generalno izaziva zavist i ljubomoru ljudi iz malog grada koji bi da mu se napiju krvi zbog nekih stvari, al’ naravno, ne smiju jer on je Don Džonson.

I tako nekih 130 minuta. A onda, jebi ga, više nije moglo i Don Džonson završi sa dobrom ribom u kabrioletu, njih dvoje jašu u zalazak sunca, ona vozi a njega boli k., doduše, to je zato što su njegova muda završila u njenom džepu, al’ šta da se radi. Ima njena haljina dobre džepove za to. Jedna iskrena i mnogo puta doživljena životna priča Dona Džonsona sa polusretnim krajem, divan primjer filma koji nema pretenzije veće od toga da bude film.

A sve to zbog?

Ne naročito omiljen ni kod kritike a ni publike (promocija debelo zakazala), ovaj film je jedan od mojih omiljenih i jedan od rijetkih među istima u kojem niko [u potkošulji] ne nosi puškomitraljez (nadam se da će mi Hajrudin Krvavac ovo oprostiti). Dugo sam se pitao zašto mi je ovaj film zapravo toliko dobar… A onda je bilo jasno. Don Džonson. Naravno. Ne baš. Uozbiljimo se. Ipak tu ima nešto više od hodajuće reklame za Levi’s 501…

Uz odličnu atmosferu (muzika + scenografija), film u laganom ritmu opisuje prokletstvo ljudske prirode, nezajažljivost, beskrupuloznost i ljudski lanac ishrane. Svaki predator ima svog predatora. Don Džonson se pojavljuje kao brz momak u sporom gradu, sumnjive prošlosti i nesumnjivih sposobnosti. Živa ključa a ubrzo će početi da štrca iz termometra. Manje figurativno, Don Džonson štrca po navedenim ženama, a zatim superiornost počinje da ga opija i samo štrcanje više nije dovoljno (dešava se i Donu Džonsonu)…
I ne može stati. Izmiče mu kontrola. Njegova brzina nije prilagođena veličini grada. Jedna po jedna, padaju njegove domine. Planovi koji su izvršeni savršeno, dušmani su ih prozreli. Momci u plavom mu dišu za vratom. Ali on i dalje ne može stati, upetljan u trostruko klupko problema, zapliće se, proklinjući kurvu sudbinu i trenutak kad je njegova nešpicasta cipela stupila na tlo tog šugavog malog grada. Na kraju od brzog momka u sporom gradu postaje punopravan materijal za Foču ili Zenicu, no u tom trenutku scenario spašava stvar i on ne odlazi u zatvor već u zalazak sunca kao Talični Don…

Savršen film? Ne. Nešto duži nego što treba, sa nešto manje sisa nego što je trebalo i milion potencijala u drugom dijelu koji su mogli biti razvijeni u raznim pravcima. Veoma dobar film? Da. Don Džonson? Da. Preporuka? Da.

Jer, realno, svima nama se desilo da budemo brz momak u sporom gradu, samo, onaj kabriolet na kraju, treba prvo istjerati Dona Džonsona iz nj.

PLAN: Bosna i Hercegovina – zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma!

Baš kažem burazu neki dan: „Ćelo, ti si pametan momak, vidiš kakvo je ovo vrijeme, sve je neko presipanje iz šupljeg u prazno, ‘de nam smisli neki materijal za projekat da mlatnemo neke pare a onda da se možemo mirno posvetiti poljoprivredi i filozofiji…“ On replicira: „Imam ideju. Treba nam brz auto i četiri kalašnjikova.“ Kažem mu da to nije loša osnova pa da to dalje elaborira na 7-8 stranica i onda preda u proceduru. A dok čekam da on to sklopi…

sex-tourism-6-638

Palo mi na pamet, kad oni u Holandiji mogu da puše travu i mlate pare na taj račun usput se smijući u brk čitavoj kugli zemaljskoj i njenim smiješnim konvencijama, zašto i mi ne bismo mogli? I zašto bismo stali na travi? Možemo mi mnogo više od toga! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, prljava i legalno ilegalna zabava. Takva vrsta zabave je posljednji svjetski hit – buđenje u blatu bez novčanika i odjeće sa nejasnom vizijom prethodne večeri gdje se kroz sumaglicu nazire lik kurve upitnog „polnog opredjeljenja“ kao posljednja slika prije gubljenja signala. U odnosu na Indoneziju i slične destinacije koje nam trenutno otkidaju velike dijelove kolača prihoda od turizma, imamo prednost u vidu atraktivnije lokacije a i manjeg broja tigrova i kobri po glavi stanovnika. Plus, tako bismo ponudili ekskluzivan ugođaj „banana države“ u srcu evrope. Mislim, ionako nam stalno nabijaju tu evropu (sa malim e) na nos, uvode nas u nju, a mi veoma lako možemo nju da uvedemo kod nas i onda da je sjebemo na domaćem terenu.

Plan je jednostavan: legalizacija marihuane, kockanja i prostitucije + dobra reklama na internetu (na odabranim porno stranicama) + već prisutna prirodna bogatstva širom Bosne + da se zakrpe regionalni i magistralni putevi da njima mogu sigurno putovati putnička vozila = mnogo mnogo keša u džepovima. Posao proširiti po čitavoj državi, svaki kutak aktivirati, ne samo očite sredine koje bi se, kroz par stotina godina, mogle nazvati urbanim. Na primjer, Mrkonjić Grad da postane Grad Marihuane. Ionako je pola obližnje planine Lisine zasađeno istom. Znači, kao što tamo u Amsterdamu imaju coffee shop radnjice, u Mrkonjiću naredati jednu jednu čitavu ulicu da budu samo kafane u kojima se valja travuljina. Trava u kolačima i uz kolače, uz pitu, uz pečenje, uz travu, pored nje forsirati izvorni domaći proizvod (npr. šljivovicu koju su pili oni zajebani Srbi kad su ubijali Mikija Rurka pa ga nisu uspjeli ubiti). E, sad, Mrkonjić ima svega dve ulice pa bi se jedna morala žrtvovati, al’, ko ne riskira – ne profitira. Na spajanju pomenute dve ulice bi se trebalo naći mjesta za statuu Roberta Neste Marlija (koji će u narodu postati poznat kao Boro Marli), minimalno 10 centimetara veću od statue Brusa Lija u Mostaru, statuu koja bi isusovski raširenih ruku dočekivala turiste sa svih strana, a ruke statue bi istovremeno bile putokazi: desna ruka bi pokazivala gdje su kafane sa travom a lijeva bi pokazivala gdje su zalagaonice i mjenjačnice. Inače, pored svih navedenih kvalifikacija, Mrkonjiću na ruku ide i podatak da u tom gradu ima jedan genijalni inžinjer poljoprivrede koji je uspio da vrijeme klijanja sjemena žute lincure sa dvije godine skrati na tri mjeseca. Bojim se i da pomislim šta bi taj čovjek napravio sa travom.

Naravno, ne može da se živi samo od trave, ima tu još ideja: Šipovo, dom Zmaja od Šipova, pretvoriti u prestonicu ekstremnih sportova koji uglavnom uključuju bikove, totalno uništiti posao Španiji. Naravno, prvo treba smisliti te sportove ali sa dodatnom ekstremnošću u odnosu na postojeće tako da budu potpuno kompatibilni sa XXI vijekom, npr. objavljivanje statusa na društvenoj mreži putem mobilnog uređaja na leđima razjarenog bika. Pobjednik je onaj ko otkuca duži status i preživi. Ne treba zanemariti ni druge životinje, posebno našu grok-grok omiljenu. Vjerujem da Džordž Kluni ne bi imao ništa protiv da se pojavi u reklami koja promoviše prasiće kao idealne kućne ljubimce. U konstantnom strahu od terorizma, uz maksimu „Gile garantovano čuva Vašu kuću od Al Kaide“, globalni uspjeh robne marke Gile za po kući™ je zagarantovan. Štaviše, po cijenu uvrede multietničnosti ove države, neki tradicionalni srpski proizvodi poput čvaraka i rakije bi mogli dobro da se odraze na odskočnoj dasci borbe protiv svjetskih neprijatelja #1, islamskih terorista, sem ako CNN ne promijeni programsku šemu…

Nego, vratimo se na lokalni plan, dalje po gradovima, Derventa: čitav grad da bude Crvena Četvrt, samo podijeliti radne knjižice i početi bilježiti staž, nema ulaganja u infrastrukturu, eventualno crvena ulična rasvjeta na čitavom području grada (prethodno izmjestiti sve škole i vrtiće). Naravno, to ne znači zatvaranje javnih kuća u ostalim gradovima već isticanje primarnih obilježja za svaki grad. Brendiranje, što bi rekli srbi.

Na planinama oko Bihaća ima mjesta za ekstremno planinarenje druge vrste: planinarenje po minsko sumnjivom području gdje bi Bajaga imao stalnu gažu sa numerom „Koraci k’o laki oblaci, skoči nek’ te zemlja odbaci“. Na to, ili možda prije toga, nadovezuju se ture u prirodi oko Goražda, razgledanje replika mjesečevih kratera – ko se još boji radioaktivnosti? Sve to reklamirati dopunjenom verzijom starog slogana: „Ko preživi, pričaće. Bukvalno.“
Takođe, kako je spomenuta revitalizacija saobraćajnica, to se ne bi samo odnosilo na poboljšanje asfaltne podloge puteva za međugradski saobraćaj, u to bi bila uključena modernizacija svih semafora u državi da se isti dovedu na 402 standard: ulične trke bez granica, dosadno čekanje na zeleno postaje daleka prošlost, svaki metar ceste postaje pista a upotreba pješačkih prelaza je na vlastitu odgovornost. U međuvremenu sagraditi još pasarela, za dobar pogled na stazu.

I čisto da se spomene nešto na drugoj strani spektra graničnog područja legalnosti, tu je ideja za kockarski raj: Las Mostar Vegas. Tamo je već sad dva BMW-a po glavi stanovnika, ta sirotinja je i Bogu dosadila. Kazina, pršut i najbolja hercegovačka vina, Oliver Dragojević i Tom Džons nastupaju rame uz rame. Zarad transporta bi valjalo modernizovati mostarski aerodrom i uvesti direktnu liniju u jednom smjeru Monako – Mostar (jer se niko ne bi vraćao u Monako), a dalo bi se i proširiti Neretvu do Mostara tako da prekookeanski brodovi mogu uploviti. Možda i isploviti… Usput, ima tu jedna stavka, kao naručena za Riplija, koja Mostaru ide na ruku: kao što se u Las Vegasu nalaze razne replike poznatih građevina sa svih strana svijeta, tako se u Mostaru nalazi replika Starog (mostarskog) mosta i to u razmjeri 1:1. Mislim, ima li to igdje?

Realno, ko je ikad došao u onaj Amsterdam da tamo gleda one kanale sa preprljavom vodom, pirgave mršave žute Holanđanke, klompe i proklete vjetrenjače? Nemojmo se šaliti, demokratija i liberalizacija tržišta su laž, a svi se još sjećamo socijalizma – zar želimo da mukotrpno radimo u fabrikama i preduzećima?! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, to je budućnost!