„Stara dobra vremena“

Stara dobra vremena… ona tamo nekad za nama.

srce

(Strip iz serije „Budalići“, autor Aleksandar Botić.)

To je ta neka najčešća konotacija, kad smo bili mladi, kad smo ovo, kad smo ono… romansirana prisjećanja. Lijepo se prisjećati lijepih stvari, činjenica. Priče, fotografije, video snimci… a sad i fejzbuk bilježnica, arhivski materijali, kad zapne siva masa.

Lično, nemam puno arhivske građe, sem onog što iz sive mase izručim na ovaj nedužni blog. Sigurnije je bez dokaza. Međutim, direktna veza sa „starim dobrim vremenima“ mi je muzika. Šta sam slušao kad, šta sam radio tad, šta sam mislio o tome, kako sam se osjećao… Muzika je čudo, za mene još uvijek, dok je za druge to samo način da se malo manje plaše tišine (usamljenosti) i nešto što šušti sa mobilnog telefona.

A muziku sam „počeo slušati“ neke 1994. godine, tad sam kupio svoju prvu ploču: Anthrax 12″ singl „Make Me Laugh“ (B-strana „Friggin’ in the Riggin'“ i „Antisocial [live]“). Na to sam se usmjerio pod uticajem starijeg brata i njegove kolekcije kaseta koju sam nedugo prije i počeo koristiti na svoju ruku: Iron Maiden, Black Sabbath, Deep Purple, Pink Floyd, Metallica, Leb i sol, Riblja čorba, Zabranjeno pušenje… inicijalna kapisla je zapravo bila numera „Thunderstruck“ i AC/DC, bend koji se tu sasvim slučajno našao, budući da to moj brat nikad nije zavolio. A šta’š. I tako je to krenulo…

Tih godina se na preteči današnjeg RTRS-a emitovala emisija Pop-Rokaut (originalni format) koju je vodio jedan strašno kul tip koji je vječito nosio crne ‘očale u studiju, a spotovi koji su išli na top-listi, suvi dragulji, izuzetno bitna emisija za muzički ukus u tom formativnom periodu… Vrijeme je to kad je Van Gogh bio dobar bend, pa vi sad vidite. Van Gogh sa albumom Strast, Atheist Rap sa prvim albumom, Ritam nereda sa dvije šake u glavu pune hitova snimljenih uživo na Pogo Live, Majke i Razdor (najbolji album na ovim prostorima ikad!), EKV prije odlaska u legendu i kovanja u zvijezde, Partibrejkersi i „Hoću da znam“ (Marijo, majko božija!)…

Sa druge strane tu je bio Big radio (prvi kanal), i sva ta emocija u svom pra-obliku: rokenrol radio, gdje nema laži i nema prevare (a ni povlačenja), gdje je bitna samo dobra pjesma, nema video spota da je čupa ili bilo kakvih drugih trikova (reklamne upotrebe i slično) zarad nastajanja „hit singla“. I najbolnije od svega je bilo čuti pjesmu na pola, bez informacije ko je izvođač i o čemu se radi… čuti je tako na pola i uživati u njoj, željeti je čuti opet, ali kako i kad? Ipak, neke priče imaju srećan kraj, jedna od tih pjesama je ova:

Crna dama je crnogorski bend koji je svoj prvi album objavio na kaseti (’94) a zatim i na ploči (’95) a sa nj. su se izdvojila dva VELIKA hita, „Ne traži me“ kao prvi i poznatiji i „Jedina“ kao drugi (zapravo, „Jedina“ se ne nalazi na kasetnom izdanju ali je postojala u tom periodu, u malo drugačijem obliku, uočićemo kasnije!). Aranžman za numeru „Ne traži me“ uključuje neki hammond organ na refrenu tako da stvar djeluje pomalo arhaično – kao Deep Purple u drugoj polovini ’80-ih – i neko bi se mogao prevariti i pomisliti da je bend (pjesma) stariji nego što jeste, da ga to „deranžira“ u potrazi. „Ne traži me“ se relativno često mogla čuti na radiju i iako je to vrhunska pjesma koja instantNO evocira „stara dobra vremena“, njena sestra pjesma „Jedina“ koja se manje „vrtila“ je bila ta munja koja je mene pogađala kad joj se najmanje nadam, ali svaki put kad je čujem…

I ko zna koliko godina nisam znao ko to izvodi, odnosno nisam imao načina da je nađem i slušam redovno. I kad sam imao nekoga pitati, ko bi se sjetio da pita u tom vremenu, prije nego što nam je Google svima postao drugar. A „Jedina“ se znala oglasiti na radio talasima… i kako tad nisam znao kako je naći, tako ni sad ne znam kako sam je našao. Vjerovatno preko potrage za „Ne traži me“ koju sam čuo pa se nakanio da je tražim, budući da imam album u mp3 obliku, te da se pored našla i „Jedina“. Nekolicina je tu faktora zapleta: em što nisam znao koji je bend, niti da je to isti bend, em što su ploče iz 1995. godine bile ekstremno rijetke i te 1995. godine – a kamoli poslije, a kaseta je izdanje RTV CG. Mislim da nisam nikad vidio nijednu kasetu sa tom etiketom, a kamoli da posjedujem…

Bilo kako bilo, „Jedina“ teško da je jedina pjesma koja ima efekat „stara dobra vremena“ (jebem ti Magazin da ti jebem Magazin), ali je neobično draga… teško je to opisati. Sa klavirom na refrenu malo povlači na pop dalmatinske škole ali sveukupno ima neki poletan power-pop šmek, iako je rif čisti rokenrol, što se da vidjeti na prvoj verziji (?) pjesme koja se ne zove „Jedina“ nego malo drugačije (jedno žensko ime teško), gdje je uticaj AC/DC više nego očit (If You Want Blood… Shot Down in Flames). Svakako je izuzetna numera i jedan skriveni dragulj, malo poznatog benda i albuma… i drago mi je što sam je našao, „Jedinu“, pa eto je, za sve one koji traže jedinu ili više njih… ili makar znaju šta traže. Valja uvijek nešto tražiti…

P.S. U planu je da složim za blog kompilaciju apokaliptičnih pjesama iz perioda 1993-96. godine, poprilično teškog vremena koje je muzika makar malo ublažavala… Chamade – Uzmi me bože, Istok iza – Dobar dan, Viteški ples – Sjećanje i slične (da ne otkrivam sad koliko sam ih „skupio“)… i uz njih preživješmo sve… i vidi nas sad.

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

i-should-delete

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?