Tastaturu pregriz’o! :P

O fejzbuku imam mišljenje koje nije naročito pozitivno. Nije ni negativno. Jednostavno, to je foto album, sredstvo za gubljenje vremena i privatnosti. Imao sam profil nekoliko puta, posljednji put prije dvije godine; nisam mogao razdvojiti dobro od lošeg, korisno od beskorisnog, pa sam obrisao profil. Radije bih da to ne gledam, što sam gledao tamo.

Realno, blogeri (ovaj uključen) su jedna nefotogenična banda koja je oduvijek obitavala po budžacima interneta šiljeći tastaturu, pa ako su na fejzbuku onda to ili nisu „istinski“ blogeri ili su tu samo zbog „Slagalice“ odnosno špijuniranja nekog. A realno, super je „Slagalica“, samo što se ljudi uglavnom ljute kad ih pobijediš, a ja uglavnom nisam gubio. Nego, ima na tom fejzbuku još par dobrih stvari ali…

Danas je na fejzbuku „svako i njegova tetka“ a u albumu tetkino unuče i lajkovi. Blog spisateljice i spisaoci, kao malo napredniji oblik internet života, teže elitizmu. Naravno, taj elitizam je „elitizam“ i smiješan je, ali i nije, kad se uzme čega sve ima danas. Opet, fejzbuk je, usljed već pomenute činjenice, jednom nogom na vratima i čeka se sljedeća nova stvar… koja nikako da dođe. A za to vrijeme…

To je sve sem društvena mreža. To je 1984, knjiga, ne Van Halen album. Korporacije i keš upravljaju podacima. Algoritmi su takvi, zid, objave, poruke, blokovi… Reče Doc Pomus: „Ukoliko si dovoljno glasan, neko će te, nekad, možda i čuti.“ Možda, ali kad se dernjaš na vrhu brda, a do njega se valja popeti. Na fejzbuku će te zatrpati portali sa istim sadržajima, guzice, slike beba i mačaka, glupani…

I, imajući sve prethodno u vidu, mogu da prisutne i neprisutne obavijestim da blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odnedavno ima fejzbuk stranicu! O tempora! O mores!

Moj plan prije dvije (odnosno sad već tri) godine je bio da napravim stranicu za blog, ali sam, usljed boravka na fejzbuku (i analiziranja M.O. mase) odustao od toga. Tako da je nisam napravio. A ni sad je nisam napravio: stranicu vodi jedna mlada dama koja ima volje i snage za to jer ne gubi vrijeme po frizerskim salonima. Ja se tu ne pitam puno, pitam se malo, a i kad se pitam, ne pitam se.

Stranica će, kroz plan i program mlade dame koji podrazumijeva selektivan retroaktivni pristup, pokušati da približi sadržaj ovog bloga nekim novim ljudima. Realno, teško, usljed svega prethodno navedenog a i materijalnog sadržaja bloga, koji nije baš „širokomasan“. Nemam pojma. Iskreno, poprilično mi je svejedno. Hoću li ja nešto napisati, hoće li to neko pročitati… jesmo li sretniji, jesmo’l pametniji.

Ipak, šteta je nastala a sad mi samo ostaje da nekako fejzbuk плуг (kao ovaj na slici) prikladno ubacim na blog, ali dosad nisam našao zadovoljavajuće rješenje jer je wordpress (kad ne plaćaš harač) ekstremno neljubazan prema modifikacijama, shodno tome čačkam po temi odnosno tražim prikladnu, međutim, svakoj nešto fali… O, wordpress temo, zašto li si od tvrdoga ženskog roda…

Projekat prekinut… neki drugi put. 🙂

Kad je internet bio mlad…

* paf, paf *
* cmok, cmok, cmok*
(Po ramenima bratski se tapšu, triput ljube – hrišćanski u obraz, za junačko pitaju se zdravlje.)
* sjed, sjed *

Prič(a)o mi jedan jedan čoek priču iz vremena kad je internet bio mlad. Sjećamo li se, druže stari, ispij tu rakiju još jedared da ti naspem… Sjećamo li se, onomad, kad još fejzbuk nije postojao a „Foto Risto“ bio uspješna multimjesnozajednička korporacija? Onomad davno, prije skoro 15 godina… pamte li se ta vremena?

Dođoše ti, božju ti majku, međ’ narod prvi personalni računari nemonohromatske vizuelne tematike. Nisu bili crno i bijeli nego sivi i šareni. Imadoše miša sa kojim preslažeš karte a syntax error load press play on tape cd.. run postadoše daleka prošlost, daleka kao i sama zemlja Japan koja napravi taj kojputer, duša mu crna DOS 6.22.

Kako je doš(a)o, sve je promijenio. Nije to više bila samo igračka za onog malog s naočalama što ne zna igrati fudbal. Tu ti je bilo svašta – te karte, te mine, te kucaš tekst, te crtaju djeca bmp, te čuvar ekrana sa ribama (jebo akvarijum) te now it’s safe to turn off your computer te sve ostalo između – divljenje i radost posjedovanja.

Ali, moj ti Stari druže stari, kao i za prvi televizor prije pedeset godina, krenu komšijskih krava trka, čija će biti veća brža druga prva. Komšija prvi ne smije dugo biti prvi, da bude makar prvi drugi. Kupuju se kojputeri, mjere im se megabajati, megaheraci, čija će disketa biti manja (!) i kome će ribe brže plivati po ekranu.

I tako ti je to bilo, kad su se kojputeri kupovali dok još nisu služili maltene ničemu, ni crtanju – slikanju – čitanju – pisanju – radu – šta’oćeš, već eto, bile igrice i imaš kojputer i jebiga. Imaš računar i nj. digitron. A onda dođe internet. Kako se krenuo uvoditi internet – i razna zla koja vrebaju na njemu, tako je postalo sumLJivo. SumLJivo, kažem ti!

I tako, prič(a)o mi čoek, kaže, bio jedan što je htio na internet – al’ kuglager – nema interneta, dok ga ne uvedeš. Moraš mater pitati da uvedeš pa ti pitaj mater, a mater lijepo jednog čoeka što zna čoeka što zna čoeka što zna nešto o tom internetu. I njojzi ti čoek sve lijepo objasni, pa će ona sinu svom:
– Ljubinko sine, nemoj ti ići na internet, na internetu ima virusa.
Ljubinko, šta će – slegne ramenima, kad ne može – ne može, a mater njegova, spredočima slikom ranjenika tifusara što četrestreće hladnu Neretvu gaze, misli se, majku li im jebem, mog Ljubinka da kleti virus zakači, epa neće! neće, ni tifus, ni malarija, ni sida, ni ebola, ni gripa, jebo vas vaš internet da vas jebo internet!

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

Sve su žene lude, a neke su i živčane!

Prije no što ekskluzivno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari bude objavljen nastavak priče “Kako sam dodirnuo Džona Travoltu, više puta, a i on mene, manje puta”, moram se osvrnuti na jedan gorući problem današnjice koji sve više pogađa i naš napaćeni narod…

Koji moj organ, reda i mira, na sve više slatkiša trpaju oznaku “posno”? Šta to uopšte treba da znači? Hoće li Isusa manje da bole rane od eksera ukoliko u odgovarajućim terminima jedemo odgovarajuće slatkiše? Hoće li nam to pomoći da imamo vidljive trbušne mišiće kao retuširani istuširani crnci sa interneta koji pjevaju reperske pjesme pa rade sklekove?

Da se razumijemo, nemam ništa protiv posta. Ne upražnjavam ga iz logičnih i očiglednih razloga – jerbo je posna hrana bezveze (a ćevapi uvijek nadohvat ruke), ali ne mogu reći da su ljudi koji poste redom budale, makar ne zbog posta. E, sad, post ima različite motive ali i aspekte, nije isključivo religijski pa da ovo bude tirada na tom fonu. Rekao bih da fiziološki aspekat posta ima smisla, te bih volio da imam nadljudske moći da to povremeno ispoštujem, ali, zračenje blizine ćevapa… ozračen sam od kratkih nogu.

Nego, sve to na stranu, posni (kupovni) slatkiši? Kako god okrenem, ipak je to oksimoron. Mislim, gutam neke odlične napolitanke, novi okus, nova cijena, novo! novo! novo! i na pola pakovanja uočim da piše “posno”. Zašto da u namirnicama namijenjenim za trenutke dokolice, tihovanja i zaboravljanja na ovozemaljske probleme putem unošenja konditorskih proizvoda neko mjeri i zakine na trunčićima materijala čiji je cilj zakrčenje krvnih sudova? Čemu taj besplatan kupon za 2% popusta na produženu vožnju po dolini suza koju zovemo život? Ugodno zvačući te iste napolitanke, nešto malo manje odlične nakon saznanja, opsujem po jednog sveca iz svake religije koje sam se sjetio u tom trenutku, pa nastavim do gole folije. A onda krenem razmišljati u širinu…

Kesica smokija od 40 grama i čips od 35 grama umjesto 50, table čokolade od 90 grama, gazirani sokovi i žvake bez šećera, margarin i majoneza sa manje masti… Sve je to dio iste priče. Šta je falilo smokiju od 50 grama? Ko može da se najede od ovih 40, po istoj cijeni kao nekada 50 grama? Gazirani sokovi bez šećera, laki, light… Pa šećer je svakako normalniji od svih onih E dodataka smišljenih u podzemnim laboratorijama, a ako je cilj zdravlje potrošača, onda je najbolje zaobići kompletnu paletu proizvoda korporacija koje prave ta čuda. Margarin sa 50% manje masti? To je onda 50% manje margarina, prostor ispunjen vazduhom u polučvrstom agregatnom stanju, pa pri konzumaciji odrežeš 50% manju šn(j)itu hljeba, ne namažeš ništa na nju i sutra si mršav k’o Keri Bredšo.

A mnoge bi vjerovatno bilo sramota da kupe crni kameni blok čokolade umotane u bijeli papir na kojem samo piše čokolada (ti si moja…), iako bi takva danas bila napravljena od mlijeka neke izuzetno duševne krave a ne surove ljubičaste profesionalke. I ne bi koštala zarez 49/95/99 feninga/para/lipa. Koštala bi ciglo jednu novčanicu omanju po apoenu, sa djevojkom koja žanje žito (usput, nisam odavno vidio nijednu djevojku da žanje žito) ili pak manje bitnim narodnim herojem (a ni takvih nema više, ako ne računamo Novaka Đokovića, iako bi taj bacajući bombu promašio i fudbalski teren).

Ali ne, druga su vremena. Šta god kreneš da radiš, reći će ti “nemoj ovako, nemoj onako”, ljudska prava, dječja prava, saobraćajni propisi, krivični zakoni i sve ostale pizdarije. Onda ti od muke dođe da se našikaš i praviš haos, kad ono pivo bez alkohola (riba bez vode, ptica bez slobode). Jebem ti život da ti jebem život. Hoćeš da jebeš (ne život), a ono sida. Nemoj, Sido, živa bila. Onda ne jebeš život da ti ne jebeš život. I na kraju, iscrpljen od pokušavanja pokušaja, ležeći na podu među praznim flašama pića koja sadrže elektrolite (to je za prave muškarce, pivo i rakija su za žene), hoćeš da zasladiš kad ono piše “posno”! Pa da hoću da postim išao bih u šumu da se, nisko i prljavo udarajući ispod pojasa mejdanskim stilom, sa brutalnim ponirskim pandom borim na život i smrt oko stabljika bambusa…

Ko mi to oduzima moj život, u želji da ga sačuva od mene? Ukaži se, ishlapjeli starče na vrhu jednooke zgrade! Ukaži se, da te polomim gore nego pandu! Uvalio si mi demokratiju umjesto drugova Tita i Gadafija, nisam ništa rekao, samo sam plakao. Uvalio si mi bezolovni benzin, da šuma dobije svijetlo smeđu umjesto tamno smeđe boje, nisam ništa rekao. Uvalio si mi Adidas patike proizvedene na Tajvanu umjesto Borovo patika proizvedenih u Borovu, a Borovo patike su najbolje patike, kaže moja stara! Uvalio si mi fejzbuk, mobilne telefone, depilaciju, Dejvida Bekama, grupu 2 Anlimited, recikliranje, seriju “Seks i grad”, sve sam trpio… Ali, posni slatkiši? Jedan metak je upravo dobio posvetu…

POLICIJA PRONAŠLA ORGANIZATORA PROTESTA U BANJALUCI!

Jedan od najmlađih milijardera na svijetu, čovjek koji stoji iza megapopularne internet društvene mreže Facebook, Mark Zuckerberg, pozvan je na informativni razgovor u Centar javne bezbjednosti Banjaluka!

Mladi preduzetnik je bio nemalo iznenađen kad mu je juče stigla pošta: između ostalih, tu se našla i mala plava koverta u kojoj se nalazio formular na njemu nepoznatom jeziku. Zuckerberg je, u želji da sazna o čemu se radi, uslikao dokument pa okačio na svoj Facebook zid sa molbom da mu se javi neko ko bi znao o kojem se tu jeziku radi, odnosno, šta je sadržaj. Jedan od glavnih programera Facebooka, porijeklom iz Srbije, među prvima je vidio molbu pa je svom šefu objasnio o čemu se radi. Nakon kratkog ubjeđivanja da vjerovatno nije ništa ozbiljno, te dužeg objašnjavanja o kojoj se zapravo zemlji radi, Mark je konsultovao Facebook sektor za statistiku iz kojeg su mu saopštili da je Bosna i Hercegovina mala zemlja u jugoistočnoj Evropi sa stopom nezaposlenosti od 45% ali u kojoj svaki stanovnik ima prosječno 3,7 profila na Facebooku! Nakon što je čuo ovaj podatak, oduševljeno je počeo da pakuje kofere za putovanje, radostan što će posjetiti zemlju sa najvećim brojem Facebook profila po glavi stanovnika.

Povodom ovoga, kontaktirali smo CJB Banjaluka sa pitanjem zbog čega je Mark Zuckerberg pozvan na razgovor gdje smo dobili odgovor od njihovog portparola da se radi o aktivnostima vezanim za policijsku akciju kodnog imena „Udri prljavog hipija“ koja je pokrenuta usljed protesta građana zbog gradnje na lokaciji u centru Banjaluke poznatoj kao „Picin park“. (Podsjetimo, protesti građana traju već deset dana zbog navodnih malverzacija prilikom prodaje zemljišta i izdavanja građevinske dozvole investitoru.) Portparol nam je pojasnio kako je nakon obrade podataka sakupljenih radom na terenu gdje su policijski agenti presreli razgovore nekih od protestanata koji su otkrili da je organizator protesta Facebook, utvrđeno da je odgovorno lice Facebooka Mark Zuckerberg te je isti pozvan na informativni razgovor a nakon toga će mu vjerovatno biti određen 30-dnevni pritvor a krivična prijava protiv njega će biti predata Okružnom tužilaštvu.

Zuckerberg je na svom Facebook profilu otkrio kako će zbog obaveza da propusti termin zakazan od strane CJB Banjaluka, ali da bi trebao da sleti na banjalučki aerodrom dana 11.06. oko 10:00 po lokalnom vremenu i pri tom je zamolio obožavaoce da mu ne spremaju svečani doček. S obzirom na ažurnost policijskih snaga u toku ove akcije, nema sumnje da će Zuckerberg na banjalučkom aerodromu, kao prvu stvar po izlasku iz aviona, vidjeti odbor za doček sastavljen od momaka u plavim uniformama.

Objavljeno i na: Balkan Tajms

Stomak nije na nivou, znam.

Rijetko se slikam, al’ kad se to desi, potrudim se da to bude sa nekim finim ljudima:

Razlog za povod je: OBRAČUN KOD PICINOG KORALA