Kuda nas vodi Berni Eklston?

Nezaposlenost je, kao što znamo, boljka mnogih mladih ljudi danas, pa tako i mene. Vjerujem da jednako boli profesore i pekare, limare i ljekare, i ostale podskupove dijametralno suprotnih zanimanja. Al’ više od nezaposlenosti boli nepravda pri zapošljavanju, i dok željno čekam neke nove odbijenice htjedoh da zabilježim par stvari, nek’ ostane sačuvano…

Tako sam napisao uvod kuknjave o nezaposlenosti tamo negdje prije tri godine. U međuvremenu, nisam umro od tog bola, tako da očigledno ne boli dovoljno. Shodno navedenom, nisam se zaposlio, u međuvremenu. Mada sam radio koješta, u međuvremenu. Mada, očigledno da nemam ekspresivan odnos prema radu, u suprotnom bi bilo problema, u međuvremenu. Nego, evo šta je za magazin „Start“ daleke 1984. godine napisao brko autoritet prof. dr Gospodin Slaven Letica (tekst naslovljen „Zdravstvena cijena ekonomske krize“):

„Kriza je osobito povezana sa smrtnošću i bolešću od kardiovaskularnih bolesti, raka (nekih vrsta), ciroze jetre, traumatizma (trovanja, nasilja), alkoholizma, mnogih neurovegetativnih bolesti.
Oblici povezanosti „krize“ i „bolesti“ razlikuju se s obzirom na dob, spol, obrazovanje, zanimanje, etničko porijeklo i druge osobne karakteristike ljudi. Uz te objektivne osobne karakteristike, djeluju i neki tzv. posredni faktori. Među njima dominiraju dva: (1) odnos čovjeka prema radu i (2) mehanizmi tzv. socijalne podrške (tj. pomoći na koju pojedinac može računati od obitelji, poduzeća, države). Najjednostavnije rečeno, čovjeku koji ima negativan odnos prema radu (takvih je u našoj populaciji prema nekim istraživanjima samo 2-4%) nezaposlenost uglavnom ne ugrožava ni fizičko ni mentalno zdravlje. Ljudima sa tzv. instrumentalnim odnosom prema radu (koji rade zbog materijalnog ili drugog interesa) dobar sistem materijalnoga osiguranja za slučaj nezaposlenosti neutralizira bolest. Međutim, ljudima koji imaju tzv. ekspresivni odnos prema radu (koji rad doživljavaju kao životnu potrebu), nezaposlenost u svakom slučaju ugrožava zdravlje, posebno duševno (u našoj populaciji takvih je, vjerovali ili ne, više od 50%).“

Dakle, da znate ako vas nešto guši u duši, da ne mora biti zbog nesretne ljubavi (kao što je u mom slučaju), već da može biti i zbog nezaposlenosti.

E, sad, s obzirom da sam prosvjetni radnik, logično je da konkurišem u prosvjeti, godinama, bezuspješno, uporno, u međuvremenu. Međutim, tamo neki, uglavnom poluanonimni likovi koji su se zaposlili „bez štele“ tu i tamo poruče kako treba da tražim posao „kod privatnika“. Sa jedne strane to ima smisla i temelja, jer su danas plate u prosvjeti (i generalno budžetske plate) nerealne, a rad kod privatnika – težački, crnački – bi naučio čovjeka (možda i mene) o pravoj vrijednosti novca. Sa druge strane, „ja sam profesor!“ i nisam baš ni sisao vesla da radim koješta i sebi život gadim. A nisu ni privatnici što su nekad bili, neki su postali baš gadljivi, a o tome ću vam pričati danas…

U posljednjih par godina porodičnog druženja, stari, buraz i ja smo skupili nešto preko 10 godina staža na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS (u daljem tekstu ZZZ), ustanove koja… nas nije zaposlila. Sve se mijenja, samo biro ostaje. Lažem. Stari nas je izdao i otišao u penziju, ostali smo buraz i ja u/na evidenciji. Za sve/svo/svja to vrijeme, ja čak nisam nikako ovjerio ni zdravstvenu knjižicu, al’ eto, taj osjećaj sigurnosti je sveprisutan. U tih zajedničkih preko 10 godina, nijedan od nas nije bio dobio poziv sa biroa u vezi zaposlenja, a eto, imamo mi i preko 10 godina visokih škola… Sve do jednom.

Onomad objavim neki tekst onako javno, o nezaposlenosti i njenim uzrocima i posljedicama, napišem kako ne valja ovo, ne valja ono, psujem, pljujem, baš onako emotivno. Valja malo emotivno. Valja opsovati. Nije što je u duhu našeg naroda, nego… Pa jebem li vam majku, gdje je moj posao, gdje je moj dinar, gdje je moja porodica, gdje je moj život. Realno. I još napišem da su ti kojima jebem majku loši ljudi. Realno. I meni nakon toga, moram priznati, malo lakše. Realno. Rekao sam kako jeste, a to što ostali ćute i trpe, njima na čast. Realno.

Sutradan, poštar na vrata pemziju da donese, a ono dvije koverte lično za mene. Šalje meni Ombudsman za ljudska prava BiH (a oni uglavnom ne bi) neku odluku sa četiri mjeseca zakašnjenja, pošto sam njih uvrijedio telefonski prije četiri mjeseca, uvrijedio im ljudska prava. Al’ eto. Ombudsman je konstatovao ono što sam im rekao prije dva puta po četiri mjeseca. Hvala im. Nego, druga koverta, plava, mala, nije poziv za rezervu. Štaviše. Piše Zavod za zapošljavanje RS, poziv (na razgovor za posao). Što bi naš narod rekao, daj nemoj me jebat’. Naravno, odmah su tu krenule i kojekakve teorije zavjere među prisutnima, kako je moje javno medijsko izražavanje negodovanja razlog da me zaposle i ućutkaju, pa ovo, pa ono. Iako generalno vjerujem u teorije zavjere, ova mi nije djelovala uvjerljivo tako da sam stvar kategorisao u „biće šta bude“ ladicu. Poziv je za tamo neko jutro naredno, pod prijetnjom brisanja sa evidencije u slučaju neodazivanja. Jednom sam već bio obrisan tako da sam bio svjestan horora te par dana unaprijed navio sat…

U zgradi ZZZ, rano jutro a niko zzz. Svi rade nešto, bogtejebo. Na mjestu gdje treba da čekam je par kolega, mladi momci, zdravi, visoki i lijepi. Ljubazna gospođa iz kancelarije je rekla da sačekamo ispred, sa’će poslodavac. Dok čekamo istog, razmjenjujemo utiske i nevjericu o primitku poziva na razgovor od ZZZ. Neki čak kažu da su nekad prije primali pozive, što je nešto u šta je meni bilo teško povjerovati. Bilo kako bilo, gdje su mladi, tu je i šala, a iako prosječno 30-godišnjaci, mi smo bili mladi naspram poslodavca koji se pojavio. Kožna jakna, kožna mala torba, kožne cipele, kožasta koža, frizura fazon, tamo oko 50 godina, star ali mladolik, poprilično liči na onog momka što vozi one formule a što je oženio onu Slavicu iz drugog sela do mog, pa se ona razvela od njega i uzela mu hrpu para, nadasve aerodinamičan poslodavac. Saznašmo da je on to kad je izašao iz kancelarije sa ljubaznom gospođom koja nam reče da idemo dole. Jedan sprat dole siđošmo. Drugi sprat dole siđošmo. Kuda nas to vodi Berni Eklston?

Smjestišmo se nas 7 + 1 + 1 u prostoriju za obuku nezaposlenih za traženje posla. Tu je tabla ispisana instrukcijama, tu su brošure, tu je moja nevjerica i podsmijeh. A ovi ozbiljno obučavaju nezaposlene. Krajnje ozbiljno. Al’ dobro. Ljubazna gospođa nam ukratko predstavi poslodavca, privatnik, firma uvoz nekih cijevi i kvaka, potreban prevodilac, te mu dade riječ. Berni Eklston istupi:
„Dakle, kao što ste već obaviješteni, eto, ja sam taj i taj, imam firmu za to i to, potreban mi je prevodilac za engleski jezik, vi ste ovdje uglavnom ‘englezi’? Ima li možda neko ko zna italijanski? Pošto ja radim najviše sa Italijanima, pa bi bilo dobro da se zna i italijanski. Prevođenje je simultano, putuje se često, idete sa mnom, nekad se zna ostati i po par dana, nekad je to u hotelu, nekad neki drugi smještaj, radi se…“
[Na to Berni biva prekinut potpitanjem o simultanosti simultanog prevođenja, s obzirom da je to najzahtjevniji oblik prevođenja.]
„Da, simultano prevođenje, ja kako govorim, vi treba da prevodite, istim tonom. Ako ja opsujem, i vi psujete! Ja najviše radim sa Italijanima, a to su glupani, i nema šanse da ja njima dam iznad sebe, mi Srbi smo od njih pametniji. Znači, kako ja govorim morate da me pratite…“
[Oduševljenje i žamor prisutnih.]
„Naravno, od prevodioca očekujem i da radi druge poslove. Kad nema ništa da se prevodi, da radi u kancelariji, valja tu znati napisati poneku fakturu, na računaru malo, kad dođe novi sistem i tako, jer ponekad se desi da se nigdje ne ide po par mjeseci, nema nikakvog prevoda i tako… E, sad, nije to ni samo to, ima tu i fizike: npr. stigne roba naveče, stajala na carini, a to se plaća, pa onda treba istovariti, a kupac čeka, gubi se vrijeme… Zato sam i tražio samo muškarce, jer, eto, ima tu i fizike.“
[Tada prisutni mladići, iako mladi, zdravi, visoki i lijepi, vjerovatno i jaki, začuđeni novom definicijom fizike, pitaju Bernija Eklstona o radnim danima.]
„A, da. Vidite, mi smo imali podružnice u Bihaću i Tuzli, i ovdje u Banjaluci, pa je još bilo tu, ali sad više ne radi, pa onda smo mislili nakon nekog vremena da vratimo da svaka druga subota bude neradna. Zasad ne, a radi se od 8 do 16, odnosno, od 7:30 pa do 16:30, jer uvijek treba ostati malo duže, dok se nešto sredi i tako… Znalo se nekad desiti da ostanemo do 10 naveče, na primjer, stigla roba, a sekretarica na odmoru, ali kupac ne smije čekati, roba se istovara, knjiži, sprema…“
[Oduševljenje i žamor prisutnih u poprilično negativnom predznaku.]
„Eto, to vam je to, ukratko, pa ako ima neko da mu ne odgovara, može odmah da se javi, a ostali sutra da dođu na razgovor kod mene u firmu da se detaljnije upoznaju i tako… A, da, plata vam je 500 maraka, ali ste prijavljeni, staž, zdravstveno, sve.“

Tu se javio jedan stariji kolega koji je učesnik rata i kojem iz objektivnih razloga ne odgovara „fizička“ komponenta, te još neki kojima ne odgovara iz subjektivnih razloga. Ljubazna gospođa iz ZZZ, na pitanje zašto nas je ovako malo, reče kako je poslala još neke pozive, ali su se vratili. Mi napisali Ljubo, a on se zove Lujo. Poštar odnio na vrata, ali on nije smio da primi, nije bio siguran da je to za njega. A stvarno se zove Lujo…

Zadovoljan postignutim, tog sam se dana vratio kući. Ušao sam u drugi krug takmičenja, te se pripremao za isti. Sjedište firme se nalazi na drugom kraju grada te će to, ako ništa, biti ugodna vožnja biciklom. Nisam znao da me sutradan čeka najkraći razgovor za posao u istoriji posla…

Parkiram bicikl pred firmu, predostrožno ga vežem lancem za ogradu, tu je jedan kolega. Nas trojica smo tu danas. Kaže da se drugi nalazi unutra na razgovoru, a ja sam suštinski malo zakasnio na zvanični početak usljed ležernog okretanja pedala. Nije neka šteta, sa kolegom razgovaram o koječemu dok razgovor traje dobrih desetak minuta, a možda i više. Kolega ulazi, kolega izlazi, ja ostajem. Isti princip, isto trajanje, razmjena iskustava i koješta. Kolega izlazi, ja ulazim. Za stolom blizu ulaza je Berni Eklston sa još nekim mladićem, prethodno zaposlenim. Pozdravljam se i sjedam na stolicu. Bez ikakvog uvijanja, Berni počinje:
„Ti si juče bio, čuo si sve, ima li nešto da ti nije jasno?“
Bez uvijanja mu odgovaram:
„Sve mi je apsolutno jasno, vi ste privatnik koji traži čovjeka kojeg će izrabljivati.“
Bez uvijanja je Berni Eklston iznenađen direktnošću odgovora, ali se brzo snalazi:
„Odlično, odlično, vidim sve ti je jasno. E, sad, da li ja imam takvog čovjeka ovdje pred sobom?“
„Za 500 maraka ne, za 850 možda.“
Za nijansu manje iznenađen direktnošću odgovora, Berni Eklston poentira:
„Ovaj razgovor je završen.“
Pružam ruku i izlazim sa osmijehom. Kraće od minut, ali sa 0% praznog hoda. To je efikasno, a ja volim efikasno…

I, najzanimljivije od svega jeste kako ljudi reaguju kad im ispričam ovu priču: svi redom psuju majku Berniju Eklstonu, a za mene je to totalno pogrešno. Berni, iako mi se lično ne sviđa – što je bio i razlog mog ponašanja na razgovoru, privatnik je koji radi posao, a to nije lako danas. Berni je jedna mala ajkula, ili možda neka riječna riba grabljivica, koja se održava u vodi i pored velikih ajkula, kitova i morževa, likova koji su u odličnim odnosima sa lokalnim/državnim vlastima pa na taj način dobijaju i obavljaju poslove, a sami od sebe su totalno nesposobni za bilo kakav ekonomski samoodrživ posao. Tako da, sa te strane, svaka čast Berniju. Ono što je ovdje problem jesu uslovi koji su njemu nametnuti pa on bez imalo skrupula može da nudi takav posao (ta količina rada za te pare), odnosno, direktna aplikacija tih uslova jeste što ima ljudi koji, silom prilika, prihvataju takve poslove. Ja taj posao nisam morao a ni htio prihvatiti, ali je neko prihvatio i prihvatiće, bilo to na mjesec dana ili godinu… Sa druge strane, ja sam igrom slučaja za dvije sedmice rada u zgradi Vlade RS (kao strani plaćenik, bitno napomenuti) zaradio koliko bih za nekoliko mjeseci rada kod Bernija, ali to je već neka druga priča…

Odmah kaži „da“!

Mlada si ili stara?
Obrazovana ili neobrazovana?
Nezaposlena ili nezaposlena?
Neko ti nudi da volontiraš?
Lijepo ga pošalji u p. materinu i…

RECI NE VOLONTIRANJU

Moderno, manja potrošnja, jeftinije je, volontiranje je hit: radiš, a ne plaćaju te. Ima tu neka logika, na prvi pogled daleko od sakrivena od logike. Ko bi od naših starih rekao da će jednog dana žene imati pravo glasa, da će se trčati zbog zabave (a ne bježeći od medvjeda – brutalnog ponirskog pande), da na kraljevskim dvorima neće biti služeni čvarci, da će u modi biti da radiš a da te ne plaćaju… Niko od naših starih to ne bi rekao, doduše, da su naši stari bili pametni i vidoviti vidovići i proročanski proroci, ne bismo mi bili danas ovdje gdje smo a jesmo. Nego!

Rad je stvorio čovjeka (uskličnik) i valja ga cijeniti kao suštastvenu civilizacijsku tekovinu, nalaže nam to pripadnost čovječanstvu, pravo elementarno prečesto zakinuto. A i ovaj rad pri volontiranju nije naročito brutalan. Ideš tamo i šlaufom pereš naftu sa tuljana koji su se nasukali jerbo su se nagutali dizela D2 jerbo se tanker izvrnuo nadomak obale Aljaske, četkom ribaš naftu sa pingvina koji se valjaju kao kornjače, u gumenim čizmama i zaštitnom odijelu bježiš od podivljalih tuljana i pingvina, i tako to… je bilo u onom američkom filmu.

No, kako to reče Džonatan Branimir Štulić, it ain’t like in the movies. Efektivno, volontiranje moramo razgraničiti na tri bazična oblika: volontiranje, volontiranje i „volontiranje“. Ako krenemo obrnuto azbučnim redom, ovo sa navodnim znacima je ona šema kad imaš šemu ćaću mater zemljaka rođaka stranačku člansku kartu istaknutog člana pa te prime da „volontiraš“ u neki administrativni budžak, radiš ništa (ili ako baš nemaš sreće, radiš kao konj), primaš nekakvu platicu bijedicu naknadicu koju spiskaš na šešire, a nakon par mjeseci raspišu konkurs pa te prime za pripravnički a nakon pripravnički na zastalnički, a onda ti je like in the movies, idu kuća, kola, stan, krediti, kokain, varanje muža, odnosi s javnošću, itd. To je to, viči jes’ kad gospođa ministarka kaže.

E, al’ volontiranje je nešto sasvim drugo. To je ova šema koja se nameće onima koji nemaju šemu ćaću mater itd. To je to kad radiš, a plaćaju te nulom poznatom kao i „prazan skup“, protivno svim prirodnim zakonima koji nalažu da se tijelo opire radu ukoliko za to nema prirodan ili neprirodan podsticaj. To volontiranje je kad ima posla a nema para. (Evo džepa đe su pare bile.) To volontiranje je ono što se ne računa kao radni staž. Računa se kao dani tvog života. To je ono kad nemaš ništa od toga sem moralne satisfakcije, a prečesto nemaš ni moralnu satisfakciju. Kad pucaš na švabe municijom koju si platila iz svog džepa, a oni se voze u Mercedesu blu efiš’nsi. To volontiranje je ono kad te jebu a da ga ni ne izvade. To je ono kad si potrčko, mala od palube, voziš lift pa te hvale kako dobro voziš, ispravljaš kojekakve dokumente i psuješ i oca i majku državi, prosvjeti, Dodiku i onom što ih je kucao, kako je došao dotle da se zaposli a ostane nepismen. To je ono kad znaš da te gleda a ne da. I neće ti ni dati. To je ono volontiranje kad te šutne prije nego što stekneš uslove da polažeš stručni ispit, a ti ne možeš ništa da uradiš po tom pitanju, eventualno da pišeš blog. To je ono kad kreneš da pišeš poeziju koja sadrži stihove à la „o, mladosti, zašto u tebi nema radosti, na stranicama moga života ispisuješ samo gadosti“…

Ima i ovo drugo volontiranje (koje najčešće nije u skladu sa postavkom „nezaposlena ili nezaposlena“, ali mora biti pomenuto), a to je kad radiš a ne plaćaju te, al’ radiš u ubjeđenju da radiš nešto dobro: pomažeš invalidima, manjinama, bolesnima, starim, nemoćnima, itd. I tada, ne samo što radiš a ne plaćaju te, radiš mučan tuđi posao za koji neko dobija pare a ne radi ga. Činjenično, u životnoj okolini postoji praznina koju treba popuniti radom, a u srcu zadovoljštinom humanosti. Doduše, taj altruizam je najčešće veoma prozaičan: ne znaš za njega dok te ne pogodi. Šalješ SMS-ove pomoći da se skupe pare za mamograf zato što ti je tetka fasovala rak dojke. Naravno, voliš svoju tetku pa šalješ SMS-ove da se kupi taj mamograf koji košta kao ona manja vikendica člana vladajuće stranke (bez podnog grijanja ugrađenog u dvorište), a valja nahraniti i telekom PDV-om dodatim na poruku. A dok tetka nije fasovala, bilo je koka-kola, marlboro, buzuki, suzuki, jamaha, seks i grad. Ipak, nekad i najbitnije stvari u životu krenu najglupljim povodom… povod je bitan. Iako pogrešno, kao i svi oblici volontiranja (posebno oni bez navodnih znaka), od srca je ova varijanta, iako svi znamo da srce nema oči ni mozak.

Nego, ono drugo, u sredini, kad pucaš na švabe municijom koju si platila iz svog džepa, to je ono najpogrešnije. Posebno ako su švabe „volonteri“ (sjeme im se zatrlo i filter čestica blu efiš’nsija začepio), k’o što znaju biti. Jerbo, it ain’t like in the movies, vala, u tvom životu, ako je dotle došlo, da volontiraš bez navodnih znaka. Doduše, ima i filmova raznih. Tu su Mostovi okruga Medison, a tu je i Kuduz. Ovaj drugi je češće na programu. Jer, o čemu se tu zapravo radi…

U parodiji od države čiji su jedini elementi državnosti visina plata „izabranih predstavnika vlasti“, gdje je privreda sistematski uništena a preko 40% radno sposobnog stanovništva nezaposleno, prelicemjerno je pričati o besplatnom radu, posebno kad to rade „izabrani predstavnici vlasti“ misleći na legalizaciju „volontiranja“ za njihove omladince, primljene bez konkursa, bez pameti. Jedni za nerad preplaćeni, a drugi za rad neplaćeni, nema smisla rečenica sa takvim rasporedom negacija, a da se ne priča o privatnom sektoru u kojem se gine za marku. U parodiji od države koja je ogrezla u kredite zarad isplate nezasluženih plata i bonusa budžetskih korisnika, posebno zadebljale i mentalno zakržljale administrativne hunte kancelarijskih morževa, plata koje su u višestrukom neskladu sa realnim sektorom koji stvara te plate, gdje ti budžetski korisnici ne vide dalje od svog nosa, svog života, svojih kredita, svojih ljetovanja i zimovanja, ne vide dovoljno daleko do svojih 40% nezaposlenih komšija a ipak su glasniji od njih kad se priča o problemima, volontiranje odnosno bilo kakav znak dobre volje je slaganje sa potpunom pogrešnošću kompletne postavke stvari. Da bi volontiranje ovdje kod nas imalo smisla, potrebna je promjena sistema i uslova egzistencije, a za promjenu nije nužno potrebna revolucija – dovoljno je reći NE. I zato, ako cijeniš sebe, svoje znanje i rad, reci NE volontiranju, između ostalog. Ono slanje u p. materinu je nadasve blagodaren gratis, ali reći NE je sasvim dovoljno. Što se mora, nije teško. Što se mora, biće urađeno, po svaku cijenu.

A ona osnovna kvaka za priču, nimalo slučajno za kraj ostavljena, volontiranje kao način sticanja praktičnih znanja i radnog iskustva? Ako je suditi po „radnicima“ u ovoj državi i kvalitetu njihovog rada (posebno gledajući odozgo nadole), možda je bolje ostati tabula rasa…

P.S. Obično ovakvi tekstovi, usmjereni na čitaoca protivnika, budu muškorodni (mlad star nezaposlen nezaposlen), a može i drugačije, da nam svaki dan bude 8. mart, zarad tokova političke korektnosti polne orijentacije.

P.P.S. Igra sudbine i pošalica univerzuma je htjela da Svjetski dan volontiranja bude 5. decembar, dan rođenja Volta Diznija, Litl Ričarda i mladog autora ovog mladog teksta. O, mladosti…