Kad je internet bio mlad…

* paf, paf *
* cmok, cmok, cmok*
(Po ramenima bratski se tapšu, triput ljube – hrišćanski u obraz, za junačko pitaju se zdravlje.)
* sjed, sjed *

Prič(a)o mi jedan jedan čoek priču iz vremena kad je internet bio mlad. Sjećamo li se, druže stari, ispij tu rakiju još jedared da ti naspem… Sjećamo li se, onomad, kad još fejzbuk nije postojao a „Foto Risto“ bio uspješna multimjesnozajednička korporacija? Onomad davno, prije skoro 15 godina… pamte li se ta vremena?

Dođoše ti, božju ti majku, međ’ narod prvi personalni računari nemonohromatske vizuelne tematike. Nisu bili crno i bijeli nego sivi i šareni. Imadoše miša sa kojim preslažeš karte a syntax error load press play on tape cd.. run postadoše daleka prošlost, daleka kao i sama zemlja Japan koja napravi taj kojputer, duša mu crna DOS 6.22.

Kako je doš(a)o, sve je promijenio. Nije to više bila samo igračka za onog malog s naočalama što ne zna igrati fudbal. Tu ti je bilo svašta – te karte, te mine, te kucaš tekst, te crtaju djeca bmp, te čuvar ekrana sa ribama (jebo akvarijum) te now it’s safe to turn off your computer te sve ostalo između – divljenje i radost posjedovanja.

Ali, moj ti Stari druže stari, kao i za prvi televizor prije pedeset godina, krenu komšijskih krava trka, čija će biti veća brža druga prva. Komšija prvi ne smije dugo biti prvi, da bude makar prvi drugi. Kupuju se kojputeri, mjere im se megabajati, megaheraci, čija će disketa biti manja (!) i kome će ribe brže plivati po ekranu.

I tako ti je to bilo, kad su se kojputeri kupovali dok još nisu služili maltene ničemu, ni crtanju – slikanju – čitanju – pisanju – radu – šta’oćeš, već eto, bile igrice i imaš kojputer i jebiga. Imaš računar i nj. digitron. A onda dođe internet. Kako se krenuo uvoditi internet – i razna zla koja vrebaju na njemu, tako je postalo sumLJivo. SumLJivo, kažem ti!

I tako, prič(a)o mi čoek, kaže, bio jedan što je htio na internet – al’ kuglager – nema interneta, dok ga ne uvedeš. Moraš mater pitati da uvedeš pa ti pitaj mater, a mater lijepo jednog čoeka što zna čoeka što zna čoeka što zna nešto o tom internetu. I njojzi ti čoek sve lijepo objasni, pa će ona sinu svom:
– Ljubinko sine, nemoj ti ići na internet, na internetu ima virusa.
Ljubinko, šta će – slegne ramenima, kad ne može – ne može, a mater njegova, spredočima slikom ranjenika tifusara što četrestreće hladnu Neretvu gaze, misli se, majku li im jebem, mog Ljubinka da kleti virus zakači, epa neće! neće, ni tifus, ni malarija, ni sida, ni ebola, ni gripa, jebo vas vaš internet da vas jebo internet!

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?