Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.

Hzmajevi Hrano Hne Hlete

I tako reprezentacija Bosne i Hercegovine ode na svjetsko prvenstvo na fudbalu, tek da bi 49% građana te „države“ savršeno bolio k. za tim, a oni u Mostaru imali rašta da se tuku. Na sve to dođe „naš“ komentator „naše“ televizije BHT1 koji govori historija. Priključen Ladiju i Zoki pred malim ekranom, sugerišem da je to historija dvoznačno: sa jedne strane da se u skladu sa modernim tendencijama „bosanskog“ jezika uvali slovo H gdje god može; te da se ukaže na direktnu vezu „bosanskog“ naroda sa svojim praocima Latinima. Mislim, čak i ovi Srbi što se nazivaju Hrvatima ne govore historija već povijest. No, sva nacionalna mržnja i šovinizam na stranu, iskoristio bih priliku da ispričam kako je Ladi iskoristio priliku da ispriča poučnu priču o unikatnom primjeru divnih različitosti kojima smo objedinjeni, i to kroz prizmu slova H…

Nekad se išlo na more drugačije nego danas. Nije se išlo sem na Jadran; sem u prvi kamp na koji se naiđe; išlo se Škodom koja nije bila Superb. Kaže, tako se oni spakuju naveče, Slavko (otac, vozač; moj tetak pokojni) stavi sve na gepek pod najlon na preteču pak tregera, kreće se ujutru u četiri, prije no što pijetlovi protrljaju oči, a teškoodrživa budnost se održava pjevanjem. Ništa bez pjesme. Prvo stajanje je svega par kilometara od kuće, u Šeheru, uzimaju se kifle i to je to da se izdrži do Bugojna, gdje se uzimaju druge kifle. Auto nema klimu, tempomat, šiber, kasetofon, frižider. (Al’ zato imaju kifle u Bugojnu.)

Obzirom da su dometi amaterskog a cappella pjevanja ipak relativno ograničeni, Ladi je sa sobom kao ispomoć imao neki mali tranzistor koji bi uz povoljan položaj zvijezda mogao uhvatiti Radio Luksemburg, ali češće su tu bili Radio Zagreb i Radio Beograd. Mada, ponekad nije bilo ni njih, npr. kad bi se baterija (9V uložak) potrošila… što je bio slučaj u navedenom slučaju. Srećom, desi se da radi zadruga prodavnica u Bugojnu, tako da se on stupivši na sveto bugojansko tlo, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, sa tranzistorom u jednoj i baterijom u drugoj ruci, na pauzi za kifle uputi u STR s ciljem kupoprodaje. Uđe u prostor, pokazujući na bateriju i tranzistor objasni ženi za kasom šta mu je potrebno, na šta se ova glasno oglasi u pravcu brkajlije koji je malo dalje nešto prebirao po jednoj rafi:
– Haman, HAlija, Himamol’, Hovih, Hbaterija?
(Aman, Alija, imamo li ovih baterija?, približan prim. prev.)
Ladi, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, u strahu od susreta sa nepoznatim novim jezikom i kulturom užurbano krenu premu izlazu, gdje ga dočeka Slavko koji je upravo ušao…
– Tata, tata, šta priča ova žena? Koji je ovo jezik?
– Šta koji jezik? To je naš jezik, nemaš ti pojma… m(a)rš u auto.

Za razliku od danas, djeca su tad slušala roditelje tako da se Ladi bez pogovora vrati u auto, a ubrzo dođe i Slavko koji saopšti da HAlija, Hnije, Hnašao, Hbaterije. Ipak, iz auta se pjesma čula sve do kampa…

A neke ljude novac čini sretnim… I

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad sam, kao uvod u pripremu za krizu srednjih godina, mršavost i mladost održavao trčanjem koje je poznato i kao džogiranje. Hoće to tako s vremena na vrijeme, da mi ne kažu da sam teretandžija kojem je neko nabio ____ u ____ (ne dopisati po želji). Ništa previše čudno sem toga da sam, usljed pomjerenog bioritma, mentalno i fizički bivao spreman za trčanje tek tamo negdje oko 23:00. To se treniranje odnosilo na ljetni period, šuškavac protiv eventualnog vjetra i sve potaman. Ruta je bila standardna, dužine oko 8,5 kilometara, od Ćermetane do Šehera i nazad. U skladu sa nedostatkom kondicije, na početku sezone rutu podijelim na dionice, trčanje odnosno odmor/hodanje, pa kako stičem kondiciju tako izbacujem dionice na kojima hodajući odmaram…

Desilo se tako jednom da sam trčao, pa na jednom mjestu, neću reći kojem, zastanem zarad odmora, duboko udahnem-izduvam pa krenem dalje lagano. Usput usputno hotimično obratim pažnju na kuću pored puta te uočim da u istoj neka mlada lijepa sprema krevet a na sebi ima samo gaćice. Malo se zamislim pa opet stanem, duboko udahnem-izduvam, a ona i dalje sprema, a što ga lijepo sprema, meni baš nešto bi toplo oko srca kad vidjeh kako pažljivo i s razumjevanjem ćaršav uvuče na ćoškovima madraca, ih! Posao je to sa puno naginjanja pa obratih posebnu pažnju na njen položaj kičme. Pravilnije teško da je moglo, ćaršav je na kraju zadovoljavao ISO 9000 a jastuke da ne spominjem. Od tog preciznog rada, mnogo sam se bio zadisao, duboko udahni-izduvaj, lijep nešto vazduh bio, a kad se uvjerih da je atest kreveta uspješno izvršen (ugasila svjetlo i pokrila se), nastavim sa onom aktivnošću koju sam u međuvremenu bio i zaboravio. Naravno, sutradan sam u isto vrijeme išao na trčanje…
I dok je jesen stigla, bio sam u životnoj formi, nadomak olimpijskog tima. Na kraju sam trčao sa samo jednom dionicom za odmor, nije teško pogoditi kojom. Ruku na srce, i ona je lijegala na vrijeme, u Japanu bi pijetlovi po njoj štimali budilnike a ne sumnjam ni u počasni crni pojas iz namještanja ćaršava…

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… II

Vrijeme je čudna stvar, nije tečnost a teče.

Stvari se mijenjaju. Bio je rat i problemi. Jedno od omiljenih izletišta Banjalučana je usljed rata i problema dobilo novo ime, Banj brdo. Meni to nekako tupavo zvuči. Tupo i tupavo. Kao nekakav ogroman bezobličan blok nečega, nešto od čega bi se u krajnjoj liniji mogao napraviti čekić. No, ostali su dokumenti. Izložio bih jedan od njih uoči dana crvenih karanfila za reverom…

LEGENDE: Šehiti
Brdo Šehitluci, koje je oduvijek slovilo kao odličan vidikovac na Donji Šeher (središte grada Banjaluke), predaja narodna veli, dobilo je ime po trojici junaka. Legenda koja stoljećima već živi kaže da su u nekom ljutom boju trojici junaka sabljom odsjekli glavu. No, iako su izgubili glavu, oni su s glavama u rukama počeli uzmicati uz brdo. Usput, na vrelu, prali su okrvavljene vratove, a tek kada su se ispeli na vrh brda srce im je prestalo kucati.
„Tako mogu samo šehiti“ – pripovijedali su starci. Po njima je brdo, navodno, dobilo ime Šehitluci, a vrelo Vratinac.

(Iz knjige Banjaluka: Razdoblja i stoljeća Aleksandra Ace Ravlića)

 

Dakle, kao što vidimo, upotreba opojnih droga je odavno raširena na ovom području. Inače, samo brdo Šehitluke već 50 godina krasi divan spomenik, na žalost, trenutno u poprilično jadnom stanju. Posvećen antifašističkoj borbi, spomenik od bračkog mermera koji je djelo Antuna Augustinčića ne podnosi baš najbolje život na 403 metra visokom brdu, ali novac grada teče nekud pored. Usput, iz profila, a profil se vidi iz velikih daljina, spomenik liči na vertikalni rep aviona, i to možda najviše na rep kasnijih verzija jednog od najpopularnijih lovačkih aviona ikad, stare ruske „rakete sa krilima“, MiG-21. Kad sam bio mali (i želio da budem pilot), mislio sam da je to gore što se vidi avion. Nepotrebno je reći da sam doživio ogromno razočaranje kad sam saznao da nije.