LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj je ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

Trauma u našoj bašti: Boemska rapsodija (2018)

Ono kad si žestok momak pa odeš u kafić i naručiš gusti sa šlagom a ono umjesto šlaga nešto kao sir: namaz a nije… pa ti ostane na brkovima.

Da je kojim slučajem dosanjao 2018. godinu, Džordž Orvel bi sasvim sigurno drugačije nazvao osamdes’četvrtu… ali nije. Srećom. Jer ne treba pretjerivati. Treba znati kad stati. Na žalost, neki ne znaju. Tako je biografski film o Frodoljubu Živanoviću iz grupe Kralj’ca pretjeran. Apsolutno. Toliko je pretjeran da su to zapravo dva filma: prvi dio filma je najbolji film svih vremena; drugi dio filma je najgori film svih vremena.

Životi rok (za domaće tržište: turbo folk) zvijezda su počesto vrlo živopisni: „seks, droga, rokenrol“, što je nadasve zanimljivije od „kravata i stalan posao“. Kao takvi, izuzetno su pogodni za romansiranje i ekranizaciju, ali filmska industrija to još uvijek nije uzela u mašinu: sa jedne strane zbog činjenice da je dobar dio tih ljudi još uvijek živ da priča o tome, a sa druge strane su tu dokumentarni filmovi. Dalje, većina toga se dogodila na putu do ludila, gdje postoje kontradiktorni izvještaji od strane ljudi koji su stajali jedni pored drugih, uz onu foru „ne vrijedi pričati, morao si biti tu“… U jednačinu još možemo ubaciti da je filmska hiperbolizacija dvoznačna, te da pored iskrivljivanja karaktera zarad arhetipičnosti i scenario obično dobije karakterističan luk koji ignoriše hrono-istorijske činjenice, umjesto da se samo posloži dobra kompilacija anegdota… Eh, kad bi sve bilo samo malo jednostavnije.

Bilo kako bilo, „Boemska rapsodija“ (Bohemian Rhapsody, 2018.) je već u ovom trenutku najkomercijalniji muzički biografski film svih vremena, publika je veoma zadovoljna, kritika malo manje ali opet i od njih svakako pozitivna ocjena i to je još jedna od onih klasičnih situacija pa jel vi to mene zajebavate, kakvih je sve više u ovom svijetu.

Genezično, film je bio u nastajanju od 2010. godine, vrijedi spomenuti da je izvjesni gospodin Baron Koen bio u timu i izašao iz istog kad je vidio u kojem se smjeru kreću stvari, stručni nadzor su vršili aktivna dva člana grupe (Mej i Tejlor), priča je autorizovana i zvanična, Adidaske su original, garantovano…

I, šta smo dobili?

Mladi Ramiz koji glumi Frodoljuba Oskara komotno može da proslijedi Neletu Karajliću, s obzirom da prvi dio filma zapravo tumači Nerminu Curbrigen iz skeča Škola za dresuru cura 8. mart, što je smisleniji dio filma. Kasnije samo imamo razradu prethodno pomenute hiperbole: pokojni F. jeste imao karakteristične zube, međutim, u filmu su oni razmjera dabar-dabar-kuna-dabar; brkovi su dio legende ali je njihov značaj formiran životom poslije smrti jer svakako nisu bili neraskidivo vezani za lice nosioca ovog filma. Te fizičke karakteristike su stvarno nepotrebno isforsirane, a što se tiče govora tijela, on je sveden na položaj ruke za tacnu na ramenu uz uzrečicu „dragi“: Nerminu Curbrigen je naslijedio Dik Vaelentajn iz spota „Rejdio Ga-Ga“ gdje dolazimo do korijena problema – zvanični omaž je veća parodija od parodije.

Kroz blago iskrivljen i ubrzan istorijat benda, sasvim su nepotrebno istaknuti homoseksualni momenti na način da je to čisti pederluk. Film teži da prikaže rastrzanost Frodoljuba između Marice koja je „ljubav njegovog života“ i pušenja kurca, a već nakon pola priče Marica njemu otvoreno saspe da je on… peder (ni 5 ni 6); zato scena razmjena pogleda sa kamiondžijom kod WC-a traje pet puta više nego što je potrebno. I sad, u ovom nekom hipersenzitivnom (fol polit-korektnom) vremenu, gdje se pederu više ne smije reći da je peder, ovakav pristup „tematici“ je vrhunski dijaboličan: Frodoljub je ipak primarno bio veliki umjetnik a ne pederčina, a ovo je autorizovana priča što će reći da ga autorizatori zavukoše pederima, ali ne onako kako bi to pederi željeli.

Što se samog toka priče tiče, kolažno su posloženi bitni momenti iz života grupe, dok je ekstravagancija maksimalno izbačena da bi film bio klasifikovan kao porodično prihvatljiv. Najveći hronološki prekršaj je potpuno nepotreban: završetak priče u 1985. godini i preslagivanje elemenata u skladu s tim je glupost koju je teško objasniti s obzirom da je istorija poprilično zanimljiva: grupa jeste bila koncertno neaktivna od 1986. godine ali su do 1991. godine izašla dva poprilično raščlanjena studijska albuma, a čika F. je teško bolestan i slabo pokretan uspio da snimi numeru „Šou mora nastaviti“ što je bio njegov ultimativni poklič koji nije trebalo shvatiti bukvalno, što nisu skontala ova dva konja koji i dalje sviraju pod imenom firme…

Realno, film nije trebalo da bude ovakva limunadica, da prvi dio bude smiješan ovoliko koliko je smiješan (ne baš planirano), a da drugi dio filma bude jako traljava drama. Međutim, treba to posmatrati sa druge strane: Mej i Tejlor posljednjih osam godina nastupaju sa Adamom Lambertom, papagajem sa televizijskog takmičenja talenata, američka publika to puši vrhunski. To nije šala. To je zvanično. To ide u amanet. To je svijet danas, i ovaj film se uklapa u njega. Kao što onomad neki nisu shvatili da je Kičmena slavina parodija, tako će i danas ovaj film biti shvaćen kao realan, od strane generacije životnih saznanja preko ekrana mobilnih telefona, i tu se ništa ne može učiniti. Svako vrijeme ima svoje („Matori, ćuti, ko se još seća…“). Ipak, zbog tematike je nemoguće prenebregnuti činjenicu da je rokenrol vrijednost ovog filma čista nula, istorijska veoma blizu nule, a zabavna vrijednost je – poprilično nenamjerno – 5/10 i nije da trend pretenduje da nastavi silaznom putanjom (što je svakako fakat), već da nas nasilno natjera na rekalibraciju parametara…

Kralj’ca je bila grupa koja je nosila mnogo različitih šešira, promijenila priča, bila veće Bijelo dugme od Bijelog dugmeta: bili su i rok bend ali i Top 40 bend. Ovaj film je to drugo.

Sladoled za dvojicu

I tako, izlazim iz popularnog maloprodajnog objekta, dan nije tmuran/mamuran, već baš onako pogodan. Proljetno sunce ne prolijeće, već veselo stoji na nebu. Bicikl za kurvanje je prigodno priblizu zavezan i prije no što ga zajašem treba kesu sa čokomlijekom da ubacim u ruksak, što i činim polako. U tom trenutku opazim da ispred objekta sublizu bicikla za kurvanje stoje dva mlada studenta obučena… moderno. Jedan mladi student liže sladoled i u nekom trenutku moje pažnje isti daje drugom mladom studentu koji isti nastavlja lizati. Nije problem što ga je lizao – teška vremena, prijatelju moj – nego što čitavo vrijeme gleda u mene… nestudentski. Nekako se mislim, nije valjda, ne može biti. U blažoj okolici svi pričaju hercegovački, kontam da ne smije biti pedera među njima. Samoubili bi se da skontaju. Mada ovaj gleda, realno… nestudentski. Nakon nekoliko trenutaka pridružuje im se i treći mladi student i odoše polako. Za to vrijeme sam polako odvezao bicikl za kurvanje i privezao ruksak za grudi, pa se sa istim pod rukom klackam polako prema kolovozu… Moj ljubičasti bicikl sa plavim felugama i ja pored obučen u usku nježno plavu trenerku sa suptilnim crnim akcentima, dok na nogama imam crvene patike kupljene onomad za dvaes-i-nešto maraka na školskom popustu… Skontah. Majku mu, ima i do mene.

TEŠKO JE BITI MUŠKO, A TEŠKO I ŽENSKO

Tranzitna i tranzitivna vremena: učiteljica je nekad bila vaspitačica, a onda je došao TV prijemnik. Nije lako na tronu: isti se danas grčevito bori kroz snižavanje kriterijuma kvaliteta i dobrog ukusa sa magičnom fejzbuk kutijom. Nekad je savjete davalo plemensko vijeće žena, a danas su to ženski časopisi. Nekad su muškarci služili u muške svrhe, a danas…

Reče Žika Pavlovič onomad: „Mnogo volim kad godina izda, sve poskupi, (a) pojeftini…“, pojeftini intuitivan završetak citata koji nećemo navesti da bismo se zadržali u granicama pristojnosti makar u prvoj rečenici (i samo prvoj). Iako jedan od premijernih filozofa postmoderne, Žika nas je u ovoj izjavi vrhunski zajebao, jer izdadoše zaredom posljednjih dvadesetak godina, a pizda, vala, ne da ne pojeftini, nego je i poskupila. Sa jedne strane, ona nikad nije ni bila jeftina, a sa druge strane, nikad neće biti ni skupa…

Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio, su dovela do toga da se na sve postavlja cijena, pa i na ljubav u onom smislu koji je moguće kvantifikovati (maloprodaja i veleprodaja). I dok je „najstariji zanat na svijetu“ svakako dvosmjeran, bespredmetno je raspravljati šta se bolje prodaje. Pomjeren sistem vrijednosti i „krivi ideali“ su mnoge pristojne, ljupke, poštene, pametne, časne i kakve sve ne (osobe ženskog pola) odveli na pogrešan put, a šta je tek sa onima koje su se rodile na pogrešnu nogu? Svoje na svojoj? Kašika u med? Upravo suprotno. Konkurencija je brutalna, glava se gubi u sekundi…

Svijet nije od juče. Još su stare nane, nene, none (Yu Grupa) i koje sve ne imale savjete o tome kako obraditi jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja, kako pronaći životnog partnera (što nekako, negdje ima veze s ljubavlju). Djelimično su se ti savjeti odnosili na trenutne modne tokove („Nađi sebi junaka sa brcima od 20 cm!“), djelimično su se odnosili na neke ispitane veličine/provjerene vrijednosti („Nađi sebi junaka sa 20 cm!“), a s vremenom se takvih iskustava skupilo na stotine (hiljada) i pred modernom, emancipovanom i samosvjesnom ženom sve to stoji kao lavirint iz kojeg je teško izaći i na ulaz.

Buržoaska, seksualna i industrijska revolucija su rezultovale mnogim promjenama u društvu i kao krajnji rezultat su dale Caneta iz Partibrejkersa koji, prije nego što će postati dobar hrišćanin, mlad i bijesan tamo negdje nekad deklamuje ultimativni antihrišćanski poklič „Hoću sad i hoću sve!“, a zatim pod plaštom tih riječi zli urednici ženskih časopisa u stranu sklanjaju nane, nene i none i udaraju crveni pečat na njihovo viševjekovno iskustvo i savjete, te nameću svoje ideje oličene u liku i djelu našeg neprijatelja broj 1, pojave zvane Keri Bredšo.

Tako su žene i danas suočene sa problemom izbora životnog partnera, ali su dodatno opterećene pogrešnim savjetima i lažnim svjedočenjima onih koje tvrde da su bose prošle kroz taj pakao. Naš neprijatelj broj 1, Keri Bredšo, različena u liku mnogih spisateljica i kolumnistica navodi na krivi trag kroz brojne tekstove u kojima djeluje subverzivno i maliciozno, i to na način da ne ukazuje na to ko je „onaj pravi“ već samo proširuje krug onih koji to nisu. Iz te kuhinje stižu direktno usmjereni savjeti poput „Pet tipova muškaraca koje treba da izbjegneš“, te „Osam tipova muškaraca koji nisu za tebe“, „Reci NE za 15 ovih tipova“ i slično, sve do „288.787 tipova muškaraca sa kojima ne treba otići ni na kafu (+ bonus dodatak: spiskovi imena, adresa, brojevi telefona i fejzbuk profili dotičnih)“, a kraj tog tunela se zasad ne nazire.

Izuzev lutkara iz sjenke koji upravljaju Keri Bredšo kao marionetom, malo kome takve direktive pomažu i olakšavaju stvari. Bez da se, u ovom trenutku, ulazi u bilo kakve teorije zavjere koje bi ovo podržale kroz ideju da „što je običnim ljudima lošije, to je bolje zlim gospodarima života i smrti“, vrijedi samo napomenuti da je zbunjenost i dezorijentisanost veoma unakrsna. Pored toga što žene, usljed svega, „ne znaju gdje udaraju“, i muškarci koji danas vrijedno i predano rade na tome da budu moderni, emancipovani i samosvjesni se vrlo kvalitetno upliću kao „pile u 20 cm“ pri dešifrovanju zle propagande iz ženskih časopisa u pokušaju duhovne i fizičke autoizgradnje kao osnovnog temelja poboljšanja čitave zajednice.

Pored onih pripadnika muške zajednice koji su u svakodnevnom kontaktu sa weltschmertzom i koji veoma k srcu uzimaju zle strelice iz otrovnog pera Keri Bredšo, čak i oni sasvim prosječni koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i smiju se protestima protiv patrijarhata na ulicama grada Čikaga se nađu iznenadjeni i uvredjeni kad se njihovo ime nađe na crnim listama, a počesto i više puta na istoj listi, npr. kao u stavkama „tip koji stalno gleda utakmice“, ali i „tip koji misli da treba da mu ujutru spremiš doručak“, „tip koji ne voli telefon“ kao i „tip koji te udara šakom umjesto šamarom“.

Čak i na najkraćim listama, male su šanse da se sasvim prosječan muškarac neće pronaći u makar jednom tipu, a što se liste proširuju, tako natprosječno puta spomenuti sasvim prosječan muškarac može da štiklira više stavki/tipova kojima odgovara. Komparativnom analizom sa drugim prosječnim muškarcima je lako doći do podatka da niko nije zaobiđen. Štaviše, nije se rodio taj koji je neozlijeđen prošao kroz to minsko polje stereotipa muških arhetipa, a da se u ženskom frizerskom salonu nije zaposlio i pri radu u istom mu se nikad nije digao, odnosno, da to prevedemo na srpski jezik razumljiv Srbima, da je peder i to ne onaj što igra tenis. Tu dolazimo do kvake 22…

Ko će da produži vrstu kupačica (femininum od kupac) ženskih časopisa, ukoliko se kao ideal muškarca nameće peder, nezainteresovan za oplodnju a često i nesposoban? Djeca iz epruvete u kojoj je sjeme nasilno izuzeto od „gospodina savršenog“ koji zapravo želi da bude gospođa? Ko će da popravlja sredstva za rad spisateljicama i kolumnisticama – laptop računar (a ne ono drugo za šta je zadužen ginekolog) – kad na isti sasvim slučajno prospu veliku šolju gorke kafe jer im je zazvonio mobilni dok su se šminkale u autu u žurbi jer su kasnile na sastanak NVO udruženja „Moj džender neće falusoidni Fender“? Ko će da popravi taj auto koji se zakucao u veliku reklamu pored puta za novi broj ženskog časopisa u kojem su novi savjeti kako imati ravan stomak, savršen seks i bijele zube? Ko će sve to da radi? Ko će biti potrošač iz pojma „potrošačko društvo“? Nije li to znatno veći od problem od onog ko će da pravi frizure kupačicama ženskih časopisa? Loše si ti to smislila, Keri Bredšo, futo raspala.