Šta će biti kad krenu čipovati ljude? Imaće više konjskih snaga, logično…

Uslovi igre se nepobitno mijenjaju: beskontaktna realnost. 1984. je epizoda humorističke serije naspram morbidnosti koja nas čeka. Virus hara kao da je čitav svijet Harare, glavešine nas ubjeđuju da su problem oni koji ne nose maske, a nisu problem milijarde ulupane u fudbalere, vojne avione i fikus ljude po kancelarijama.

Međutim, i ovaj mračni trenutak istorije valja gledati sa neke vedrije ljudske strane! Kako to rekoše Hubert i Črtomir, treba pokušati otrgnuti iz zaborava neke prave stare stvari koje su nepravedno zapostavljene, poput tradicije sviranja s(v)irenom iz auta gospođicama i gospođama pored puta, a nije im to radno mjesto – mada ne treba biti isključiv. Dakle, izaći im u susret da ostvare svoj puni potencijal suvozačica…

E, sad, vjerujem da su nekim čitaocima u ovom trenutku prošle kroz glavu riječi i izrazi ŠABANE, PAORU, VRATI SE U GLAMOČ, „no međutim“, pažnja…

Sviranje iz auta zgodnim i manje zgodnim damama ne mora isključivo da znači „dobar ti je minić, vidi ti se pička još sa krivine“ – iako nekad baš to znači i nema ništa loše u tome, već i „milostiva, najljepši ste prizor na putu danas, moj duboki naklon – udarac glavom u volan“, to nije samo „hoću da te jebem u mraku na haubi pored Vrbanje pa makar me zmije grizle za noge“ već i „moj automobil bi Vam pružio siguran, brz i udoban prevoz od tačke A do tačke B – a prevoz Vam je, očigledno, potreban“. Vaistinu. Ima muškaraca koji u automobilima ne nose bejzbol palice već zbirke pjesama Desanke Maksimović. Ostroga mi.

Isto tako, za sviranje sirenom je 100% sigurno da ne prenosi nikakve viruse, poštuje se kako fizička distanca tako i lični prostor. To je i jedan od najpoštenijih mogućih načina upoznavanja, iz još jednog ugla. Naime, nalazite se – najčešće – u svom automobilu a automobil je statusni simbol. „Vozim Kadeta skoro bez rđe – siromah sam al’ najlepši (subjektivno što najčešće i nije objektivno, posebno od strane suvozačica)“, „Vozim A6 3.0 TDI na povlasticu – firma dominira na tenderima, druže!“, „Dačija odlično ide na plin… Šta hoćeš, makar nisam na biciklu!“, mnogo je mogućnosti ali je suština da su karte na stolu. Tu se povlači linija između Ajfona i Ajfona Dubaji replike, iako i jedan i drugi jednako služe sa 0,07 KM na računu…

Naravno, tu je i džentlmenski aspekt da dame biraju: odgovora ne mora biti ili se može sastojati od okretanja leđa što je nekad predivno, ili pak aktivnije reakcije, od srednjeg prsta sa jednog kraja do ulaska u automobil na drugom. U potonjem slučaju, Kadet će poslužiti u 75% situacija kad zapravo treba stići od tačke A do tačke B, A6 je odličan i kad ne treba ići nigdje, Dačijom se može i na stvari koje liče na trotoar ali to nisu… Logično, potrebno je određeno poznavanje tržišnih niša ali to većina vozača već zna, samo što se nekako usljed terora političke korektnosti i ubrzanosti pulsa života na asfaltu pomalo se izgubila ova lijepa narodna tradicija…

I zato, zgodnim i manje zgodnim suvozačicama pored puta, kad ste u prilici – svirnite. To je jedan kulturan i nezarazan znak pažnje, odavanje poštovanja kako ženama u cjelini tako i priličnoj opremi dotičnih. Sviranje sirenom je najanalognija moguća beskontaktna i politički korektna preteča današnjeg ustaljenog digitalnog modela „ćao + smajli“, a iako se digitale nikad nećemo riješiti, analogija u nekim stvarima nema alternativu: tačka A i tačka B su uvijek analogne, kao i sve one tačke između…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIX

Teretana Sokolskog doma se razlikuje od svih teretana igdje, ikad, po više stavki. Ako bismo stvari posmatrali čisto fizički materijalno, prvo se mora pomenuti sama zgrada Sokolskog doma, to drevno zdanje čija se čvrstina kao armatura utkiva u karakter svakog člana; zatim, tu su tegovi i sprave na kojima je vježbao kralj Petar, štaviše, lično ih je prevezao japanerom iz Mrkonjić grada, u dva puta; na kraju, tu je i neuništiva fizička pojava – miris teretane Sokolskog doma, Eau de Faucon, amalgam isparenja svih muških tjelesnih tečnosti, sa naglaskom na krv, suze, znoj, krv, suze, sjemenu tečnost, suze i znoj.

Ipak, sve bi to bilo samo hrpa čelika, betona i slabotransparentnog vazduha da nije ljudi. LJUDI. Tokom godina, mnogo je istaknutih ličnosti prošlo kroz teretanu Sokolskog doma, jakih ljudi, znamenitih ljudi, učenih ljudi, srpskih junaka, ali već četvrt vijeka najznačajniji među njima je trener Sale takođe poznat i kao Trener Sale, ratni heroj specijalnih jedinica policije, trener svih trenera, posljednja pesnica koju vidite nakon što počnete praviti probleme u elitnim noćnim klubovima, fudbaler bez pogrešnog pasa u karijeri i najpametniji živi Srbin… ali, isto tako, trener Sale je kičmeni stub mosta između generacija, prošlih i sadašnjih vremena, analogije i digitale, okorjeli hroničar propasti jednog naroda i sunovrata morala…

Trener Sale nije štedio sebe na putu empirije, te je uz sabrana iskustva drugih istaknutih članova („Hoćeš da najebeš k’o ja? K’o Ćoda? K’o Jeka? K’o Tuša? K’o ovaj? K’o onaj?!“) stvorio disciplinu koja simbiotski spaja filozofiju i religiju a može se opisati u tri riječi: NEMOJ SE ŽENITI (samo se budale danas žene). Naravno, to već znaju oni koji vjerno prate predavanja Seksualnog vaspitanja, ali ovoga puta slijedi prvi od trilogičnih specijala posvećenih treneru Saletu koji objašnjava njegova kretanja kroz vrijeme…

JUTRO
„Jednom ti ja išao u šetnju sa onom B. [klasična cenzura, prim. aut.], šetali tamo pored Vrbasa pa prema „Skali“ [starijim čitaocima nije potrebno objašnjavati dok je mlađima dovoljno reći da se radi o vremenu prije mnogo, mnogo serija benča, prim. aut.], hodamo mi tako, a kako je ona onako slobodnija bila, uhvati me za ruku a meni se odmah kurac diže! A ja bio obukao one neke bijele hlače [legendarne bijele hlače, prim. aut.] pa se to istaklo, a onda brže-bolje pred nju, da ona ne vidi… Idem i vučem nju, pita ona šta je, što idem tako brzo, a ja joj kažem da požuri jer sam baš žedan…“

PODNE
„Mitre, nemoj da bi ga pristavio, ni slučajno! I da ti neka da, nemoj! Nimalo! Jer, ako joj ga staviš, tad si najebao! Tu će ti izvući pamet preko kurca, nećeš znati šta radiš, biće ti lijepo par trenutaka ali kad budeš htio da pobjegneš na trening ona će htjeti još! Pa ti kaže, de još samo malo, a onda te obuhvati nogama… imaju taj potez, TO JE K’O DŽUDO! U polugu te uzme i zaključa, ne možeš se izvući, pa još samo malo, samo malo, a onda u trenutku nepažnje uz zvuk sirene [sportski rječnik, prim. aut.], ona jedna kap! E, ta jedna kap kad ode, gotovo je… Zato, samo drkaj.“

SUMRAK
„Odličan šorc, Hilfiger! Ja uzeo ali meni velik, mogu ja njega nositi sa kaišem ili možda da pomjerim dugme? Ej, ti, ponesi taj šorc ovamo da vidi potencijalni kupac! Vidiš, odličan šorc! I još Boss majica… Eh, kad se obučem, pa kad me rospije vide, šta misliš da misle? Vide Hilfiger šorc, odmah pomisle ‘ovaj ima stila’, Boss majica na meni, ‘uf, ovaj ima para’… A ne znaju da je meni lakše izbiti oko nego marku iz džepa! Sad da mi Ceca [srbska maika Ceca kao žena nad ženama, etalon za ženutivnost, prim. aut.] dođe, ni ona marke ne bi izvukla. Može da izađemo naveče, nije problem, al’ bih joj ja onda rekao, izvini, nisam nešto gladan, pa da preskočimo tu večeru…“

Prethodno: Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Večernje doze nervoze I: Jebači na baterije u pekarama

U trenutnoj postavci ulica i bulevara, uskih i širokih, gdje redom idu kafana, pekara, apoteka, kladionica i ukrug to isto, važno mjesto zauzimaju pekare. Što zbog pečenog peciva, zbog kojeg su djeca sve deblja a njihove mame imaju više vremena za drndanje po telefonima, to i zbog pekarki koje su divne djevojke i žene, uslužne, zdogovorne i znate već kako to ide, svi vi džukele jedne.

Ali, i kad se to ima u vidu, nema opravdanja za jebače na baterije koji dođu u pekaru pa se nalakte na vitrinu i krenu „ćao + smajli“ priču dok iza njih 150 ljudi čeka da kupi hljeb. „A, je li, kakav ti je ovaj sendvič?“, „Da li su ti ove projice svježe [jebem ti majku seljačku, i tebi i projicama, prim. aut]?“, „Stavićeš mi kečap i majonezu…“, „Koji je tebi bolji kolač?“ i slične gluposti slatke riječi ispaljuje vozač golfa dizela, u najboljem slučaju, do treće generacije, iz, u najboljem slučaju, predgrađa – ako već nije pravo iz pizde materine, dok u njega tupo gleda umorna radnica koja na jednoj ruci ima četiri brojanice a na drugoj tetovaže imena članova porodice do trećeg koljena… Nije sporno da su jedno za drugo, ali, jebaču na baterije, jebô ti mater svoju, šalji joj kurac na Instagramu i odjebi od kase da i drugi mogu da kupe nešto.

Javno raspeće Karleušine pizde, posljednjeg utočišta čistog uma

Ulazi Duško Tošić u kafanu: „Daj meni vinjak, a gospođa će JNA čaj sa bromom.“

Životi bogatih i slavnih su unekoliko teži od života običnih smrtnika: njihova potjera za bogatstvom i slavom dodatno otežava bazične životne probleme. Zna se, muškarcima su problem žene, a ženama njihove osnovne potrebe: dovoljno kurca, dovoljno keša i dovoljno floskula. Upravo u tom grmu leži zec dojebnik priče koja ovih dana puni stupce žute štampe, Karleušin ljubavni trougao sa jednim tupim uglom.

Koliko god stvari djelovale jednostavne, i jesu i nisu. Ne radi se tu o babi Joki i babi Stoji, Karleuša je diva treša, sado mazo heroj ove opanak nacije, kraljica post turbo folk terora. Upravo kao jedna slična vještačka tvorevina sa mnoštvom silikonskih sklopova, mreža Skajnet u filmskom serijalu Terminator, Karleuša je u jednom trenutku postala samosvjesna svog treša, pa je isti pojačala za 113%. Tako je Karleuša istovremeno postala i parodija na Karleušu kao i Karleušin najveći kritičar. Na kraju, Karleuša je i dalje Karleuša, mitsko biće na tragu Kentaura ali sa nekim fusnotama.

O čemu se tu radi? Za razliku od npr. od njene ljute rivalke srbske maike Cece, kompletnog retarda čiji misaoni aparat ima dva područja rada („helanke ili ne“ i „stvari koje izlaze iz rerne“), Karleuša ima svoje mišljenje o stvarima. To mišljenje je – nekad siv, nekad žut, nekad glup – ali je svakako mišljenje, izraženo i emitovano. Nešto se dešava, ona daje neki šlagvort. Karleuša je prozor u svijet (mišljenja) svojim obožavaocima koji uglavnom ne gledaju kroz prozor. Naravno, nju će teško shvatiti ozbiljno bilo ko ozbiljan, ali, pomenuti je svakako hiljadama kilometara daleko od brdovitog Balkana na kojem su… Karleušini obožavaoci. Karleuša je toj grupaciji ljudi istovremeno Lejdi Gaga, Kim Kardašijan, Sveta Petka, Irinej A8, Miroslav Lazanski, Noam Čomski, Bob Marli, Mladen Krstajić odnosno surogat fragmenata svih tih likova koje ona kupi kotrljajući se u kontra smjeru na pravcu sistema. Jer, da se mi razumijemo, Karleuša je i dalje sistem. Onaj veliki, zli, zaglupljujući jebem ti sistem.

Gdje ima dima, bilo je i jebanja

Istorijat porno skandala na domaćoj estradi, na žalost, nije naročito bogat, te je potpuno pogrešno shvaćen. Kao što znamo, priču je započela Severina i objava njenog, nadasve solidnog, amaterskog porno snimka, gdje je ista pionirski javno ustoličila „jahte i kokain“ zonfić, a to što je i danas prevashodno smatraju pjevačicom a ne jebačicom može se pripisati izuzetnoj inteligenciji njenog menadžmenta a neinteligenciji naroda. Slijedila je Suzana Mančić, klasična drolja sa maltene stogodišnjom tradicijom. Lik sa njenog snimka je pojava koja i u najcrnjim šumama Karpata ledi krv u žilama i najsurovijim životinjama te je ono viđeno na snimku ultimativni dokaz da ljubav prema novcu ne poznaje strah.

Nakon što je bilo jasno da je plasiranje takvih snimaka u javnost uspješno revitalizovalo karijere spomenutih, još su neke rospije koristile iste metode umjesto izdavanja novih ploča (ne važi više ona „Bolje izdati ploču nego prijatelja.“).

„Tog malog treba izružiti kao vola… Pa i ako je jebao tu ženu, ne treba da priča o tome.“

I sad, gdje je u svemu tome Karleuša? Pa, da je njoj sve to trebalo, nije. Da je planski sa njene strane, nije. Izborila se davno za jedan ugodan status, kvalitetno je ulagala van estrade (onomad čak ulazak u klan Karića, doduše, kratkotrajan) i ona je, realno, ozbiljan biznis. Bilo je tu par promašaja i neka je blaga silazna putanja trenutno ali je činjenica da njene dionice ne zavise od dnevnih operacija efektivom.

Nešto se jeste dešavalo između nje i ovog fudbalera s kojim nije vjenčana, međutim, jedan dio materijala koje je plasirala najblatnjavija od žute štampe jeste falsifikat, gdje se radi o maštovitim kreacijama koje su u stara dobra vremena™ bile rezervisane za časopise koji su se nosili ispod jakne a čitali jednom rukom. Međutim, takvi časopisi su malo pukli zbog interneta a žuta štampa je naoštrila diode za šok terapiju.

Mukotrpnim radom na polarizaciji bezlične mase, Karleuša je stvorila mnogo mrzitelja i isti su vrlo kvalitetno iskoristili ovu priliku. Napad je bio tako stravičan da joj nije bilo preostalo ništa drugo nego da iskoristi klasičnu partizansku taktiku i pogine, što je veoma plastičan prikaz da unutar diktatorskih režima čak i fingirana opozicija treba da se drži strogo zadate forme glinenog goluba… glineni paun nije poželjan.

Najgore u ovome sad jeste što se pokazalo da je Karleuša, uz prethodno navedeno – kao neka projekcija kontre na estradi, slobodnog mislioca za subinteligentne, ipak ništa drugo do obična žena. Žena fudbalera. Usamljena u dugim noćima dok muž šuta loptu za krvave dolare. Sav taj „vi ar d vrld“ „rispekt LBGT prajd (iako pušim kurac)“ „grrrl pauer“ „žena majka kralj’ca diva“ momenat [ko visoko leti, nisko] pada u vodu, njen rad na „izgradnji ličnosti“… ode celulit mas’ u propas’.

I tako je Karleušina pizda, jedna vrlo značajna pizda, hrabra, rječita, stasita i ponosna, pizda heroj sa tri carska reza, izjebana i rasturena od strane najglupljeg mogućeg fudbalskog kurca dušmana. Realno, ostaće tu solidna rupa (jer je to solidna pizda), tako da nema sumnje da će ovi isti što je rasturiše vrlo brzo poželiti da je naprave od blata, samo je pitanje hoće li tad biti ovako lijepo (dirty pussy) prljava…

CP6NJA DO TPAMP TAYEPA!

Tišina! Sad malo on! A sljedeći neka se spremi Švarceneger.

Ameriku znate, garant. Slušali Miroslava Ilića ili The Doors, čuli ste. Amerika, tuga velika. I kod njih tamo politika, korupcija, sranje, izbori. U sukobu dva najnepopularnija predsjednička kandidata od-iha-haj, pobijedi naš! Srbin, pravi. Vraća Kosovo, mota sarmu, odmotava zamotane kurve, druži se sa Putinom… supe, salate, pudinga, cigara – debelih, tankih, voća, povrća, svega!

Samo što se ne slažu svi, ne znaju da treba da se raduju. Protestuju ljudi, potpisuju internet peticije, pale kioKSe… sve gore od goreg. Eno, Lejdi DraGAGAna plače na ulici. Inače je neobično cijenim jer je moderni arhetip pop zvijezde – apsolutno amorfna; izuzetno jebozovna kad stavi kovrdžavu periku; prethodne dvije stavke ne treba pomiješati sa činjenicom da joj je muzika totalno smeće… Ali, šta plačeš, pičko?

Elem, ko gubi ima pravo da se ljuti. Evo npr. ja sam ljut već godinama, ne znam više da li je to okolnost ili karakter, ali ono što je simptomatično u ovoj prilici jeste što pristalice demokratskog kandidata protestuju protiv demokratije. Znači, demokratija je ekskluzivitet demokrata, a ne demosa. Što smo učili, prekrižUJ, stvari se u hodu mijenjaju… to je to informatičko doba, fejzbuk, da se ne ponavljam…

Realno, žalosno je da se u tolikoj zemlji spisak lica i naličja predsjedničkih kandidata ne može proširiti na prste dvije ruke, nije bilo dosta saksofoniste kitogurača pa mu sad ‘oće i žena da se natakari, ali, biće da je to princip „REKO MILE“, nisam ja. I zato, napušite se vi kurca, demokrati, sad malo naš: njemu da bude bolje, a nama isto.

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

Varnica sudara beskraja metafizike i granica ljudskog uma #44749

„Lično, ne mislim da ženski polni organ miriše na ribu, ali me zanima kako su ribe mirisale prije no što su žene naučile da plivaju.“ – nepoznat autor u neodređeno vrijeme

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II

Kao što znamo, teretana Sokolskog doma je mnogo više od teretane (Sokolskog doma). To je mjesto koje od dječaka pravi muškarce, gdje će i onim najženstvenijim izrasti dlake na mošnicama. Transformacija iz normalnog u brutalno se u teretani Sokolskog doma ne dešava isključivo kroz treniranje tegova već i kroz mnoge druge aktivnosti koje razlikuju muškarce od dječaka. Uz brižan nadzor šefa sale Saleta, tu su generacije potencijalnih delinkvenata izvedene na pravi put sa uspješnošću od cirka 50%, uz prijateljski savjet i psovku. To je mjesto gdje se sreću istorija i filozofija, mjesto gdje se sreću vene i strije. To je mjesto gdje mladi Mitar pronalazi žrtve za pik.ba transakcije koje neće biti evidentirane. To je mjesto gdje se sreću mladost i iskustvo, gdje mladost često negira iskustvo. To je mjesto velikih životnih otkrića…

Uz karakteristične zvuke klang-klang, „JAAA!“, „Dobro veče, Banjaluko!“ i slične, tekao je još jedan dan u teretani Sokolskog doma. Pritisnuti siromaštvom, krizom u zemlji i stotinama kilograma tegova, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su iznojavali svoj put ka grčkom idealu muške ljepote Mikelanđelovom Davidu kad se najednom pojavi jedan istaknuti član teretane Sokolskog doma, izuzetno neprikladno obučen za vježbanje. Nakon razmijenjenih cirkularnih diplomatskih pozdrava sa prisutnima, neprikladno obučen istaknuti član počinje da pruža izgovor zašto je neprikladno obučen. Vrijedi spomenuti i to da čvrstim momcima teretane Sokolskog doma nisu naročito strani odjevni predmeti poput somotnih hlača, cipela i košulja, ali takve stvari su ipak rezervisane za subote, krštenja, svadbe, pojavljivanje pred sudom i sl. Ovo nije bila jedna od tih situacija…
– Ma neću vježbati danas, nemam vremena, imam ugovoren neki snošaj – pojašnjava istaknuti član dok nekim mladim vježbačima ispadaju tegovi iz ruku.
– A šta ti je to snošaj? – usuđuje se jedan da pita, ne tako mlad, ne tako vježbač.
Kao reakcija na pitanje, teretanom Sokolskog doma prozuja jeza hladna kao glečeri jezera Mičigen iz čelično plavih očiju istaknutog člana razočaranog neiskustvom koje je podstaklo prethodno upućeno pitanje. Ipak, njegov odgovor se zadržao u neverbalnom okviru, dok je šef sale Sale u kratkim crtama objasnio prisutnima šta je to snošaj. Istaknuti član nastavlja sa izlaganjem:
– Samo ne znam hoću li prvo u pičku ili normalno…
Neki mlađi vježbači ostaše u čudu a onaj ne tako mlad, ne tako vježbač nezadovoljan prvim odgovorom i dodatno zbunjen nastavkom izlaganja, skupi snage pa uputi još jedno pitanje:
– Čekaj malo, a kako je normalno?
Nakon par sekundi, Bob Dilan mirno rasklopi svoj kišobran jer poče teška kiša, teška kiša psovki da pljušti…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I