Fenomen sirotinjske guzice: masivan gluteus kao robna rezerva i emocionalni oslonac u slučaju rata i gladi

Kako je regresija današnji metod progresa, tako je guzica došla na čelo.

Ženska ljepota je jako bitna stvar, posebno u vremenima krize. To je veoma konvertibilna valuta, stabilnog kursa. I dok je izraz „ljepota je u oku posmatrača“ tačan, neke stvari su predefinisane: mjere. Zna(lo) se, „idealnih“ 90-60-90, 89-54-86 neke hodajuće vješalice sa modne revije ili pak realnih 100-100-100, nebitno – uočava se tu određena proporcija… Kako smo onda došli do toga da je ideal ženskog tijela koji se sad forsira masna plastična kruška nabodena na čačkalice odnosno velika guzica nesrazmjerna kako nogama, tako i sisama?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da se Vilendorfska Venera zbog hladnoće, nudizma i renesanse onomad preselila u Brazil, pa dok se taj Brazil prenio u staru kolijevku opšte popularne kulture = Ameriku, desila se DžejLo, kraljica „latina“. Iako je DžejLo vremenom napredovala od simpatične ispodprosječne glumice preko nadasve iritantne multimedijalne ličnosti do 50+ kraljice trbušnjaka, krunski dragulj njene karijere jeste infuzija masivnih guzica u društvene tokove.

Brazil, karneval, samba, tanga

Topla krv, manuelni rad i, analogno, siromaštvo naroda Južne Amerike su nama posebno bliski, tako da nije čudno da je samba Karnevala u Riju znatno umilnija nego sklapanje Nokia telefona („cvrčak legenda, mrav budala“ princip). A ta samba, budimo iskreni prema sebi – guzice. Karnevalski su kostimi uvijek ostavljali dobar pogled na te izuzetne ženske pozadine koje se, „pokrivene“ tanga gaćicama, tresu u vrelim ritmovima. Međutim, nekoliko je faktora zbog kojih krivicu za trenutne tokove treba tražiti drugdje: iako je taj tip građe sa naglaskom na dupe dominantan i izuzetno cijenjen na tom području (sirotinja), ipak su te brazilske guzice nešto posebno, složiće se i oni koji na pitanje „Sise ili dupe?“ promptno odgovaraju „Sise!“ (kao što je potpisnik ovih redova, prim. aut.). Drugi je fakat da je plastična hirurgija sumanuto popularna u Južnoj Americi te je tamo nevjerovatna količina i loše urađenih silikonskih sisa (i ponešto dobrih), u pokušaju da se napravi balans – da se gornji dio izjednači sa donjim. Te gospođice i gospođe su jednostavno takve građe, oduvijek su bile takve (stabilne) a opet prosječnim bijelim kravama ženama ranije nije padalo na pamet da „rade kao da će 100 godina biti mir, a pripremaju se kao da će sutra na izbor za mis BumBum“…

Gvoš derbi Portoriko – Jermenija

Rođena u Njujorku od roditelja porijeklom iz Portorika, bijela žena oker boje Dženifer Lopez je skromno započela glumačku karijeru ali eksplodirala sa pjevačkom/plesačkom/ljubavno tabloidnom, cementirajući privlačnost egzotičnosti „latina“. Nikad nije bila neka ljepotica, posebno ne kao klasične holivudske glamurozne dame, ali je kroz tu pjevačku/plesačku karijeru, nevino rečeno, „vrckanjem“ privukla pažnju na svoju pozadinu koja je blago neprimjerena (dva broja veća)… Ipak, ona makar „riče i trči“ za razliku od najveće promoterke nesrazmjera, gospođe Kim Kardašijan. Američka starleta porodičnog porijekla iz Jermenije (gola sirotinja) se svijetu predstavila izuzetno lošim privatnim porno snimkom (alo, seljanko, jesi li gledala Severinu?!, prim. aut.) a boravak u oku javnosti nastavlja udajom za prebogatog repera te irealnom TV emisijom u kojoj sjedeći na guz’četini prikazuje sunovrat ženske forme i priključenija odnosno dokle ide kič neblistavog uma. Bazično, zgrće pare sjedenjem na guz’četini i povremeno se slika gola. Suštinski, ona je lijepa žena, egzotičnog izgleda, njegovana ali i maksimalno modifikovana sredstvima nedostupnim za 98% populacije…

Netačna konstatacija: tortu krase šlag, trešnje i figurica mladoženje kojoj je otkinuta glava.

I sad, gledaju žene tu njenu guzicu i slične pa misle da to tako treba, a ono uopšte nije tako nego je istrenirana poza + i/ili odjeća koja oblikuje + i/ili fotošop + i/ili plastična hirurgija, ta neka figura neispravnog pješčanog sata koji brza. Usljed toga se rade vježbe za guzicu, a tu je tek more zabluda oko žena i vježbanja, u teretani. Tu su varijante magarećeg udarca, potiska kukovima i svemoćni čučanj pa sad imamo pojam bootybuilder (varijacija na bodybuilder; umjesto izgradnje tijela u pitanju je isključiva izgradnja guzice), samo što tu ima nekoliko problema: primarni je taj što žene nemaju dovoljnu količinu testosterona da lako grade mišiće (a vježbanjem se oblikuju i grade mišići), sekundarni je što da bi se gradio mišić tu mora biti jak stimulus odnosno mora se vježbati sa opterećenjem od čega dobar dio žena bježi, tercijarni je pravilno izvođenje vježbi odnosno pravilna kontrakcija ciljanog mišića – gdje je pri izvođenju tih vježbi najbitnije stiskati guzove (što mnogi ne nauče ni nakon više godina u teretani) i na kraju tu je genetika – vježbanjem se može ispuniti neki genetski potencijal, ali da će guzica rasti kao štrudla, ne. Rast guzice se postiže jedenjem štrudle.

Bilo kako bilo, tu viziju nesrazmjerne guzice koju imamo prezentovanu posvuda, posebno na najpopularnijem svjetskom foto albumu/izlogu prostitutki – Instagramu, za koju je veoma upitno kako ona zapravo izgleda i od čega je (od čučnjeva, plastike ili štrudle), iskoristićemo za povratak u vrijeme od prije nekih 20-ak godina, finalni period razvoja aktuelne verzije čovaburaza, na termin prdara, koji je na neki način bio mračna ali tačna sjena vremenske prognoze crne budućnosti. (Realno, pogadna imenica, posebno za one koji imaju živahan um.) Naši plemenski mudraci su, pak, koristili termin sirotinjske naćve a danas mladi žensku pozadinu još zovu šupa, pak, gepek, kanta, brašnjara, a upravo je ovaj posljednji poveznica sa sirotinjom iz naslova: velika guzica najčešće jeste posljedica loše ishrane/puno bijelog brašna („i mi s njima, na bijelome lebu…“), što je danas privilegija sirotinje, pa je tako velika guzica zapravo refleksno bliska narodu u kojem još tinja duh partizanskih zbjegova, čemera kad se jela kora s drveća a ispod sača nije bilo ni pogače ni kolača. Dakle, ta privlačnost proističe iz primarnog/primalnog instinkta za preživljavanjem – gladi, što je popriličan apsurd („Tuga.“, prim. Lepomir Bakić) da se u vremenu emancipacije, video poziva mobilnim telefonima, interkontinentalnih letova, nebodera od betona i stakla osjećamo kao stanovnici pećine, vođeni onim najprimitivnijim…

Ipak, da diskurs podignemo na jedan viši nivo: sise. Ljepota ženskog tijela je prije svega u skladu i srazmjeri i figura pješčanog sata ima smisla samo ako je sat tačan – da se tu dešava pravilna korespondencija grudi i bokova (što može biti i kod gimnastičarke 85-55-84 ali i kod amazonke 121-72-125) odnosno guzice i sisa kako to rekoše TBF. Međutim, postoji suštinska razlika između ta dva elementa: prosječna genetika je prosječna, a uz pomoć prirodnih metoda (treninga ili štrudle) je moguće znatno više uticati na gluteus odnosno guzicu a puno manje na grudne mišiće koji su osnova za sise. Grudi su uvijek bile „obdarenost“ jer su vaistinu dar: što dobiješ – dobiješ, a ponekad ništa; sa druge strane, guzica se podrazumijevala. Ili, da to prevedemo na potrošački jezik trulog kapitalizma: guzica je osnovni paket, grudi su doplata (koža, klima, ksenon, HBO, Netflix, 10000 besplatnih minuta prema svim mrežama…) – koliko para, toliko muzike.

Opet, XXI je vijek, tu je plastična hirurgija da pomogne, ali i tu postoji oštra podjela između korisnica različitih vrsta usluga. Na stranu nakaze koje su sklone da operišu sve na sebi i to upadljivo, kod žena koje operišu grudi postoji određen procenat koji to čini decentno, gdje te grudi stvarno nisu vulgarne niti za privlačenje pažnje već jednostavno da se nadomjesti izostanak prirodnih resursa. Sa druge strane, ugradnja implantata u dupe je ekskluzivno nedecentna a prečesto i potpuno apsurdna (posebno u kombinaciji sa liposukcijom/sužavanjem struka), te efektno ukazuje na dvocifren kvocijent inteligencije osobe u pitanju koji nadasve korespondira sa istim takvim kvocijentom nj. pratilaca na Instagramu…

Sve u svemu, fašizam demokratije nad tekovinama estetike, kulture i umjetnosti je trenutno na svom istorijskom vrhuncu a to se ogleda nasilnoj primjeni ideje „živjele razlike/svi smo pobjednici“ gdje na kraju niko ni na šta ne liči – a posebno ne na ljude, ni likom, ni djelom. U takvom je okruženju moguće forsiranje jednog ovako ružnog, nepotrebnog a počesto i nezdravog trenda, makar dok se ne smisli neki gluplji…

Pumpadžije vs Drkadžije: 35 godina društvenog napretka kroz prizmu bodibildinga

Iliti kako su se najljuće face sa plaže od likova uvijek spremnih za fajt i blud pretvorili u hrpu mikropenis nindža kornjača namazanih govnima.

Bodibilding: sport koji nije sport. Takmičenje ljepote koje sve manje ima veze sa ljepotom. Poligon za testiranje granica ljudskog tijela, posebno reakcije istog na nedozvoljene količine pogrešno upotrijebljenih medikamenata.

Znalo se – kao što se, naravno, nekad sve znalo – najbolji glumac filmski i čovjek generalno, prvi izbor za kuma, žiranta i predsjednika mjesne zajednice je Arnold Švarceneger. Ko nije pustio suzu dok je gledao kako nj. palac uranja u veliki kazan pun džema od marelica (Terminator 2, 1991), taj muškarac nije (eventualno frizer ili portparol); osjetio i saosjetio trudove sa njim (Junior, 1988); uz pomoć kabla u polunamignutom stanju nosio balvan na ramenu (Komandos, 1985); rekao ženi da ne bi smjela piti dok peče kolače (Surovi ugovor, 1986)… budimo realni, čovjek je važniji od osnovne škole, što je JNA izostavila, on je naučio svežnje sužnjih – fala mu.

E, sad, Arnold je prije filmske imao bodibilding karijeru, gdje je postigao što se postići može, zahvaljujući idealnoj kombinaciji svega: izuzetno motivisan u svojim namjerama da se popne do vrha, genetski prilično dobro postavljen, harizmatičan, a vrijedi reći i beskrupulozan, još dok se takmičio je dobijao epitete „jedan i jedini“, na vrijeme je napustio svijet aktivnog takmičenja u BB i okrenuo se drugim stvarima (glumi, nekretninama, politici, Meksikankama, crnkinjama…). Mnogostruko je unovčio svoje mišiće, može se reći, ako ćemo stvar posmatrati kroz mišiće – što je danas slučaj.

Istoriografski, bodibilding se kao samostalna grana sportske privrede pojavljuje na prelazu XIX u XX vijek u liku Judžina Sendova, ali prava popularnost nastaje tek šezdesetak godina kasnije (upravo u Arnoldovo doba), kad taj vizuelni fenomen može da se kvalitetnije i masovnije prezentuje (mali i veliki ekrani, štampa). Danas, bodibilding je iz tog egzotičnog miljea takmičenja ljepote stigao u svakodnevne živote; doduše, u nešto izmijenjenom obliku – teretane su punije nego ikad jer je lažni sjaj preduslov socijalne egzistencije, tamo ide „svako i njegova tetka“, razlozi su raznovrsni ali se zna: ko je gledao Pumping Iron (1977), taj je bilder, a ko ga je gledao na VHS kaseti, taj je 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka plodio nasumično po komšiluku sve do prvih pijetlova.

E, to „Pumpanje gvožđa“ je dokumentarni film o pripremama za najprestižnije bodibilding takmičenje, Mister Olimpiju 1975. godine, ono što je Arnold planirao kao njegov posljednji takmičarski nastup. Film prikazuje nekolicinu bildera i njihove živote uz malo romansiranih zapleta. Bazično, radi se o hrpi brkatih i manje brkatih mišićavih likova koji dižu tegove, idu na plažu, skidaju se i na ramenima nose rospije kojima ni ne čuju ime a već se nekako tu našlo nešto u nečemu a ponešto je izašlo, da budemo politički korektni u opisu jedne od najveselijih stvari na svijetu. Arnold je zvijezda tog filma, međutim, sem njega bitange i lezilebovića (ideal života), tu je još par likova koji imaju neke normalnije životne tokove. Film je imao produkcijskih problema pa je objavljen tek 1977. ali je maltene odmah po objavljivanju postao kult jer je to bio prvi – kakav/takav – uvid u život tih ljudi koji ne izgledaju kao obični ljudi… Red piletine, red tegova, red sojki, red marihuane uz sveopštu spremnost da se komšinici naduva guma na autu, ta stara dobra vremena su vaistinu bila dobra.

Ali, rečeno – učinjeno, Arnold se vaistinu povukao te 1975. godine, bodibilding svijet je nešto sporije nastavio ekspanziju bez njega… do 1980. godine kad se nenajavljeno pojavio na tom istom BB takmičenju i kontroverzno osvojio prvo mjesto, više zbog imena i znamenja nego zbog izgleda. Svijet bodibildinga je još neko vrijeme bio zanimljiv, a onda se pojavljuje Li Hejni koji osam puta zaredom osvaja titulu Magistra Olimpije (1984-1991) što je, bez obzira na ukuse, ipak malo bezveze (Brena je Brena, ali ni ona nakon sedmog puta nije zanimljiva). No, ubrzo postaje još dosadnije jer se nakon njega pojavljuje Dorijan Jejts koji započinje eru sumanute mase, isto tako i razvaljenih stomaka sa nasumično nabacanim trbušnim mišićima. Dorijan je nanizao šest pobjeda, od kojih su makar tri poprilično kontroverzne, i to protiv izuzetne konkurencije. Nakon toga silazna putanja nastavlja još brutalnije jer se ta izuzetna konkurencija umorila i ostarila a na scenu stupa Roni Kolman i njegov niz titula u eri još sumanutije mase, sumanutijih stomaka i sumanutijeg pocrnjivanja tijela – što kod crnaca, što kod necrnaca. Sve veze sa idealima antičke ljepote su raskinute, kao i sa anatomskom (i inom) funkcionalnošću. Jedino zanimljivo što se dešava sa njim jeste da je on prvi šampion, nakon dugo vremena, koji je skinut s trona – da nije elegantno odstupio odnosno pobjegao sa bojnog polja. Tu je čast imao Džej Katler koji je ubilježio dvije + dvije pobjede i nakon njega kreće era pobjeda Fila Hita (osam zasad), najglupljeg i najmlitavijeg pobjednika Olimpije dosad i najbezveznijeg perioda u istoriji tog takmičenja…

Umjesto tih hiljadu riječi, sva ta smorna hronologija može stati u jednu sliku složenu od dvije…

(Naravno, upotrijebljena je CNN metodologija objektivnosti, ali to je druga tema; desno Ed Korni 1970-i-neke, lijevo Big Leni 2000-i-neke.)

Elem, de gustibus non est disputandum, što bi rekli svršeni gimnazijalci, ali ideali ljepote su se promijenili, kako su Edovi brkovi ispali iz mode, tako su još kojekakve dlake ispale iz mode, šta da se radi / bože moj / vremena se mijenjaju / to je – što je, sad bilderi izgledaju drugačije… i žive drugačije.

Upravo te neke razlike nam je dočarao film Generation Iron (2013), s ponosno naglašenim ‘od izvršnih producenata Pumping Iron’: ista priča 35 godina kasnije, priprema za najprestižnije takmičenje u bodibilding svijetu, Fil Hit priprema prvu odbranu titule dok mu za vratom dišu „mladi vukovi“

I, ruku na srce, dok je koliko-toliko moguće bez povraćanja vidjeti tu ekipu bez takmičarskih ratnih boja – sve sa obrnutim kačketima na glavama da se odmah uoče visoki dvocifreni IQ bodovi, dotle je cijeli film za neku inovativnu kombinaciju plakanja, držanja za glavu i kolutanja očima. Hrpa tih likova sa „bodibilding Olimpa“ su zapravo maloumne tetkice sa osnovnim životnim ciljem zgutavanja redovnih osam obroka dnevno, to su ljudi koji se znoje i dobijaju tikove dok razmišljaju, a trčanje i zgibovi su za njih misaone imenice. Naravno, larpurlartizam nije od juče, samo što je ovaj njihov odsjek fazno pomjeren u pravcu koji niti je lijep, niti je zdrav. Na binu takmičenja ljepote se penju premazani sa nekoliko slojeva „Sadolina“ gdje se uz osvjetljenje kojeg bi se i Kaldera postidila ne vide tetovaže i strije, ali ni rupe od uboda injekcijama koječega kao ni različite kulture prišteva i bubuljica kojе su nuspojava „hemije“ koju naguravaju u sebe. Iako je sve stvar režije, krajnji rezultat ovog filmskog izlaganja je takav da ribolov na Vrbanji sa Zenicom i Suljom ima više testosteronskog uzbuđenja nego milioni malih ejakulacija tih napirlitanih balona koje doživljavaju prilikom pregleda lajkova na njihovim Instagram profilima. Takođe, poseban je nivo ironije kombinatorika činjenice koja sve glasnije odzvanja da dio novca u bodibildingu potiče iz homoseksualnog lobija zbog „obožavanja mišića“ (muscle worship) i ovih likova kojima je jedna od najvećih radosti u životu da gaće uvuku što dublje u guzicu ne bi li što bolje prikazali gluteus…

Naravno, uz fanfare omiljenog klasičnog djela „Burkina Faso“ („O Fortuna“, Carmina Burana, prim. aut.), sve ovo vrijedi podvući sažvakanom floskulom kako je svaka priča (pa i ova o bodibildingu) zapravo priča o nama. U šta se to pretvorio bodibilding? U šta smo se mi pretvorili? Hoće li se pravi brkovi ikad vratiti u modu? Da li je moguće izvršiti reverziju sveopšte erozije ili je ova propast konačna, kako u bodibildingu, tako i u nama?