Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII

„It’s a Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll)!“ – Bon Scott, 1975.

I u teretani Sokolskog doma se zna: dug je put do uspjeha! Niko se nije nabildao preko noći (sem nekih), zaradio Mercedesa (sem nekih), nabavio dobar telefon (Samsung) ili postao dobar fudbaler. Za sve je trebalo vremena, promišljanja, procjene, pripreme. Improvizacija je nešto što može proći u amaterskom pozorištu ili na džem džez sešnu, ali u svim ostalim situacijama… ne baš.

Iako smo na prethodnim časovima Seksualnog vaspitanja naučili da su blud i nemoral nedopustivi za čvrste momke teretane Sokolskog doma, to pravilo nekad može malo da se iskrivi, što je po svim prirodnim zakonima fizike: kao šipka za benč kad se na njoj nalazi 130 kg. Naime, blud i nemoral su dozvoljeni kad se muškarac nalazi na udaljenosti većoj od 20 metara od svoje, nesrećnom sudbinom i nedostatkom pameti, izabrane partnerke.

U skladu s tim, dođu tako ponekad vremena da trener Sale svoje vitalno 49-godišnje tijelo 30-godišnjaka obuče u veoma uske hlače i napravi krug po lokalima sa polovnom robom polovnjačama, pa im pokaže šta bi mogle imati… mogle! Takvi povremeni izleti reklamnog karaktera su fiziološka potreba, kao što ptice moraju da lete, izbacivači da tuku ljude, političari da kradu… Ipak, i u tim situacijama se zna: ništa na brzaka, ništa na kvarnjaka.

– Jednom ono kad smo bili u „Posljednjoj šansi“, zagledala se ona neka plavuša u mene, polovnjača, ali ‘nako dobra… – pripovjeda trener Sale mladim članovima – ja se mislim, da li ona gleda u mene ili u koga, a kažu mi ovi da u mene gleda… Trebao sam ja to tad, ali đe ćeš, oko nje sve neke rospije, ne možeš ti tu prići, šta da ja odem tamo, a ona meni da kaže šta ‘oćeš ti? a rospije crknu od smijeha, k’o što je ona jedna u teretani „4life“ Mitru rekla puši kurac kad joj je htio pokazati kako se rade trbušnjaci…
– Pa dobro, treneru, nije to valjda bila jedina šansa u „Posljednjoj šansi“?
– Ma bježi, to i nekako, bolje nego ono kad je onaj blentavi ____ [cenzura, prim. aut.] htio da jebemo neke Slovenke. Pa đe ćemo ih jebati (geografski; zna se da se pičke jebu u pičku, prim. aut.), pitam ga ja, a on kaže da one imaju neku sobu – negdje u gradu iznajmile, pa da ja na jedan krevet a on će na drugi pored… Pa đe ću ja tako, meni trebaju savršeni uslovi! Povoljna temperatura, vlažnost vazduha, atmosferski pritisak, pa da možemo sjesti, malo se upoznati, da pitam odakle je, kako joj se zovu roditelji, ima li braće i sestara, čim se bavi, koliko je dugo na birou… Ne mogu tek tako jebavati! Ej, a ovaj htio da jebemo na dva kreveta, jedan do drugog… Pa bi vjerovatno još poslije htio da se i zamijenimo! – zaključi trener Sale priču o stativama koje nemaju veze sa fudbalom…

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnjem pobratimu sokolašu Arnoldu „Alenu“ „Lexingtonu“ Anikiću nisu bile potrebne nikakve posebne pripreme: plodio je nemilice (što uključuje i neke Milice), samo sa kraćim prekidima za treniranje tegova, dok je to sa strane posmatrao Herr Žika i komentarisao: „Pa ovo nije bilo ni u mojoj dinastiji…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Za neupućene žene: kako smuvati mlađeg muškarca bez puno muke

Dođu tako, ponekad, vremena, kad pamet zaćuti, budala progovori a starije ženske počnu ganjati mlađe muškarce… Keri Bredšo je pobijedila. Blud i nemoral su postali olimpijski sportovi.

Realno, kurvanje očijukanje (pokr. zagledanje) je staro koliko i sami muškarci, od davnih dana, što samo po sebi ne znači da je ijedno od pomenutih evoluiralo u proteklom vremenu. Ipak, jedno jeste, a to nisu muškarci. Elem, sad je drugačije. Žene preuzimaju inicijativu, po novim prozapadnim standardima kojima smo uhvatili priključak (bar nešto, ako ne već ekonomski standard, prim. aut.).

Ne radi se više o onoj pukoj frazi „[ovaj ples] dame biraju“ koju Brega lopuža prevali preko usana i onda se upusti u zlatni tuš i slične napredne tehnike zabave za odrasle, već je to činjenica da usljed narastajućeg samopouzdanja i podrške sa svih strana žene počinju aktivno da rade na pronalaženju partnera, a to je nešto što bi možda moglo spasiti svijet… kad bi žene znale šta žele. Ipak, to je neka druga tema a ovdje će biti riječi o jednoj specifičnoj aktivnosti unutar te djelatnosti: kako da (zgodna, zrela, taman, MILF, kokara…) starija ženska nađe mlađeg muškarca.

Šta?! Grozno? Bu! Neprihvatljivo? Prestajete čitati? Brišete iz prijatelja? Čekajte malo, rođaci. Ko je Sekuli udario veto kad je najrumeniju snašu, naravno ilegalnu, poveo za ruku? Tito je svaku pionirku stigao pomilovati, nisu se baš čuli prigovori? Koja mlada i perspektivna sekretarica nije prošla štender tender kod debelog direktora zarad napredovanja u službi? Pa da, uvijek su se cijenile te sposobnosti, nemojte da se lažemo. „Tišina! Sad malo ona…“ (da svira). Ravnopravnost, bajo moj. Baki. Nećete? E, pa hoćete… u Evropu. Sad će i žene tako… a njima ne trebaju vijagra i kamagra.

Bazično, postoji jedan univerzalan obrazac:
1. Spremiti kolače.
2. Spremiti alkohol.
3. Levat nasjeda.
4. Sodomija.
5. Restart.

Djeluje lako jer… jeste. Žene su stvorene za to, urođeno im je. Ne, to nije šovinistička opaska, ne moraju ti kolači nešto valjati… realno. („Nisam ja ovdje došao zbog kolača, no sam došao zbog…“) Međutim, kako su nam nova vremena donijela i nove standarde, muškarci se sve više ponašaju kao žene – pičkasto nepredvidljivo, tako da je, na žalost, povremeno potrebno učiniti i nešto više, a ovi sve mlađi (ciljna grupa) su sve gori. Zato je tu ovaj tekst kao ispomoć, gdje će specifične taktike biti obrazložene po primjerima najčešćih muških vrsta…

Sportista
Vjerovatno najpopularnija vrsta mlađih muškaraca za lov, sasvim logično. „Prazna glava dobro jebe ima potencijala da se napuni.“ Mladost u kombinaciji sa kondicijom (corpore sano), ubitačna kombinacija… za te neke određene potrebe. Kao i kod svih vrsta o kojima će biti riječ, ukoliko se mora raditi van gore navedenog obrasca, vrijedi pristupiti pronalasku zajedničkog interesa, što je u ovom slučaju prisustvo sportskim susretima, imati odgovarajući šal, naučiti šta je het-trik, tapšati za naše a psovati njihove i ponijeti kolače sa manje šećera ali ne zakidati na orasima.

Teretanista
Podvrsta koja se razvila iz sportiste i vremenom dobila punu autonomiju. Sport radi sporta radi izgleda, „moj voljeni bicepsu“ čuprica, samosvjesnost (češće nedostatak iste) usljed ogledala sa svih strana, znoj i ljutina od proteina. Najlakše ga je uloviti u njegovom prirodnom staništu, teretani. Adekvatno se prištekati blizu, na neku spravu za noge, a zatim izrazito nepravilno raditi neku od vježbi. Ukoliko ne uspije iz prve, ponavljati. Ukoliko ne uspije iz nekoliko pokušaja, mogućnost da postoji tehnički problem, kako kod sive mase tako i na testosteronskim cjevovodima.

Kladioničar
Vrsta koja je djelimično naslonjena na vrstu Sportista, ponekad u smislu propali sportista a ponekad samo kao gledalac emisije „Sportska subota“. Prirodno stanište su mu kladionice i kafane sa teletekstom, stil oblačenja izrazito sportski (trenerka), izražavanje mladalačko („burazdruže“), tako da zadatak nije naročito težak ali se treba adekvatno logistički pripremiti, uz pažnju da se iz sportskog ne pređe u hip-hop stil. Bonus poene je lako moguće zaraditi upotrebom matematičke kladioničarske terminologije („kvota je…“, „iz ovoga u ono“).

Srednjoškolac
Kategorija koja je ilegalna za lov i zapravo spada u domen seksualno-psiholoških poremećaja, međutim, ista je dio tradicije i mnogih vlažnih snova tako da bi bilo nepravedno je zaobići. Spremiti specifične kolače (krofne), ponijeti ih u korpi i prodavati ispred škole na velikom odmoru. Dati džaba. Krofne. Isto tako, postoji mogućnost različitih naprednih tehnika u slučaju da je isti loš učenik, gdje se vraćamo na na prethodno spomenuto „Prazna glava…“. („A šta biste Vi, gospođo, za te pare? Šofera?“)

Štreber
Radije pogledajte neku od drugih kategorija i sačekajte da ovaj završi školu i obogati se.

Šalu na stranu, vrsta štreber je, iako počesto vizuelno neugledna, možda i najzahvalnija vrsta za lov, usljed nagomilane frustracije želje koja može buknuti kao brutalni ponirski vulkan zbog dugogodišnjeg druženja sa knjigom (a bez druženja sa djevojkama), sem u slučaju da knjiga nije prerasla u surogat žene, gdje žena sa svim svojim neknjiževnim kvalitetima postaje nezanimljiva. Tematika je svakako književno-naučna, članska karta biblioteke znatno pomaže.

Gledalac Evrovizije
Gejpeder. Može se koristiti za konsultacije tokom priprema za lov na neku drugu od pobrojanih vrsta.

Vegetarijanac
Simpatična i rijetka vrsta koja može biti zanimljiva usljed toga što je rijetka. Pripadnici te vrste počesto boluju od specifične vrste weltschmertza koja se manifestuje posebnom brigom za makrozajednicu, odnosno za šumama u Brazilu i tuljanima na Antarktiku. Logističku pripremu izvršiti korekcijom frizure na gramatički i geometrijski nepravilnu, ukinuti šminku (što je potencijalno pogubno, prim. aut.), iz autfitova izbaciti poliester i ubaciti jutu, redovno konsultovati mladoljevičarsku literaturu… i puno truda. A onda, u pravom trenutku, skuvati dobru teleću čorbu.

Muzičar
Muzičari kao i generalno umjetničke duše imaju veliku želju da se izraze te da ti izrazi budu shvaćeni. Zato ih je potrebno shvatiti, odnosno, hiniti da ih se shvata, bez obzira koliko su neshvatljivi u pojedinim trenucima. U većini slučajeva je potrebno adekvatno održavati vrat (zbog klimanja/mlaćenja glavom u ritmu), stavka 1 (kolači) će vjerovatno biti skrajnuta zarad stavke 2 (alkohol), mada to nije dobro, štaviše, dobra teleća čorba će sigurno u jednom trenutku biti prijeko potrebna. Takođe, pored logističko-psihološke podrške (shvatanja), ovdje je često potrebna spremnost na logističko-finansijsku podršku.

Mladi političar
Političari su jedine rok zvijezde na ovim folk prostorima, ljudi gladni novca moći i huka mase koju će povesti, istorija nas uči, najčešće u pizdu materinu. Oko političara u razvojnom stadijumu ne bi trebalo biti puno problema, pošto su bazično svi istog kova: jednostavna priprema u vidu konzervativnog vizuelnog pristupa (punđa, komplet sa suknjom ispod koljena), strastvena upotreba standardnih fraza i tehnika polit-govora (MI umjesto JA; futur I, futur II, potencijal…) pri aktivnom učešću u diskusijama, uz visok nivo korupcije kolačima trebalo bi da donesu uspjeh.

Menadžer
Vrsta koja sa vrstom Mladi političar dijeli neke korijenske vrijednosti (ambicioznost, imperativ moći) kao i geneaologiju (samo što se nekad zvala drugačije), s vremenom je stekla izuzetnu masovnost pa mora posebno biti pomenuta. Menadžeri teže upravljanju tako da se za njihovu obradu treba pripremiti za submisivni položaj prilagodbom službenom stilu oblačenja, dobrom komunikacijom uz minimalnu latenciju, sistematičnom pravljenju kolača i izvršavanju inih radnih zadataka na zadovoljstvo žrtve. Naravno, dovoljno smekšanog menadžera u pravom trenutku treba iznenaditi smrtonosnom polugom i meč završiti odbrojavanjem.

Dakle, to su neke od osnovnih vrsta sa jednostavnim uputama za hvatanje istih. Naravno da postoje još mnoge vrste i podvrste (nastale ukrštanjem pobrojanih) i mnogi trikovi i napredne tehnike, međutim, budimo realni, to su muškarci, nije to Matematika 3 na ETF-u. Tehnike se mogu kombinovati, a isto tako aplicirati na muškarce koji se po godinama ne bi mogli svrstati u grupu mladih ali se usljed različitih problema (kriza srednjih godina, pisanje bloga ili neka teža mentalna oštećenja…) objektivno ili subjektivno mogu, sa tačkom*, svrstati u neku od navedenih kategorija.

Ukoliko se kod žrtve nalazi makar i tračak začetka Edipovog kompleksa, to će svakako pomoći pri prevodu i obradi ali se onda mora imati u vidu da ishod naknadnih djelatnosti može imati dugosežne posljedice što ponekad nije poželjno. Vrijedi napomenuti i da se upornost i konzistentnost isplate jer slabiji [muškarac] popušta, tako da se prilikom lova taktika ne mijenja uludo (samo presija, fudbalskim riječnikom rečeno „u kost!“), a vremenom dolazi iz guzice u glavu (što se pokazalo kao izuzetno reverzibilna operacija, prim. aut.).

Naravno, da bismo bili krajnje politički korektni moramo napomenuti da se navedene tehnike mogu upotrijebiti i u pogrešnom smjeru uz napomenu da ne može čoek da jebe čoeka… Zato, drage dame, sretno i bogtipomogo!

Pakao je popločan plavim i žutim komadima koje sklapate sami

Vidio sam očaj. Vidio sam beznađe. Gledao sam ljude bez pogleda, usmjerene, kao jeleni što ne umiru sami uhvaćeni u snop svjetala moćnog švedskog automobila. Kao jagnjad kasapinu što idu, Asko za Askom (masculinum od Aska, prim. aut.). Lavirint, strelicama iscrtan, sa komorama za svakog. Neki su padali odmah, posrtali. Neki su htjeli krenuti nazad. Nema nazad. NEMA NAZAD. A žute vreće zlosmjerno i zlosutno obješene na svakih par koraka.

Čak i oni bez tragova testosterona počnu da pucaju na pola; na više komada. I oni najčvršći, u stabilnim vezama zasnovanim na realnim osnovama, počnu da preispituju svoje životne stavove i opštu egzistenciju. Ja ne mogu više ovo. Ja ne mogu više s njom. Nju zanima svaki jebeni artikl odavde, a nisu to tako dobre cijene. Ali idu za njom, prokletim lavirintom. Idu jer im je to jedini spas. A kad izađu, svako će na svoju stranu odnosno gdje god ona krene, on neće.

A one udišu svaki artikl. Svaku jebenu riječ na jebenom švedskom. „Gnorl, samo 19,99!“ Šta je gnorl, ne zna. Za šta služi, ne zna. Ali joj treba. Rješenje u 52 kvadrata je idealno. Ona se snalazi u njemu kao riba u vodi. Zamišlja ostatak njenog života u tih 52 kvadrata sa njim kao rekvizitom koji stoji pored čiviluka i onog kurca za stavljanje kišobrana. Prilikom dolaska do kase, njena kosa počinje da biva sve plavlja i plavlja, pojavljuju joj se pjege na obrazima. Već se dopola pretvorila u Ninu Persson.

Da živim tako, ja bih umreo.

Prokleta IKEA.

Bili smo u Zagrebu u šopingu. Kao madafakin članovi SNSD-a.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII

Ljeto, još jedno. Teško vrijeme, prijatelju moj, đavo ga odnio. Gdje god pogledaš guzice u helankama sijevaju, lagane haljine lepršaju na vjetru, a malo slobodnije raspuštenice i rospije – one kojima se matere kupaju gole – bogami i šorceve nose! Požuda i razvrat mame na sve strane. Teško je čvrstim momcima teretane Sokolskog doma odoliti svim tim čulnim izazovima, vida, dodira a i mirisa, posebno u autobusima linija sa dvocifrenim brojevima.

Ipak, odolijeva se nekako, uz snagu vjere. Na usta ulaze proteini i česnica a izlaze molitve. Da, da. Pored Seksualnog vaspitanja, jedan od najvažnijih predmeta u teretani Sokolskog doma je Vjeronauka, a u ljetnom periodu navedenih izazova – kad je najvažnije sačuvati od grijeha čistoću tijela i duha – broj časova tog predmeta je poduplan (i još dodatno praksa), a teretana se redovno kadi tamjanom sa Ostroga zarad istjerivanja zloduha i religijske dezinfekcije đavolomanisanih članova.

Naravno, teretana Sokolskog doma je prosvjetna ustanova sa dugom tradicijom u slobodnom razmišljanju, tako da je pristup vjeronauci svestran i otvoren. Tako se počesto može čuti kako se vodi ljubav sa nekim od najistaknutijih lica SPC (Grigorije, Irinej, Kačavenda…) tako što ih se jebe na česnici, što je najviši oblik ljubavi prema crkvenim vjerodostojnicima, maltene direktno priključenje na izvor religije. Da se pojasni uz pomoć ilustracije: to je kao što je muškarac najpametniji tokom seksa, jer je direktno priključen na izvor inteligencije (tako su neke žene dobile nadimak „punjač“, prim. aut.).

Ipak, poput mnogih iskrenih vjernika (pa i vjeroučitelja), i čvrsti momci teretane Sokolskog doma znaju da povremeno izgube vjeru, pa se začuju i kritike na račun boga kao i dublje analiziranje same Biblije („A šta je sa dinosaurusima, pičke?“). Tako se jednu veče došlo do značajnih naučnih dokaza o nepostojanju boga…
– Ma šta?! Pa taj bog može meni da popuši kurac! Kakav bog? Pa jebem ti sve! Da ima boga, ne bi se sve ovo dešavalo! Šta mi sve rade, ja sigurno neću ostati normalan, na kakvim sam mukama, pod kakvim sam stresom! E, da hoće onaj Vasilije Ostroški sve da nas skajiša… – indisponiran je trenutnom životnom situacijom najčvršći od svih čvrstih momaka teretane Sokolskog doma, vjera mu na veoma niskom nivou, niz loših situacija ga naprosto slomio pa doživljava emotivno pražnjenje kroz glasno i oštro preispitivanje bazičnih postavki hrišćanske religije…
Za to vrijeme u ćošku jedan stari moreplovac je slušao i saosjećao se, jer je tačno znao o čemu se priča budući da se i sam nekoliko puta našao u sličnim situacijama pa se, nakon što je pažljivo saslušao izlaganje, nadoveza prigodnom replikom…
– Bog… koji bog? Ama koji bog, baćo moj?! Slušaj, ja neku veče treba da jebem jednu ženu a ne mogu… Ne može mi se dići! Ej! Pa nema boga! NEMA BOGA, BAĆO MOJ, NEMA BOGA!
Prisutni članovi teretane Sokolskog doma zapisaše to u sveske kao posljednju bilješku za taj čas Vjeronauke, a zatim se začu melodičan klang-klang iz svi cijevi teretane Sokolskog doma, u savršenoj harmoniji sa zvonima obližnje crkve…

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Bull“ Anikić je driješio neku rospiju pred njenim uplakanim suprugom. Njemu se mogao dići. Njemu se uvijek može dići.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI

Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je naučna studija koja kroz niz raznovrsnih primjera od strane eminentnih stručnjaka treba da uputi svakog mladog vježbača – bio on iz teretane Sokolskog doma ili ne – u to kako da obavi posao. Kao što postoji razlika između djevojke i žene (karmin i širina bedara), tako postoji razlika između mladog vježbača koji je samo platio članarinu teretane Sokolskog doma i mladog vježbača koji je redovno bio na predavanjima te položio ispit odnosno jebao.

Da bi se to desilo, brine se niz uglednih naučnika na polju Seksualnog vaspitanja od kojih su neki neimenovani a neki samo anonimni, koji iz različitih uglova obrađuju problem. Dok se jedni drže minimalizma uvijek imajući spreman podozrivi pogled prema rospijama (trener Sale: „Jednom sam jeb’o i zajeb’o se.“), drugi im lete u naručje i ginu sa pjesmom na usnama. Naravno, to nije tako teško kad se u imenicima modernih mobilnih telefona preko kojih prelaze svježe nalakirani nokti nalaze upisani pod imenima poput „BorisBMW“…

Ipak, današnja lekcija nije o „BorisuBMW“, nego o jednom starom iskusnom vježbaču koji je mnogo prije te moderne – danas već ofucane ali veoma uspješne – metode (BMW) trčao sprint u naručje rospijama i ginuo sa pjesmom na usnama, dok je počesto i harmonika letjela u nebo. Da, to je čovjek iz vremena kad se sve moralo ručno, prije nego što je bacanje ključeva X6 (kad nije na servisu) na sto disko kluba izričito značilo „kurvo, ulazi u kola da te jebem negdje pored puta“, već su bili presudni ljepota, šarm, kvalitetna laž i pravilno plasiran šamar.

Današnjoj fejzbuk generaciji će to možda djelovati arhaično, čudno, nepotrebno, međutim, takvo viteštvo se i danas pamti i prepričava, a isti ti vitezovi su još uvijek među nama i nisu za staro gvožđe… naprotiv! Doduše, ponekad dolazi do problema…
– Sale, majku mu, ja što više idem ovdje [u teretanu], mene sve više boli! – žali se treneru iskusni vitez vježbač.
– Pa kako, majku mu? – trener replicira u čudu jer su u pitanje dovedene njegove šampionske metode i stručni nadzor.
– Ma ćuti samo, uhvatilo me u leđima. Radio neki dan ovdje [klupa za trbušnjake], ne znam da li je od toga, malo sam se istegao… A još boli rame, bole me i listovi. Doduše, a gdje i ne bio sav bolan, kad jebem po deset žena!
– Pa jel’ to i sad tako jebeš? – upita trener Sale zadivljen spremnošću viteza vježbača koji nije baš u cvijetu mladosti.
– Ma ne sad, juče!
– Kuku! – zakuka trener Sale kao starica majka Uroša i Gostimira.
– Ali vidiš… – zamisli se iskusni vitez vježbač – da to nije zbog toga… MOŽDA SAM SE PREJEB’O?!
Prisutni kvorum čvrstih momaka teretane Sokolskog doma bez riječi uz maltene neprimjetno klimanje glavom gore-dole odobri ovaj odgovor kao najrealniji mogući, a zatim se vrati iskonskoj borbi sa ljutim čelikom…

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić nije jebao.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

Pedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Duboki udah, izdah. Minuta ćutanja za nestalu braću. Možemo početi.

Iza nas je još jedan 8. mart, praznik koji najteže od svih pada čvrstim momcima teretane Sokolskog doma; tad je posla više nego inače, posla kojeg ne treba… posebno imenovati. Iako i nakon skoro dva mjeseca još uvijek traje potraga za nekim članovima teretane Sokolskog doma koji su posljednji put viđeni kako učestvuju u bizarnim seks ritualima (organizovanim za „Dan žena“) po šumama u okolini Doboja, većina je stameno u stroju te u standardnom hajho, hajho režimu trenira tegove i bavi se metafizikom.

Ipak, na mladalačkom licu trenera Saleta, kremiranom najmodernijim kremama, uočljiva je sjena brige. Svako proljeće donosi nove žrtve koje odnosi pošast zvana street workout. „Sve one sprave pored Vrbasa, treba otići tamo i bonsekom posjeći! Tamo oni rade kojekakvi, rade kojekakve vježbe… bez stručnog nadzora!“, objašnjavao je onomad trener Sale zaprepaštenim članovima teretane Sokolskog doma od kojih mnogi nisu mogli povjerovati u podatak o treniranju u prirodi (!) bez tegova (!!) bez stručnog nadzora (!!!)…

Međutim, postoje i takvi. Da, da. Postoje i takvi koji treniraju bez stručnog nadzora, isto kao što postoje [cenzura] koji ne slušaju savjete trenera Saleta, najpametnijeg živog Srbina i jednog od najpametnijih u istoriji (zajedno sa Teslom)¹. Dugogodišnja sociološka i kulturna istraživanja, te proučavanje antropologije i geneaologije Srba, trener Sale je pretočio u mudrost nesagledive širine jezgrovito fermentisanu u rečenicu „NEMOJ SE ŽENITI!“. Ipak, neki od članova teretane Sokolskog doma se kreću u tom pogrešnom pravcu…

Jedan dugogodišnji član, koji će ostati anoniman ovom prilikom, siva eminencija [cenzura], negdje u doba najtežeg od svih praznika je uplovio u vode ozbiljne veze… sa osobom ženskog pola, što se kosi sa strastvenom vezom… sa teretanom Sokolskog doma. Tim tužnim povodom, trener Sale se sa iskrenom muškom suzom u oku osvrnuo na neke svjetlije trenutke iz biografije dotičnog člana…
– A sad, šta je – tu je, vidjećemo šta dalje. Možda bude kao sa „makaronkom“…
– Ko je „makaronka“? – upita jedan neupućen član teretane Sokolskog doma.
– Ne znaš ko je „makaronka“?
– Jel’ to nešto kao „bataljonka“?
– Slično, slično. To ti je jedna, što je nekad tu… studirala, a ovaj [cenzura] joj pomagao u učenju…
– Ih! Pa jel’ bilo tu još šta sem učenja?
– Pa jeste, on je nju jebao, a ona njemu pravila makarone.
– Eis, makarone! Pa kakva je to hrana za sportistu Sokolaša?! Sramota! – bio je komentar neupućenog člana na objašnjenje.
– Pa kad nije bilo ništa drugo! – usprotivi se blago unelagođeni prisutni konzument spomenutih makarona, tvrdnjom, na koju trener Sale reagova smirenim pedagoškim tonom…
– Ih, nije bilo ništa drugo… to ti samo misliš! Imala je ona pun frižider kojekakve mesine što joj je mater slala iz [cenzura], samo što je to čuvala za pravoga jebača!

Nakon te rečenice, pogledi teži od 1000 psovki biše razmijenjeni i jedna članarina zamalo da završi u nekoj drugoj teretani… A za svo to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić je svojim nježnim prstima tapkao po ekranu na dodir malog mobilnog uređaja. Na ekranu su bile ženske grudi a on je dodirivao ekran da ispita tvrdoću istih… i činile su mu se neobično tvrde. „Garant silikoni“, mislio je.

¹ Jojić, R.: „Trener Sale – Tarabić koji to nije htio biti“, diplomski rad, Fakultet sokolologije i treniranja tegova, Banjaluka, 2011.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Banjaluka, 6. januar 2051. godine.
Hladno zimsko veče u gradu koji je nekad bio poznat kao Krajiška ljepotica, a danas je, nakon Trećeg bosanskog rata koji je bio „rat svih ratova“, jedno od svega četiri naseljena mjesta unutar granica nekadašnje geografski Bosne i Hercegovine (ostala tri su Cazin, Ljubuški i Foča). Danas tu nema više ni Bosne ni Hercegovine, a skoro ni kamena na kamenu. Najcrnje je to otjelotvorenje pojma „apokalipsa“, prostor lišen svakog oblika uređenja na kojem vlada bezvlašće u svom praiskonskom obliku – oko za oko, zub za zub, a nestašica je i zuba i očiju. Po ulicama su barikade od ostataka zapaljenih automobila, ulične bande ratuju najprimitivnijim hladnim oružjem, horde bijesnih pasa su zadužene za sklanjanje leševa sa ulica…

Jedna od rijetkih građevina koja je preživjela sve bosanske ratove jeste zgrada Sokolskog doma sa teretanom u kojoj se članarina, kao ni sprave, nije mijenjala još od kraja prošlog vijeka. Teretana Sokolskog doma danas je mjesto na kojem se okupljaju umjetnici, naučnici, sportisti i ostala elita, a Sokolski dom je, usljed rušenja objekata te namjene, postao i crkva, glavna gradska sportska dvorana kao i prostor za razne kulturno-umjetničke manifestacije.

U prazničnom duhu, dobro izolovani od prljavih ulica, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su tegovima od 1,25 kg i 2,5 kg kitili stalak za tegove i smišljali božićne želje, kad se najednom ispred Sokolskog doma začu škripa kamionskih kočnica a zatim i zvuk metalne lomljave. Tragom praska, neki od članova izađoše da vide šta je posrijedi te ugledaše kako je u kontejnere ispred zgrade Sokolskog doma udario veliki kamion sa prikolicom na kojoj je natpis „Sinalko“, iz kojeg izađe neobično vitalan 84-godišnjak. Vidjevši ga, jedan od istaknutih članova teretane Sokolskog doma, ugledna starina Mitar, trgovac antikvitetnim mobilnim telefonima, poče bježati u kupatilo, ali ga stiže psovka vitalnog 84-godišnjaka:
– Kud bježiš, majku ti jebem, sigurno nisi platio članarinu!

Da, bila je to božićna čarolija, vitalni 84-godišnjak je bio niko drugi do trener Sale, koji je došao prvi put nakon više od 20 dugih i ugodnih godina u Americi. Naime, on je u jednom trenutku, umoran od glupih Srba, spakovao kofere i zapalio „preko bare“ kao i mnogi istaknuti članovi teretane Sokolskog doma prije njega. Tamo ga je, pored ostvarenja nekih snova, sačekalo i razočarenje u vidu činjenice da Amerikanci nisu znali šta je to Sinalko! Svi su pili Koka-Kolu, i tu se moralo nešto učiniti. Prvo je otvorio podružnicu firme „Sinalko“ u Las Vegasu, zatim u Čikagu, i ubrzo je uz slogan „Šta piješ to američko govno, pij Sinalko, pička ti materina!“ osvojio američko tržište, a nedugo poslije toga je kompanija Koka-Kola proglasila bankrot. Nakon gaziranih sokova, uz pomoć stečene slave i novca, trener Sale je svoju misiju nastavio uvodeći srpski jezik u američke škole kao obavezan predmet, zatim popularizujući fudbal umjesto priglupih američkih sportova, a onda je prešao u političke vode i postao guverner Mičigena gdje je amnestirao Roda Blagojevića te su zajednički počeli rad na izgradnji Knina pored Čikaga. Nezvanično, treneru Saletu se pripisuje i odluka NATO pakta o bombardovanju Fiatove fabrike u Torinu, ali ti dokumenti neće biti otvoreni još 50 godina…

Ipak, prokleta je Amerika i zlato što sja, tako da se trener Sale zaželio da posjeti mjesto gdje sve počelo – ponovo je bio na pragu drevnog hrama treniranja tegova, a zbog toga su žene u krugu od 3 km osjetile čudne vibracije u njihovim [cenzura]. Midži, šef obezbjeđenja Sokolskog doma a ujedno i direktor agencije za obezbjeđenje Soko-Marjanović, uz duboki naklon otvori vrata starom ali vitalnom treneru, a ovaj obrisa svoje Diadora patike o otirač pa zakorači…
– Lijepo, lijepo ovo izgleda, vidim, redovno krečite… Šta ima novo?

Vječito mladi Arnold „Alen“ Anikić, koji se u međuvremenu od treniranja tegova smanjio na 181 cm visine tako da je sada bio tačno 1 cm niži od trenera Saleta, savladan emocijama briznu u plač:
– Nedostajao si nam, treneru! Nedostajale su nam tvoje psovke! Nedostajale su nam tvoje priče! Otkako je general Veljko uništio sve primjerke zbirke priča o Seksualnom vaspitanju u teretani Sokolskog doma, ostala su samo tiha sjećanja na te legendarne anegdote, a sjećanja polako blijede…
– General Veljko?
– Da.
– Čekaj, naš Veljko, srpski ratnik?
– On, ko bi drugi.
– Eto vidiš – nastavi se trener – nikad se nije prestao ljutiti na sedmi dio Seksualnog vaspitanja, al’ nisam baš tako nešto očekivao… da to uništi.
– Zato što se stidi svojih skromnih početaka, a čovjek je svojeručno (svojekitno) obnovio natalitet srpskog naciona… trenutno ima 3264 djeteta, koje priznaje kao svoje!
– De, Alene, ne zajebavaj me.

Ipak, Arnold „Alen“ Anikić je bio veoma ozbiljan. Iz ormara izvadi požutjeli primjerak novina sa pričom o generalu Veljku i njegovih (u tom trenutku) 2877 djece … Trenera Saleta obli hladan znoj takoreći gola voda.
– Eto vidiš! Ma sjećate li se vi kakav je on bio… A to je sve krenulo od one jedne…
– Koje, treneru? – upitaše neki mlađi članovi koji nisu upoznati sa pričom.
Trener skide torbicu i okači je na prozor, sjede na plavu stolicu pa poče…
– E, ta jedna je sve ovo započela. Ne znate vi kakav je on nekad bio! Mlad, mršav, stidljiv… ali uvijek uzoran srpski ratnik. Pošten, častan, pristojan. Nije htio da zgriješi prije braka, mi ga jedva nagovorili!

Na to neki prisutni krenuše vrtjeti glavama u čudu, a trener Sale nastavi:
– Da, da. On je želio da oženi neku poštenu, pristojnu, časnu… neku što nije kurva, što se ne kupa gola! Na žalost, bila je nestašica takvih, a nečim se moralo baviti, pa smo mu našli jednu konobaricu. Malo se on stidio, pa sam ga morao sokoliti. Govorio mi je tad: „Treneru, ne znam kako ću ja to uspjeti!“ Objašnjavao sam mu fudbalskim riječnikom: „Veljko, nemaš mnogo utakmica u nogama, zato moraš igrati kad god imaš priliku“, a on je samo klimao glavom. Ipak, nije tu bio kraj nedoumicama: „Ali, treneru, kako ću se ja snaći? Da li ću znati šta treba, hoću li biti dobar?“ Tada sam mu rekao: „Pa jeste ona malo iskusnija, prošla je svuda – Norvešku, Švedsku, Podgradce i Lamince, al’ nema to veze… Nema ona brojčanik, samo ti to udri, srpski ratniče!“

Teretanom Sokolskog doma prozuja neka čudna jeza, kao da se i duhovi predaka nasmiješiše na to toplo sjećanje na taj junački dan… Trener Sale nastavi:
– Da, da, tako sam ga ubijedio, i otišao je da jeb… igra u gostima, u Gradišku! Na tom teškom terenu je izborio pobjedu od 2:1, s tim da je on bio strijelac jednog gola… ali je asistirao drugom! I, eto, otvori se dizna. Poslije je naučio svirati harmoniku, pa kad je krenuo da jebe po okolini Čelinca, nezaustavljiv je bio! Al’ opet, niko nije mogao ni slutiti ovu masovnu pojavu, prvi ja! Gdje je uopšte danas, zna li se? Nego, Dado, šta misliš, radi li još ona kurva iz Gradiške? Sad će Mitru rođendan, sjećaš se šta smo pričali onda… A vi, jebem vas blentave, ostavljajte te bučice, idemo u podrum po prangiju, jel’ Božić il’ nije?!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX

Znala je da nije trava

Siguran seks nije uvijek i siguran seks, ali je najbolje kad je siguran seks istovremeno i siguran seks, makar u onom nekom životnom dobu kad je čovjek mlad a brkovi mu masni. Dok još može, iza zgrade, ispred zgrade, na brdu, u liftu, u kukuruzima, na balkonu, na stolu…

Valja napraviti razliku: siguran seks je kad je sigurno da će biti seksa a siguran seks je kad makar jedno lice ima osiguranje, životno. To nije osiguranje osiguravajuće kuće, sem ako se pod tom kućom ne misli na Durex, Romed, Trojan, Crown, Trayal, Tigar… Ipak, od svih tih markiranih osiguranja najdraža su ona bezimena gratis što dolaze u kutijama od ~144 komada, a posebno kad ne smrde na Indiju i lateks već na zelene jabuke, banane, mango, marelice, papaju…

E, sad, kako ima raznih osiguranja, tako se ista primjenjuju na različite partnerke kojih ima raznih. One se primarno razlikuju po boji, veličini, količini, ukusu i mirisu. Dok su razlike po boji i veličini vidljive i prostom oku slučajnog prolaznika, neke suptilne nijanse su obično skrivene i rezervisane za druga čula. Tako neke mirišu na jorgovan, neke na vodopad; tu su i arome tropska svježina, planinska, koja sve ne; neke mirišu na bijele ruže, bademe i tajnu orijenta; a neke, boga mi, ne mirišu. A opet, osjeća im se miris. Štaviše. Ukus, pak, nije analogan sa mirisom, nego je izuzetno diskutabilan, ali to je već neka druga tema…

Šta se beli pod suknjicom Vašom,
Jestel’ ribu oprali (sa) Tašom?

Kako to zna biti, a tamo nekad kad to i nije znalo tako biti već tek počinjalo bivati, dešavaše se neke aktivnosti o kojima se ne uči u katoličkoj gimnaziji: dvoje mladih se upuštaju u odnos intimne prirode koji gradualno postaje sve intimniji; trenutak je u koji se vraćamo. Od tih dvoje, jedno sam ja, a meni izuzetno milo. Nakon uvoda po svim pravilima iz ženskih časopisa, spremajući se da guram (neke) stvar(i) u (neke) stvar(i), poučen iskustvima iz mnogo pogledanih njemačkih filmova u kojima uglavnom nisam razumio nijednu riječ, a počesto ni palio ton, grabim za donji dio tuđeg donjeg rublja, silinom i odlučnošću kojom se trudna žena ostrvljuje na poklopac tegle kiselih krastavaca, isti taj donji dio tuđeg donjeg rublja efikasno uklanjam a milo postaje još milije. Osupnut milinom, približih se za detaljnu inspekciju, kad tamo…

Tajna orijenta? Ako je tajna orijenta takva, onda je bolje da ostane sakrivena. Vodopad? Možda, ali rijeke Hoang Ho. Bijela ruža? Ta je odavno uvenula sa narcisom belim. Jorgovan? Sjeme mu se zatrlo. Tropska svježina? Nisam išao dalje od Bečića, al’ ni tamo nije bilo ovako. Planinska svježina? Pa, miriše sir, miriše sir (al’ nema prepečene rakije). Problem je samo što je to bio onaj sir koji ne miriše. Nakon refleksnog udaha na nos, u oku mi se pojavi iskrena muška suza te momentalno odlučih da preskočim onaj jedan dio koji sam vidio u njemačkim djelimično nijemim filmovima. Kupiću sebi sladoled poslije, pomislih.

Na kiosku:
-Teto, dajte mi taj jedan Step sok!
-Sine, nije ovo Step sok.
-A šta je to onda?
-To je za kad muškarac i žena rade one stvari…
-O, izvinite onda.

Gdje je, gdje je, gdje je… tu je. Otvorih to što je k’o Step sok al’ nije, a ono miris ispuni nozdrve moje i okolinu. Mmmm, jagoda. Udahnuh duboko. Mmmm, jagoda. A što lijepo miriše ova jagoda, baš lijepo. Mmmm, jagoda, mirišem i udišem, pa u jednom trenutku shvatim da me partnerka raširenih nogu čudno gleda. Ferdinande, ne ljuti matadora. (Nisam previše.) Al’ miriše ona jagoda… Bilo kako bilo, stavih ono na ono a zatim i ono u ono. To je bio jedan drugi mmmm. Problem je samo što to ne može tako ostati, nego moraš vaditi pa stavljati opet, jagode u sir, da budem piktoreskno slikovit.

Trajalo je to čitavu jednu mjernu jedinicu za seks (ime jedinice je ALBANDI, trajanje dva minuta), a zatim stadoh pa pokazah na virtuelni sat na mojoj ruci. -Jel’ dosta? -Nije! Tu nastade kraća rasprava nakon koje pristajem na nastavak započetih aktivnosti u trajanju od jednog ALBANDIJA, što je podrazumijevalo još lučenja tjelesnih tečnosti, prvo znoja i suza, a pri kraju ALBANDIJA i nekih drugih. Po isteku, izvadih ono iz onoga, kad me zapljusnu miris. Mmmm, jagoda. A, majku mu, što miriše ova jagoda, ne mogu vjerovati, posebno nakon svega što je preživjela. Mmmm, jagoda. A partnerka krajnje neoduševljena, jagodom, valjda.

I tako je ostalo to mmmm, jagoda. Pa i kad kupujem sladoled, nimalo slučajno, Rumenko (najjeftiniji!). A još onda mogu da ližem (Rumenka!) i mmmm, jagoda istovremeno. I u kafiću kad nema soka od kruške. -Ima jagoda. -Može. I ono naspe konobar a ja uzmem da njušim. Mmmm, jagoda. A onda se ovaj misli da sam ja lud. Al’ eto, jagoda. A sad je baš sezona jagoda. Valjalo bi otići na tržnicu vidjeti ima li ih, omirisati, a ko se zmije ljute ne plaši, u polje pa brati…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III

Sumorna atmosfera u teretani Sokolskog doma. Tužno odzvanja klang za klangom, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su u žalosti. Zastava je na pola koplja, Saletova psovka u pola glasa, jer umro je najjači Jugosloven, prikladnog jugoslovenskog imena, Naser El Sonbati. S obzirom da se Majkl Džekson još ranije preselio na večna lovišta, samo je još Majkl Dudikof ostao kao usamljeni svjetionik na obali pravilnog fizičkog i duhovnog razvoja ličnosti mladih momaka koji treniraju tegove u teretanama Sokolskih domova širom svijeta.

I dok su neki istaknuti članovi skrhani gubitkom, drugi se, opet, sjetno sjećaju sjećanja na velikog Jugoslovena. Bio je jak, uz uzdah kažu, bio je ogroman. Nepravda je bila na takmičenju Mister Olimpija 1997. godine kad je bio drugi iza Dorijana Jejtsa, nezasluženo, samo zbog zastave pod kojom se borio, slažu se svi. Treći opet ističu Naserovu otvorenost i iskrenost. On je o svemu pričao bez tabua, posebno o lošim stranama sporta, ovisnostima i nuspojavama koje donosi prebildanost, što je čest problem za momke iz teretane Sokolskog doma koji počinju otvoreno i iskreno da pričaju o nekim drugim stvarima…

– Ej, ja sam gled’o na internetu, bio onaj lik, bilder, što nije mog’o sam da se obriše poslije…
– Ma znam, i Naser je pričao o njemu, kako se ono zvao?
– Kovač, Emil mislim da je ime… [Greg Kovač je ime, prim. aut.]
– E, taj.
– Kaže, lik sjedi i znoji se, dok ga žena hrani na kašiku, k’o dijete. A on ne može dići ruke…
– Ma da, strašno.
– E, a ja sam čuo da je bio tako jedan, što kad treba da radi ono sa ženskom, ne može ništa. Kažu, on se samo skine i legne, a ona onda na njega, a on dole ništa.
– On samo legne, a ona na njega?
– Da.
– Pa šta tu ne valja? Jel’ to treba nekako drugačije?

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II

Kao što znamo, teretana Sokolskog doma je mnogo više od teretane (Sokolskog doma). To je mjesto koje od dječaka pravi muškarce, gdje će i onim najženstvenijim izrasti dlake na mošnicama. Transformacija iz normalnog u brutalno se u teretani Sokolskog doma ne dešava isključivo kroz treniranje tegova već i kroz mnoge druge aktivnosti koje razlikuju muškarce od dječaka. Uz brižan nadzor šefa sale Saleta, tu su generacije potencijalnih delinkvenata izvedene na pravi put sa uspješnošću od cirka 50%, uz prijateljski savjet i psovku. To je mjesto gdje se sreću istorija i filozofija, mjesto gdje se sreću vene i strije. To je mjesto gdje mladi Mitar pronalazi žrtve za pik.ba transakcije koje neće biti evidentirane. To je mjesto gdje se sreću mladost i iskustvo, gdje mladost često negira iskustvo. To je mjesto velikih životnih otkrića…

Uz karakteristične zvuke klang-klang, „JAAA!“, „Dobro veče, Banjaluko!“ i slične, tekao je još jedan dan u teretani Sokolskog doma. Pritisnuti siromaštvom, krizom u zemlji i stotinama kilograma tegova, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su iznojavali svoj put ka grčkom idealu muške ljepote Mikelanđelovom Davidu kad se najednom pojavi jedan istaknuti član teretane Sokolskog doma, izuzetno neprikladno obučen za vježbanje. Nakon razmijenjenih cirkularnih diplomatskih pozdrava sa prisutnima, neprikladno obučen istaknuti član počinje da pruža izgovor zašto je neprikladno obučen. Vrijedi spomenuti i to da čvrstim momcima teretane Sokolskog doma nisu naročito strani odjevni predmeti poput somotnih hlača, cipela i košulja, ali takve stvari su ipak rezervisane za subote, krštenja, svadbe, pojavljivanje pred sudom i sl. Ovo nije bila jedna od tih situacija…
– Ma neću vježbati danas, nemam vremena, imam ugovoren neki snošaj – pojašnjava istaknuti član dok nekim mladim vježbačima ispadaju tegovi iz ruku.
– A šta ti je to snošaj? – usuđuje se jedan da pita, ne tako mlad, ne tako vježbač.
Kao reakcija na pitanje, teretanom Sokolskog doma prozuja jeza hladna kao glečeri jezera Mičigen iz čelično plavih očiju istaknutog člana razočaranog neiskustvom koje je podstaklo prethodno upućeno pitanje. Ipak, njegov odgovor se zadržao u neverbalnom okviru, dok je šef sale Sale u kratkim crtama objasnio prisutnima šta je to snošaj. Istaknuti član nastavlja sa izlaganjem:
– Samo ne znam hoću li prvo u pičku ili normalno…
Neki mlađi vježbači ostaše u čudu a onaj ne tako mlad, ne tako vježbač nezadovoljan prvim odgovorom i dodatno zbunjen nastavkom izlaganja, skupi snage pa uputi još jedno pitanje:
– Čekaj malo, a kako je normalno?
Nakon par sekundi, Bob Dilan mirno rasklopi svoj kišobran jer poče teška kiša, teška kiša psovki da pljušti…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I

Praznično je vrijeme, doba darivanja, a takvo raspoloženje nije zaobišlo ni neuništivu teretanu Sokolskog doma. Šef sale Sale i neki istaknuti članovi žele da mladog Mitra daruju plaćenim snošajem. Našao se tu posrednik makro, čije će ime ostati van domašaja ovog bloga a samim tim i organa reda i zakona, koji trenutno u ponudi ima tri dame koje nude usluge. Razlikuju se po veličini i kvalitetu.
Mladi Mitar trenira tegove a istaknuti član ga bodri:
– Mitre, ja ću platiti, ti samo treba da jebeš. Al’ mi ćemo gledati!
– Oh, neću ja to, da vi gledate!
– Ma šta te briga, sve ti je plaćeno. Ti samo treba da jebeš. Ej, to nema nigdje!
– Snimaću ja telefonom, može li tako?
– Ne može. Moramo mi gledati. Šta se stidiš?
– Neću!
Na to neki članovi pokušaju da pomognu mladom Mitru da krene u pravom smjeru opaskom kako će ljudi samo gledati, neće se smijati pri tom. Ne pomaže. Šef sale Sale, razočaran slabošću svog pulena ulaže dodatnu dobru volju…
– ‘Ajde, Mitre, platićemo ti onu najbolju, Jovanu. Ej, mi plaćamo a ti samo jebeš. [U tom trenutku makro šapće nešto Saletu.] E, ne može! Mislili smo u ponedjeljak, ali ne može Jovana tad. Dobila je.
Mladi Mitar na to uzvraća pitanjem šta je to dobila Jovana, a šef sale Sale, knjiški primjer kolerika, iznenađen i uvrijeđen elementarnim neznanjem mladog Mitra o ženskom reproduktivnom zdravlju, reaguje kao brutalni Ponirski vulkan i obasipa dotičnog epitetima inače rezervisanim za visoko rangirane političke i vjerske ličnosti:
– O, jebem ti pola familije, pa ti si k’o vo, ništa ne znaš! Pitaš šta je dobila?! Volu jedan, dobila je na lotu, eto šta je dobila!

Pročitajte još:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma X
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXX

Grašak koji nije iz porodice mahunarki…

ČLANAK KOJI SLIJEDI NA BLOGU SE NE PREPORUČUJE ČITAOCIMA MLAĐIM OD 18 GODINA JER SADRŽI EKSPLICITAN OPIS SEKSUALNIH AKTIVNOSTI POTKRIJEPLJEN STRUČNIM OBJAŠNJENJIMA I DIJAGRAMIMA.

I sad, kako to već zna biti kod intimnog druženja mladih ljudi suprotnog pola, desi se situacija da je ona na koljenima, iza sam ja i tu se dešava šta se dešava već, zamisli život drugačiji od ovog i igraj, igraj, igraj, igraj. U ritmu, muzike za ples, doduše ne tako sumanutom ritmu kao kod Masima i Jure – ipak valja uzeti u obzir moju starost, škripi krevet u gluvo doba noći i ometa san svim glodarima nastanjenim u zidu, što onomad reče ona neka baba „Ne zviždi, prizivaš stavore!“, al’ kontam da su oguglali (od engleskog glagola google, prim. prev.). Nego, solidna je vrućina a samim tim i količina znoja koja nas obliva i u jednom trenutku se bez upozorenja isključujem sa izvora inteligencije*.
– Šta radiš, što ga vadiš?
Odgovor je bio bez riječi jer već u narednim sekundama demonstrativno pokazujem prethodno dalek peškir koji je bio razlog mog isključenja, isti koristim za uklanjanje najintruzivnijih grašaka graška, al’ bogme i graha oliti pasulja zarez znoja. U tim momentima senzacije dubljih uzdaha nakon dubokih uzdaha stiže replika:
– Ti si se, kao, oznojio? Ti tu, kao, nešto radiš?

Slika 2.1 Šema položaja karakterističnih crta lica u trenutku replike

Sasiječe me to dok značajno smanjujem preprodajnu vrijednost peškira i razmišljam o tome kako sam otkrio neke nove detalje o svom tijelu odnosno dodatne lokacije manifestacija znojnih žlijezda. Kritička vrijednost replike, nailazeći na privremenu mutavost, u prvi mah dovodi do neverbalne reakcije – izraza bijesa na licu, s tim da je veoma upitno kakav je to izraz lica zapravo bio s obzirom na lokalnu atrofiju koja je zaobišla samo Ekvatorijalni pojas…

Slika 2.2 Približan dijagram prvobitne neverbalne reakcije

Nakon nekolicine trenutaka iznenadjenosti i uvredjenosti™, dok sam peškir pružio za zloupotrebu protivničkoj strani a doza krvi krenula prema glavi zarad odbrane časti na polju polemike, spontano stiže i verbalna reakcija, jednako nekvalitetna:
– E, sad ću ti… Ja ću… Ja ću…
Čak i nakon par pokušaja, mjerenje elokventnosti situacije je pokazalo negativnu vrijednost, što je naišlo na zdušno odobravanje i oduševljenje protivničke strane. Usljed toga, odustajem od izražavanja riječima te donosim odluku da posljednje atome snage utrošim na ponovno priključivanje na izvor inteligencije zarad napajanja daljnjih aktivnosti. Kako se to desilo, tako je kritička vrijednost replike na volšeban način postala irelevantna i protivnička strana je bez daljih uslova ratifikovala svoj potpis na sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. A nisam ništa posebno uradio. Mislim, samo sam nastavio, da ne radim ništa. U ritmu, muzike za ples, kao Jura i Masimo, poslužujući desert…

Slika 2.3 Korigovano očitovanje nakon ponovnog priključenja na izvor inteligencije

* Iz pitalice: Kad je muškarac najpametniji? Tokom seksa, jer je tad direktno priključen na izvor inteligencije.

Čudo od djeteta od dvadesete godine

U povjerenju mi se povjeri povjerilac o povjerljivim stvarima, muškim, za ne povjerovati. Kaže kako se desilo da mu se ne diže. A ne mislim na tegove. Diže on tegove i tako to. Trenira, mlad i zdrav momak, kakvih u teretani inače ima, al’ ono što treba da se diže u određenim životnim situacijama nasušno zabavnim i nadasve bitnim, neće. Doduše, nije to permenantna situacija…
Kaže, ona njemu standardan repertoar zabrinosti uruči, šta je, šta nije u redu, nisam ti dovoljno privlačna, da li mi dupe izgleda veliko, i tako to, a on će njoj, ma nije do tebe. Pa kako, zašto ne možeš, dosad si mog’o, nije da nisi, teče još uvijek rijeka zabrinutosti. Ma joj, pusti me, imam još 10 maraka u novčaniku a ima do kraja mjeseca… Treba sa tim izdržati još 10 dana, a ti me pitaš što mi se ne diže… Kakve to veze ima s bilo čim, pitam. Ih, pa kako neće imati veze, kaže. Hm, razmislim ja pa velim, ja sam onda šampion. Što, ti možeš i sa markom, pita. Ma i bez marke u novčaniku!
A kako sam tek mog’o kad nisam im’o novčanik…

Nema stajanja sve do kajanja!

U sklopu blog serijala Kucamo na vrata s razlogom zaboravljenih asova sam se sjetio jedne osobe koja svakako zaslužuje dužnu pažnju. To sam ja. Mnogo prije nego što su na TV ekranima obavezno ispisivane poruke “Program koji ćete upravo vidjeti sadrži opasne scene koje su izveli profesionalci. Ne pokušavajte ovo kod kuće.”, ja sam krčio put samovoljnom amaterskom ugrožavanju sopstvenog života. U sklopu tog projekta sam hodio mnogim neispitanim stazama od kojih su neke bile jako zarasle…

Bora Čorba je imao običaj reći kako je prvo onesvesti pa joj onda mirno smesti, a ja sam ponekad smatrao nužnim da se zamijene uloge pri tim radnjama (da se onesvijestim prije nego ga smjestim). To su neke situacije koje objašnjavam diplomatskom frazom Život me natjer’o, a znate kako se kaže Jebem ti život (kaže se “Jebem ti život.”). Ipak, malčice je drukčije u praksi, i u nesvijesti usljed sukoba svijesti i podsvijesti ostane aktivan minimum moždanih resursa, taman da čujem njeno AH kad ga smjestim. To i nije tako loše, nego se kod te jedne vala baš čulo AH. Mislim, svako od nas cijeni dobar AH, ali ovo je bio pretjeran AH. Kad ga smjestim malo dublje ono opet AH. Hm. Malo pliće, AH. Kako god, AH. Pitao sam može li da se ugasi ton ili utiša, kaže ne može. Kojem organu tu čovjek da se žali? Bilo kako bilo, tada sam tražeći ugodan smještaj slušao AH za AHom potajno misleći kako sam seksualni superheroj al’ je srećom preuranjena ejakulacija sprečavala da svemir čuje dužeg intervala nemir. Nego, nekad se znalo zakomplikovati…

Zalomi se tako jednom standardna postavka stvari, na patosu krevet, na krevetu ona, ja mu dođem kao šlag na tortu. A i bila je slatka k’o aspartam. Ja na nju odnosno u nju, a ona AH. Ja malo manje, ona opet AH. Drž’, ne daj, naprijed-nazad, pronađem neki ritam odgovarajući spor al’ neumitan, ona udara po AH a ja ćutim k’o riba, i da hoću ne mogu progovoriti, popustila membrana u vratu, krv se preselila u ekstremitete a posebno jedan. Vani lišće opada, djeca se ubiše crtajući akvarele u blok #5, a ja nabadam, odnosno, nab’o sam pa zabadam, druga strana izrabljuje AH dok taj kardio trening prijeti da postane Memorijal Hajle Selasije. Išlo je tako sve dok nisam spao 3% tjelesne masnoće, pa obustavim da priupitam može li malo neka kadrovska rotacija po ustavnim principima. Opozicija je tvrd pregovarač, ne odstupa od svoje pozicije. “A je li? E, sad ću ti j. mater!” mislim se u sebi a na licu osmijeh k’o Big Lale kad izvuče zeca iz šešira. Isturim se na rezervni PVO položaj pa u drugom otvaranju idem dva polja pješakom. Ona još glasnije AH. Vidim ja da nema druge nego da probam da okončam stvar probijanjem zvučnog zida rušenjem nosećih. Nakon početnog zagrijavanja sa manjom kilažom idem na ozbiljan trening za masu, zalijećem bolji dio svojih tadašnjih stotinjak kilograma, i bivam nagrađen sa progresivno glasnijim AH. Jedna serija, druga serija, treća serija – svako normalan bi prešao na drugu vježbu, al’ se ja i dalje borim nesmanjenom žestinom a protivnička strana uspješno amortizuje udare. Već popizdio od pizde, nije mi svejedno. Nije to tako česta situacija u životu mlada čovjeka, kad želi što prije da svrši, ali, dotle je bilo došlo. Nisam vidio drugog načina da zaustavim AH. U tom trenutku sam već pao na 1% tjelesne masnoće, umro bih da je hladan vjetar dun’o. Tad se mentalno očeličim melodijom najvećeg hita grupe Europe pa duboko udahnem, zatvorim oči i pustim da moje kukove vodi praiskustvo predaka ugrađeno u podsvijest. U finalnom pokušaju ugrožavanja slobode govora svom silinom pokušavam da dužim putem dođem do njenog govornog aparata ne bih li zaustavio AH, toliko da mi znoj sa čela u vidu grašaka graška, al’ bogme i graha oliti pasulja, njojzi pada po licu. Nije to bilo bez efekta, u jednom trenutku ona zaustavi produkciju AH pa me upita: “A što se ti znojiš toliko?”

A ja stao pa gledam. Ne bi to bilo tako čudno pitanje da mu nije prethodila vremenski neodređeno preduga agonija gdje sam ostavio srce na terenu ne štedeći nijednu hrskavicu u svom mladom tijelu. Da me je tad vidio bilo ko iz korporacije Caterpillar ne sumnjam da bi nazvali svoju liniju pneumatskih nabijača po meni: garanciji za krevet ubrzano ističe rok trajanja dok pronalazim izgubljenu vezu između čovjeka i kengura, pri tom lupam koljenom o stranicu kreveta od tvrde bukve, noga kreveta udara o gole pločice na patosu, goli zidovi funkcionišu kao rezonantna kutija gdje od buke pršti malter, vani komunalna policija ispisuje čitav paragon blok a hodža na minaretu pojačava zvučnik da zaguši nečastivu zvučnu kulisu bacajući fatve okolo ubijeđen da je opet počela turneja grupe Ruž, i ti me pitaš što se znojim… Zato što suze nisu dovoljne da izlučim sve što mislim o tebi.

Obnovimo mostove okruga Medison

U sklopu nove ali napuštene seks koncepcije istoj se vraćamo na mala vrata. Zabava je to miliona, siromašnih, starih, mladih, ovih, onih. Pored toga što je zabava česta je to tema u razgovorima mene i Osobe D. Ona kaže 90%, ali ne bih da to tako paušalno zaokružujem na desetine, lakše bi bilo na krupniju dekadnu valutu. Nego, tako smo se onomad dotakli nekih osnovnih postavki u vremenskom pogledu, dio rasprave izlažem prigodno:

Osoba B: не ваља ни предуго
Osoba B: боље два пута по пола сата него једном сат времена
Osoba D: zavisi cega
Osoba B: пенетрације
Osoba D: to ne valja dugo
Osoba B: а шта ваља дуго?
Osoba D: pa ono sto prethodi
Osoba B: наговарање?

Napomena: originalni vremenski intervali su promijenjeni da se zaštite krivci i zametnu tragovi (posle snegova nema tragova).

Neko ima goste a neko erekciju

I tako se jednu veče zapričao sa Ou Džej, onako, problemi u svijetu i njihova projekcija na lokalna dešavanja, filozofija, književnost, Formula 1, al’ ponoćni je sat što bi rekao Rule a preko polja za njim ide Nervozni poštar, tek kasnije solo bend, ponoćni je sat davno prošao a san na oči nije mi došao pa kažem:
“Odoh ja da se bavim nekim stvarima koje ne bih navodio javno, ali mogu reći da uključuju skidanje odjeće i polni odnos sa osobom suprotnog pola.”
Ona me pohvali na diskretnosti i da mi moralnu podršku na šta sam morao replicirati:
“Hvala, trudiću se. Naprijed, pa nazad, pa naprijed, pa nazad, znaš kako to ide. Znojenje, nerviranje, pa vidi jel’ dobro stoji, još malo ispravi… A onda kad parkiram auto, e onda će biti seksa.”
A ona se smije.