Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

jajebemzestokoPedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]